Payday loans

Monitor.co.me

U fudbalu nema nacionalizma

E-mail Ispis PDF

koprivicaKo bi bilo najbolji sagovornik za priču o fudbalu? Ko o tome zna mnogo i mnogo osjeća? Pa, Božo Koprivica koji je o fudbalu pisao kao o čarobnjaštvu. I u svojoj knjizi, objavljenoj ove mundijalske godine u Zagrebu, Samo bogovi mogu obećati. Počinjemo razgovor pred jednu od polufinalnih utakmica u Južnoj Africi, pitanjem šta ste dogodilo Brazilcima i Maradoni, omiljenim fudbalerima našeg sagovornika.

 

KOPRIVICA: Uvijek navijam za Brazil. Nekoliko puta i kada su igrali sa Jugoslavijom, razmišljao sam koliko bi Jugoslavija trebalo da dobro igra da bi zaslužila da igra sa Brazilom. Za mene je Brazil pojam plemenite igre u fudbalu. A na ovom prvenstvu je njihov trener bio Dunga koji je jednom kao igrač osvojio svjetsko prvenstvo, 1984. Ali to je bilo najružnije finale, čak je i u nastavcima bilo nula-nula, pa se igralo na penale. On jeste bio glavni igrač, ali nema tu sposobnost da bude graditelj igre.Tako da drugi igrači pored njega dobiju neke druge vrijednosti. On je brazilsku igru u ovom prvenstvu postavio kao defanzivnu, bez nekog ko bi bio graditelj, konstruktor. Kao što je ranije bio Žerson ili Didi. Svaka reprezentacija ima tradiciju, svoj ritam, neko mora da prepozna kad treba da se ubrza, kad se lomi utakmica...Tako je bilo uvijek kad je Brazil dobro igrao. Žilberto Silva koji je sam po sebi bio dobar igrač, htio je da bude kopija Dunge, da završava poslove na sredini, više da osujeti nego da Brazil napada. Svaki put kad Brazil izgubi, doživim to kao „slom" neke porodične priče, tradicije. Dakle, Brazil bi trebalo uvijek da igra ofanzivno.

 

MONITOR: A Argentina?

KOPRIVICA: Argentina je moja druga ljubav, naročito zbog Maradone. Ali i on je pogriješio ili nije imao nekoga, da li je to trebalo da bude Rikelme, nekoga ko bi umio da uposli te napadače. Tako da sada ovaj kraj prvenstva gledam s „pola pluća", na pola jedra...

MONITOR: Mislite da Maradona nije imao tim?

KOPRIVICA: Ne, nije dobro izabrao. Naravno, ne sumnjam da on osjeća fudbal. Ko će bolje (Mesiju) da objasni kako se igra fudbal nego on? Ne mislim da je to problem postavljanja, nego nije izabrao dobre igrače, povjerovao je u tu neku harizmatičnost, u dobru igru Mesija. Ne možete biti dobar igrač ako niste igrali na svjetskom prvenstvu. To je idealna prilika da se pokaže da li je neko veliki igrač. Igra se s najboljima i protiv najboljih, turnirsko je, mora čovjek da tempira formu, ima sedam utakmica do finala. Čak ni tako veliki igrači kao Puškaš, koji je moj omiljeni igrač, ili Krojf, nisu pobijedili neki svoj narcizam. Mora se biti i u okviru neke zajedničke priče. Da se vidi da je najbolji, ali da daje ritam timskoj igri. Mora uvijek da bude sedam igrača koji umiju da igraju lopte, koji znaju šta je bit igre... Kao ovaj Miler.

MONITOR: Ivici Osimu ste posvetili i jednu priču...

