Monitor.co.me

SPORT I DRUŠTVO: Pomjerene granice

E-mail Ispis PDF
zagreb„Ovo je bilo najbolje Svjetsko prvenstvo do sada", konstatovao je Đani Infantino, predsjednik FIFA, nekoliko sati pred finalnu utakmicu, na posljednjem prijemu u Baljšoj teatru, kada je simbolično predao Kataru domaćinstvo narednog Mundijala.

Slične riječi sportskih zvaničnika čuju se nakon svakog velikog takmičenja. Često su - kurtoazne. Prije dvije godine je Tomas Bah, predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta, na isti način zatvorio Olimpijske igre u Riju, iako je svima bilo jasno da to, jednostavno, nije tačno.

Ovoga puta, prvi čovjek svjetskog fudbala nije bio samo ljubazan i kurtoazan već – iskren i realan. Mundijal u Rusiji bio je spektakularan.

Kvalitet fudbala – nikad bolji, složili su se poznavaoci i hroničari najpopularnijeg sporta, iako su dva superstara Leo Mesi i Kristijano Ronaldo gotovo nezapaženo, kao i njihove selekcije, završili takmičenje, iako Njemačka, aktuelni prvak, nije ni prošla grupu, Španija stala u osmini finala, Brazil, prvi favorit za titulu, otišao samo korak dalje...

Pobjednik je Francuska. Na najveću scenu stupio je Kilijan Mbape, „sin vjetra i čelika", kako ga je opisao Horhe Valdano, nekada sjajni argentinski napadač. Pojavila se Hrvatska, najmanja država, uz Urugvaj, koja je došla do finalnog meča, a u njoj Luka Modrić sa svojim gracioznim i jednostavnim stilom igre, kojim je „dokazao da vrijeme i prostor nisu relativni pojmovi" (još jedan opis maštovitog Valdana)...

Pojavila se i Rusija kao domaćin, a ne isključivo kao organizator. Mundijal nije samo fudbal, već mnogo više od toga. I Rusija je iz te „igre" izašla kao apsolutni pobjednik.

Prije osam godina Rusija je dobila organizaciju najvećeg sportskog (i ne samo sportskog) događaja, pobijedivši kandidaturu Engleske, koja je, zaluđena sve jačom Premijer ligom, vjerovala da je vrijeme da se nakon 62 godine „fudbal vrati kući".

Kolijevka fudbala je izgubila trku sa zemljom u kojoj fudbal nije ni nacionalni ponos, ni sport broj jedan, i koja je posljednji veliki sportski događaj organizovala davne 1980. godine, u vrijeme eskalacije Hladnog rata. Bio je to težak poraz.

Sumnja na korupciju – to je bila prva reakcija zapadnih medija na odluku FIFA da Rusiji, a kasnije i Kataru, čiji rival su bile SAD, dodijeli domaćinstva Mundijala 2018. i 2022. godine.

Sedam godina je trajala istraga, da bi u junu 2017. specijalni tim svjetske kuće fudbala, koji je vodio Majkl Garsija, objavio izvještaj na 430 strana, sa zaključkom da „nema dokaza da su članovi ruskog organizacionog odbora uticali na glasanje članova FIFA", mimo uobičajenih procedura, kao što su susreti i sastanci sa glasačima.

Vladimir Putin, tada premijer, a sada predsjednik Rusije, sreo se sa „šest od 22 člana Izvršnog komiteta FIFA u periodu kandidature", objavio je Garsija.

Članovi najužeg rukovodstva FIFA, među kojima su i nekadašnji predsjednik Sep Blater i predsjednik UEFA Mišel Platini, u međuvremenu su optuženi i odstranjeni iz fudbala zbog korupcije, koja nije imala veze sa Rusijom i dodjelom organizacije Mundijala.

Dok je priča o korupciji trajala, Rusija je – radila. Svi stadioni – 11 u deset gradova – njihova izgradnja ili rekonstrukcija, završeni su na vrijeme, saobraćajna infrastruktura osposobljena za veći promet od uobičajenog, uvedeni su specijalni vozovi, koji su navijačima sa kupljenim ulaznicama omogućili lakši i besplatan prevoz između prilično udaljenih ruskih gradova -domaćina.

