Ljudi su otupili na zablude! I ne samo da su otupili toliko da ih više i ne prepoznaju kao takve, nego ih primaju kao ključne istine. Dive se sami sebi i jedni drugima kad god se slože oko ,,duboke mudrosti" takvih antologijskih lupetanja. Onoga ko se odvaži da im protivrječi, smatraju glupim, a što je još gore, i zlonamjernim. Sve me to podsjeća na jednu istinitu priču. Jednom prilikom obreo sam se u selu čiji su žitelji smatrali ustajalu, mlaku, zeleno-žutu tečnost gorkog ukusa i naglašeno neprijatnog mirisa iz jedinog seoskog bunara, za najbolju vodu, kakve nema nadaleko! Da im pokažem u kakvoj su zabludi, nedjelju dana kasnije poveo sam nekoliko radoznalih ljudi i žena koje sam na to jedva nagovorio, da probaju vodu sa planinskog izvora. Poslije nekoliko sati vožnje automobilima, dobra dva sata pješačenja, uz to na vrelom julskom danu, ljudi su bili baš žestoko ožednili. Snažan široki mlaz kristalno bistre, studene izvorske vode, prskao je direktno iz velikog kamena u gustoj sjeni visokih stoljetnih bukvi, presijavajući se na snopu sunčevih zraka koji su se probili do samog izvora! Sada će najzad saznati šta je to prava voda! Napunio sam svakom od njih po jednu veliku staklenu čašu koja se odmah orosila od ledeno hladne vode! I šta mislite šta se desilo? Poslije prvih gutljaja, gotovo u istom trenutku, svi su je ispljunuli sa neprikrivenim gađenjem! Ovo mi nećemo da pijemo! Pa ovo i nije voda!Kakva je to voda kad je, kao prvo, toliko hladna, pa onda, kad nema nikakvu boju, kad ne miriše ni našta i još kad nema nikakav ukus!?
Nisam ih mogao razuvjeriti! Bili su na rubu dehidriranja, ali cijelim putem nazad do svog sela niko nije zatražio ni gutljaj izvorske vode! Zahtijevali su da odmah krenemo nazad. U njihovo selo vratili smo se gotovo u posljednji čas! Automobile smo parkirali kraj samog bunara. Čim su iz svog bunara izvukli stari drveni kabao obrastao mahovinom, vezan zahrđalim lancem za bunarski čekrk, zagrabili su ovećim obijenim lončićem izvrha onog svog bljutavog i smrdljivog mutljaga! Lonče je zaredilo od jednih do drugih žednih usta. Ne mogu vam dočarati sa koliko nestrpljenja su se pružale njihove ruke da što prije prinesu to ulubljeno lonče sa olupanim tragovima plavog emajla, svojim ispucalim usnama! I kako su počeli hvaliti to što je njihova voda iz bunara, mlaka; što je lijepe zlatno-zelene boje; što ima ukus gliba i mahovine, i što ima taj prijatni miris suhe kravlje balege, natopljene ljetnim pljuskom! Pošto su malo došli sebi, došli su, takoreći, i meni. Ljutnja na mene je polako splasnula. Kada sam napuštao njihovo selo, čak smo se i sasvim pristojno pozdravili. Najstariji od onih koji su bili na izvoru, stegao mi je ruku i rekao mi: ,,Eto, ipak je dobro što smo te poslušali i otišli do tog izvora. Malo će nas komšije zafrkavati po selu što smo ispali naivni i povjerovali da negdje ima bolje vode od naše, ali vrijedilo je! Jer mi sada pouzdano znamo da je naša voda zaista najbolja, iako smo to i ranije tvrdili, a bogme, u to si se sada i ti sam uvjerio! Evo, napunio sam ti jednu flašu od dvije litre, ponesi, neka i drugi probaju. Nemoj im reći odakle ti je, da ne navale svi ovamo. Šta bismo onda mi pili!? "
Šta reći: ljudi su zaista u zabludi! A ipak, od onih koji su u zabludi da je njihova voda najbolja, mnogo su opasniji oni koji misle da je njihova dužnost sve one koji piju svoju vodu, odvratiti od toga i prinuditi ih da piju jednu i istu vodu najbolju vodu! Onu iz centralnog svjetskog vodovoda, koji će takvi kontrolisati i dijeliti svima. Jer, da je najbolje ostaviti ljudima da piju svoju vodu, u to ipak ne može biti sumnje! Hoće li još dugo ostati neko od onih koji će to poslednje pravo sebi moći priuštiti!?
Ferid MUHIĆ