KOPRIVICA: On je posljednji veliki trener. Imao je tu lijepu strogost i neku ljubav prema igračima. I ja sam stvarno mislio da bi Jugoslavija 1990. mogla postati prvak svijeta. Imala je šansu. Ali zbog tih nesrećnih penala sa Argentinom... Da su prošli Argentinu, Jugoslavija se ne bi raspala. Možda je to neka moja utopistička ideja. Mada je tada već bilo vidljivo to negativno raspoloženje. Ovdje je, na primjer, dok se igrala utakmica sa Francuzima za kvalifkacije, na stadionu bilo 8.000 gledalaca. A u isto vrijeme na Miloševićevom mitingu na Ušću više od milion. A u Zagrebu kad se igralo protiv Škotske, ustaške doskočice. A Osim je uprkos tome, kao svaki aristokrata koji se bori za izgubljenu stvar, pokušavao da igračima ispriča neku dobru priču, da im ulije ljubav. Skoro sam pričao o tome s njim u Sarajevu. Nema nacionalizma u fudbalu, o tome se ne razmišlja na terenu...

MONITOR: Bilo je dosta tumačenja da je rat počeo na stadionima?

KOPRIVICA: Ne mislim tako. Uvijek se pominje ta utakmica u Zagrebu, Dinamo-Zvezda. Ja sam bio na strani Bobana. To su bile nekakve indikacije, vjerovatno su tajne službe tako opipavale masovno raspoložnje. Sve te vođe navijača su najčešće u vezi sa policijom. To sa fudbalom nema veze.

MONITOR: Politika je odavno prisutna u sportu...

KOPRIVICA: Dva čuvena derbija koja su bila u Jugoslaviji, Partizan - Zvezda i Dinamo - Hajduk, bila su namještena oba rezultata. Partizan je pustio Zvezdu, a Hajduk Dinamo da pobijede. To je bilo direktno podilaženje dvorovima Miloševića i Tuđmana. I sad su Zvezdini igrači išli na spomenik jednom četničkom vojvodi, a u Beogradu to niko nije spomenuo. U čemu je problem? Tako Partizan u Beogradu nikad ne može da bude omiljen kao Zvezda. Ona je iz te kvazi građanske, a u stvari, nacionalističke priče. A Partizan kao forsiran, vojni tim. A Zvezda je dobila stadion... Na posljednjem derbiju, Zvezdini navijači koji su bili kao domaćini u većini, skandirali su nama partizanovcima: „Jugosloveni"! Pogrdno. To je potpuno bolesno.

MONITOR: Vi ste Jugosloven?

KOPRIVICA: Bio i ostao.

MONITOR: I Beograđanin?

KOPRIVICA: Ne, ja sam Crnogorac, Nikšićanin. A volim Beograd.Volim ga kao stihiju, kao energiju...

MONITOR: Zašto se „jugonostalgija" tako blisko povezuje sa „titonostalgijom"?

KOPRIVICA: Tito je sam stvarao kamarile svojih disidenata. Onih koji su sarađivali sa Udbom ili objavljivali velike tiraže, kao Dobrica Ćosić. Izmišljaju se biografije. A niste mogli da budete urednik u Prosveti, a da niste bili na nekoj partijskoj vezi. Svetlana Velmar Janković je pokušala da ukine ulicu Jelene Ćetković, žene koja je ubijena jer nije htjela da izda druge. Što nema veze sa ideologijom. A njen otac je bio fašista, zabranjivao je razne pisce kao zamjenik ministra za kulturu. Ona je sad postala član Akademije, bila je navodno progonjena. A kako je postala urednik u Prosveti? I ovi koji su bili šutnuti od Miloševića, kao razni sekretari ideoloških komiteta, kukali su o svojoj ugroženosti, a danas su uvaženi vlasnici novina.

MONITOR: Gledate li utakmice i kao dramaturg? I stadion je neka vrsta scene, tu je i publika?

KOPRIVICA: Najvažnije u svakom poslu su posvećenost i strast. Bilo na treningu ili na probi.Gledao sam kako to radi moj prijatelj Duško Vujošević koji pripremi svaki trening.

MONITOR: Može li se mišljenje, promišljanje, procjena isključiti iz sportske igre?

