Video instalacija Izvan ogledala 2 umjetnice Slobodanke Rićko Mićunović, nedavno je predstavljena u parku Dvorca Petrovića na Kruševcu. Mićunović je jedna od rijetkih umjetnica kod nas koja se bavi performansom. Diplomirala je na Kulturološkom fakultetu na Cetinju. Od 1996. je angažovana u podgoričkom Gradskom pozorištu kao slikar i dizajner pozorišnog plakata, a bila je scenograf i kostimograf u pozorišnoj i televizijskoj produkciji. Stručno se usavršavala u Parizu i postala članica francuske likovne grupe Figuracion Critique, sa kojom je izlagala u Parizu, Lionu i Bordou. Izlagala je samostalno i kolektivno u Podgorici, Kotoru, Herceg Novom, Budvi, Baru, Petrovcu... Pažnju je skrenula instalacijom Štit u Baru na temu globalnog zagrijavanja. Izvela je performanse Hitna bespovratna pošiljka made by wildCrna Gora, Izvan ogledala u fabric 19.decembar i u ULUCG, Neverending Love Story na jezeru Krupac...
MIĆUNOVIĆ: Izvan ogledala 1 bio je performans. U parku dvorca je bila video prostorna inastalacija. U video intalaciji je prikazan potpuno drugačiji pristup istoj temi. Imate udobnost parka i neudobnost mraka, koja briše svaku međusobnu identifikaciju. To je neudobni dio, jer lica nisu u igri, zatim, u svemu tome dobili ste prostorno i vremenski protočne - duple projekcije, na kojima se pojavljuju slike u raznim životnim ambijentima. Projekcije su snimljene tehnikom stop moušen, što znači da je ambijent razmazan - jedna frekvencija, i sjedeća, bistra, mirna figura - druga frekvencija, koje takođe, sasvim očigledno prikazuju, budno -bistru sliku, iskidanu – razmazanu - okolinu - ne budno neiščitano. Namjera je bila ukazati, da naša ogledalnost zavisi od naše budnosti, odnosno od prisutnosti, odnosno, osviješćenosti. Ne znam koliko je publika bila senzibilna da prihvati i doživi sebe kao cjelinu, odnosno da interpretira sve to na sebe u tom trenutku. Naviknuti smo da izloženo, gledamo odvojeno, kruto, odbijeno od sebe. Otuda mrak - brisanje fizičke identifikacije, otuda dupla projekcija - koja nije televizor i bioskopsko platno već probija u prostor, po principima zapisa snimka, koji su time naglašeni i ulaze u bit cijelog koncepta. Počev sa naslovom rada, sve je trebalo da djeluje na čulnost koja je samo sredstvo, i da je van ogledalno, jednako realnom materijalnom. Nimalo slučajno, slike nisu izuzetne ljepote. S obzirom na to da smo naviknuti na jake udare, reklame, fleševe glamura, bilborde - odnosno, na agresivne informacije, upravo sa video projekcija iz okruženja koje živimo, jasno mi je da doživljaj tišine i ovih projekcija traži od posmatrača intimnu komunikaciju jedan na jedan.
MONITOR: Ono što u svim vašim performansima ostaje nepromijenjeno je koncentrisanost na sopstveno tijelo. Odakle tako snažna veza, a i zainteresovanost za ispitivanje granica za tijelo, koje je za vas definitivno najmoćnija i najsuberzivnija ,,alatka"?
MIĆUNOVIĆ: Moje iskustvo performera je skromno i ne broji mnogo performansa iz samo jednog razloga. Performansi koje izvodim u namjeri su uzdizanja duhovnog bitka čovjeka, potreba za učešćem posmatrača i stavljeni su u poziciju otkrivanja sopstvenog čitanja ili buđenja. Dakle nisam samo inspirisana mojim tijelom i duhom, što je u suštini cjelina, već duhom odnosno tijelom. Vrlo je često da tijelo ne može da podrži duh.
