Monitor.co.me

DR ČARLS INGRAO, DIREKTOR PROJEKTA INICIJATIVA NAUČNIKA: S Miloševićem ni u autobus

E-mail Ispis PDF

dr-Charles-IngraoDesetogodišnji projekat Inicijativa naučnika, pojavio se prošle godine kao zbornik radova pod nazivom Suočavanje s jugoslovenskim kontroverzama (Buybook, Sarajevo), otvarajući novu temu – sada o dometima ovog projekta. O tome smo razgovarali i s njegovim direktorom, američkim istoričarem Čarlsom Ingraoom, profesorom na Perdju univerzitetu u Indijani, SAD. Dr Ingrao je odličan poznavalac naših prilika, specijalista je za evropsku istoriju, posebno za centralnoevropsku. Tokom rada na zajedničkom projektu, koji je trebalo da u traganju za istinom ujedini domaće i strane stručnjake, razmijenio je dvadesetak hiljada imejlova i četrdesetak puta putovao u naše krajeve. Dr Ingrao je veliku pažnju američke i naših javnosti privukao tvrdnjom da ima dokaza za usmeni dogovor Ričarda Holbruka i Radovana Karadžića. MONITOR: Na kraju projekta Inicijativa naučnika, jeste li zadovoljni rezultatima?
INGRAO: Ne mislim da je moguće biti zadovoljan jednim projektom. Nakon svega, uvijek je moguće više istraživati, angažovati više naučnika, ili obezbijediti podršku od više političkih lidera nego što je to postignuto. Pored toga, svako ko je bio povezan s njim zadovoljan je jer smo uspjeli da sakupimo tako mnogo uglednih naučnika iz mnogih zemalja da bi pisali na jedan sveobuhvatan način o jugoslovenskim konfliktima.

Sada kada je knjiga završena naš osnovni problem je zadobiti javnu podršku srpskih lidera. Kao što možda znate, dobili smo uvjeravanja o podršci desetak nekadašnjih i sadašnjih nosilaca vlasti iz čitave Jugoslavije. Na žalost, bili smo u velikoj mjeri, manje uspješni u Srbiji zbog suđenja koje je bilo u toku pred Međunarodnim sudom pravde, kao i zbog kosovske deklaracije o nezavisnosti.

MONITOR: Kakvo je vaše iskustvo s konceptom neideološkog izbora naučnika iz bivših jugoslovenskih i drugih zemalja? Jeste li u tome imali problema?
INGRAO: Svakako smo očekivali da će nacionalistička osjećanja izazvati probleme. Čak smo iz predostožnosti formirali Nadzorni odbor da rješava optužbe za pristrasnost protiv ili između učesnika projekta. Bili smo čak i spremni da udaljimo one koji su se beznadežno zagubili u kompromisu između patriotizma i svoje spremnosti da vagaju dokaze, time umanjujući svoje šanse kao u popularnoj igri Survivor, s kastom naučnika. Na kraju je samo jedna osoba napustila projekat, jedan srpsko-američki naučnik koji je tvrdio da je 800.000 Albanaca, koje su srpske snage otjerale s Kosova 1999, u stvari, pobjeglo od NATO bombi, a da je bezbroj televizijskih intervjua s izbjeglicama organizovan s profesionalnim glumcima koje je unajmio NATO. Sa druge strane, brojni sastanci licem u lice između naučnika posjećivani su u velikom broju, u međusobnom poštovanju i kolegijalnosti, tokom kojih su učesnici uglavnom postizali konsenzus o dokaznom materijalu koji se odnosio na većinu velikih kontroverzi.

