Monitor.co.me

Igra, život, snovi

E-mail Ispis PDF

cecurBašti čuvenih trebinjskih Platana prilazi visok, vitak gospodin u pristojnim godinama. Od trenutka susreta kreće razgovor, spontan i prisan. Zdravko Čečur drukčije i ne umije. Raskošni talenat trebinjskog gimnazijalca prvi su tih davnih šezdesetih zapazili iz sarajevskog košarkaškog kluba Bosna. No, mladi dugajlija (visok 204 centimetara) morao je da sačeka da se pridruži zvijezdama jugoslovenske košarke, koje su žarile i palile širom svijeta.

Otac je bio kategoričan: „Prvo da maturira, pa onda neka igra za vas". Tako je i bilo. Zdravko 1969. odlazi u Sarajevo.

,,Bosna je tada bila u drugoj jugoslovenskoj ligi. Bili smo osmi na tabeli. Tri godine kasnije, pobijedili smo i ušli u prvu ligu", sjeća se Čečur, sa kojim smo ovih dana razgovarali u njegovom rodnom Trebinju.

Kada je Bosna ušla u prvu ligu jedva je opstala, ali druge godine bila je četvrta, sjeća se Čečur. Liga je bila veoma jaka: Jugoplastika, Partizan, Zvezda, Olimpija, Cibona...

,,Najjača liga u Evropi. Postali smo 1979. prvaci Jugoslavije, a kasnije i Evrope. Sve te uspjehe postigli smo velikim trudom. Tadašnji trener Bogdan Tanjević forsirao je po dva treninga dnevno. Ostali su trenirali jednom i imali po nekoliko slobodnih dana nedjeljno, pa su nam se smijali. Zvali su nas šumoteka, jer smo išli na Trebević i Kranjsku goru, trčali po snijegu, dizali tegove, davali sve od sebe i tako nabijali kondiciju. Poslije nekoliko godina svi su klubovi tako trenirali. Većina utakmica prelomi se u posljednje tri-četiri minute. Zahvaljujući takvom treningu i kondiciji stigli smo za sedam godina od druge lige do prvaka Jugoslavije, pa onda i do prvaka Evrope. Bili smo od jugoslovenskih košarkaških klubova prvi prvak Evrope", s nostalgijom se sjeća Čečur.

Čečur s ponosom ističe da je to bila generacija u kojoj se niko i nikad nije pitao kako se ko zove. I nije bilo bitno koliko će ko dati koševa. Bila je bitna pobjeda, bio je bitan tim. Bosna je bila tim.

,,Ne možete se takmičiti između sebe ko će dati više koševa. Bitan je rezultat. Moj drug Duci Simonović dao je na jednoj utakmici 48 koševa, pa su opet izgubili. Tanjević je govorio - krava koja daje 25 litara mlijeka može da se ritne i sve prospe. Košarka je timska igra."

Bosna je za svoje uspjehe dobila Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. I publika protivničkih ekipa znala je da nagradi njene igrače.

,,Sjećam se kada smo Jugoplastiku pobijedili na Gripama u Splitu - publika nam je gromko aplaudirala". Tanjević im je tada rekao: ,,Sad smo pravi pobjednici!"

Kao prvaci Jugoslavije automatski su išli u takmičenje za kup šampiona Evrope. Igrali su majstoricu sa Jugoplastikom. Na neutralnom terenu. Tri minuta prije kraja vodili su sa osam koševa.

,,Mirza me pita je li ovo naša pobjeda. Sigurno, odgovaram. I šta se dešava? Posljednja sekunda. Damir Šolman šutira, lopta ulazi kroz koš, mreža treperi... Ni Hičkok to ne bi uspio da snimi. Ni nama nije jasno, ni igračima Jugoplastike nije jasno da smo u djeliću sekunde izgubili kup Evrope. Ali, sport je sport", priča Čečur.

Tada mu je, kaže, pukao film i otišao je iz Bosne iako su ga zadržavali. Otišao je u Pulu, na poziv poznatog košarkaša Svetilsava Pešića. Tamo se i oženio. Imao je ponude da igra u Turskoj i Italiji, ali je odustao da bi ostao sa porodicom.

,,Te 1979. godine prestao sam i da igram košarku. Lomio sam se da li da živim u Sarajevu ili u Trebinju. Davorin i Mirza kažu bolje u Trebinju. I vratim se u Trebinje. Te godine sam se razveo. Moji prijatelji i drugovi zovu da dođem opet u Sarajevo. Poslušao sam ih. Tamo me je i rat zatekao."

U ratnom Sarajevu proveo je 16 mjeseci. Izašao je uz pomoć prijatelja.

