Monitor.co.me

BOJANA BURNAĆ, REDITELJKA I SNIMATELJKA: Priča o najdubljoj ljudskoj motivaciji

E-mail Ispis PDF
ufNagrađivani film Moj život bez zraka rediteljke Bojane Burnać prikazan je na devetom UnderhillFestu, Međunarodnom festivalu dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Film je uzbudljiv dokumentarac koji prevazilazi žanr i postaje zapis o prolaznosti, onostranom i čudesnom u životu svakog od nas.

Bojana Burnać magistrirala je kameru na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Direktorka fotografije na kratkometražnim i dugometražnim igranim, dokumentarnim i eksperimentalnim filmovima. Prva direktorka fotografije u hrvatskoj kinematografiji koja je snimala dugometražni igrani film. Podvodna snimateljka, roniteljka na dah, napredna roniteljka-spasiteljka s bocom, roniteljka pod ledom, roniteljka u podvodnim pećinama, samostalna planinarka, speleološkinja... Moj život bez zraka njen je rediteljski prvijenac. Svjetsku premijeru film je imao na prestižnom Hot Docs u Torontu.

MONITOR: ,,Moj život bez zraka" prikazuje višestrukog svjetskog prvaka i rekordera u ronjenju na dah Gorana Čolaka, kojeg ste pratili tokom pet godina. Kako ste upoznali Čolaka i odlučili da snimate ovaj film?
BURNAĆ: Profesionalnim ronjenjem na dah sam se počela baviti zbog želje i potrebe za podvodnim snimanjem. Na svom prvom sportskom natjecanju u apneji vidjela sam nešto vrlo neobično, kolektivno voljno padanje u nesvijest. Nesvijest ili blackout nastupi kao posljedica niske saturacije kisika u tijelu tijekom dugog zarona, ali može se artikulirati i kontrolirati, pa tako i izbjeći. Blackout je točka preokreta u sportu između kvalifikacije i diskvalifikacije, može biti preokret iz života u smrt, a za mene je bila preokret u razmišljanju o najdubljoj ljudskoj motivaciji i davanju. Snimanje filma je bila metoda istraživanja što nas motivira na ne-disanje, pa jednako tako i na disanje. Gorana sam upoznala na zajedničkim treninzima ronjenja na dah koje je provodio tadašnji trener hrvatske reprezentacije Ivan Drviš. Goran se isticao zrelim odnosom prema sebi i sportu, bez fantazija i mistifikacije, što smatram vrlo bitnim kada je u pitanju prezentacija svjesnog rizika od smrti i mašti podatnog velikog plavetnila. A, tada još nije bio svjetski rekorder.

MONITOR: Film prikazuje njegove najvažnije trenutke pod vodom, kada nadilazi sopstvene tjelesne mogućnosti i obara svoje i svjetske rekorde. S obzirom na to da ste snimateljka, koliko ste imali usnimljenog materijala i da li je bilo teško da montirate film, da se odreknete mnogih zabilježenih trenutaka?
BURNAĆ: Snimila sam osamdeset osam sati audio-vizualnog materijala. Bilježenje trenutaka bila je vrsta komunikacije, traženje međusobnog razumijevanja, analiza stvarnosti, proces rada. Vrlo sam kritična prema značenju kojeg svaki filmski kadar u sebi nosi i svrsi koju eventualno može kasnije postići, nemam sentiment prema odricanju. Kroz taj proces Goranov i moj odnos je sazrio, također sazrijelo je i moje iskustvo apneje. Montaža filma se odvijala u tri faze s međusobnim vremenskim intervalima od par mjeseci. U prvoj fazi selektiran je materijal koji je dolazio u obzir da bude u filmu, od osamdeset osam sati izabrala sam pet sati i trideset minuta. To mi je bio najljepši dio posla! Nakon toga sam prehodala Velebit s juga na sjever, tzv. Velebitsku transferzalu, Bijele i Samarske stijene u Gorskom Kotaru, i otok Cres, sama. Bilo mi je nužno prehodati vlastitu samoću kako bih mogla donijeti odluke o nekome drugome. Imala sam osjećaj da se završetak filma dogodio u trenu. Film ima 120 kadrova o čemu me obavijestio kolorist kada je rekao da će to biti lak posao za njega.

MONITOR: Koliko vremena ste proveli u istraživanju i pripremi za film i da li ste se odmah odlučili za nenarativni dokumentarac?
BURNAĆ: Istraživanje teme za film je trajalo godinu dana. Tada sam odlučila o kome će biti film i zašto. Imala sam stvoren odnos spram pokreta kamere, svjetla i kompozicije slike kao vizualnim filmskim narativima koji utemeljuju odnos prema liku i temi. Polazila sam od subjektivnog iskustva prema van, prema gledatelju dok sam tražila simbolički odnos u filmskoj formi, nikada obrnuto. Shvaćala sam da to treba biti film bez disanja, bez dijaloga i bez glazbe, a dramatičan i napet, potvrdu za to sam ispitivala sve do samog kraja montaže. Film gotovo ništa ne objašnjava. Držanje daha je ekstremna disciplina, zbog opasnosti izvođenja apneje bitno je da svaki gledatelj donese svoje mišljenje o temi, zato sam se htjela lišiti svih filmskih sredstava za manipulaciju gledateljem.