KOPRIVICA: Sve najvažnije stvari sam naučio igrajući lopte. Tri stvari: šta je ritam, šta je prostor i šta je prijateljstvo.To je sportska inteligencija koja se ne smije potcjenjivati. Da nije toga, ne bi bilo ni ove moje knjige. Neki fudbalski podvizi su kao sinkopirani džez, neka najbolja Sačmova partitura. Pogledajte posljednje pasove koje je davao na svjetskom prvenstvu 1970. Pele, to su linije koje idu po Platonovoj Ideji ili po glasu Marije Kalas. To može po tome da se mjeri. Kad izađete na pozorišnu scenu, osjetite strah od prostora koji treba osvojiti, a tek kako je na mnogo većem sportskom terenu. Rekao sam mom profesoru Košutiću koji je predavao Bodlera da moram da idem na utakmicu na kojoj je Santos igrao sa Peleom. To mi je bilo kao da idem da gledam Šekspira. A predavanje o Bodleru mogu da ponovim.

MONITOR: Pominjali ste Crnjanskog, čuli ste ga kako u studiju čita svoju pesmu...

KOPRIVICA: I Crnjanski je mnogo volio fudbal. On je bio centarfor u Pančevu. On u jednom pismu Andriću kaže: šta radim - igram fudbal. Za „Banat". Znao sam taj sastav napamet. Govorio je da bi više volio da je igrao jednu utakmicu za reprezentaciju Jugoslavije, nego sve što je napisao. Mojoj knjizi su stvarno uzor njegovi Hiperborejci. To je nauk od tih velikih. To ima i kod Servantesa. Oni strašno računaju sa ekonomijom. Koliko neki čitalac može da izdrži neki ritam. Tačno imaju neke dionice. Nije poluvrijeme slučajno 45 minuta, jer toliko možeš da držiš pažnju. Tako i pisci drže taj ritam. Čim postaje malo dosadno, on skrene u neku drugu priču, promijeni neki ton. To jeste rizično. Jer i u umjetnosti kao i u fudbalu, postoji

jedan jedini kriterij: da li je dosadno ili nije dosadno. Svaka analiza uništi fascinaciju.

MONITOR: Vi ste sumatraista kao Crnjanski?

KOPRIVICA: Sumatraista i Jugosloven. Prvo, najpametniji ljudi sa ovih prostora u posljednjih 200 godina su u najboljim svojim fazama bili Jugosloveni. Bio sam skoro i Istri, vidio se sa Mirkom Kovačem, najvećim piscem na našim prostorima i vozač koji nas je vozio sa zagrebačkog aerodroma ćutao je sve dok nismo ušli u Istru. A onda je počeo da nam priča tako zanimljivo o vrstama ulja, o svojoj kući koja je stara šesto godina. I pomislio sam: ko meni ovo može da oduzme? Ima jedna zbirka koja je izašla posle zločina u Sarajevu, i tu je jedan dečko koji se zove Harold koji se ponašao kao Indijana Džons. Šta kad mu je bilo najteže - zažmiri i ne može mu niko ništa. Tako i ja kad mi kažu da nema Jugoslavije, zažmirim i počnem da se sjećam. Ja sam rođen u Jugoslaviji i u Jugoslaviji ću da umrem.

MONITOR: To je u skladu sa vašim „Jeste ako voliš"?

KOPRIVICA: Jeste, Jugoslavija. Mislim da ima dosta ljudi koji tako misle. Opasno je ako se to zloupotrebljava, ako dobija neki politički ton. Jer to nije ni protiv koga upereno. Naprotiv. U mom djetinjstvu su najmanje svojim nacionalizmom bili opterećeni Crnogorci. Ja se ne slažem ni sa tim nekim narcisoidnim crnogorstvom, ali Crnogorci imaju najmanje razloga da se stide stvari koje su radili, svoje tradicije. U mojoj ulici u Nikšiću, moji najbolji prijatelji su bili Makedonci Filipovski. Pa Hrvati, imali smo jedno improvizovano pozorište...

Maradona ima svoj rukopis

MONITOR: U svojim pričama ste svijet fudbala i igrača prikazali iz jednog ugla koji ruši predrasude o nespojivosti fizičkih talenata, sposobnosti i mislećeg tzv. intelektualnog djelanja.