MONITOR: S obzirom da ste jedan od rijetkih umjetnika sa ovih prostora koji se bavi performansom, koliko je naša javnost za njega zainteresovana, da li je teško sa njom komunicirati performansom i da li se to uopšte kod nas može materijalno isplatiti?
MIĆUNOVIĆ: Vrlo je visok nivo komunikacije kada shvatite, da postoji umjetnost koja se po svojoj egzistentnosti ne prodaje, a dešava se, događa. Najvredniji trenuci dešavanja, u toku performansa, koja nisu pod presijom volje, ne daju se kupiti... Uostalom kao sve najvrednije u životu.
MONITOR: Iako po prirodi medija, performans kratko traje, izvodi se isključivo u dogovoreno vrijeme pred publikom, koliko se dugo pripremate i koji vam je do sada bio najteži?
MIĆUNOVIĆ: Jasno je da u životu ništa nije slučajno, tako sam i upoznala Petra Perovića sa kojim radim već pet godina. Dugujem duboku i iskrenu zahvalnost. Konačno vrijedan i dugo čekan prijatelj, i jedini sagovornik koji zna kako. Zahvaljujući njemu, a bogami i meni danas i ja znam kako. Kada radite ono što volite, ništa nije teško. To je jasno. Ali ima jedan dio, koji me deprimira, to je dio koji nije više u mojoj moći. Konačno kada dođe do realizacije zamišljenog, vi ste u situaciji da radite u uslovima, veoma loše tehničke podrške, institucije su veoma loše opremljene. Tehnička podrška, uz sve dobro raspoloženje institucije i ljudi u njima, je neadekvatna. Sasvim sigurno da bi ove projekcije bile emitovane i snimljene za hologramsku projekciju, međutim u Crnoj Gori nijedna institucija nema aparat koji emituje hologramsku projekciju. I moj rad pretrpi krupne promjene. To je najteži dio.
MONITOR: U vašoj biografiji se navodi i rad „Ćuteća komunikacija", koji ste izveli tokom gostovanja na jednoj televiziji. Voditelji nisu znali da ćete ćutati tokom predviđenog intervjua. Da li ste to unaprijed osmislili ili je taj čin bio spontan?
MIĆUNOVIĆ: Ćuteća komunikacija - performans , desio se u toku priprema za drugi performans. Desio se sasvim spontano, na putu prema televiziji. Odlučila sam da odćutim najavu svog performansa. Bilo je više nego atraktivno. Iskoristila sam program uživo, te voditelje i gledaoce te emisije uvela u performas. Bilo je znojenja, crvenila u licu, kao i pojačavanja tona. To su trenuci koji se ne prodaju, a umjetnički dio toga trenutka svi nosimo sa sobom, odnosno, spontana spoznaja tog trenutka, vrijedna je, onoliko koliko nas mijenja.
MONITOR: Dobili ste nagradu za sliku, kritičari veoma pozitivno ocijenjuju vaše crteže i skulpture. Bavili ste se i dizajnom i primijenjenom umjetnošću. Da li više stvarate takva djela i hoćemo li uskoro vidjeti izložbu vaših crteža, slika ili skulptura ili je sada vaše interesovanje usmjereno isključivo na performans i savremenije medije?
MIĆUNOVIĆ: Nemam isključivih odluka. Svi materijali me jednako inspirišu. Prikazujem iz svoga rada ono za šta se pojavi dobra prilika ili ono što me trenutno jako intrigira. Isto tako ima mnogo dobrih radova koji nisu i neće biti izloženi i to je tako normalno. Neprestalno i nezasito crtam , i to je moja neugašena, malo je reći ljubav. Nevjerovatno je uzbuđenje, kada ruka bez komande iscrtava, u haiku maniru, autentične oblike. Ogroman je broj crteža koji imam. Sasvim je moguće da će sljedeće biti izložba crteža.
Miroslav MINIĆ
