Payday loans

Monitor.co.me

UČEŠĆE CRNE GORE U KRVAVOM RASPADU SFRJ

Šta smo radili u ratovima

E-mail Ispis PDF

srebrenicaPucalo se od Triglava do Đevđelije, od prvog (Slovenija, ljeto 1991) do posljednjeg (Makedonija, proljeće 2001) rata, prema još nesređenim podacima, pobijeno je približno 250.000 ljudi (ubjedljivo najviše civila) i napravljena materijalna šteta koja će teško biti izračunata. SFRJ se raspadala u barutnom plamenu kroz nekoliko ratnih etapa a njena disolucija, sa međunarodnim priznanjem nezavisnosti administrativnih teritorija (federalnih republika i pokrajine Kosovo), potrajala je od 15. januara 1992. do 18. februara 2008. godine. Samo su Makedonija 1992. i Crna Gora 2006. do nezavisnosti došle bez ratnih sukoba.

Srbi su ubjedljivo najviše ratovali: direktno protiv Hrvata, Bošnjaka i kosovskih Albanaca, NATO-a, indirektno (JNA) protiv Slovenije; samo u sukobu u Makedoniji 2001. Srbi nijesu bili zaraćena strana.

Rat JNA protiv Slovenije bio je prvi rat u Evropi od 1945, dok je NATO u rano proljeće 1994. bombardovanjem srpskih meta kod Goražda (BiH) prvi put u svojoj istoriji upotrijebio oružje a 1999. protiv Srbije poveo tromjesečnu ratnu kampanju.

Na području Srebrenice, presudom Tribunala u Hagu, pokolj oko 8.000 Bošnjaka je kvalifikovan kao najteže zvjerstvo u Evropi od holokausta - zločin genocida.

OPET U BITKAMA: Nakon Titove smrti i geopolitičke prekompozicije odnosa snaga svršetkom hladnog rata u Evropi, od svih opcija nenasilne ustavne prekompozicije SFRJ - od saveza suverenih država do potpuno mirnog razdruživanja - desilo se najgore: rat.
„Opet smo u bitkama, i pred bitkama; one još uvijek nijesu oružane, mada ni takve još nijesu isključene", poručio je Milošević 28. juna 1989. na Gazimestanu. Ili je imao vidovnjačke sposobnosti ili je već tada računao na glavnu polugu vladanja Jugoslavijom i Karađorđevića i Tita - oružane snage.
Miloševićev politički uspon se vezuje za autoritet generala armije Nikole Ljubičića, najmoćnije ličnosti JNA, saveznog ministra odbrane od 1967. do 1982. godine a potom člana Predsjedništva (Vrhovna komanda) SFRJ. Srbi nijesu dominirali armijom samo u oficirskom i podoficirskom sastavu (63 odsto, više i od svoje proporcionalne zastupljenosti kao najbrojnijeg naroda). Svi ministri odbrane SFRJ nakon Titove smrti su bili Srbi: admiral flote Branko Mamula 1982-1988, general armije Veljko Kadijević 1988-1992, general-pukovnik Blagoje Adžić nekoliko mjeseci 1992. godine.
Tokom Mamulinog mandata najavljena je uloga JNA u postitovskom periodu - generali će potezati oružje. Najprije je 1981. na Kosovu došlo do prve masivne upotrebe oružanih snaga i civilnih žrtava (detaljniji opis u Mamulinoj knjizi Slučaj Jugoslavija, Podgorica 1999) nakon koje će u Prištini biti oformljen 52. korpus - inkubator kroz koji su u (post)jugoslovenskoj drami prošli neki od ključnih srpskih generala: Adžić, Ratko Mladić, Dragoljub Ojdanić, Nebojša Pavković, itd.
Slično organizacionom modelu 52. korpusa - kojim je JNA testirala obračun sa čitavim narodima - Milošević je na pitanju ustavnog statusa Kosova raspalio demone srpskog nacionalizma. On je nastupao pod krinkom ,,očuvanja Jugoslavije kao federacije" u kojoj bi Srbi, kao većinska populacija, majorizovali sve ostale.
JNA je imala višedecenijski klijentski status; dotirana neograničenim finansijskim sredstvima, raspolagala je ogromnim efektivima. Miloševićeva politika i čvrstorukaški stil impresionirao je generale u tolikoj mjeri da mu je ministar odbrane Kadijević, sredinom 1988. tokom ljetovanja u Kuparima kod Dubrovnika, nudio da ga JNA podrži u izboru za saveznog premijera.
Nakon ljetovanja u Kuparima, Milošević se obreo na Vilusima, u blizini Nikšića, na jednom konspirativnom sastanku na temu, kako se vjeruje, organizacije AB-revolucije u Crnoj Gori - koja se s jeseni 1988. inspirisana ,,brigom za Kosovo" zaista i dogodila.

