Jadranko Prlić i Slobodan Praljak medijski su najprepoznatljiviji likovi iz tzv. hercegbosanske šestorke. Prlić ne samo da je bio politički najprominentniji faktor u Herceg-Bosni, nego se i prije i poslije toga višestruko dokazao kao onaj klasični fušeovski čovjek za sva vremena.
Započeo je političku karijeru kao uzoran komunista, unutar struktura Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, a završio ju je (zasad?) kao jedan od visokih funkcionera dejtonske Bosne i Hercegovine, neko vrijeme na funkciji ministra vanjskih poslova. Zanimljivo je da za razliku od, recimo, Darija Kordića, Jadranko Prlić nikada nije bio žrtva masovnog odijuma dominantne struje u sarajevskoj javnosti. Gotovo do pred samu hašku optužnicu, o njemu se pisalo kao o gospodinu koji se lijepo oblači i dobro igra tenis.
O Slobodanu Praljku, pak, se često pisalo kao o čovjeku s tri fakulteta. Pominjana je njegova režiserska karijera, najčešće zbog činjenice da je upravo on režirao prvi scenario koji je potpisao Abdulah Sidran. Usprkos njegovoj hijerarhiji unutar Hrvatskog vijeća odbrane iz vremena kad je ova vojna formacija osnivala koncentracione logore i granatirala civilne objekte, Praljak se u javnosti dominantno percipira kao onaj koji je srušio Stari most u Mostaru, jedan od dva ili tri najljepša, najmarkantnija i simbolički najprepoznatljivija spomenika iz vremena otomanske vladavine nad Balkanom.
U halabuci koja se digla oko presude, kojom su u Hrvatskoj zgroženi, a u Sarajevu manje ili više zadovoljni, ponešto je u sjeni ostala činjenica da je Sudsko vijeće koje je osudilo šestorku, odbacilu optužnicu za rušenje Starog mosta. Po njima je, naime, mostarski Stari most bio legitimni vojni cilj, pa je HVO na čelu sa Slobodanom Praljkom imao pravo da ga sruši.
Ostala je u sjećanja Praljkova izjava nakon rušenja Starog mosta. Rekao je, naime, da je njemu važniji mali prst svakog njegovog vojnika negoli taj, da prostiš, Stari most. Nije ta izjava sama od sebe problematična, samo kad bi bila principijelna. Najbolje ju je kritikovao Emir Balić, možda i najslavniji među skakačima sa Starog mosta. U jednom davnom intervjuu sa Željkom Malnarom, Balić je, naime, rekao: Potpisujem Praljkovu izjavu pod jednim malim uslovom – ako mu je i mali prst svakog njegovog vojnika važniji i od zagrebačke Katedrale.
Upravo na primjeru Mostara, pokojni Bogdan Bogdanović, prijeratni gradonačelnik Beograda, znao je govoriti o tome kako je ratni raspad Jugoslavije između ostalog bio i pozornica za rat ruralnog protiv urbanog. Nije se u tom kontekstu uzalud govorilo o urbicidu. U moru kontroverznih i problematičnih odluka kojima je sklon Haški tribunal, naročito u posljednje vrijeme, presuda da je mostarski Stari most bio legitimna vojna meta ne predstavlja nikakvu posebnu (mas)medijsku poslasticu. A ipak, ideja po kojoj je Stari most legitiman vojni cilj jer ga, eto, koriste i vojnici, idealan je šlagvort za sve one koji tvrde da su legitiman vojni cilj bile i Dubrovačke zidine i sarajevska Baščaršija i šta sve ne. Ako i ni zbog čega drugog, to zato vrijedi potencirati i potcrtati.
Muharem BAZDULJ
