Monitor.co.me

HORIZONTI: Raspad čarolije

E-mail Ispis PDF
hrvatskaHrvatska se ne želi probuditi iz nogometne ekstaze. Desetak dana nakon završetka Mundijala slavlje ne prestaje. Euforija je počela čim je hrvatska nogometna reprezentacija ušla u finale Svjetskog prvenstva u Rusiji. Nastavljena je njenim nevjerojatno masovnim dočekom u Zagrebu, kada je na ulice izašlo oko 550 tisuća ljudi, što je gotovo 14 posto ukupnog stanovništva Hrvatske. Slavlja su se potom multiplicirala i razgranala cijelom državom, da bi se na koncu prelila i i preko granica: u utorak je izbornika Zlatka Dalića u njegovom rodnom Livnu vatreno pozdravilo nekoliko desetaka tisuća građana.

Sigurno je da Hrvatska ima razloga slaviti. Velika je stvar da reprezentacija jedne male zemlje dospije tako visoko, da osvoji Srebro. Oduševljenje izaziva i način na koji su se momci borili. Ovdje kažu, ostavili su srce na terenu. A na početku nitko im nije davao gotovo nikakakve šanse. Hrvatski je nogomet, uglavnom u vlasti HDZ-ove klijentelističke mreže, godinama propadao, natopljen skandalima svake vrste, od financijsko-korupcijskih do političkih. Neposredno prije početka SP-a na višegodišnju je kaznu zatvora osuđen njegov neformalni gospodar Zdravko Mamić, koji od pravde bježi u Međugorje. Neki od ključnih igrača u Rusiju su otputovali opterećeni sudskim postupcima. Navijači ratuju s upravama klubova, stadionska se publika prorijedila. Od takvog blata izbornik je Dalić u samo nekoliko mjeseci napravio medalju prvu do zlata.

Inozemni odjeci tog uspjeha hrvatskoj su javnosti došli kao melem na ranu. Ne samo da je stekla status nogometne velesile, nego je Hrvatska odjednom postala sve što inače nije - uspješna, pristojna, pozitivna, silno simpatična zemljica, kojom se njeni građani s razlogom mogu ponositi. Nacija je ushićena jer širom svijeta pobire respekt i poštovanje. Zbog reprezentacije, ali i zbog navijača strani je mediji nazivaju „svjetskim prvacima srca".

Na koncu, Hrvatska je razdragana zbog odsustva ideoloških sporova, što je sasvim nova situacija, euforično proglašena novopronađenim zajedništvom. Naime, hrvatsko se društvo godinama nalazi u stanju verbalnog građanskog rata. Nogometna je lopta brzopotezno, u jednom trenu, sa scene potjerala beskonačne sukobe koji se vuku još od vremena Drugog svjetskog rata i sama postala centar oko kojeg se cijela zemlja vrti. Za trajanja SP-a nije se dogodio ni jedan incident, ni jedna se - inače na stadionima prilično uobičajena - proustaška parola nije čula.

A onda se na otvoreni autobus kojim je reprezentacija putovala od aerodroma do centra Zagreba - put od dvanaest kilometara koji je trajao više od šest sati, jer su ulice bile krcate narodom - popeo Marko Perković zvani Thompson i čarolija se zajedništva raspala. Pjevač poznat kao ikona radikalne, ustašolike desnice - jedna od njegovih pjesama počinje ustaškim „Za dom spremni!" pozdravom, na svom je repertoaru znao imati i notorne ustaške pjesme koje govore o klanju Srba - nije bio predviđen službenim programom, ali na njegovom su sudjelovanju inzistirali izbornik Dalić i neki igrači. Ne može se tvrditi da su im motivi bili nacionalistički. Za vrijeme Mundijala dio je hrvatske reprezentacije javno navijao za srpskog tenisača Novaka Đokovića, kao što je i ovaj navijao za njih. Hrvatski su nogometaši tražili Thompsona jer je on dio njihova glazbenog ukusa. Poznato je da preferiraju cajke. Od malih nogu rastu na takvoj muzici. Neosjetljivost na političke konotacije koje uz Thompsona idu posljedica su slabe obrazovanosti, ali i činjenice da je vrh nogometne organizacije godinama natopljen političkim desnilom.

