Monitor.co.me

ČASLAV PEJOVIĆ, ARBITAR U SPORU ŠTRABAGA I REGIONALNOG VODOVODA: Šteta, tuga, stid

E-mail Ispis PDF
pejovicMoj utisak je da su Regionalni vodovod i Štrabag u pregovorima nekako „preskočili" pitanje rješavanje eventualnih sporova, što se dešava u praksi, posebno kada u pregovorima ne učestvuju iskusni pravnici koji ovu materiju dobro poznaju objašnjava u razgovoru za Monitor profesor Časlav Pejović, član Međunarodne akademije za komparativno pravo i Međunarodne akademije za trgovačko i potrošačko pravo i jedan od troje arbitara koji su do 2013. rješavali ovaj poslovni spor. Kao posljedica toga, arbitražna klauzula koja se nalazi u ugovoru je toliko nejasna, da se ni u naznakama ne može utvrditi koju arbitražu su stranke ugovorile. Ugovorne strane nijesu dogovorile MTK arbitražu, kao ni bilo koju drugu, jednostavno iz razloga što to pitanje nijesu ni razmatrale.

MONITOR: Na koji način se u takvim slučajevima može utvrditi nadležnost arbitraže?
PEJOVIĆ: Postoji pouzdan način spašavanja „blanko klauzula" kao što je klauzula u ovom slučaju. Evropska konvencija za Međunarodnu trgovačku arbitražu iz 1961. godine utvrđuje rješenje za slučaj ,,blanko klauzule". Član 4(5) propisuje: „Onda kada se strane dogovore da podnesu spor na razrješenje stalnoj instituciji za arbitražu, a da pritom nisu odredile predmetnu instituciju i ne mogu se oko nje saglasiti, tužitelj može zahtijevati određenje jedne takve institucije u skladu sa procedurom...".

Štrabag nije čak ni pokušao da iskoristi mogućnosti koje nudi ova Konvencija. Umjesto toga, započeo je proceduru pred MTK. To je bila velika greška, koja ga na kraju nije ništa koštala: spasio ga je Apelacioni sud Crne Gore, a na štetu Crne Gore. Aferim!

MONITOR: Možete li nam pojasniti te tvrdnje?
PEJOVIĆ: Apelacioni sud je na veoma čudan način protumačio Evropsku konvenciju navodeći da Regionalni vodovod ,,nije iskoristio mogućnost da se odredi arbitražna institucija prema članu IV stav 3 i 5 Evropskekonvencijeiz 1961. godine". Ovakav stav Apelacionog suda je u suprotnosti sa arbitražnim pravom, pa i elementarnom logikom koja proizilazi iz procesnog položaja stranaka u sporu. Evropska konvencija jasno ukazuje da se radi o pravu tužitelja. Ako je tužitelj napravio propust, zašto bi se od tuženog zahtijevalo da podučava tužitelja kako i gdje da ga tuži? Pa nije tuženi advokat tužitelja, već stranka na suprotnoj strani u sporu, koja ima pravo da se u svoju korist poziva na procesne greške tužitelja. Apelacioni sud je na situaciju kada stranke nijesu odredile institucionalni arbitražu primijenio stav 3 koji se odnosi na slučaj kada hoc arbitražni sporazum nije precizirao organizaciju arbitraže, dakle sasvim drugačiju situaciju koja nema nikakvu vezu s ovim sporom. Kad sam pročitao ovakvo nakaradno tumačenje, sjetio sam se Mladena Delića i onog čuvenog: „Je li ovo moguće!" Apelacioni sud je okrenuo naglavačke i Evropsku konvenciju i procesna pravila, praveći usput elementarne greške u tumačenju prava. Gospodo sudije, zašto ste ovako sudili? Koja je to muka bila?

MONITOR: Presuda Apelacionog suda navodi da su slijedili trendove „liberalnog tumačenja" odredbi ugovora...
PEJOVIĆ: Ne postoji nikakva liberalizacija kada se radi o „blanko klauzulama". Istina, postoji tendencija liberalnog tumačenja tzv. „patoloških klauzula", ali se ne radi o evropskoj ili svjetskoj tendencij, kako se navodi u odluci Apelacionog suda. Ovakvo liberalno tumačenje ima granice i sudovi nijedne države ne spašavaju „patološke klauzule" onda kada namjera stranaka nije dovoljno jasna. Kad je riječ o blanko klauzulama, takva „liberalizacija" ne postoji. Niđe u svijetu. Ako već postoji takva liberalizacija, Apelacioni sud je trebao navesti barem jedan slučaj takve presude. Zašto nije? Zato što ne postoji.