U jeku priprema, promijenile su se geopolitičke prilike, kao i uloga Rusije na svjetskoj sceni. Aneksija Krima, ugrožavanje prava seksualnih manjina, uloga u ratu u Siriji i na kraju optužbe za ubistvo političkih protivnika na teritoriji drugih država – na Zapadu i u zapadnim medijima. Rusija i Putin dobili su ulogu takvog negativca da su se samo nekoliko mjeseci prije početka Svjetskog prvenstva, čule i ovakve poruke: "Putin će Svjetsko prvenstvo u Rusiji iskoristiti na isti način kao što je uradio Hitler 1936. godine na Olimpijskim igrama u Berlinu". Izgovorio ih je Boris Džonson, doskoro ministar spoljnjih poslova Velike Britanije.

Nekoliko britanskih parlamentaraca pozivalo je na bojkot Mundijala, zahtijevalo da engleski nacionalni tim ne učestvuje na šampionatu svijeta, i zbog Putinove politike, i zbog opasnosti od rasizma, ksenofobije i huliganizma. Reprezentativac Deni Rouz je na zvaničnoj pres-konferenciji kazao da je članovima njegove porodice zabranio da idu u Rusiju, plašeći se, kako je rekao, za njihovu bezbjednost.

Nije prvi put da politička stvarnost, ili precepcija stvarnosti, imaju ogroman uticaj na sport. Amerikanci su bojkotovali Olimpijske igre u Moskvi 1980., Sovjetski Savez uzvratio četiri godine kasnije u Los Anđelesu. U fudbalu je zabilježen jedan, može se reći izolovan, ali znamenit slučaj. Johan Krojf, u to vrijeme najbolji fudbaler svijeta, 1978. godine nije želio da ide na Svjetsko prvenstvo u Argentinu, u znak protesta zbog diktatorske vladavine vojne hunte, na čelu sa generalom Horheom Videlom.

Engleska ne samo da je učestvovala na posljednjem Mundijalu već je ostvarila najbolji plasman još od šampionata u Italiji 1990. godine, ali je efekat propagande bio takav da je tek desetak hiljada ljubitelja fudbala iz te zemlje, koja ima armiju navijača, imalo "hrabrosti" da dođe u Rusiju. Kolumbijaca je, recimo, bilo, prema prilično preciznim podacima, šest puta više.

Tokom trajanja Mundijala, Rusiju je zbog fudbala posjetilo tri miliona ljudi, a nije zabilježen nijedan ozbiljniji incident na ulicama, stadionima, u fan-zonama, koje su okupljale i više od 100 hiljada posjetilaca.

"Percepcija o Rusiji je promijenjena", kazao je Đani Infantino na oproštajnom susretu sa Putinom. "Raskrstili smo sa mitovima i stereotipima", rekao je Putin, dok je potpredsjednica ruske Vlade Olga Golodec izjavila da su prognoze takve da će naredne godine u Rusiju doći "15 odsto stranih turista više nego ove".

Dan nakon završetka šampionata, u Helsinkiju su se sastali Donald Tramp i Vladimir Putin, dva najmoćnija čovjeka svijeta. Njihov susret počeo je Trampovom čestitkom ruskom kolegi na uspješno organizovanom Svjetskom prvenstvu. Putin je Trampu, simbolično, poklonio fudbalsku loptu.

Fudbal je kratko bio tema njihovog razgovora. U četiri oka pričane su druge priče, dok su "obični" ljudi širom svijeta poželjeli da mundijalska svetkovina traje – vječno.


Veličanstveni uspjeh Vatrenih i Tompsonova sjenka

Mundijalska i fudbalska svetkovina na momente je bila ukaljana političkim porukama koje su dolazile sa Balkana.

Dok se slavio fudbal, na utakmici Švajcarska – Srbija dogodio se jedini incident sa političkom pozadinom, koji je u drugi plan stavio utakmicu i njen ishod. Švajcarski reprezentativci porijeklom sa Kosova Granit Džaka i Đerdan Šaćiri proslavili su golove tako što su rukama „napravili" dvoglavog orla, koji se nalazi na zastavi Albanije. FIFA je prepoznala provokaciju, kaznila ih novčano i upozorenjem.