Zato su vjerojatno bili šokirani kad se pokazalo da Hrvatska ne dijeli oduševljenje njihovom pjevačkom akvizicijom. Čim se Thompson dohvatio mikrofona, publika se počela osipati. Slijedio je hladan tuš iz svijeta. Inozemni mediji, koji su s divljenjem pratili uspjehe hrvatske nogometne vrste, odjednom su ostali zgranuti zbog angažiranja jednog, kako su ga nazvali, naci-rokera. Ugledni je Financial Times tako konstatirao da je njegovim sudjelovanjem Hrvatska sama sebi zabila autogol. Ljuta desnica, koja je preko Thompsona pokušala prisvojiti uspjeh na Mundijalu, odjednom je podivljala. Pokrenula je prostačku kampanju protiv nekoliko glumica, koje su se javno kritički osvrnule na angažiranje kontroverznog pjevača. Dijelom medija, ali još više društvenim mrežama prokuljala je rijeka vulgarnih uvreda i prijetnji. Lov na vještice u Hrvatskoj je jako omiljen sport, još od devedesetih. U to je vrijeme na sličan način otjerana velika glumica Mira Furlan. Ili, po svijetu u međuvremenu nagrađivana književnica Dubravka Ugrešić tek se nedavno vratila u svoj Zagreb.

Orkestriranjem hajke proslava nogometnog uspjeha degenerira u novu potragu za neprijateljima. U poziv na progon onih koji u tome ne pokazuju dovoljno entuzijazma. Tako je bajka o zajedništvu okončana novim podjelama. Nacionalno se jedinstvo pretvara u jednoumlje, u kojem se hoće satrati svaki drugačiji glas. Pitanje je kako će se u novonastaloj situaciji postaviti politika. Hoće li šutnjom ohrabrivati ludilo ili će ga pokušati zaustaviti?

Kradući šou reprezentaciji, predsjednica države iskoristila je nogomet za dizanje vlastitog rejtinga. Pretvorila se u najveću navijačicu, kako je ironizirajući nazivaju neki mediji. Upadala je u svlačionicu i grlila igrače, paradirala okićena navijačkim bojama, skakala je i plesala po svečanoj loži, Putinu pred nosom, izljubila je trofej što su ga osvojili Francuzi... Izgleda da se isplatilo. Kolinda Grabar-Kitarović poduplala je broj svojih fanova na društvenim mrežama. Mnogi će reći da joj to osigurava vrlo dobar start u izbornu godinu. Ali za tvrdnje da je u Moskvi već osvojila idući mandat, ipak je malo prerano.

Premijer Andrej Plenković ponašao se mnogo diskretnije, što ne znači da i sam nije sklon instrumentalizaciji nogometnog Srebra. U završnici Mundijala kompletnu je vladu odjenuo u kockaste dresove. S jedne strane, konvergira mu činjenica da je uspjeh reprezentacije podigao razinu optimizma u cijeloj državi. S druge mu strane ne odgovara što je Zlatko Dalić postavio nove kriterije uspješnosti, ne samo u nogometu, nego i u cijeloj državi. Generalno tvrdi se da baš takav treba i Hrvatskoj. Javno se traže politički lideri po mjeri nogometnog izbornika, koji je publiku osvojio svojom radnom etikom i rezultatima. Otvoreno se postavljaju za svaku vlast neugodna pitanja: ako je on mogao odvesti Hrvatsku do vrha svijeta, zašto je političari ekonomski drže prilijepljenom na dno Europe.


Jelena LOVRIĆ

 

pozovi-sprijeci

CEROVO_Monitor_baner_310x60

 

Monitor u novom broju donosi

Monitor broj 1460 / 12.oktobar 2018.   SEKSUALNA ZLOUPOTREBA DJECE:Crna Gora u regio...

 

Monitor broj 1459

Monitor broj 1459 / 03.oktobar 2018.   I ŠARIĆ I LONČAR TRAŽE ODŠTETU OD DRŽAV...

 

Monitor broj 1457

Monitor broj 1457 / 21.septembar 2018. KAKO JE REGIONALNI VODOVOD IZGUBIO 12 MILIONA EUR...