,,Jedno vrijeme proveo sam u Jablanici, onda u Mostaru, pa u Puli i Pragu. Svi su me pazili kao malo vode na dlanu, iako te ljude u Jablanici, Mostaru i Puli nikad ranije nisam sreo. U Pragu sam živio godinu i po kod Boda Kovačevića, koji je u Indeksima svirao solo gitaru", prisjeća se nekadašnji centar Bosne, koji je na dresu nosio broj 13.

Vratio se u rodni grad i, kaže, doživio ono što nije mogao ni da sanja. Tražio je posao, ali sva su mu vrata bila zatvorena.

,,Govorio sam da ne želim niti tražim da budem ni predsjednik ni sekretar, mogu biti i kurir, ali da bolje znam košarku nego svi oni. Odgovarali su mi - vidjećemo, biće, ne brini..."

To ne brini traje do danas.

,,Prije toga Bogdan Tanjević mi je pomogao da u Trebinju otvorim kafić, ali su ga demolirali poslije nepuna dva mjeseca. Rekli su mi da to nije bilo slučajno, nego zato što sam hvalio Sarajevo. A Sarajevo je najljepša uspomena iz mog života. To je bio predivan grad, predivni ljudi. Otuda živu glavu ne bih izvukao da nije bilo mojih prijatelja. Da me nisu spasili ljudi sa Pala ili iz Banja Luke? Ne, spasili su me prijatelji iz Sarajeva. U Sarajevu sam bio sa ljudima do kojih je meni bilo stalo i kojima je bilo do mene stalo. Nisam bio ni sa Jukom Prazinom, ni sa Alijom Izetbegovićem, a, bogami, ni sa ovim drugima. Ja sam Trebinjac, rođen u centru grada, i niko mi ga ne može uzeti, kao što mi ne može uzeti Sarajevo", ne bez gorčine priča Čečur.

Pošto nije mogao da se zaposli, otišao je na biro za zapošljavanje. Kad ga je jednog dana iz Beograda nazvao Tanjević nije mogao da vjeruje.

,,Na kakvom birou? – pita. Nisam u američkom FBI, nego na trebinjskom za zapošljavanje, odgovaram".

Tanjević se čudi i veli da će zvati za pet minuta. ,,Bukvalno za dvije minute zove me i kaže: 'Radićeš kod Dejana Bodiroge.' Sa Bodirogom se do tada uopšte nisam poznavao. Bio je to jedan od najtalentovanijih naših košarkaša u posljednje dvije-tri decenije. Otkrio ga je Ćosić. Počeo je da igra u Trstu, u Saneliju, koji je trenirao Tanjević. Ni Bodiroga nije mogao da vjeruje da sam na birou. Radio sam kod njega kao domar, a onda sam otišao u invalidsku penziju. Primam 200 konvertibilnih maraka i 37 pfeninga."

Čečur i ironično i obješenjački, s istančanim smislom za humor, naglašava – „i trideset sedam pfeninga". Ovaj podatak govori najviše o onima koji donose važne odluke i u Čečinom rodnom Trebinju i u njegovom omiljenom Sarajevu.

,,Volim da kažem da su prvi igrači koji su igrali za reprezentaciju Bosne i Hercegovinu bili Mirza Delibašić i ja. Tako je po abecedi. Č – Čečur, D – Delibašić."

Koja je idealna košarkaška petorka iz Jugoslavije tog vremena? Mogao bi da nabroji, kaže, i dvadeset fenomenalnih igrača.

,,Nije što mi je kum i što sam ja njemu kum, ali prvi je Mirza Delibašić, pa Zoran Slavnić, Krešimir Ćosić, Vinko Jelovac, Knego, Kićanović, Dalipagić... Zvali su ih zlatna generacija. Selektori Mirko Novosel i Ranko Žeravica nisu znali koga da stave u reprezentaciju, jer se nije znalo ko je od koga bolji."

Šta mu je posebno ostalo u sjećanju iz sportske karijere?

,,Izdvojio bih tri detalja. Treniramo 1972. u Skenderiji, kad me zovu drugovi, koji su svratili na kafu u tamošnji Dom mladih, da dođem. Unutra - ja na crtežu. Crtao učenik četvrtog osnovne. Na dresu upisan broj 13 i nacrtani veliki brkovi, jer sam nosio duge brkove kao Nikola Plećaš. I danas se rado sjetim tog crteža.

Kada sam preselio u Pulu, gledam preko televizije utakmicu u Beogradu, igraju Bosna i Partizan. Onda intervju sa sekretarom kluba Vukašinom Vukalovićem i trenerom Tanjevićem. Pričaju šta znači timska igra, a u jednom momentu Tanjević će - ne možemo zaboraviti ni onog koji se sada nalazi u Puli i gleda ovu utakmicu, jer da nije bilo njega ne bismo ni ušli u Prvu ligu, niti dovde došli!