Reakcija iz Srbije je bila, takođe, politička. Da je birana najgluplja i najskandaloznija izjava Mundijala, pobjednik bi sigurno bio srpski selektor Mladen Krstajić, koji je nakon tog meča na društvenim mrežama poručio da bi sudiju Feliksa Briha „trebalo poslati u Hag", zbog odluke da ne dosudi penal u korist njegovog tima.

I Krstajić je kažnjen, takođe, novčano.

Međudržavni incident izazvali su hrvatski fudbaler Domagoj Vida i član stručnog štaba Ognjen Vukojević, koji su u ushićenju zbog plasmana u polufinale, sa flašom piva u rukama uzviknuli: „Slava Ukrajini", što je Rusija, kao i FIFA, protumačili kao političku poruku.

Vida, koji je kažnjen ukorom, kasnije se izvinio Rusima, navodeći da njegova poruka nije bila uperena ni protiv koga, već da je tako pozdravio svoje prijatelje iz Kijeva, gdje je godinama igrao fudbal. Vukojević je dobio i novčanu kaznu, ali i formalni otkaz iz hrvatskog nacionalnog tima.

Ovaj incident nije, naravno, obilježio hrvatski nastup na Mundijalu. Njihov senzacionalni plasman u finale bio je sportska tema broj jedan, kao i najbolja moguće promocija države. Svijet je svakkao primijetio i njihovu predsjednicu Kolindu Grabar – Kitarović i njeno nekonvencionalno ponašanje na tribinama i na terenu.

Uspjeh tima Zlatka Dalića, koji je dio igračke karijere proveo u titogradskoj Budućnosti, uticao je i na region. Skoro pa ga je i ujedinio, nakon što su ulogu ambasadora eks-Ju zajedinštva preuzeli s jedne strane Novak Đoković, a s druge Luka Modrić i Ivan Rakitić, porukama podrške i otvorenih simpatija za rezultate na Vimbldonu, odnosno Svjetskom prvenstvu.

Hrvatska je živjela i disala fudbal minuih 30-ak dana, a vicešampioni svijeta dočekani kao nacionalni heroji. Pola miliona ljudi okupilo se u Zagrebu da pozdravi „vatrene", šest sati je trajao njihov put od aerodroma do centralnog trga.

I sve bi bilo savršeno, da se odnekud nije pojavio – Tompson, hrvatski „estradni umjetnik", čija su djela i nastupi zabranjeni u velikom broju zemalja Evropske unije, a čiji najveći hit „Bojna Čavoglave" počinje ustaškim pozdravom „Za dom spremni".

Tompson je bio gost hrvatskih reprezentativaca u otvorenom autobusu, iz koga su pozdravljali egzaltiranu masu, kao i glavna pjevačka zvijezda na Trgu bana Jelačića.

Njegov dolazak, na zahtjev igrača, bio je autogol „vatrenih", što su konstatovali i hrvatski i strani mediji. Mnogi ukazuju na važnost činjenice da masa od preko 500 hiljada ljudi na Trgu, nije bila fascinairana Tompsonom i njegovin nastupom.

"Napravili ste odličan PR posao za Hrvatsku na Svjetskom prvenstvu, a onda vam se u autobusu pojavio ultranacionalistički pjevač", navela je agencija AFP u izvještaju sa proslave mundijalskog srebra u Zagrebu.

I opet sve iznova.


Aleksandar RADOVIĆ

 

pozovi-sprijeci

CEROVO_Monitor_baner_310x60

 

Monitor u novom broju donosi

Monitor broj 1460 / 12.oktobar 2018.   SEKSUALNA ZLOUPOTREBA DJECE:Crna Gora u regio...

 

Monitor broj 1459

Monitor broj 1459 / 03.oktobar 2018.   I ŠARIĆ I LONČAR TRAŽE ODŠTETU OD DRŽAV...

 

Monitor broj 1457

Monitor broj 1457 / 21.septembar 2018. KAKO JE REGIONALNI VODOVOD IZGUBIO 12 MILIONA EUR...