Monitor.co.me

PUT POD NOGE: I plava jezera Musala

E-mail Ispis PDF
22769622_10155480834187702_Hodanje je način da preispituješ sam sebe, jer što god da radiš možeš tražiti pomoć, ali koračati moraš sam. Niko drugi ne može pokretati tvoje noge dok koračaš, niti praviti korake umjesto tebe.

Zato šetam. Zbog toga ostavljam tragove svojih gojzerica davno utabanim planinarskim stazama ili mojim puteljcima kroz puste krajolike.

Zato i kad od sebe bježim, bježim u planine da se nađem i otkrijem želje koje propuštam dok kroz gradsku vrevu žurim ka izabranim ili nametnutim ciljevima.

Vladeta, sa kojim uživam obilazeći planine i ja, još tokom ljeta planirali smo uspon na najveći vrh Balkana - Musalu, Pirin i planinu bogova - Olimp. Nikako da krenemo, a oktobar već uveliko odmiče.

Pakujemo opremu - 19. oktobra popodne sijedamo u automobil i krećemo iz Podgorice. Vladetino društvo nas prati sa rakijom, sponzor mini ekspedicije sa Amundsen ekspedition votkom. Uz put pravimo plan - tri planine u dvije države za četiri dana koliko imamo slobodno. Možda uspijemo, možda i ne. Odlučiće planine, vremenski uslovi, nešto treće... Vozimo se ka Božaju, pa dalje - Albanija, Kosovo, Makedonija, Bugarska. Pričamo, ćutimo, slušamo muziku dok ljudi, automobili, gradovi, njive, šume... promiču pored nas. Ili mi pored njih.

Dva kafanska predaha i oko dva sata poslije ponoći u Borovecu smo. Smještamo se u hotel, raspravljamo, navijamo budilnike za rano ustajanje i lijegamo.

Jutro je prohladno. Ljubazni domaćin hotela Kostadin predlaže da zbog sigurnosti ostavimo automobil na njihovom parkingu. Zahvaljujemo se i sa rančevima krećemo kroz Borovec.

Već dva puta bila sam u tom gradu smještenom u podnožju Rile na 1.315 metara nadmorske visine. Vladeta je tu prvi put. Predlažem da ne gubimo dan i idemo gondolom do Jastrebeca, odakle i većina planinara kreće na uspon. Plan propada - gondole ne rade do početka skijaške sezone. Opet ću težim putem do najvišeg vrha Balkana. Nije mi žao. Imaću više vremena da razmišljam do doma na 2.925 metara, prelazeći svaki centimetar staze.

Krećemo tek poslije 10 sati. Vladeta ide ispred mene. Namjerno usporavam. Ljepota krajolika još nije nadjačala ženu u meni ljutu zbog rasprave. Nije to uradio ni umor. Rano je. Tek smo na početku staze. Sklona sam tome da mislim da moj saputnik od prvog trena zna čak i kako razmišljam. To se i tada pokazalo tačnim - zna da namjerno usporavam da bih ga nervirala. Govori mi to. Smijem se i ubrzavam. Satima hodamo stazom. Moramo stići makar do hiže Musala smještene na 2.389 metara nadmorske visine. Prolazimo kroz šumu strmom stazom. Izlazimo na široki makadamski put koji stalno presijeca riječicu.

Nijedno motorno vozilo nije prošlo tog dana. U Turističkoj organizaciji Boroveca objasnili su nam da je zabranjena vožnja Rilom, osim određenim danima kada se dopremaju potrepštine za ljude u domovima i materijal za novi, koji se pravi nekoliko stotina metara ispod vrha. Kazne su velike i svi se pridržavaju pravila. Čuvaju prirodu.

Razmišljam o našim planinama, asfaltu kojim smo ih prošarali, turističkim agencijama koje u ponudi imaju vožnju džipovima crnogorskim planinama...

Nismo zaslužili ovoliko ljepote. Ne čuvamo planine. Ponašamo se kao da neće trebati i generacijama koje će doći kad mi nestanemo sa ovog svijeta.

Hodamo. Teški rančevi su nam na leđima, vreće za spavanje zakačene za njih. Zemljani put ponovo vodi kroz šumu, prelazimo rijeku. Osjećam umor. Vladeta predlaže da još ne pravimo pauzu. Naći će bolje mjesto, sa više sunca. Našao je. Skidamo rančeve i sjedamo. Desetak minuta odmora i na noge. Srijećemo planinara koji užurbano grabi u suprotnom smjeru. Objašnjava da imamo još dva sata hoda. Poslije pola sata shvatam da su mi na mjestu gdje smo pravili pauzu ostale naočare za sunce. Muka mi je da se vraćam. On obećava da će ih naći u povratku.