RATNE IGRE: Do oktobra 1988. ustrojen je u Titogradu 2. korpus JNA namjesto dotadašnjeg Vojnog područja. Iz 2. korpusa, koji će 1992. postati 2. armija Vojske Jugoslavije, sve do 2001. su nadzirane političke prilike u Crnoj Gori.
Upotreba Crne Gore, njenih ljudskih i materijalnih resursa za ratna dejstva 1991. ima predistoriju u doktrini Jedinstvo admirala Mamule o preustroju oružanih snaga iz 1980-ih.
,,Odlučili smo otvoriti problem širih vanrednih prilika sa širom vojnom intervencijom iz vana", zapisao je Mamula u knjizi Slučaj Jugoslavija.
Na bazi iskustva borbene upotrebe snaga 1981. na Kosovu, na ratnim igrama Maganik-2 iz 1981. i Sloga-83 iz 1983. JNA je definisala i ulogu vojnih obveznika iz Crne Gore kao ofanzivne mase za dejstva na liniji Mostar-Neretva-Dubrovnik.
Ne samo za Mamulinog vakta, već kroz cijelu istoriju jugoslovenskih država, za Crnu Goru nikada nije bilo prijetnje izravne vojne agresije iz inostranstva; u planovima beogradskih generala za crnogorski front isključivo su planirani i izvođeni ofanzivni zadaci (1941. Albanija, 1991. dolina Neretve i jug Hrvatske).
Sredinom 1980-ih glavni ratni plan JNA, poznat pod kodnim nazivom S-1, nije bio više odbrana od agresije SSSR-a i Varšavskog ugovora (čija se snaga nepovratno topila), već je zamijenjen planom S-2 odbrane od invazije NATO sa glavninom udara preko Jadranskog mora.
Od 1986. do 1990. održan je ciklus komandno-štabnih vježbi Romanija najvišeg vojnog vrha u kojima je teritorija Crne Gore dobila izuzetnu važnost za izvođenje ofanzivnih operacija.
Prema dokumentu Ideja manevara OG Jadran na Jadranskom pomorskom vojištu (VPO, Split, 1986-1990), NATO bi svojom kombinovanom OG (operativnom grupom) Jug i taktičkom grupom Ankona, u početnoj fazi napada na SFRJ, najprije desantirao glavne hrvatske otoke, uključujući i širu okolinu Dubrovnika, a zatim, na tom pravcu, nastavio prodor dolinom Neretve ka Sarajevu.
Kao odgovor, za bočne kontraudare su JNA generali planirali ukupno tri OG a prva među njima je bila OG Mostar koju bi u osnovi popunjavali 2. korpus (Titograd), 9. VPS (Herceg-Novi) i TO Crne Gore - upravo one jedinice koje su, shodno planovima Kadijevića i Adžića, 1991. oformile 2. operativnu grupu JNA, najprije za okupaciju Mostara a onda i za napad na Dubrovnik.
Glavni zadatak OG Mostar, po scenariju ratnih vježbi Romanija, bio je penetracija u područje Neretve i zaustavljanje NATO snaga južno od Mostara, ispred mostarskog aerodroma - baš tamo gdje su prve jedinice TO Crne Gore krajem septembra 1991. najprije i bile upućene.