Možda najbolje objašnjenje za ono što iznenađuje jeste da su učesnici projekta bili vođeni nevidljivom rukom kolega, njihovim pritiskom. Dok su svi profesionalci tražili potvrdu i priznanje od svojih kolega, naučnici država sukcesora koji su se pridružili Inicijativi bili su posebno zainteresovani da reafirmišu i ojačaju svoje članstvo u akademskom esnafu; niko nije bio tome posvećeniji od srpskih naučnika, čije su veze sa Zapadom kroz esnaf bile pokidane zbog bliskosti s režimom i zbog sankcija koje su protiv njega podignute. Tako, dok su neki od nas od početka očekivali da naučnici sa Zapada budu ,,sudije" u debatama između naših kolega iz država sukcesora, oni su se trudili da te konflikte spriječe, stvarajući neku vrstu ,,emulzije",od čega su nekolicina Albanaca, Bosanaca, Hrvata i Srba učesnika, željeli da se drže podalje.

MONITOR: Rekli ste da učesnici Inicijative ne bi trebalo da budu ,,zastupnici društva". Jeste li uspjeli u toj namjeri?
INGRAO: Potpuno. Na samom početku projekta, bilo nam je jasno da bi nalazi svakog istraživačkog tima trebalo da uzmu u obzir cjelokupni dokazni materijal i da ih suprotstave onome što su tvrdili nacionalisti na svim stranama u konfliktu. Jedna od obaveza direktora projekta bila je da podsjeća lidere da bi njihovi izvještaji mogli biti napadnuti ukoliko se toga ne budu pridržavali. Zaista, početni draftovi bili su odbacivani od učesnika projekta tokom evalucione faze, pa su morali da se revidiraju i ponove. Na kraju, izvještaj svakog tima težio je da oko njega bude postignut konsenzus svih učesnika projekta koji su bili u prilici da ga čitaju on line i da ga kritikuju.

MONITOR: Analizirali ste, takođe, procese pred Haškim sudom. Da li je do danas bilo političkih uticaja na njegov rad? O tome se stalno spekuliše.
INGRAO: Kao što znate, Poglavlje deset u Suočavanju s jugoslovenskim kontraverzama to istražuje. Otkrili smo da istražitelji, tužioci i sudije uvijek imaju časnu namjeru da primijene međunarodno i humanitarno pravo na sve žrtve jugoslovenskih konflikata. Situacija da Srbi imaju više optužnica nije zbog predrasuda, već zbog nepobitne činjenice da su armija, policija i paramilitarne formacije bile pod upravom jugoslovenskog predsjednika Slobodana Miloševića i njegovih surogata u Bosni i Hrvatskoj, koji su počinili više zločina i u većem rasponu nego drugi. Godinama je Haški tribunal teško radio i procesuirao etničke Albance, Bosance i Hrvate zbog zločina, ali je uvijek bilo više srpskih optužnica.

Kao što je rečeno, naši naučnici su priznali da je ponekad sposobnost Tribunala da optuži ratne zločince zavisila od spremnosti stranih vlada da podijele dokaze o zločinima koje su oni počinili. Tako smo zaključili da su zemlje mogle da manipulišu protokom optužnica sarađujući u jednim a ne sarađujući u drugim slučajevima.

MONITOR: Sociolog dr Nebojša Popov, rekao je na predstavljanju vašeg zbornika da bi želio razumjeti veliki paradoks propasti Jugoslavije: zašto se jedna "meka" komunistička zemlja s velikom i dugom pomoći Zapada raspala tako krvavo? Imate li vi neki odgovor?
INGRAO: Uzroci neke pojave obično su mnogostruki. Prvo poglavlje Suočaavanja s jugoslovenskim kontraverzama nudi odličan odgovor kojim se naglašava neuspjeh jugoslovenskih konstitutivnih naroda da razviju zajedničku istoriju i identitet. Umjesto toga, Albanci, Hrvati, Srbi i Slovenci, nastavili su da sebe vide kao odvojene, posebne. I zato su to i dobili na kraju. U tom se poglavlju takođe zaključuje i da su aktivnosti pojedinih jugoslovenskih lidera ubile Jugoslaviju u vrijeme kada je državništvo moglo da je sačuva. Bilo je malo heroja među političarima (možda Ante Marković), a više ambicioznih i samoljubivih demagoga. U toj grupi izdvaja se Slobodan Milošević. On je srušio ustav i zakone što je manje republike odvelo do otcjepljenja. Zaista, prvo poglavlje se zaključuje riječima dramskog pisca Abdulaha Sidrana "Sa Nikezićem (kao predsjednikom) ušao bih u federaciju. Sa Stambolićem bih ušao u konfederaciju. Ali s Miloševićem, ne bih ušao čak ni u autobus".


