Monitor.co.me

ANDRIJA KREŠIĆ: HUMANIZAM I KRITIČKO MIŠLJENJE (I)

Veljko Vlahović ,,skreće pažnju”

E-mail Ispis PDF

feljt1023U svom filozofskom radu bio sam okrenut razmatranju suštinskih odredbi čovjeka, takoreći principima čovječnosti. Polazio sam od toga da je čovjek: (a) svjesno-samosvjesno biće, (b) kreativno, stvaralačko biće, (c) društveno biće i (d) slobodno biće ili biće samoodređenja, ali sam u realnom životu veoma dobro razumio da čovjek radi protiv svoje suštine. Iz ove četiri odredbe ili principa koje sam naveo zaključuje se da je čovjek subjekt, persona, kao i Bog. Jer Bog nema tijela, on je takoreći duhovna personifikacija ljudskog duha. A ljudski duh je pokretač. ČOVJEKOVO ZLO SAMOUNIŠTAVANJA: U Bibliji se lijepo kaže: na početku bješe riječ, logos, um, i riječ posta djelo. To je nešto što se ponavlja kod svakog našeg djela. Mi najprije pravimo projekat šta ćemo učiniti, pa onda to činimo. To je zatim podignuto na plan takve maksimalne opštosti da je božja persona najprije riječ, zamisao, um. Istina, um često, vrlo često, postajao je nešto bezumno. Kroz kreaciju, kroz kreativnu djelatnost se ostvaruje ta umna subjektivnost i kroz odnose s drugim ljudima.

Shvatio sam da je previše optimističko gledanje na čovječanstvo sadržano u stavu da čovječanstvo od čovječanstva po sebi postaje čovječanstvo za sebe koje neće biti podijeljeno. Predviđa se da čovjek ponekad zapada u takvo zlo kao što je zlo samouništenja. Recimo, analogija sa crkvom mi je poslužila da uvidim da je ta plebejska, robovsko-plebejska hriščanska religija koja je nastala kao antropološka ljubav, filantropija, ljubav prema čovjeku bez obzira na sve ostalo, trajala sve dotle dok hrišćanstvo nije postalo crkvena religija koja je upravo zato što se hijerarhizirala postala suprotnost samoj sebi. Ta hijerarhizirana crkva je onda organizovala i krstaške ratove i pokolj hugenota i inkvizitorske lomače. Isto tako i nacionalizam koga sam označio kao jednu etapu nastajanja od čovječanstva po sebi u čovječanstvo za sebe, takođe u novije vrijeme postao sredstvo mizantropije, sukobljavanja nacija
i dijelova toga čovječanstva po sebi koje je gore od svakog drugog luciferskog zla. Uzmimo samo dvadeseti vijek i dva svjetska rata. Koliko je tu ljudskih života, ljudskih sudbina i ljudskih dobara uništeno! A to uništavanje je bilo maksimalno. Zloupotreba raznih doktrina i sukobljavanja društvenih grupa jednih protiv drugih rezultirali su takvim zločinima. U tom zlu i zločinima čovjek prestaje da bude samosvjesno biće. To je suština stvari.

Kritičko razumijevanje stvari proizilazi iz stvarnih potreba ljudi. Kada im postojeće stanje postaje nepodnošljivo oni se bune i to postojeće stanje prije ili kasnije likvidiraju i zamjenjuju nekim novim postojećim stanjem koje je snošljivije i bliže čovječnosti. Tako je i naše samoupravljanje bilo bolje od Staljinove politokratske diktature, ali ni ono nije bilo bezgrešno i nije bilo posljednja mogućnost. Zato što nije zadovoljavalo istinske ljudske potrebe imali smo štrajkove i pobune. Ono što nastaje iz pobuna takođe treba procijenjivati kritički na osnovu istih principa. Stvar je u tome, kao i inače u filozofiji, da se suština pojavljuje i u obliku svoga otuđenja. Esencija i egzistencija stalno su u nekom sukobljavanju i približavanju koje ne možemo razumjeti bez kritičkog stava. To je problem s esencijom čovjeka u tom je poenta.

PRVI SUSRET FILOZOFA ISTOKA I ZAPADA: U novoj zgradi Filozofskog fakulteta u Sarajevu 1959. godine održan je sastanak Jugoslovenskog udruženja za filozofiju na kojem su neki sprečavali Milana Kangrgu da govori. Ne sjećam se tačno, da pravo kažem, da li sam na tom ili nekom drugom sastanku postao predsjednik tog udruženja. I Bledskog sastanka filozofa se slabo sjećam. Više se sjećam međunarodnog sastanka filozofa u Dubrovniku 1963, jer sam učestvovao u njegovoj organizaciji. Kao Udruženje odlučili smo da organizujemo međunarodni susret filozofa kojem bismo bili domaćini, jer u većini zemalja nisu postojala slična udruženja filozofa. Nama je bilo stalo da nekako u svijet krenemo kao jugoslovenski filozofi i dovedemo u zemlju kolege koje su predstavljale svjetsku filozofsku misao. Tako je bio zakazan međunarodni sastanak filozofa u Dubrovniku.