PLJAČKA I POGIBIJA: Što su uistinu bili ciljevi JNA kod Dubrovnika nije bilo jasno u jesen 1991. godine. Dubrovnik i šire područje je krajem 1960-ih bilo demilitarizovano; dotadašnja kasarna je pretvorena u skladište a u grad je uplovljavala samo barkasa JNA radi opskrbljivanja hranom i vodom baze na ostrvu Lastovo. JNA je u Kuparima imala kompleks hotela bez oružane posade. Nije bilo domicilnih Srba, pa je otpao propagandni izgovor da JNA poput drugih djelova Hrvatske tamo deblokira svoje garnizone ili brani ,,goloruku srpsku nejač".
Odgovor smo dobili 1993. godine, kada je Kadijević, kao general u penziji, u knjizi Moje viđenje raspada objasnio da je cilj bio ,,osvajanje juga Hrvatske i doline Neretve kao pripremne osnove za dalja dejstva prema Splitu".
U toj fazi, početkom oktobra 1991, JNA je na Kadijevićevoj zamisli o ,,daljim dejstvima" povela manevarski rat protiv Hrvatske, ne samo kod Dubrovnika, već i u istočnoj Slavoniji, gdje su se njene najelitnije oklopne snage zaglavile na upornoj odbrani Vukovara koji je na kraju sravnjen.
Odbrana Dubrovnika brojala je do 1.000 hrvatskih lako naoružanih vojnika i policajaca, kasnije ustrojenih u 163. brigadu HV-a, pod zapovjedništvom bivšeg JNA oficira Nojka Marinovića.
JNA je u području koncentrisala znatno jače, teško naoružane snage od 20.000 vojnika - među njima 16.000 crnogorskih rezervista - pod komandom 2. OG sa komandnim mjestom u Kifinom Selu kod Trebinja. U sastavu 2.OG su se nalazili 2. titogradski i 37. užički korpus JNA, jedinice TO Crne Gore i TO tzv. istočna Hercegovina, zatim 9. vojno-pomorski sektor sa svojom 472. motorizovanom brigadom iz Trebinja; podršku iz vazduha davao je 172. avijacijski puk sa aerodroma Golubovci. Štabom u Kifiom Selu su od 30. septembra komandovali generali Jevrem Cokić (5. oktobra povrijeđen u udesu helikoptera), Mile Ružinovski (desetak dana) i od 14. oktobra 1991. Pavle Strugar.
No, uprkos brojčanoj (u prosjeku 20:1) i nesmjerljivoj nadmoći u ratnoj tehnici, logistici, te školovanom oficirskom kadru, snage 2. OG su sa velikim teškoćama napredovale ka Dubrovniku; loša obučenost i haos u linijama komandovanja doveli su do velikih žrtava u redovima JNA, poglavito među crnogorskim rezervistima (poginulo ih ukupno oko 165).
Dubrovnik je pod neposrednu opsadu došao nakon što su u ponovljenom pokušaju 24. novembra zauzete Čepikuće, te niz drugih prilaza samom gradu. Na površini od desetak kvadratnih kilometara se našlo oko 50.000 Dubrovčana i izbjeglica.
Najžešći napad bio je 6. decembra kada je JNA otvorila artiljerijsku paljbu po starom gradskom jezgru i pokušala da zauzme tvrđavu Imperijal na vrhu Srđa. U borbama kod Dubrovnika poginulo je 193 hrvatska vojnika.
Sramna kampanja nazvana je „rat za mir". Napadnut grad zaštićen kao svjetska kulturna baština. Ubijeno je 100 civila. U području je temeljno opljačkano, zatim uništeno, spaljeno i minirano 2.100 kuća. Iz marine u Komolcu je ukradeno oko 50 jahti i čamaca, dok je najveći broj potopljen. Aerodrom Čilipi je opljačkan: ponijeti sistemi za kontrolu leta, radari, radio-farovi, agregati. Opljačkana je stoka sa farme u Grudama, zatim kompleksi hotela u Kuparima. JNA je u Sutorini kod Herceg-Novog organizovala „sabirni logor" za organizovano dovlačenje opljačkanih dobara a u Morinju kod Kotora je otvorila divlji zarobljenički logor.