Država-nacija

MONITOR: Kao istoričar evropske istorije, šta mislite o ,,država-nacija" modelu konstitucije koji većina ex-yu država nastoji da kopira?
INGRAO: Trebalo bi da razumijemo ,,državotvorni proces" koji je od 16. do 18. vijeka stvorio zapadnu Evropu praktički jedinstvenom u formiranju etnički homogenih društava. Do danas svako u Španiji, Francuskoj i Velikoj Britaniji može da govori i razumije jedan zajednički jezik. Suprotno tome, istočna Evropa se razvijala, kao i ostatak svijeta, tolerišući paralelan razvoj religioznih i lingvističkih različitosti. Iako nijesu imali nikakav moralni problem u vezi s tom raznovrsnošću, nacionalistički intelektualci i politički lideri čitave istočne Evrope postali su uvjereni da bi i oni takođe trebalo da imaju vlastite države -nacije. Dijeleći svoju sudbinu sa drugim grupama koje su se pokazale kao žrtve njihove ,,slobode".

Dva svjetska rata ubijedila su zapadne Evropljane da je nekritičko insistiranje na nacionalnim državama u multietničkim regionima bila strašna greška jer je mnogobrojne građane manjina lišila osnovnih ljudskih prava. To nije rezultiralo samo istrebljenjem Jevreja, već i protjerivanjem i ubijanjem oko 35 miliona građana istočne Evrope, tokom 20. vijeka. Otuda insistiranje EU i anglofonih demokratija, kao što su SAD, Kanada ili Australija da svi građani uživaju potpunu građansku jednakost i kulturnu autonomiju. Na žalost, neke zemlje čije narode još uvijek zaokupljaju vjekovna strana ,,ugnjetavanja" i strah za vlastitu bezbjednost, teško se privikavaju na prava manjinskih zajednica. To je jedan od razloga zašto se Jugoslavija raspala. Za to vrijeme, EU zemlje su otišle u drugom pravcu, prigrlivši multikulturnu politiku.


Jugoslavija veliki uspjeh

MONITOR: Primijetili ste da naši ljudi žele da zaborave da su živjeli u multietničkoj, multikulturnoj zemlji (SFRJ) u skorašnjoj prošlosti. Da li je to opasno za budućnost?
INGRAO: Narodi bivše Jugoslavije ne bi trebalo nikada da zaborave da su oni uspješno živjeli blizu pedeset godina u relativno dobrostojećoj multietničkoj državi. Jeste, bilo je tenzija, ali toga ima svuda i stvarnost je bila takva da su ti problemi bili beznačajni u poređenju s prednostima takve zemlje. Jedna od tajni sreće u životu jeste ravnoteža lošeg i dobrog, pa valja odlučiti šta je veće. U poređenju sa drugim komunističkim zemljama, Jugoslavija je bila veliki uspjeh. Danas, bivše komunističke zemlje kao Poljska,Češka i Slovenija napreduju kao članice EU. Tako da bi Srbi još jednom trebalo da odluče žele li da budu dio još veće multietničke tvorevine.


Nastasja RADOVIĆ

 

Proslijedi tekst

  • Facebook
  • Google Bookmarks
  • linkedin
  • MySpace
  • StumbleUpon
  • Twitter
  • wordpress
  • Yahoo

pozovi-sprijeci

CEROVO_Monitor_baner_310x60

 

Monitor u novom broju donosi

Monitor broj 1478. 15. februar 2019.       SANADERIZACIJA MILA ÐUKANOVIĆA:Parti...

 

Monitor broj 1477

Monitor broj 1477  8. februar 2019.       Priajtelji iz devedesetih:TAJNE PR...

 

Monitor broj 1476

Monitor broj 1476  1. februar 2019.       AFERA ATLAS:Kako je Prva banka pre...