I treći neobičan doživljaj. Poslije te utakmice sjedimo kod prijatelja u Puli, kad dolazi njegova punica i kaže imam telefonski poziv. Tada nije bilo mobilnih. Začudih se ko je sad, ko me ovdje nađe. Zove Mirza, nekako me pronašao. Pakuj se i dolazi u Sarajevo! Zašto? Igramo u završnici sa Radničkim. Tu utakmicu pratilo je osam hiljada duša".

Sjeća se i brojnih tadašnjih trenera.

,,Bili su izvanredni: Tanjević, Novosel, Žeravica, Aca Stanković... Tanjević je postigao što niko nije. Doveo je za kratak period Bosnu do prvaka Evrope."

Zdravko Čečur više ne prati sport. ,,Izgubio sam za sve to volju. Mislim da me na neki način sahranila ona majstorica s Jugoplastikom u Beogradu."

Vrijeme provodi družeći se u Trebinju sa prijateljima u kafe baru Boemi. Redovno kontaktira sa svojim drugovima iz Bosne i prijateljima iz bivše Jugoslavije. Mnogi su u svijetu: Ante Đogić u Švedskoj, Boško Bosiočić u Australiji, Žarko Varajić u Beogradu, Sabe Hadžić u Turskoj...

,,A ima ih dosta i na onom svijetu. Na Barama leži dosta mojih prijatelja", s tugom priča Zdravko.

Kad bi otišli drugovi samo znali kako ih u svom srcu žive čuva njihov Čeča.


Mirza i Davor

Zdravko Čečur se u Sarajevu najviše družio sa Mirzom Delibašićem i Davorinom Popovićem. Oni su mu postali kumovi. ,,Mnogi su mislili, priča Zdravko, da me Davorin odvlači sa treninga na piće. A kad je Tanjević bio u vojsci, Davorin me je tjerao u deset na spavanje. Tada se ponešto popilo poslije utakmice. Ondašnjih par tuborga. Od radosti ako pobijediš ili od tuge ako izgubiš utakmicu."

Zdravko svake godine na dan njihove smrti posjeti grobove svojih jarana.

,,Posjetio sam 18. juna Davorinov grob, a Mirzin ću, ako budem živ, 8. decembra. Sahranjeni su na sarajevskim Barama, jedan pored drugog. Nažalost, ljetos, 18. juna, bilo nas je svega četvoro na Davorinovom grobu. A na sahrani deset hiljada ljudi. Mirzin grob prošle godine posjetilo je nas 19. Ranije, dok su bile televizijske kamere, bilo nas je i po hiljadu. Dok budem živ posjećivaću njihove grobove."

Zdravko ima dva sina. Sašu i Davorina.

,,Da sam znao da ću imati dva sina, to sam davno rekao, zvali bi se Mirza i Davorin", kroz suze priča Zdravko.


Njega svi vole

Evo šta je o Zdravku Čečuru pisao Mirza Delibašić u dnevniku za sarajevski Svijet 1978. godine:

- Prvo ću vam nešto kazati o čovjeku kojeg, ne računajući krvno srodstvo, volim najviše na svijetu. Da bih nekoga tako zavolio, morao sam mnogo vremena provesti s njim. Iz činjenica da najviše vremena provodim uz košarku odnosno uz svoje klupske prijatelje, sami ćete zaključiti da se radi o nekom iz mog kluba. Njegovo ime je Zdravko Čečur. Često sam se pitao zašto mi taj čovjek toliko znači i zbog čega ga toliko volim. Odgovor je vrlo jednostavan: njega svi vole.To je vjerovatno zato što iz njega zrači dobrota, povjerenje, plemenitost, snaga. Nemojte misliti da preuveličavam, stvarno je tako. Kad nas neko oduševi svojom pojavom, i ponašanjem, obično kažemo da je – laf. Čečur vam je najveći laf kojega sam ikada upoznao.


Veseljko KOPRIVICA

 

Proslijedi tekst

  • Facebook
  • Google Bookmarks
  • linkedin
  • MySpace
  • StumbleUpon
  • Twitter
  • wordpress
  • Yahoo

pozovi-sprijeci

CEROVO_Monitor_baner_310x60

 

Monitor u novom broju donosi

Monitor broj 1464 / 2.novembar 2018.     ĆERANJE:Između dva mraka (Zoran Radulov...

 

Monitor broj 1463

Monitor broj 1463 / 2.novembar 2018.   BAGER U SUZI EVROPE:Sve je isto, samo Tare ne...

 

Monitor broj 1462

Monitor broj 1462 / 26.oktobar 2018. TELEFONSKA ŠAPUTANJA:Sa kim se druži ANB (Zoran R...