Monitor.co.me

NIKOLA VRANJKOVIĆ, muzičar: Patriotizam je sadomazohizam

E-mail Ispis PDF
vranjkovicPjesnik, pjevač, kompozitor, producent, gitarista Nikola Vranjković svojim nastupom zatvorio je prvi Kotor May Rock festival. U magičnom ambijentu starog grada, ispred katedrale Svetog Tripuna, brojna publika pridošla iz mnogih gradova Crne Gore, ali i turisti iz inostranstva, uživali su u čarobnim akordima Vranjkovića i njegovog benda. Emocije, od rezigniranosti do nade, dijelom su stale u Dve reči, pjesmu koju je publika jednoglasno otpjevala umjesto Vranjkovića.

Numere sa Veronautike, albuma čije se iščekivanje zaista isplatilo, uz hitove iz ranijeg perioda i gostovanje Dina Kapetanovića, frontmena Autogenog treninga u izvođenju dueta Moraćeš da naučiš da živiš sa tim, nikoga nisu ostavile ravnodušnim.

MONITOR: Kakav je uticaj danas bubnja i basa, gitare i glasa?
VRANJKOVIĆ: Ništa se tu nije promijenilo. Kad pola života radiš to nešto vezano za bubanj, bas, gitaru i glas, onda je već kasno da se nešto mijenja. Drugi ljudi nešto mijenjaju, bave se drugim vrstama muzike, drugim zvukovima, međutim, ja nemam puno snage za inovacije.

MONITOR: Šta je postalo drugačije u odnosu na ranije, publika ili muzičari?
VRANJKOVIĆ: Slično je. Imam tu sreću da i za nove generacije, koje tek sada otkrivaju ono što sam radio u posljednjih dvadeset godina, mogu da kažem da su veoma obrazovana, kulturna publika i ja to cijenim i poštujem. Činjenica je da fali srednji sloj publike, kao što fali i srednji sloj stanovništva u svim državama u regionu. Ta publika bi trebala da se od djetinjstva obrazuje, da sazna šta neki ljudi rade vezano za razne vrste umjetnosti koje nemaju veze sa rijalitijem i narodnom muzikom. U vrijeme kada je to neophodno da saznaju i da sazrijevaju, njima se to uskraćuje. Čini mi se sa namjerom. U razredu od trideset đaka, možda njih dvoje, troje sluša Bajagu, Riblju Čorbu, Partibrejkerse...

MONITOR: Kada već pominjemo te bendove, većina klinaca Vašu sadašnju i muziku koju ste pisali za Block out otkriva preko EKV-a. Da li postoji neka posebna spona između onoga što Vi radite i onoga što je Milan Mladenović radio sa svojim bendom?
VRANJKOVIĆ: Postoji isključivo poštovanje. Ne primjećujem neko nasljeđe iz prostog razloga što je taj bend bio preveliki da bi neko od nas danas mogao da mu priđe na bilo koji način. Bilo je neko drugo vrijeme. Oni su prevashodno bili jedan od najvrjednijih bendova koji je postojao u Jugoslaviji. To su ljudi koji su mnogo vježbali, mnogo radili, puno vremena provodili zajedno u stvaranju. Danas je drugo vrijeme i bendovi imaju manje vremena za takve stvari, na drugi način se radi. Konkretno, kada je naš bend u pitanju, važno nam je da budemo u terminima tačni, kad svi možemo da se nađemo i da za što kraće vrijeme uradimo što više kvalitetnih stvari, ono što smo zacrtali. Ne bih širio priču oko EKV-a, jer jednostavno previše poštujem sve to što su oni uradili da bih smio da se usudim da nešto poredim.

MONITOR: Aktivni ste na društvenim mrežama. Koliko Vam one pomažu da svojom muzikom doprete do publike u vremenu kada mejnstrim medijima preovlađuju kič i šund?
VRANJKOVIĆ: To je jedini način komunikacije sa publikom. Hvala Bogu da oni to prepoznaju. Ja zaista ne znam kako bih došao do šire publike da nije bilo nekoliko živih snimaka sa TV emisija, koje smo odlično odsvirali, i naravno albuma koji je dostupan u svakom obliku svuda na internetu. Nemam mogućnost da ga krijem pa da bude, na primjer, samo na Deezeru da bih zaradio malo više para. Cilj mi je da ko god izrazi malo interesovanja može da dođe do moje muzike, a u isto vrijeme sam veoma zahvalan publici što su u tolikom broju kupili posljednji album.To znači da cijene taj naš trud.

MONITOR: Stihovima koje ste ranije pisali, na neki način ste se borili sa vjetrenjačama devedesetih. Koje Vas vjetrenjače danas inspirišu da stvarate?
VRANJKOVIĆ: Trenutno me ne inspiriše ništa posebno. Pravim skice, zapisujem nešto i zviždućem u telefon neke, onako, kratke melodije iz prostog razloga što sam se dosta umorio radeći ovaj album. Ne opterećujem se nešto pretjerano ni tekstovima.

Ja mislim da se, u stvari, nisam nikad ni borio. Ja sam jednostavno opisivao kako sam se osjećao i kako su se osjećali moji najbliži prijatelji iz okruženja. Postoji dosta bendova koji su okrenuti ka buntu, ka nekakvoj revolucionarnoj poeziji i muzici. Meni je bilo važnije da uspijem da se izborim sam sa sobom i svojim osjećanjima, da neko i danas dok čita tekstove može da osjeti kako se jedan običan mlad čovjek osjećao u to ludo vrijeme.

