Monitor.co.me

Antinomija prijateljstva

E-mail Ispis PDF
Uistinu, postoje teme na koje se čovjek iznova vraća. Nisu to obične teme, nema mnogo stvari o kojima vrijedi razmisliti ni dva puta. Jednom je neophodno razmisliti o svemu što nam se desi prvi put, jer smo mi po definitciji racionalna, misaona bića (koliko god to bilo pretenciozno, koliko god se to rijetko potvrđivalo u našem životu!), ali ne češće: onaj ko je cijeli život proveo u razmišljanju, propustio je život. Među tih par tema o kojima vrijedi razmisliti u svakoj prilici bez rizika da se time osiromaši sam život, posebno (ako ne i prvo) mjesto, zauzima prijateljstvo.

Nije lako reći pravu riječ o prijateljstvu. Jer jezik prijateljstva ne čine riječi, već značenja. Kad kažem značenja – mislim na destilisana, čista značenja, bez trunke dvosmislenosti. Ono direktno, neposredno, intuitivno razumijevanje u najsloženijim situacijama, to je svojstvo kojim se odlikuje jezik prijateljstva. Ako je čovječanstvo do danas ipak ostalo kakva-takva cjelina (koliko god bila sukobljena i konfliktna), to je samo zato što ga drži cement prijateljstva. Prijateljstvo je, prije svega – ostustvo bilo kakve sebičnosti, dakle sasvim neuobičajeno stanje suprotno egoizmu kao ključnom principu opstanka. Dok u svakodnevnom, ,,normalnom" životu, čovjek dugo pamti sve što je dao i brzo zaboravlja sve što je dobio, prijateljstvo je kad odmah zaboraviš sve što si dao i zauvijek pamtiš sve što si dobio!

Ne bježim od istine da prijateljstvo nema nikakvu upotrebnu vrijednost! Čak ni najiskrenije prijateljstvo ti ne može ti riješiti ni osnovno pitanje opstanka. Kao i filozofija, poezija, kao muzika i umjetnosti u cjelini, ni prijateljstvo ti ne može zamijeniti par dobrih cipela kada si u snijegu, ne može te nahraniti ni koliko tanjir supe ako si gladan. I jednako kao filozofija i umjetnosti, kao vrlina i ljepota, ni prijateljstvo ne rješava životne probleme, nego daje vrijednost životu, uzdiže ga iznad golog i besmislenog opstanka, čini ga plemenitim i vrijednim življenja.

Treba imati više sreće da se nađe pravi prijatelj nego da se nađe zakopan ćup sa zlatom; ali da se prijateljstvo sačuva – za to je neophodan Božji blagoslov. Ko je našao prijatelja, postao je bolji čovjek nego što je bio prije toga. Prijateljstvo nas učini boljim i plemenitijim, nego svi vaspitači i svi univerziteti svijeta. Koliko puta sam čuo i pročitao rečenice koje slave prijateljstvo kao ekstenziju egoizma: ,,Čovjek mora najprije voliti sebe, da bi volio drugog! Voli drugog kao sebe samog! Ko ne voli sebe, ne voli ni drugog! Čovjek ne može voliti druge narode ako ne voli svoj narod!" I uvijek sam pomislio da je to velika zabluda. Čovjek može voliti sebe a da ga za druge nije briga! Može voliti drugog a da je prema sebi samom mnogo skeptičniji. Može voliti svoj narod a mrziti ili podcjenjivati sve ostale naroda. Dešava se i obratno, da čovjek voli drugi narod a prezire sopstveni.

U cjelini uzevši, jasno je da ljubav prema sebi, odnosno, egoizam u svim oblicima i intenzitetu, nije garancija, čak ni neophodan uslov ni za ljubav, ni za prijateljstvo. Mistici, ti istinski znalci ljubavi, shvatili su da je upravo ravnodušnost prema sebi i potisnuće sopstvenog ega, ključna pretpostavka da se vole drugi; konačno, u svim mističkim tradicijama, Bog se voli bezuslovno, tek nakon potpunog gašenja svakog egoizma, sujete i ovosvjetskih ugađanja sebi.

Ipak, sva razmišljanja o prijateljstvu meni poznata, previđaju jedan nepremostiv paradox - Kantovom terminologijom rečeno, jednu antinomiju čistog prijateljstva, jer:

Za odmor i predah su prijatelji.

Na putu, čovjek je sam!

Prijatelj je najveći poklon u životu, u to ne može biti sumnje. To je konj kog nam je poklonila srećna sudbina da lakše pređemo put koji nam je određen. Ali čak i na konju, čovjek jezdi sam; i konj dok galopira sa jahačem u sedlu, jednako tako je sam. Oni jesu bliski koliko dva bića uopšte mogu biti bliski. Ali njihovi unutrašnji putevi odvijaju se odvojeno, zasebno, svako sa svojim mislima, svako sa svojom sudbinom! Ne postoji rješenje za antinomiju prijateljstva.

Ta se razlika ne može ukinuti, njihovi unutrašnji putevi ne mogu se poklopiti, koliko god bila ista njihova putanja kojom se kreću. Tek kad zastanu da se odmore, da predahnu, na livadi u hladu osamljenog hrasta, ili pod rascvjetanom krošnjom divlje trešnje, oni se vrate jedan drugom, podijele isti trenutak. Tada ni jahač više nije jahač, ni konj više nije konj; to su dva prijatelja.

To je najviše što ovaj život može pružiti.

Valjda je zato rečeno:

,,Poklonjenom konju se ne gleda u zube!"

Prijatelju – pogotovo.


Ferid MUHIĆ

 

porto1


porto2

pozovi-sprijeci

monitor-preview

 

Monitor u novom broju donosi

Monitor broj 1426 / 16.februar 2018.   BATINA JE IZ VLASTI IZAŠLA:Pendrek po glavi s...

  

BANER_310X60_

seabreezeuniqa1

logo-hypo-alpe-adria_mneHipotekarna Banka

rekom_baner_150x60mans-markica 


 

Monitor broj 1426

Monitor broj 1425 / 09.februar 2018.   KORUPCIJA U PRAVOSUÐU – SAMO RIJEČ:Crna Go...

 

Monitor broj 1425

Monitor broj 1425 / 9.februar 2018.   MUGOŠA PRED SUDOM: Sjetuj, me Sveto (Zoran Ra...