Kao arbitar u ovom sporu ja sam pažljivo pročešljao sve odluke koje je donijela MTK arbitraža, prošao kroz stotine arbitražnih odluka i nijesam našao niti jednu takvu.Nikad se nije desilo da arbitražni sporazum koji ne sadrži nikakvu referencu na MTK ili na pravila MTK, a upućuje na UNCITRAL pravila, bude tumačen kao da se njime predviđa nadležnost MTK arbitraže.

Apelacioni sud je pribjegao konstrukciji da je „cilj našeg pravnog sistema usaglašavanje sa evropskim pravnim standardima i prilagođavanje savremenim tendecijama u oblasti prava". Pri tome, Apelacioni sud je posegao za tumačenjima koja ne postoje ni u MTK, izuzev ove jedne naopake odluke, niti u bilo kojoj evropskoj državi. Na ovaj način, Apelacioni sud je zasnovao odluku na nečem što nigdje ne postoji, tvrdeći da su to „savremene tendencije", umjesto da odluku zasnuje na propisima svoje zemlje.

MONITOR: Da li bi ovakva arbitražna oduka bila priznata u drugim državama?
PEJOVIĆ: Ekspretska grupa iz Zagreba na čelu sa Mihajlom Dikom, profesorom Pravnog fakulteta iz Zagreba, koji je vodeće ime na prostorima bivše Jugoslavije u materiji arbitražnog prava, navela je u svom ekspertskom mišljenju da ovakva arbitražna odluka ne bi mogla biti priznata nigdje u svijetu. Napravio bih malu rezervu.Vjerujem da bi postojala šansa za priznanjem u zemljama kao što su Myanmar, ili Kambodža, gdje je postojao ozbiljan problem s kvalitetom pravnog obrazovanja i nezavisnošću sudija (jedan sudija iz Myanmara, koji je bio moj student mi je jednom kazao da se dešavalo da mu vojne vlasti narede kakvu odluku da donese). Postojao je i ozbiljan problem korupcije. No, i u tim zemljama su napravljeni značajni pomaci u kvalitetu sudstva, tako da bi i tamo bilo teško priznati ovakvu arbitražnu odluku.

MONITOR: Koje su posljedice odluke Apelacionog suda?
PEJOVIĆ: Greške sadržane u odluci Apelacionog suda su takve prirode da se ne mogu pravdati pozivanjem na slobodno sudijsko uvjerenje. Pa i seljak iz moje Pive, koji Pravnog fakulteta ni vidio nije, bi kazao, „E, ovo ne more tako". Možda najjasnija u ovoj odluci je namjera da se „pronađu" argumenti kako bi se priznala arbitražna odluka protiv Regionalnog vodovoda. Apelacioni sud se potrudio da podrži svaki stav Štrabaga, ponašajući se kao da se ne radi o crnogorskom sudu, već o advokatu Štrabaga. To je utisak kad se pročita odluka. Ona je skandalozna i predstavlja bruku za crnogorsko pravosuđe, pokazujući da metafora „trule daske" nije bez osnova. Sem toga, a ovo govorim kao Crnogorac a ne kao pravnik, ovom odlukom nanijeta je velika šteta ne samo Regionalnom vodovodu, već i državi Crnoj Gori. A ozbiljno je narušen i ugled crnogorskog pravosuđa. Da sam ja bio član vijeća Apelacionog suda u ovom sporu, ja bih se stidio. Zbog njenih posljedica, važno je da se utvrdi kako je bilo moguće da se ovakva odluka donese, kako se više nikad nešto slično ne bi desilo


RIJEČ STRUČNJAKA
Učešće u arbitraži nije njeno priznanje

„Ništa ne govori da su bilo Štrabag bilo Regionalni vodovod, a još manje i Štrabag i Regionalni vodovod htjeli arbitražu MTK iz Pariza", navedeno je u studiji zagrebačkih profesora Dike, Sikirića i Babića: „Na osnovu utvrđenih činjenica, može se samo spekulirati o tome koju bi instituciju konkretno izabrali da su o tome pregovarali".

Isti autori, u analizi iz 2015. godine (Studija: Priznanje i izvršenje inostrane arbitražne presude) razmatraju argument Apelacionog suda da je RVCP prihvatio arbitražu MTK time što je odredio svog arbitra i učestvovao u cijelom postupku.

U presudi Apelacionog suda stoji kako je Regionalni vodovod „mogao nakon imenovanja arbitra od druge strane (Štrabaga), da ne odgovori imenovanjem svog arbitra, što bi imalo za posljedicu da ne dođe do obrazovanja arbitražnog vijeća". Sud dalje zaključuje, navodi se u zagrebačkoj Studiji, da je „obrazovanje arbitražnog vijeća zavisilo od volje Regionalnog vodovoda, a što je prvostepeni sud propustio da cijeni...".

