Monitor.co.me

MOMČILO OTAŠEVIĆ, GLUMAC: Iskrenost je presudna

E-mail Ispis PDF
otasevicJoš kao student Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju smatran je za veoma talentovanog glumca pa je i tada igrao značajne uloge u predstavama Lukrecija iliti Ždero, Četvrta sestra, Ribarske svađe, Egzistencija... kao i naslovne uloge u filmovima Dječaci iz Ulice Marksa i Engelsa, As pik, Led... Kako kaže, gluma ga je zainteresovala još u osnovnoj školi na Cetinju, kada je sa drugarima napravio predstavu Pokondirena tikva. I danas je Momčilo Otašević veoma posvećen poslu. Osvojio je cijeli region glavnom ulogom u seriji Budva na pjenu od mora, a uspješnu karijeru gradi i u Hrvatskoj gdje je glumio u popularnim serijama Zora dubrovačka, Kud puklo da puklo i Čista ljubav. Raduje ga što će glumiti u dugometražnom igranom filmu Posle zime, debitantskom ostvarenju reditelja i scenariste Ivana Bakrača o kojem se već naveliko govori jer je to prvi crnogorski filmski scenario koji je dobio novac iz programa Kreativna Evropa.

Kao član ansambla Crnogorskog narodnog pozorišta oduševljava publiku. Nakon uspješnih uloga u matičnom teatru, u prošloj sezoni, u predstavama Bura i Učene žene, tumači Iva u predstavi Ekvinocijo, koju je po tekstu Iva Vojinovića režirao poznati hrvatski reditelj Ivica Kunčević. Pozitivna reakcija publike na nedavnoj premijeri u Crnogorskom narodnom pozorištu, pokazala je još jednom snagu njegovog talenta.

Osim njega u predstavi igraju Varja Đukić, Branimir Popović, Mirko Vlahović, Goran Vujović, Julija Milačić, Gorana Dragašević, Žaklina Oštir, Olivera Vuković, Jelena Minić... Scenografkinja predstave je Ivanka Vana Prelević, kostimografkinja Danica Dedijer, a kompozitorka Vjera Nikolić.

MONITOR: Na konferenciji za novinare uoči premijere ,,Ekvinocija" nije se krilo da je vrhunska vrijednost predstave, osim estetskih dometa, upravo i u odnosima koji su se uspostavili u toku procesa - i među glumcima, ali i sa ljudima iz teatra. Kakav je bio proces rada na predstavi?
OTAŠEVIĆ: Proces rada na Ekvinociju je bio predivan. Bili smo pravi ansambl i svi smo igrali kao jedno. Svako je znao šta je njegov zadatak, zašto postoji u toj predstavi, čemu služi na sceni i jednostavno se na probama dešavala magija. Ivica Kunčević je bio toliko strpljiv sa svima nama, a nije bilo tenzija ni u jednom momentu i mislim da je on jedan od razloga zašto je to sve tako lijepo funkcionisalo. To je čovjek meštar koji je znao šta hoće od ove predstave, a znao je dosta glumaca ansambla. Po treći put režira Ekvinocija pa mogu reći da je praktično radio svoj tekst. Vojinović je dubrovački pisac, Ivica je iz Dubrovnika i slobodno mogu reći da u ovom procesu niko nije lutao. Kao glumci smo istraživali likove, ali smo sve vrijeme znali gdje nam je mjesto i šta treba da radimo. Nikad niko nije kasnio na probu, a nije bilo nikakvog pritiska. Čak su najduže probe trajale tri sata, ali za ta tri sata sve smo završavali. Meni je to bilo novo jer na takav rad nisam navikao. I stvarno sam uživao i srećan sam što sam glumio u ovoj predstavi, a moram dodati da je tom utisku i lijep odnos sa kolegama.

MONITOR: Kad već pominjete odnos sa kolegama, u predstavi je više od dvadeset glumaca, kažite mi nešto više o toj saradnji?
OTAŠEVIĆ: Svi smo jedni druge bodrili, sve vrijeme jedni drugima sugerisali. Uživam da čujem mišljenje kolega i obično tražim da mi kažu šta ne valja. Kad mi neko od njih priđe i ako mi da milion komplimenta, ja mu kažem - reci mi nešto što ti smeta. Volim da mi kažu gdje je moj propust i greška, jer želim da radim na tome. Ja sam prvi put, od kad radim u pozorištu, par dana prije premijere bio potpuno zadovoljan. Iskreno, svi smo bili zadovoljni, a rijetko se kad baš to desi. Nakon premijere sestra mi je rekla – rijetko kad si ti ovako zadovoljan. I bilo je tako...Nisam spavao noćima, a kad zaspim sanjam predstavu, dobro mi je. Mnogi su mi rekli kako sam u Učenim ženama glumački zanimljiviji, mada ne mogu da uporedim te dvije predstave. U Učenim ženama igram ženu pa je nekako uz Jagoša Markovića i tu odluku da tumačim Belizu pola posla odrađeno. Ovdje sam od samog početka morao da nađem tu neophodnu iskrenost za lik koji tumačim. Naravno, tražim iskrenost u svakoj ulozi – ali ovdje je to nekako bilo posebno. Tokom procesa bio mi je važan rad sa Varjom Đukić, koja tumči ulogu Ivove majke. Prije svake probe prolazili smo scene, pričali o radnji, situacijama, zadacima... Otkrivali smo svaki novi detalj i svaki put sam čekao tu scenu da zaigramo zajedno. Toliko je ona divan partner - i u pedagoškom smislu i u glumačkom.

