Monitor

Da razne evropsko-svjetske izaslaničke misije s vremena na vrijeme ne objave svoje izvještaje o siromaštvu u Crnoj Gori, ne bismo ni znali da pored nas ima siromašnih. Napisani su mnogi mudri tekstovi o tome kako su rad i radništvo protjerani iz holivudskih filmova. U tim filmovima danas možemo vidjeti svašta, od eksplozija u dubokom svemiru do džinovskih valova koji gutaju Vašington: praktično sve, osim čovjeka koji nešto proizvodi svojim rukama. Na sličan način siromašni su protjerani iz crnogorske medijske slike stvarnosti: u medijima je siromašnih sve manje, dok ih je u stvarnosti sve više. I kada se siromašni pojave na našim TV ekranima, pojavljuju se ne kao živi ljudi sa imenima i licima, nego kao indeksi, kao brojke koje promiču pred našim ravnodušnim pogledom. Siromašni su danas nevoljni statisti u igri obmane brojkama, koja se ponekad naziva i ,,statistika". Nacionalni izvještaj o društvu po mjeri čovjeka za ovu godinu, koji je uradio UNDP u Crnoj Gori, tekst kojem se vrijedi vraćati, kaže da je ,,siromaštvo ostalo stabilno, uprkos zabilježenom ekonomskom rastu i povećanju zarada". Kako smo iz brojnih sličnih izvještaja naučili, crnogorski sjever je i dalje siromašniji od juga. Čitavih 62 odsto od ukupnog broja siromašnih živi u sjevernoj regiji. U centralnoj živi 25 odsto a svega 11 odsto na jugu. „Značajan dio stanovništva sjevernog regiona živi odmah iznad linije siromaštva i socijalno je ugrožen u smislu da su osjetljivi na sve oscilacije u ekonomiji", kažu autori izvještaja. Broj siromašnih bi se, dakle, lako mogao i povećati - dovoljan je mali ekonomsko-društveni potres.

Ali bi se, takođe, relativno lako mogao i značajno smanjiti. Jaz siromaštva u Crnoj Gori iznosi 2,7 odsto što prevedeno na jezik prakse znači da bi, ukoliko bi država Crna Gora našla načina da novac u iznosu od 2,7 odsto linije siromaštva distribuira siromašnima, svi siromašni bili bi izvučeni iz siromaštva. Ovdje ne treba biti ni ekonomski ni statistički ekspert - 2,7 odsto pa makar od bilo čega, nipošto nije mnogo ako je rezultat utopistički nestanak siromaštva u Crnoj Gori. Tu ne treba izmišljati toplu vodu. Praktično: ako bi Crna Gora uvela zekat, pa taj princip odvajanja od vlastite dobiti za siromašne nazvala, volja joj, evropski i moderno, vrlo brzo bi se izborila sa siromaštvom.

Među stvarima do kojih se u Crnoj Gori tradicionalno drži, čast zauzima visoko, ako ne počasno mjesto. Pogledajte samo koliko je javnih istupa i sudskih tužbi u odbranu časti... Ali niko ne laže tako srčano i potpuno kao onaj koji govori o sebi. Društveni psiholozi Richard Nisbett i Dov Cohen u knjizi Kultura časti ističu kako je osnovna osobina društava časti - njihova nasilnost. Oni tvrde kako se nasilne kulture časti javljaju u društvima koja su izvan dometa zakona i u kojima se dragocjeno vlasništvo može lako ukrasti. Kao klasične primjere kultura časti Nisbett i Cohen navode gorštake sa škotskih visoravni i gorja Appalachian, indijance iz plemena Sioux, beduine, te, naravno - djelove Balkana.

Pored časti, naši ljudi naročito drže do „svoje vjere". Ali ma koja ta vjera bila, i ma kako slobodno definisali čast, jedno je sigurno - i religija i čast nalažu empatiju sa siromašnim ljudima koji žive do nas. Kako to divno objašnjava Žižek, religiozni zahtjev „ljubi bližnjeg svog" ujedno je i zahtjev za socijalnom pravdom. Drugi savremeni veliki lijevi mislilac, Ranciére, ističe kako jednakost ne treba biti rezultat, nego nulta tačka, osnovna pretpostavka istinske demokratske politike.

Statistički pokazatelji o nivou siromaštva i socijalnim razlikama su neumoljivi: oni svjedoče o manjku istinske politike i višku gole eksploatacije. Odgovorna politika, bilo lijeva ili kapitalistička, ograničava eksploataciju i radi na uspostavi principa jednakih šansi. Koncept „održivi razvoj" ne znači drugo nego „održivi kapitalizam". Naš kapitalizam, ovakav kakav je, neodrživ je.

Andrej NIKOLAIDIS