Koračamo kroz predivan krajolik. Uspon na vrh Rile je lak, iako su kilometri staze za nama i pred nama. Razmišljam o doživljenom bolu. Kroz glavu mi prolaze riječi iz knjige Rebeke Solnit: „Nikada ne možeš da preboliš. Šetnja je način da se sa tim nosiš". Koračam. Misli prestaju, osjećam samo bat naših koraka i gledam planinske visove koji nas okružuju.

Na padinama Rile izvori su nekoliko bugarskih rijeka. Rekli su nam da je jedan od prevoda imena planine - vodna. Zaustavljamo se pored rječice da natočimo vodu, trebaće nam do vrha.

Oko tri sata popodne smo u domu. Ispred njega je jezero, a hiža Musala je sa svih strana okružena vrhovima. Osjećam da udišem ljepotu tog predjela.

U domu nema nikoga. Domaćini su van sezone samo vikendom tu. Vrata spavaone otključana su, smještamo se na sprat. Uredno spremljeni kreveti, šporet, drva, sve je spremno za umorne hodače. Zauzimamo mjesta u ćošku, ostavljamo stvari, ložimo vatru i izlazimo napolje. Sa vrha silazi ekipa planinara iz Srbije, za njima nekoliko Njemaca. Ne zadržavaju se. Idu dalje. Ostajemo sami na planini. Sunce se gubi iza planinskog grebena. Pada noć. Spavamo. U gluvo doba noći budi me Vladetino komešanje i glasno 'ko je'. Čujem korake. Neko se penje stepenicama, nije mi prijatno. U spavaonu ulazi planinar. Sat je iza ponoći. Pričamo sa njim par minuta i tonem u san.

Ujutro se pakujemo, ostavljamo u sobi višak stvari i krećemo ka vrhu Musala. Ime vrha potiče od riječi 'Mus Alah'. Prvi put kad sam dolazila na Rilu objasnili su mi da to u prevodu znači - bliže Alahu. Naziv je dobio iz vremena turske vladavine, prije toga zvao se Tangra.

Rila je bogata ledničkim jezerima. Od hiže Musala do vrha ima oko sat i po hoda. Staza prolazi pored čarobno plavih jezera. Pola sata od vrha, na 2.710 metara još jedan je dom - hiža Everest. Ispod nje Ledeno jezero. Okovano planinskim stranama izgleda nestvarno, kao i Gorske oči - dva mala jezera jedno do drugog.

Od hiže krećemo preko kamenja i penjemo se uz sajlu. Gazimo snijeg i tu smo - krov Balkana. Sa njega se vide Mala Musala, jezera, domovi, okolne planine...

Fotografišemo se. Iz ranca vadimo Amundsen votku i nazdravljamo još jednom zajedničkom uspjehu.

Osamila sam se. Misli su mi u Danilovgradu - 21. je oktobar. Rođendan moje majke. Pijem gutljaj za njeno zdravlje. Ne voli moje planine, ali se raduje svakom usponu i svakom mom povratku. Mislima je grlim sa najvišeg vrha balkanskog poluostrva. Znam da majke to mogu da osjete i kada ih stotine kilometara dijele od djece. Širim zastavu sa imenom našeg sela Mosori. To voli.

Nakon pola sata počinju da dolaze planinari. Desetak ih je, sa svih strana. Svi nazdravljaju nakon što smo im objasnili da nas je sponzor ispratio baš sa tom votkom, nazvanom po Roaldu Amundsenu.

Već na vrhu Vladeta i ja zaključujemo da nemamo vremena za planinu bogova. Ostajemo joj dužni neki drugi put. Silazimo ka hiži. Domaćin je stigao, plaćamo noćenje, uzimamo stvari i grabimo ka Borovecu. Hodamo istom stazom, ali mi smo drugačiji - bogatiji za još jedno iskustvo i još jedan vrh u planinarskim knjižicama.

Negdje pored makadamskog puta našao je moje naočari. Popodne stižemo ispred hotela. Kostadin nas dočekuje. Objašnjava kuda da idemo do Pirina, da možemo spavati u domu Vihren. Krećemo.


Jelena JOVANOVIĆ

 

pozovi-sprijeci

CEROVO_Monitor_baner_310x60

 

Monitor u novom broju donosi

Monitor broj 1447 / 13.jul 2018.     VLADA REBALANSIRA NAD DUŽNIČKOM PROVALIJOM...

  

BANER_310X60_

seabreezeuniqa1

logo-hypo-alpe-adria_mneHipotekarna Banka

rekom_baner_150x60mans-markica 


 

Monitor broj 1446

Monitor broj 1446 / 06.jul 2018.   KAKO SE MAROVIĆ SKUĆIO U BEOGRADU:250 kvadrata...

 

Monitor broj 1445

Monitor broj 1445 / 29.jun 2018. MINISTARSTVO ODBRANE - LICE I NALIČJE:Boškovi...