MONITOR: Upravo je publika veoma emotivno reagovala na tu scenu – na dijalog majke i sina.
OTAŠEVIĆ: Dočekao sam da radim predstavu sa Varjom Đukić, da budemo partneri na sceni. Još kao dijete gledao sam je u mnogim predstavama i divio se njenoj glumi, a kao student radio dvije predstave u kojima je ona glumila. Mada, u Mašakaratama ispod kuplja sam u plakaru i čačkam te lutke, a u Ribarskim svađama praktično se samo sretnemo na sceni. Bio sam presrećan kad sam čuo da mi Varja igra majku. Mnogi su me nakon premijere pitali kako izdržim taj monolog u sceni sa njom. Jednostavno - slušam je, živim to što Varja priča i uopšte ne razmišljam kako onda to da iznesem. Samo je gledam i iz nje izvučem emociju koju treba da izvučem i onda iz duše plačem i uživam u tome i presrećan sam . I svjestan sam koliko se divnih momenata desilo u našoj igri i kakva se tišina dogodila nakon naše zajedničke scene, razgovora majke i sina. I to nisam ranije nikad doživio. Na pretpremijeri u toj našoj sceni, kakav je muk nastao... Kakvu smo pažnju publike imali. To me je tako dirnulo, da sam dva sata nakon predstave pričao o tom trenutku.

MONITOR: U ,,Ekvinociju'' je dat poseban osvrt na odlazak mladih iz zavičaja. Naročito kroz lik Iva, koga Vi tumačite. Kako ste gradili lik i kolilo Vas je potresla sudbina glavnog lika?
OTAŠEVIĆ: Ovaj komad sam čitao u avionu i ježio se. Znao sam da mi majku igra Varja i imao sam neke svoje slike u glavi. Zamišljao sam kako to može da izgleda, a sad sam svjestan da smo pošli dvanaet kopalja iznad toga šta sam zamislio. Od početka sam znao da se moram bazirati na iskrenosti. Češljao sam tekst, kao što sam radio na prvoj godini fakulteta... Tražio sam Ivovu suštinu. Shvatio sam da je iskrenost presudna. Toliko je lijepo napisan komad, da ništa osim iskrenosti neće raditi na sceni. Znao sam da ne smijem biti privatan, ali nekako je moralo da bude lično. I desila se ta gluma kojoj ja težim. Ne dešava se to često, da tokom scene - nije Momo tu, već Ivo. A moram i ovo reći, da sam se na pauzi proba i ja oženio i čekam dijete. Tako su mi se otvorili neki novi nivoi... I tako sam srećan i uzbuđen bio da sam tekst znao nakon dvije, tri probe bez učenja teksta. Taj tekst je jednostavno ušao, usvojio sam ga i postao je moj. Intimno mislim da sam otišao do kraja jer se toliko lijepo osjećam da jedva čekam da ovu predstavu ponovo igram i nadam se da ću je dugo igrati.

MONITOR: Predstava je rađena upravo kao jubilarna – 100. od obnove CNP-a 1997. godine. Koliko pozorište može doprinijeti da se adekvatno sagledaju neke vrijednosti u društvu?
OTAŠEVIĆ: Smatram da bi trebalo da pomaže mnogo, ali često se razočaram jer živimo u svijetu sa toliko raznih medija, elektronike, društvenih mreža, rijaliti programa koji su gledani... Ipak ono što primjećujem, puno je pozorište i to me tješi i raduje. Sve predstave su veoma gledane, a nema pozorišta bez publike. Nadam se da ljudi koriste pozorište kao neki odušak, da dožive katarzu. Vide gdje oni u životu griješe ili ne griješe, da vide da neko drugi ima problem kao oni ili da ih nema, da se poistovjete sa likovima. Negdje je i uloga pozorišta da mijenja čovjeka, ali kao što je rekao Ivica nakon dobre predstave, gledalac treba da izađe dva santimetra duži. I to bi trebalo da bude bit pozorišta.

MONITOR: Na šta pomislite u trenutku između kraja predstave i aplauza?
OTAŠEVIĆ: Sinoć sam se naježio. Gledao sam kraj predstave Ekvinocijo i pomislio sam – već kraj. A to je jedno od mjerila dobre predstave. Obično sam na premijeri tužan, kasnije zavisi kakvo je bilo igranje. Na premijeri Ekvinocija sam bio tužan jer je proces završen i nakon toga neće Ivica doći da nam da korekcije. Čestitali smo jedni drugima i oprostili se od procesa i ostaće nam da je igramo, živimo i da je jedva čekamo. Moram priznati da sam se na premijeri naježio... Razmišljam kad da izađem, da se poklonim i dolazi Varja nakon kraja predstave, njene scene... Čestitali smo jedno drugom i nekako smo imali jednu našu katarzu. Preživjeli smo oboje i pošli u Ameriku. Pošli smo oboje i ponijeli par krša iz Konavla da tamo napravimo kuću.


Miroslav MINIĆ
FOTO: Duško MILJANIĆ

 

pozovi-sprijeci

CEROVO_Monitor_baner_310x60

 

Monitor u novom broju donosi

Monitor broj 1451 / 10.avgust 2018. PRIVATIZACIJA, VALORIZACIJA, KORUPCIJA:Kuda lete Aer...

 

Monitor broj 1450

Monitor broj 1450 / 03.avgust 2018. ĐUKANOVIĆEVI SAVJETNICI:Šaputanja vrijedna milion...

 

Monitor broj 1448

Monitor broj 1448 / 20.jul 2018.     MILO ĐUKANOVIĆ I AMFILOHIJE RADOVIĆ – R...