Monitor.co.me

OD VEZIROVOG DO ZIDANOG MOSTA (I)

Povlačenje iz Crne Gore

E-mail Ispis PDF

cetniciZajedno sa njemačkim snagama s Balkana koje su odstupale na pravcu Grčka - Albanija - Podgorica ka sjeveroistoku išle su i brojne snage crnogorskih četnika i izbjeglica. Pavle Đurišić, komandant četničkih snaga u Crnoj Gori, bio je svjestan da poslije povlačenja Njemaca ne može ostati u Crnoj Gori bez pomoći saveznika ili srpskih četnika. Pometnju i različita reagovanja izazvala je depeša Vrhovne četničke komande Draže Mihailovića, koja je pročitana vojci kao dnevna zapovijest od 27. novembra 1944, godine. Depeša je upućena Pavlu Đurišiću, a u njoj ga Draža obavještava da je održana četnička konferencija u Sandžaku i da je na njoj odlučeno da se četničke snage u zemlji koncentrišu na liniju: Višegrad - Foča - Goražde - Kalinovik. U stvari, depeša je predstavljala naređenje crnogorskim četnicima da dođu u Bosnu.

Povlačenje četničkih snaga počelo je predveče 6. decembra 1944. godine, pošto je izvršen prodor prethodnice na Vjeternik. Prije toga (2. decembra) Đurišić je izvršio reorganizaciju svojih jedinica. Za načelnika štaba Komande Crne Gore, Boke i Starog Rasa postavio je Dušana Arsovića, a za pomoćnika načelnika kapetana Nikolu Čanovića. Za komadanta četničkih jedinica na teritoriji Crne Gore određen je major Blažo Gojnić, za načelnika štaba kapetan Simo Mijušković i za pomoćnika načelnika kapetan Jovan
Radonjić.

Izbjegličke kolone bile su formirane po srezovima, što je trebalo da omogući lakši pokret. Za komandanta cjelokupne izbjegličke kolone postavljen je major Špiro Stojanović, a svaka kolona imala je svoga komandanta - četničkog oficira.

Protivurječni izvori govore da je Đurišić imao oko 7.000 do 12.000 naoružanih vojnika i oko 3.000 do 6.000 žena, djece, starijih osoba i ranjenika.

Prije pokreta trupa Njemci su uslišili molbu Pavla Đurišića i sa svojim ranjenicima avionima noću prebacivali i pedeset četnika teških ranjenika za Zagreb, odnosno Beč. Bila je to velika usluga četnicima. Njemačkim avionima nijesu prenijeti svi četnički, kao ni njemački ranjenici zbog nevremena koje je onemogućavalo avio-letove. Preostali ranjenici - četnici su transportovani bolničkim i drugim kolima.

Povlačenje glavnine četničkih jedinica i brojnih izbjeglica po utvrđenom rasporedu počelo je predveče u srijedu 6. decembra 1944. godine. U dugoj koloni, koja se protezala od Doljana, u blizini Podgorice, do Vjeternika, prema kontraverznim izvorima, nalazilo se oko 12.000 naoružanih ljudi i oko 6.000 žena, djece, staraca, ranjenika, kompletni Veliki sud, mnogobrojni seljaci, građani, trgovci, studenti, profesori, ljekari, advokati, učitelji, mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije sa 76 sveštenih lica.

U koloni koja je odstupala - našlo se i nekoliko podgoričkih muslimana, kao i jedan dio savezničkih pilota koje su četnici spasili. Sa povorkom se kreće i 500 volova, 1.500 natovarenih konja i mazgi, 200 seljačkih kola, tri automobila i pet kamiona. Kamioni, dva automobila i veći broj kola i konja bili su ustupljeni bolnici za teške ranjenike. Jedan kamion bio je namijenjen Komitetu, uglavnom sa mitropolita Joanikija. Tako se oko pet odsto cjelokupnog stanovništva Crne Gore našlo u dugoj koloni, koja je hitala u neizvjesnost. Narod je bio izmanipulisan od politike i „zagađen" političkom propagandom. Zbunjen i prepadnut slijepo je slijedio svoje vođe koje nijesu vidjele „područje neizvjesnoga".

Pošto Njemci nijesu prihvatili četnički prijedlog o zajedničkom povlačenju, Đurišić je odlučio da je za njih bolje da pođu kao prethodnica glavnine njemačkih snaga.

Uz put su četničkim jedinicama Pavla Đurišića prilazile razne četničke grupice, tzv. divljih četnika. Uporedo sa prilaženjem grupica novih vojnika i članova njihovih porodica tekao je i proces napuštanja četničkih jednica.

