Monitor

Ako nijeste znali šta je Crna Gora, sad ću vam reći. Ona je „referendumski osamostaljena teritorija". Baš tako zajedljivo i uvredljivo nazvao ju je poznati beogradski književnik. Napisao to čovjek u svojoj kolumni, i to ne u udbaško-žutoj štampi sa specijalnim zadacima, nego u novinama koje se sve lažnije predstavljaju kao proevropske i prodemokratske. Za Đinđićevog vakta književnik je bio ambasador. I makli su ga otuda valjda zato što je dosta gadljiv na srpski nacionalizam. Svakodnevne kolumne u spomenutim novinama piše s antinacionalističkih pozicija i s duhom koji baš i nije uobičajen u ovoj „sredini". Ne može mu se sporiti da dobro razumije dublje strukturne felere države koju je službeno predstavljao i da je rezistentan na neke nezgodne mentalitetske moravske i šumadijske osobine. Da skratimo, književnik-kolumnista je sušta suprotnost većini raspojasano nacionalističke književne, intelektualne i političke bratije u svojoj zemlji. A za tu bratiju postojanje Crne Gore i Crnogoraca uvijek je bilo nepodnošljivo. Zato mi je bilo i došlo da književnika priupitam: Zar i ti, sine nesretni?! Možda bi mi njegova sarkastična „definicija" Crne Gore promakla da se s njoj nije ponovilo nešto što ukazuje da ni on nema baš normalan odnos prema Crnoj Gori i Crnogorcima. Skoro je nešto slično, sarkastično i potpuno neznalački natuknuo i o crnogorskom jeziku. Potonja stvar do koje bi mi bilo stalo u životu je da njega ili bilo koga lovim u „omaškama". „Lovački" poriv ispoljavam samo ponekad kad mi dođe da filozofskom pučanstvu objavljujem kakve „omaške" skriva u sebi Hajdegerova filozofska naduvenost. No kad imate dvije tačke u prostoru koji se zove - odnos prema Crnoj Gori, onda je to dovoljno da povučete liniju. Linija sama po sebi je grafički prikazana tendencija. Književnik-kolumnista pokazuje tendenciju. S obzirom na njegove stavove o svim mogućim pitanjima života u današnjoj Srbiji „i šire", tendencija je neprijatno iznenađujuća. Toliko je iznenađujuća da oživljava staro sumorno razmišljanje o odnosu tzv. građanske ili „druge" Srbije prema Crnoj Gori. Đavo neka nosi narečenu nacionalističku bratiju. Nije ona dobronamjerna ni prema svom narodu. Ali ovdje govorimo o srpskim intelektualcima koji nijesu nacionalisti. Ko je htio, mogao je i do sada uočiti jednu nevjerovatnu stvar. U javnom životu države Srbije zastrašujuće je malo ljudi, čak i među onima koji su anti-nacionalisti, koji imaju normalan odnos prema bilo kojoj dimenziji tzv. crnogorskog pitanja. Šta mislim pod izrazom „normalni odnos"? Mislim na to da se na Crnu Goru i Crnogorce ne gleda s visine, s nekom stupidnom glumljenom superiornošću, zlobno, zajedljivo, netrpeljivo, podcjenjivački, mrziteljski etc. Ne mislim ja, i stotinu sam to puta rekao i napisao, da su Crnogorci cvijeće među narodima. Naprotiv! Ne mislim ni da ima nekih jačih razloga da se previše ponosimo današnjom Crnom Gorom. Naprotiv! Međutim, kad iz najvećeg dijela političkih i intelektualnih elita jedne zemlje, koja je - uzgred budi rečeno - doživjela potpuni moralni sunovrat baš zahvaljujući tim elitama, prema „bratskom narodu" i svemu onome što je on u istoriji učinio sa sobom i što danas čini i što namjerava činiti stalno teče struja netrpeljivog, oholog i podcjenjivačkog odnosa, onda se mora postaviti pitanje: O čemu se tu zapravo radi?

Kad po „crnogorskom pitanju" ispod kože zagrebete srpskog internacionalistu, mondijalistu, evropejca, demokratu, ne-nacionalistu, gotovo po pravilu procuri - srpski nacionalista! Zašto? Mislim da znam odgovor na to mučno pitanje. Ne gorim od želje da ga razglasim.

Milenko A. Perović