Monitor

Ljudi ili riječi! Šta je važnije!? Mišel Fuko (Michel Foucault) je napisao knjigu sa naslovom Riječi i stvari (Les mots et les choses). Znam, uobičajeno je da se kaže pod naslovom; faktički, to je tačan opis, jer knjiga je ispod naslova, dok je naslov iznad knjige! Ali ja ne volim te odnose subordinacije, smeta mi to ,,iznad" i ,,ispod". Radije stavljam sve što je u ovom svijetu u istu ravan. Jer samo je On iznad! U naslovu ove kultne knjige, nema subordinacije ni hijerarhije; riječi su izjednačene sa stvarima, dakle označitelj je formalno jednak sa označenim. Ovome se može prigovoriti iz obje suprotstavljene pozicije: 1. One koja brani ontološki prioritet označenog nad označiteljem: zar nisu stvari prije riječi, zar nema toliko stvari bez imena, i toliko riječi koje ne označavaju nikakvu stvar!? Ali, isto toliko uvjerljivo i: 2. Zar nije istina da u Početku bijaše riječ, i da ono što ne možemo reći ne možemo ni misliti? Šta god bilo tačno, riječi nisu isto što i stvari; postaviti u istu ravan ono što nije isto, predstavlja dakle, nedopustivu logičku pogrešku!

Ne može se pitati u istom pitanju o ljudima i riječima! Ne mogu se u istu zagradu staviti autori i njihova djela! Ako ćemo tjerati mak na konac, upravo sve što je napisano, može i da odleti, da se izgubi, da nestane: papir izgori, pergament izblijedi i iscjepa se, kamen se rastoči i od natpisa uklesanog na njegovo nekada glatko lice, ne ostane ni jedna linija. A izgovorenu riječ ne možeš ni zapaliti, ni iscijepati, ni rastočiti! Ono što nema materije ne može se ni uništiti! Mi ne pamtimo knjige, mi pamtimo riječi; i ne pamtimo riječi kao riječi, ni zato što su to riječi (Samo se sjetimo koliko smo riječi čuli i zaboravili prije nego im je utihnuo zvuk!?) nego kroz te riječi pamtimo onoga ko ih je izgovorio! Šta bi svijet danas učinio kad bi time mogao dozvati Platona da se pojavi pred nama i progovori, da na rekne svoju riječ!? Zar se ne bismo odrekli svih njegovih knjiga, pa i onih o Sokratu, za jedan trenutak pravog, živog, istinskog susreta sa čovjekom Platonom! Ne bi li se i sam Platon odrekao svih svojih knjiga za još jedan tren boravka u svijetu, za jedan sunčani zrak, za jedan korak u svojim sandalama, šta ne bi dao da osjeti puls svog srca i čuje svoj glas!? Nikad više, mai piu, never more, jamais plus...sve su to krici pjesnika koji znaju da su više od svih svojih riječi, da je čudo tog univerzuma nazvanog čovjek, bezmjerno istinitije, uzvišenije, dragocjenije, od svega što on učini, kaže, napiše ili pomisli u svom životu!

Kad bih te, prijatelju, mogao još jednom vidjeti, odrekao bih se svih tvojih i mojih knjiga! Ko ne bi mijenjao sve riječi ovoga svijeta za još jedan susret sa onima kojih više nema a bez kojih nam ni ovaj svijet, ni sve njegove riječi nisu kadre upriličiti tu jedinu pravu, punokrvnu radost! Nemojte mi više ponavljati onu bijednu utjehu sitnih duša: Riječi iščeznu, zapisano ostane! Izgovorene riječi beskrajno su više od zapisanih! Istinsko čudo je pisac, a ne knjiga, govornik a ne njegova riječ! Knjige su tek sjećanja, surogat i utjeha za riječi koje više nemaju svog govornika, kao što su riječi tek sjećanje i puka utjeha što smo izgubili čovjeka, taj čudesni vrč galaktičkog mlijeka!

Ne dvoumite se! Ljudi su neuporedivo važniji od riječi! Sve knjige koje je napisao, sve najljepše i najumnije riječi pisca kojeg više nema, vrijede manje od njegovog namrgođenog ćutanja dok je još bio s nama. Zato, ne ljutite se na svoju dragu, ni na svog najmilijeg, radujte se svojim prijateljima, zagrlite svoje roditelje, veselite se svima koje volite više nego svim njihovim djelima i riječima, jednostavno zato što su živi! I mi ne možemo učiniti ništa važnije za one koje volimo. Ne zavaravajmo se. Nikakva riječ ne ostaje: ni izgovorena, ni zapisana.

Ferid MUHIĆ