MONITOR: Da li smatrate da umjetnik treba da bude društveno angažovan? Kao što, na primjer, to rade Sergej Trifunović ili Rambo Amadeus, koji ipak uspijevaju da svojim angažmanom odole politizaciji.
VRANJKOVIĆ: Mislim da treba ako umije, a njih dvojica to apsolutno umiju. Kada ste već pomenuli tu dvojicu genijalnih ljudi, ja nemam apsolutno šta da im zamjerim. Energija koju oni ulažu da pomognu... Prevashodno, njihovo angažovanje je uglavnom humanitarno, oni su toliko dobrih stvari uradili za neke bolesne klince, za ljude koji se bave kulturom. Ako pričamo o Sergeju, čovjek je bez dinara glumio u spotu za pjesmu Dve reči. Poslije toga nas je zvao da sviramo jedan koncert koji je on organizovao i tako dalje. To oni apsolutno ne moraju da rade. U tome se, valjda, sagleda njihova veličina.

Naravno da postoje ljudi koji se angažuju, ili bar prikazuju da se angažuju na sličan način iz nekih drugih pobuda, ali ja se sa takvim ljudima ne družim. Mislim da svako ko umije na ispravan način da se bavi time, a to oduzima i puno vremena i energije, da treba da se bavi time. Nisam siguran da bih mogao do kraja da istjeram neku ideju kakvu može da istjera, recimo, Rambo.

MONITOR: Mogu li danas umjetnici da dopru do apatične mase, da pokrenu kritičko razmišljanje?
VRANJKOVIĆ: Ne znam da li više uopšte treba dopirati do mase. Dovoljno je da dopru do jednog, do deset ili sto ljudi i to već ima smisla. Jer mi se, ako pričamo o borbi (iako ja vazda pokušavam da izbjegnem tu priču, već govorim o opisivanju nekog stanja svijesti), ona je za svakog čovjeka. Svakog mladog čovjeka kojeg ti vratiš na ovu stranu, na kojoj smo mi koji se bavimo domaćom muzikom , ne mora isključivo da bude rock muzika, to je jedna velika stvar.

MONITOR: U jednom intervjuu ste kazali ste da Vam se sve više čini da je patriotizam, u stvari, sadomazohizam. Kako to objašnjavate?
VRANJKOVIĆ: Mislio sam na sve mlade ljude u zemljama u okruženju koji još uvijek nisu odlučili da napuste svoje države u potrazi za boljim životom jer osjećaju ljubav i pripadnost prema nečemu ili nekome ko o njima apsolutno ne vodi računa, ko ih je gurao u ratove i siromaštvo bez potrebe, nekome kome su njihovo zdravlje i budućnost apsolutno nebitni. Strašna je to ljubav. Nešto kao kad beba koju su slučajno našli pored kontejnera cio svoj život osjeća da i dalje voli svoje bezdušne roditelje.

MONITOR: Šta razlikuje Veronautiku od stvari koje ste radili ranije? Postoji li nešto što Vama taj album čini posebnim u odnosu na ostale?
VRANJKOVIĆ: Veronautika je sigurno tekstualno najintimnija do sada. Čak sam imao nekoliko nedoumica da li ja smijem toliko otvoreno da pišem o nekim stvarima. Kada sam sve završio, bilo mi je mnogo lakše da sam sa sobom krenem dalje u život. To mi je bilo jako, jako važno, stvaranje Veronautike, od početka pisanja pjesama, nekih od prije desetak godina, do završnih snimaka i mikseva. Uzimalo je mnogo vremena i ništa se nije prepuštalo slučaju. To je moglo i ranije da bude gotovo, ali je meni bilo baš stalo da to bude do sada najiskrenija stvar koju sam radio.

MONITOR: U martu ste svirali u Podgorici, u KIC-u Budo Tomović, gdje ste napravili četvorosatni spektakl. Crnogorska publika je prvi put bila u prilici da Vas sluša u takvom ambijentu.
VRANJKOVIĆ: Veoma sam zahvalan ljudima iz KIC-a koji su nam omogućili da imamo konačno u Crnoj Gori koncert kakav smo dosada mogli da imamo samo na Lake Fest-u kada su tehnički uslovi u pitanju.

Prvi put sam svirao u Kotoru, u prelijepom ambijentu. Sa istom ekipom sam već četiri godine i pokušali smo da napravimo nešto vrlo slično onome što smo napravili u KIC-u. I uspjeli smo.

MONITOR: Kada Vas možemo ponovo očekivati u Crnoj Gori?
VRANJKOVIĆ: Nadam se uskoro.


Miljana DAŠIĆ

 

pozovi-sprijeci

CEROVO_Monitor_baner_310x60

 

Monitor u novom broju donosi

Monitor broj 1451 / 10.avgust 2018. PRIVATIZACIJA, VALORIZACIJA, KORUPCIJA:Kuda lete Aer...

 

Monitor broj 1450

Monitor broj 1450 / 03.avgust 2018. ĐUKANOVIĆEVI SAVJETNICI:Šaputanja vrijedna milion...

 

Monitor broj 1448

Monitor broj 1448 / 20.jul 2018.     MILO ĐUKANOVIĆ I AMFILOHIJE RADOVIĆ – R...