Autori Studije navode kako „arbitražna pravila MTK koja su bila mjerodavna u predmetnoj arbitraži propisuju sljedeće: Ako spor treba da riješe tri arbitra, svaka stranka će u tužbi, odnosno u odgovoru na tužbu, imenovati jednoga arbitra na potvrdu. Ako stranka ne imenuje arbitra, odredit će ga Sudište". Iz navedene odredbe slijedi, zaključuju konsultovani eksperti, „da propust stranke da imenuje člana arbitražnoga vijeća ne sprječava provođenje arbitražnog postupka... U protivnom bi vođenje arbitraže potpuno ovisilo o volji tuženika koji bi uvijek imao priliku onemogućiti provođenje postupka tako da jednostavno ne imenuje arbitra".

Oni objašnjavaju kako je prigovor na početku postupka (nenadležnost, pravila...) dovoljan da bi se strana u sporu na njega mogla pozvati i nakon donošenja odluke.

 

GORAN JEVRIĆ, DIREKTOR REGIONALNOG VODOVODA
Hoće pregovore ako odustanemo od žalbe

- Nakon treće odluke Apelacionog suda, Štrabag AG je na nezakonit način, preko javnog izvršitelja, pokrenuo proceduru blokade žiro-računa Regionalnog vodovoda 6. juna 2018, dakle u jeku turističke sezone. Nakon reagovanja advokatske kancelarije Regionalnog vodovoda, ta odluka je oborena. , Štrabag AG je nakon toga ponovo pokušavao blokirati naše preduzeće, uz značajne povrede pravnih procedura. Do blokade računa je došlo 14. avgusta – kaže u razgovoru za CIN-CG izvršni direktor Regionalnog vodovoda Goran Jevrić.

Do 17. septembra, prema njegovim riječima, Štrabag AG je prinudnom naplatom blokadom žiro-računa naplatio 1.250.380,30 eura. Zbivanja u ovom sporu Jevrić ocjenjuje „atakom na najveće državne interese i to od kompanije koja nije uspjela, a po mnogima iz tog vremena nije ni htjela, da završi posao koji je ugovorila, a koju sada treba nagraditi višemilionskim bonusima".

- Ističem da je nakon donošenja odluke Apelacionog suda Crne Gore, sa predstavnicima kompanije Štrabag AG, početkom juna, na poziv ministra održivog razvoja i turizma Pavla Radulovića održan sastanak u cilju razrješenja ovog poslovnog nesporazuma. Komunikacija i dalje traje, iako su predstavnici Štrabag AG insistirali da je početak pregovora uslovljen prekidom svih aktivnosti ovog državnog preduzeća na daljem preispitivanju odluka sudskih instanci!? To se može tumačiti kao pokušaj prinude da Regionalni vodovod odustane od svojih zakonom zagarantovanih prava – kaže Jevrić.

CIN-CG: Da li je na bilo kom nivou – od preduzeća do Vlade ili tužilaštva – postavljano pitanje eventualne odgovornosti i ko bi mogao biti kriv za pretrpljeni gubitak?
JEVRIĆ: Regionalni vodovod, a posebno menadžment od juna 2013, je učinio sve u duhu sa zakonom Crne Gore i međunarodnim konvencijama na planu zaštite poslovnih interesa kompanije, integriteta Regionalnog vodovoda i države. Kako je i zašto Apelacioni sud ukinuo i preinačio odluke Privrednog suda i kako je moguće da naše dvije tako važne sudske institucije imaju dijametralne stavove o istoj pravnoj stvari, to je pitanje za nadležne sudske institucije pred kojima se i dalje vode postupci, alii za Privredni i Apelacioni sud.

Bez obzira što kompletna situacija najviše utiče na Regionalni vodovod, držao bih se principa da svako radi svoj posao.


Zoran RADULOVIĆ

 

pozovi-sprijeci

CEROVO_Monitor_baner_310x60

 

Monitor u novom broju donosi

Monitor broj 1461 / 19.oktobar 2018. VLAST, GORIVO I SLUŽBENI AUTOMOBILI:Milioni teku ...

 

Monitor broj 1460

Monitor broj 1460 / 12.oktobar 2018.   SEKSUALNA ZLOUPOTREBA DJECE:Crna Gora u regio...

 

Monitor broj 1459

Monitor broj 1459 / 03.oktobar 2018.   I ŠARIĆ I LONČAR TRAŽE ODŠTETU OD DRŽAV...