Već kod Lijeve Rijeke jedna grupa Podgoričana koja je bila nasilno mobilisana uspjela je da umakne kontroli i koristeći noć i hladnoću uspjela je da se preko sela Donje Morače vrati svojim kućama. Prema jednom dokumentu, od 187 četnika samo iz Prekobrđa, srez kolašinski, njih 86 se vratilo svojim kućama, a 101 je nastavio put sa vojskom Pavla Đurišića. Osipanje bi bilo i brojnije da nije postojala snažna četnička propaganda kako se partizani nemilosrdno ponašaju prema svima koji nijesu bili na njihovoj strani.

Od Bijelog Polja četničke kolone nastavile su kretanje dolinom Lima, preko Brodareva, Prijepolja, Nove Varoši i Priboja u Rudo. Drumom su se kretale mnogobrojne izbjeglice, bolnice sa kamionima i kolima, a najveći dio borbenih jedinica lijevom obalom Lima. U zajedničkoj odstupnici Njemaca i četnika svako se posebno kretao. Njemci, tokom čitavog puta, nijesu dozvoljavali četnicima da se miješaju sa njihovim jedinicama, nastojeći da sačuvaju vojnu disciplinu i poredak u jedinicama. O težini kretanja u uslovima niskih temperatura, čestog savezničkog bombardovanja i povremenim sukobima sa snagama NOVJ najbolje govori vrijeme provedeno na putu. Marš od Podgorice do Rudoga glavnine četničkih jedinica i nejači trajao je dvadeset dva dana.

I pored mnogobrojnih nevolja koje su ih pratile na ovom putu, snage četnika su se povećavale, mada je bilo i osipanja. Uz put su im se pridruživale grupe crnogorskih i sandžačkih četnika, tzv. divljih. Pristigao je i Durmitorski odred, pod komandom kapetana Ivana Ružića. Prema jednom izvoru, u Rudom je bilo čak 18.000 vojnika sa izbjeglicama.

Četnici Pavla Đurišića su vjerovali da će na teritoriji Sandžaka i istočne Bosne biti prihvaćeni, opskrbljeni i reorganizovani za dalje borbe. U to je bio uvjeren i sam Pavle Đurišić. Međutim, Ratko Parežanin je uporno ponavljao Đurišiću da se sve to može jedino uspješno izvršiti na terenu Slovenije i Istre, gdje su se već pored Ljotićevih dobrovoljaca nalazile i izvjesne četničke snage. Parežaninov program je bio da privoli Pavla Đurišića da sa svojim četnicima odstupi u pravcu Slovenije, gdje je trebalo izvršiti kocentraciju nacionalnih snaga „kako bi se sačuvali za bolja vremena". Pošto u tome nije uspio, Ratko Parežanin se sa svojim borcima - dobrovoljcima oprostio od Đurišića u Prijepolju. Sa Parežaninom je pošlo i desetak četnika i dr Ljubomir Barać, ljekar, ljotićevac. Oni su preko Sarajeva, Slavonskog Broda i Zagreba stigli u Sloveniju i priključili se snagama Nedića i Ljotića koje su se tamo nalazile.

Prema ranijem planu i naređenju Draže Mihailovića u Rudom je trebalo da se izvrši koncentracija četničkih snaga na prostoru Goražde - Foča. Kalinovik. Umjesto toga Đurišića je čekalo novo naređenje iz Vrhovne komande o novom pravcu kretanja: Trebava. Od obećane vojske iz Srbije nije bilo ništa, kao ni od Engleza, koji su bili pomenuti u dnevnoj zapovijesti Vrhovne komande od 27. novembra 1944. godine.

 

Proslijedi tekst

  • Facebook
  • Google Bookmarks
  • linkedin
  • MySpace
  • StumbleUpon
  • Twitter
  • wordpress
  • Yahoo

pozovi-sprijeci

CEROVO_Monitor_baner_310x60

 

Monitor u novom broju donosi

Monitor broj 1464 / 2.novembar 2018.     ĆERANJE:Između dva mraka (Zoran Radulov...

 

Monitor broj 1463

Monitor broj 1463 / 2.novembar 2018.   BAGER U SUZI EVROPE:Sve je isto, samo Tare ne...

 

Monitor broj 1462

Monitor broj 1462 / 26.oktobar 2018. TELEFONSKA ŠAPUTANJA:Sa kim se druži ANB (Zoran R...