MONITOR: Koliko se na kraju film razlikuje od one početne ideje?
BURNAĆ: U snimanje sam krenula s idejom o tri lika u filmu. To su bili Goran, svjetski rekorder koji nikada ne posustaje, zatim svjetska rekorderka koja je svoj rekord napravila u trudnoći i time riskirala život fetusa, i ja koja volim blackout bez interesa prema medalji. Zamišljala sam da ću kroz temu o jednom udahu suptilno preispitati koje su etičke granice onoga što želimo. Sigurno sam to i napravila.

MONITOR: Je li bilo teško da dobijete povjerenje ljudi koji su bili uključeni u stvaranju filma?
BURNAĆ: Postojala je velika odbojnost prema dokumentarcu o sportu, iako sam se trudila predočiti kako su mentalno - psihološki obrasci držanja daha u srži ljudske egzistencije. Kroz godine iskustva rada kao žena snimateljica u industriji kojom dominiraju muškarci, naučila sam nedostatak povjerenja drugih koristiti kao svoj kreativni prostor slobode. Snaga odnosa i povjerenja koje sam imala s ljudima koji su bili ispred kamere i s nekolicinom ljudi iza kamere dovoljna je za novu borbu.

MONITOR: Iako je film o svjetskom prvaku u ronjenju, Vaš film je daleko od sportskog dokumentarca, kao i što ste rekli u prethodnom odgovoru. Naslov filma ,,Moj život bez zraka" ima doslovni i metaforički smisao.
BURNAĆ: U idealnom smislu, ovaj film bi motivirao druge ljude da ostvare sebe u svome izboru.

MONITOR: Rekli ste da ronite. Kad ste se zainteresovali za taj sport i naravno koliko Vi možete dugo pod vodom bez vazduha?
BURNAĆ: Ronim od 2010. godine i u svrhu demistifikacije ,,ljudi delfina" mogu reći da držim dah šest minuta.

MONITOR: Gledali ste kako ronioci svojevoljno padaju u nesvijest, u black out. Zaintersovali ste se za tu pojavu i počeli ste da je istražujete i sa naučnog stanovišta?
BURNAĆ: Od samog početka treniranja puno sam učila o fiziološkim procesima tijela u apneji. Razumijevanje fiziologije držanja daha je nužno za sigurnosni napredak, a meni je fenomenalno zanimljivo. Trener Ivan Drviš u suradnji s profesorom doktorom Željkom Dujićem, 2013. godine, pokrenuo je znanstvena medicinska istraživanja o mehanizmima mozga za preživljavanje u apneji. Ispitivanja se provode na elitnim roniocima na dah. Istraživanje je brzo preraslo u svjetski tim najboljih znanstvenika, jer rezulatati koje smo dobivali su revolucionarni i potpuno mijenjaju poimanje čovjeka. Na primjer, otkrili smo da mozak nikada nije bez kisika. Mozak ima više kisika nego dok dišemo i ta vrijednost ostaje konstantna tijekom cijelog perioda držanja daha. Blackout je obrambeni mehanizam mozga i sve do tu znamo da nema moždanih niti drugih oštećenja. Sada su u tijeku istraživanja o tome što se događa s mozgom u blackoutu! Ovim istraživanjima saznali smo zašto dišemo, a kada otkrijemo blackout po prvi puta ćemo znati kako čovjek umre. Rezultati ovih istraživanja povećavaju sigurnost ronioca, ali se također koriste u svakodnevnoj medicinskoj praksi s bolesnicima. Primarno sam se upustila u ta istraživanja zato jer sam htjela osjetiti sve kroz što je Goran prolazio a da bih mu mogla postaviti pravo pitanje. Dalje me odvela strast.


Miroslav MINIĆ

 

pozovi-sprijeci

CEROVO_Monitor_baner_310x60

 

Monitor u novom broju donosi

Monitor broj 1465 / 16.novembar 2018.       BANKARSKI SISTEM NA PRAGU NOVE KRIZE...

 

Monitor broj 1464

Monitor broj 1464 / 2.novembar 2018.     ĆERANJE:Između dva mraka (Zoran Radulov...

 

Monitor broj 1463

Monitor broj 1463 / 2.novembar 2018.   BAGER U SUZI EVROPE:Sve je isto, samo Tare ne...