Monitor.co.me

Zločin poslije kazne

E-mail Ispis PDF
Kao da je režirano. Doživotna kazna glavnom generalu RS Ratku Mladiću i sto jedanaest godina šestorici tvoraca Herceg Bosne, u haškoj sudnici su uslijedile jedna za drugom. Evo je združeni gnjev preplavio Srbiju i Hrvatsku. To što ni brda dokaza iznijetih na suđenju nisu pokolebali domoljubne redove, može iznenaditi samo nekoga ko je prespavao devedesete. Ili je rođen nakon njih i odgajan na poljima laži sijanim sve ove godine kao pozlata zlu.

Ko god je htio da zna, znao je da su strašni zločini počinjeni u BiH. Prost pogled na predratnu mapu kazivao je: tamo preko Drine nije bilo slobodnog mjesta za zasebne nacionalne teritorije. Genocid i udruženi zločinački poduhvati bili su nužna mjera za izgradnju RS i Herceg Bosne. I bez Haga bilo je jasno: sve vojske imale su u svojim redovima zlikovce čija ruka ni pred čim nije ustuknula. Samo, ko je htio da zna i to je znao: ubjedljivo najveće žrtve bili su Bošnjaci. Više je ubijeno bošnjačkih civila nego ukupno vojnika i civila među Srbima i Hrvatima.

Ni to nije neka tajna. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju utemeljen odlukom Savjeta bezbjednosti UN 1993. osnovan je i kao znak upozorenja autorima rata da bi oni mogli jednom platiti račun, ali još više kao izgovor za nepreuzimanje mjera na terenu da se ubijanje Bosne zaustavi. Golorukoj Bosni bio je zabranjen uvoz oružja uz cinizam da ga tamo ionako ima previše. Višaka su imali oni koji su htjeli da je unište. Otud ogromni zjap između kazni u Hagu za tvorce RS i Herceg Bosne, i činjenice da je u Dejtonu 1995. nagrađen zločin. RS je na broju, njeni predvodnici svaki čas najavljuju otcjepljenje, a hrvatski potražuju treći entitet i uredno slave ratnu Herceg Bosnu.

Tribunalu se ima zbog čeka pogledati u zube. Ali samo zahvaljujući njemu ratni vrhovi su prispjeli do sudnice. Milošević je umro u Hagu prije presude. Istraga je do njihove smrti vođena protiv Tuđmana i Izetbegovića. U Hag su došli glavni generali. Mladić je dobio doživotnu, Slobodan Praljak i Milivoj Petković komandanti HVO po dvadeset godina. Sefer Halilović, komandant armije BiH, je oslobođen optužbi, a njegov nasljednik, Rasim Delić, osuđen je na tri godine.

Svud bura, a kod nas mir božji. Ove sedmice godišnjica je najvećeg napada na Dubravnik. Niko iz vlasti glasa pustio nije. Jer, nje se ne tiču Dubrovnik, ni Štrpci, ni Bukovica, ni deportacije bosanskih izbjeglica, ni Kaluđerski laz... Ni žrtve zvjerskih mučenja i silovanja koje su, prema brojnim svjedočenjima u Hagu, po logorima u Podrinju počinili crnogorski izletnici.

Hag nas pomiriti neće. Nije mu to ni obaveza. Presudama je donio izvjesnu satisfakciju BiH. Srđan Puhalo profesor univerziteta u Banjaluci, psiholog, na tužno duhovit način Bošnjake je pozvao „da budu bolji nego Srbi i Hrvati" i da, nakon haških presuda, oni pokrenu ciklus kažnjavanja zločinca u svojim redovima. Pomognu zemlji da spere krv sa sebe. Ne bi krenuli sa ledine. Prvi gosti ševeningenskog pritvora bili su osumnjičeni pripadnici Armije BiH. Bošnjaci su jedno vrijeme tamo bili većina. Vlast u Sarajevu im je dala do znanja da nikoga neće štititi od haške pozivnice. Koji dan nakon Puhalovog pisma stigla je vijest: uhapšeno je 13 pripadnika, armije BiH i MUP-a zbog zločina nad civilima Srbima u Konjicu 1992.

Mnogo prilika je propušteno za buđenje iz moralnog mrtvila. Crna Gora je propustila svoju - da joj simbol bude molitva za oprost Dubrovniku pod Lovćenom kad je dosegla moralni vrh. Službena Hrvatska još nije vidjela ubijenu djecu Stupnog dola ni Ahmića. Srbija trepnula nije kad je objelodanjen snimak ubistva šestorice dječaka iz Srebrenice koje su obavili njeni Škorpioni a blagosiljali njeni popovi. Ni kad je pronađena najmlađa žrtva srebreničkog genocida. Bezimena. Tek rođena. Sad su joj mrtvoj nadjenuli ime. Fatima, kao za sevdalinku.

A u jednog Petra su ljetnje noći '92, u okolini Konjica dvaput pucali. Poslije prvoga rafala izvukao se između leševa svojih najrođenijih, uspio da stigne do policijskog punkta i izjeca da su mu ubili majku, oca i brata. Porodica - Golubović. Srbi. To im je bila krivica. Ti kojima je pohitao nisu bili spasioci, već krvnici. Članovi interventnog voda konjičke policije opet su odveli dječaka. Opet su noć zaparali pucnji. Sedam njegovih godina, sedam niski bisera, rasulo se kroz vječnost.

Hoće li sudbina Petrova i Fatimina, sudbina hiljada ubijene djece, upaliti plamen stida što ubice hodaju oko nas. Hoće li iz tog stida odlijegnuti krik: Ne,u moje ime? Ako ga ne bude, ugasiće se svijeća nade. Utonućemo u mrak, veći od onoga koji nas je pohodio. Čije žrtve još prebrojavamo. I čije zločince slavimo.


Esad KOČAN

 

pozovi-sprijeci

CEROVO_Monitor_baner_310x60

 

Monitor u novom broju donosi

Monitor broj 1447 / 13.jul 2018.     VLADA REBALANSIRA NAD DUŽNIČKOM PROVALIJOM...

  

BANER_310X60_

seabreezeuniqa1

logo-hypo-alpe-adria_mneHipotekarna Banka

rekom_baner_150x60mans-markica 


 

Monitor broj 1446

Monitor broj 1446 / 06.jul 2018.   KAKO SE MAROVIĆ SKUĆIO U BEOGRADU:250 kvadrata...

 

Monitor broj 1445

Monitor broj 1445 / 29.jun 2018. MINISTARSTVO ODBRANE - LICE I NALIČJE:Boškovi...