KOPRIVICA: Često se citira Kami ili Sabato, ljudi koje je zanimao fudbal. Pa nisam ja to prvi uradio na ovim prostorima. A ta priča postoji još iz Antike. Od Pindara, pa do raznih drugih koji pominju heroje u sportu. Ja nemam ništa protiv ljudi koji ignorišu sport, koje on ne zanima, ali oni koji ga potcjenjuju, koji pitaju da li je Maradona pročitao nešto u životu. Mene to ne zanima, jer Maradona ima svoj rukopis, svoju liniju. Takvih intelektualaca, doktora nauka, bilo je u Jugoslaviji, nekoliko desetina hiljada, a on je među deset najboljih igrača na svijetu. Koliko on oslobodi radosti i energije, koliko daje svijetu, to bi njegovo prevagnulo. Zato što sport u sebi ima elemente i raznih vještina, umjetnosti, od pozorišta do džeza...

Dvorište nikšićke gimnazije kao Kembridž

MONITOR:Vaši omiljeni fudbaleri tvrde da bez velikog i istrajnog rada u fudbalu nema uspona među zvijezde?

KOPRIVICA: Prosta je to stvar. Postoje u fudbalu majstori i ti ljudi - zanatlije. Ali, ako majstor nije spreman da pokaže to svoje majstorstvo, onda zanatlija može lako da ga osujeti. Mađari su moja porodična priča. U Subotici, možda mi je to najljepši period u životu. I bili su tamo moji prijatelji iz djetinjstva, trenirali smo zajedno i fudbal i košarku u Nikšiću, Željko Cerović i Vlado Komnenić koji je prvi u košarci u Crnoj Gori šutirao skok-šut. Generacija njegovog odjeljenja - Baletić, Vukajlović, Mijatović, Lopušić... osvojili su drugo mjesto u Jugoslaviji na turniru juniorskih ekipa i to u konkurenciji Jugoplastike i Olimpije, a Jugoslavija je za tri godine postala svjetski prvak. Dakle, to je bila jedna lijepa, gimnazijska priča. Ja sam najviše naučio u dvorištu gimnazije u Nikšiću. Za mene je to bila Bolonja, Iton i Kembridž. Po čitav dan smo tada ludački trenirali, a i čitali smo. Sjećam se da je Željko čitao Džojsa i on mi je skrenuo pažnji u biblioteci na Uliksa. Tada sam prepoznao tu jednog od najboljih mađarskih igrača mlade reprezentacije Nandora Hidegkutija. Bili su na pripremama u Subotici. Mi smo imali 17 godina. A ja sam već u Kinoteci gledao utakmicu iz 1953, Madjarska - Engleska, gdje su oni tukli Engleze sa 6:3, prvi put. Priđem u kafani Hidegkutiju i kažem mu : "Ja sam vidio vaša tri gola u Londonu". On nije mogao da vjeruje. A onda sam mu objasnio kako. To finale ušlo je u Fazbinderov film Brak Marije Braun. On mi je pričao da su bježali, živjeli na drugim adresama. Ostali smo do duboko u noć.

Nastasja RADOVIĆ

 

Proslijedi tekst

  • Facebook
  • Google Bookmarks
  • linkedin
  • MySpace
  • StumbleUpon
  • Twitter
  • wordpress
  • Yahoo

pozovi-sprijeci

fama

 

Monitor u novom broju donosi

Broj 1253. petak 24. oktobar 2014. godine   USKORO... MONITOR - SVJEDOČI, OTKRIVA, O...

seabreezeuniqa1

logo-hypo-alpe-adria_mneHipotekarna Banka

rekom_baner_150x60mans-markica 

.

 

Monitor broj 1252

Broj 1252. petak 17. oktobar 2014. godine   KAKO JE RASLA IMOVINA VRHA I NJIHOVIH PORO...

 

Monitor broj 1251

Broj 1251. petak 10. oktobar 2014. godine   POLITIČKI TRAFIKINOG U SKUPŠTINI:Tužila...