(NE)VOLJNI SAUČESNICI: Do proljeća 1992. najveći broj crnogorskih rezervista je povučen sa fronta u mukloj tišini - što je kontrast u odnosu na euforiju, medijsko ojkanje i podvriskivanje ratne 1991. jeseni.
U to je vrijeme preko crnogorskih luka iz Hrvatske evakuisan gotovo kompletni 13. korpus JNA iz Rijeke koji je kod Mostara i u istočnoj Hercegovini na frontu bio okosnica kombinovane OG Trebinje-Bileća.
U Titogradu je, tokom priprema za agresiju na BiH, u prvoj polovini 1992. bila oformljena 4. vojna oblast (2. korpus, 37. korpus) sa zapovjednim ingerencijama nad OG Trebinje-Bileća, te teritorijom od rijeke Neretve do linije Mostar-Kalinovik-Foča, uprkos činjenici da je BiH 6. aprila 1992. međunarodno priznata.
Četvorica generala Crnogoraca predvodili su snage JNA u drugim dijelovima BiH na početku rata: Vojislav Đurđevac komandant 4. korpusa u Sarajevu, Špiro Niković komandant 10. korpusa u Bihaću, Savo Janković (do 1988. ministar odbrane Crne Gore) komandant 17. korpusa u Tuzli, dok je general Dobrivoje Praščević bio načelnik štaba Druge vojne oblasti u Sarajevu (zamjenik Milutina Kukanjca).
Crna Gora kao dio novoproglašene SRJ nije bila samo izložena ekonomskim sankcijama od strane UN, već i neposrednim vojnim prijetnjama NATO-a zbog umiješanosti u agresiju na BiH.
Od 16. jula 1992. brodovi NATO-a su zaposjeli pomorske prilaze radi kontrole sankcija na 12 nautičkih milja od crnogorske obale, dok su od jeseni iste godine sa nosača aviona J.F.K. kontrolisali vazdušni prostor na 40 stepenu sjeverne geografske širine. Do granice prema BiH borbeni avioni zapadne alijanse su sprovodili operaciju Zabraniti let nad BiH.
I nakon Dejtona i kraja rata u BiH i Hrvatskoj, Beograd je održavao ratne tenzije u Crnoj Gori. Od 10. do 16. maja 1996, u prisustvu Miloševića, Vojska Jugoslavije je na crnogorskoj teritoriji održala najveće manevre Laser-21.
Iako su crnogorske vlasti odbile da učestvuju u ratu na Kosovu, Crna Gora
je 1999. kao „nevoljni saučesnik" bila izložena ograničenim NATO udarima.

Niti jedan crnogorski politički zvaničnik nije optužen zbog ratova u Hrvatskoj i BiH. U optužnici protiv Miloševića pred Tribunalom u Hagu kao „učesnici udruženog zločinačkog poduhvata" napada na Hrvatsku označeni su tadašnji predsjedavajući krnjeg Predsjedništva SFRJ Branko Kostić i Momir Bulatović predsjednik Predsjedništva Crne Gore, dok se u zločinačkom poduhvatu napada na BiH samo Kostić pominje.
Kostić i Bulatović su bili haški svjedoci odbrane Miloševića, dok je treći značajan akter ratnih zbivanja, Milo Đukanović, odbio svjedočenje na poziv tužilaštva.


Vladimir JOVANOVIĆ

 

Proslijedi tekst

  • Facebook
  • Google Bookmarks
  • linkedin
  • MySpace
  • StumbleUpon
  • Twitter
  • wordpress
  • Yahoo

pozovi-sprijeci

fama

 

Monitor u novom broju donosi

Broj 1253. petak 24. oktobar 2014. godine   SVATOVI I JATACIGdje i kako se skrivao S...

seabreezeuniqa1

logo-hypo-alpe-adria_mneHipotekarna Banka

rekom_baner_150x60mans-markica 

.

 

Monitor broj 1252

Broj 1252. petak 17. oktobar 2014. godine   KAKO JE RASLA IMOVINA VRHA I NJIHOVIH PORO...

 

Monitor broj 1251

Broj 1251. petak 10. oktobar 2014. godine   POLITIČKI TRAFIKINOG U SKUPŠTINI:Tužila...