U jedinoj ulici starog grada Herceg Novog, koja nije popločana, postoji galerija Aleksandra-Aca Prijića. Kažu za nju da je umjetnički i kreativni prostor, vrijedan hvale i pažnje ovog mediteranskog grada. Đuro-Beli Prijić, nakon smrti svoga oca, u ovom prostoru nastavlja porodičnu tradiciju. Stvara ulja na platnu, intarzije, čini neobičan duborez staro-novog namještaja, igra se njegovim oslikavanjem, koristi glinu, drvo, boje...Već je ocijenjeno da ovaj neobični ekonomista i nadareni umjetnik ,,veoma kreativno, zanatski i umjetnički oblikuje predmete za funkcionalnu upotrebu i umjetnički užitak''.
Za Monitor, Beli Prijić otvoreno priča storiju zaborava, s kritičkim osvrtom na likovne kritičare našeg doba. „Čast izuzecima".
Od mnogobrojnih izvora, dobili smo ogorčene reakcije, zbog toga što je Aleksandar Prijić, doajen crnogorskog likovnog neba, na današnjoj, crnogorskoj likovnoj sceni zapostavljen.
Iznijećemo samo neke skoro zaboravljene crtice iz životopisa Aca Prijića. Sa 20 godina je odveden u nacistički logor. Nakon Drugog svjetskog rata kad se vratio na Cetinje, čitav je dan obilazio grad, da vidi kako su mu se ponašali doma za vrijeme rata. Prvi zadatak mu je bilo postavljanje muzeja NOB-a na svoje noge. Njime je upravljao punih devet godina. Bio je direktor prvog profesionalnog kulturno umjetničkog društva Njegoš. Zbog ljubavi i potrebe za Crnom Gorom, odbio je stipendiju grada Beograda i atelje u Knez Mihailovoj ulici. Među sijasetom nespomenutih zasluga su dvije Trinaestojulske nagrade i najveći trofej bivše Jugoslavije za slikarstvo, nagrada AVNOJ-a. Čak su i one žalosne vrbe ispred Biljarde, posađene rukom - Aca Prijića.
Ovakvim ga doživljava likovna kritičarka Olga Perović: ,,Prijić, u čijem je slikarstvu Skadarsko jezero trajna kreativna potka, dospio je u fazu kad se ona jedva nazire ispod upadljive tehnike, reljefnog naglašavanja oblika, namjerno irealnog koloritnog predstavljanja. On je u stanju da slika crno sunce pod kojim bujaju fantastične hromatske refleksije jezerskih, morskih, ili planinskih površi. Antejski trajno vezan za zemlju, za Crnu Goru koju je 'pregorio' i 'pregledao', bukvalno uzduž i poprijeko, gdje mu je svaki kutak znan i ima za njega posebno značenje, on tu nailazi trajnu inspiraciju, uči od prirode i kompoziciju i kolorit, stiče sigurnost i izvorno iskustvo''.
Đuro-Beli Prijić tumači likovnu scenu Crne Gore: ,,Čujem likovne kritičare koji već imaju sentencu: 'Ne interesuju me ovi stari'. Treba imati petlju pa o starima pisati. Ne ono što su drugi već rekli, već svoje viđenje. Mi nemamo novih mladih kritičara koji će reći nešto svoje, nešto originalno. Kod nas nije lako za nekoga napisati nešto kritično. Može se očekivati i neka zla reakcija. Promoviše se neznanje, strah i nedostatak hrabrosti. Likovni kritičari većinom se koriste nepoznatim riječima, koje samo oni razumiju. Valjda misle ako nerazumljivo pišu, da su pametniji. Pominju metamorfoze, aksiome, lamentacije... Autor takve izložbe, zna još manje. Oni su najčešće zblanuti, jer ne prepoznaju da se o njima pripovijeda.''
Onaj ko čita našu likovnu kritiku posljednjih 20 godina mogao bi, kaže, zaključiti da smo mi neprikosnoveni bogovi likovne genijalnosti. „Svega sam se naslušao na otvaranjima izložbi. Likovna kritika promoviše sebe a ne umjetnike. Da vidim toga ko će reći za jednu sliku Voja Stanića da je prosječna. Ovo govorim kao veliki kućni prijatelj sa Stanićima. Niko ne smije. Ne mogu sve slike da budu genijalne''.
Naš sagovornik podsjeća na ovu izjavu svoga oca. „Od svih slika, koje sam napravio u životu, ako je njih pet dobro-uspio sam kao slikar'', govorio je Aco Prijić.
Beli Prijić, napominje da je strašno teško biti slobodan umjetnik. „Onaj ko živi od slika, taj se nalazi u velikom problemu. To je - najveća kuraž. Pitanje je šta je to uspjeh u životu, za takvog umjetnika. Da li likovni opus, koji se ostavlja iza sebe, ili zdrava i kvalitetna porodica''.
Đuro-Beli Prijić nastavlja tradiciju svog oca Aleksandra, sa umjetničkom galerijom, sopstvenim likovnim opusom i radionicom unikatnih predmeta od drveta. U Crnoj Gori, jedino je grad Podgorica dao ulici ime po Aleksandru Prijiću. Državna televizija ga redovno pominje u rubrici Sjećanja.
Put
Priznati a zaboravljeni doajen crnogorske likovne svijesti, Aleksandar Aco Prijić (1920-1986) rodio se u Tivtu, a školovao u Herceg Novom, Beranama i Nikšiću. Slikarstvo je učio samostalno i u ateljeima Milunovića i Lubarde. Studijski je boravio u Italiji,Grčkoj i Francuskoj. Imao je 23 samostalne i preko 140 grupnih izložbi u zemlji i inostranstvu.Od 1945.godine bio je prisutan stvaralac u crnogorskoj i jugoslovenskoj likovnoj umjetnosti. Jedan je od osnivača Udruženja i Saveza likovnih umjetnika Jugoslavije, a bio je i član Crnogorske akademije nauka.
Marija ČOLPA