U Dubrovniku je tema bila Čovjek danas. Tako sam je imenovao i imali smo plakat s tim naslovom. No, prije toga mi smo imali sastanak u Opatiji kao neku vrstu generalne probe pred dubrovački međunarodni skup. U Opatiji su učestvovali samo jugoslovenski filozofi. I tu smo se - ne znam više kako smo tematiku nazvali taj sastanak - pripremali za Dubrovnik. Kada smo došli u Beograd pozvan sam kod Veljka Vlahovića u CK na razgovor o opatijskom sastanku. Veljko Vlahović mi je "skrenuo pažnju" da je na tom sastanku bilo istupanja koja su suprotna Programu Saveza komunista Jugoslavije i da to ne može tako. Ja sam rekao da mi nismo mogli da sastavimo sastanak istomišljenika. Tako nešto je neprirodno sa filozofiju. Tako sam se nekako branio. Vuko Pavićević, koji je sa mnom došao u ime Jugoslovenskog udruženja za filozofiju, kao neka delegacija JUF-a, pristao je na Veljkove primjedbe, nekako. Dobro, ipak je taj sastanak završen tako što mi je Veljko rekao da na dubrovačkom sastanku, kada ga budem otvarao, moram reći da jugoslovenski filozofi, koji tu učestvuju, govore samo u svoje ime, a ne u ime nekakvog jugoslovenskog stanovišta i jugoslovenske ideologije. Ja sam mu rekao da je to nepotrebno, jer se tako i inače misli u svijetu. On je insistirao da nema tu razgovoram, ima tako da se to kaže. I zaista, kada sam otvarao sastanak, ja sam, ,,izvršio tu zapovijed", pa sam se prvo zahvalio filozofima iz svijeta koje smo pozvali i koji su nam se odazvali. Naglasio sam da smo skup pripremili i organizovali kao susret filozofa iz raznih zemalja, da razmjenjuju svoja mišljenja, konfrontiraju ih, i tako slobodno diskutuju o temi koja je predložena i primljena za sastanak. Rekao sam da skup nije zamišljen da na njemu dođe do konfrontacije između nekakvih zemaljskih, državnih filozofija. Tu su bili predstavljeni filozofi i sa Istoka i sa Zapada. To je bio prvi takav susret filozofa Istoka i Zapada u nas.


Ko je Andrija Krešić

Andrija Krešić je rođen 1921. godine u Mostaru. Studirao je filozofiju na univerzitetima u Lenjingradu, Moskvi i Beogradu. Doktorirao je 1953. u Beogradu. Bio je profesor logike, ontologije i gnoseologije u Sarajevu do 1961, šef Odjeljenja za filozofiju Instituta društvenih nauka u Beogradu do 1965, savjetnik, a zatim i direktor Instituta društvenih nauka u Beogradu do kraja 1975, kada je prijevremeno penzionisan zato što se solidarisao s kolegama koji su bili izvrgnuti represiji. Početkom šezdesetih godina bio je predsjednik Jugoslovenskog udruženja za filozofiju. U vrijeme dominacije borbenog ateizma pokazao je u svojim djelima rafinisan osjećaj za filozofske i etičke probleme hrišćanstva i filozofije religije. Bio je jedan od urednika sarajevskog časopisa Pregled i biblioteke Logos, predsjednik Jugoslovenskog udruženja za filozofiju 1962-1963, član Savjeta te aktivni saradnik časopisa Praxis i Korčulanske ljetnje škole i član redakcije međunarodnog izdanja Praxisa.


(Nastavlja se )

 

Proslijedi tekst

  • Facebook
  • Google Bookmarks
  • linkedin
  • MySpace
  • StumbleUpon
  • Twitter
  • wordpress
  • Yahoo

pozovi-sprijeci

CEROVO_Monitor_baner_310x60

 

Monitor u novom broju donosi

Monitor broj 1478. 15. februar 2019.       SANADERIZACIJA MILA ÐUKANOVIĆA:Parti...

 

Monitor broj 1477

Monitor broj 1477  8. februar 2019.       Priajtelji iz devedesetih:TAJNE PR...

 

Monitor broj 1476

Monitor broj 1476  1. februar 2019.       AFERA ATLAS:Kako je Prva banka pre...