Monitor.co.me

DUBROVNIK, 27 GODINA POTOM: To nije statistika, to su ljudi

E-mail Ispis PDF
ratzamirDa se ne zaboravi! Pod tim sloganom Dubrovnik je i ove godine, 1. oktobra obilježio početak „rata za mir" na krajnjem jugu Hrvatske. Koji je, da se ne zaboravi, na dubrovačkom području potrajao do jeseni 1995. godine, ostavljajući iza sebe brojne poginule, ranjene, logoraše, mnoštvo prognanika i izbjeglica iz Grada, Konavala, Rijeke i Župe dubrovačke, Dubrovačkog primorja, ogromne materijalne štete...

Kao i svakog 1. oktobra u proteklih 27 godina od glasovite agresivne „Operacije Dubrovnik" koju su u jesen '91. povele jedinice ondašnje JNA ojačane samoproglašenim i nepozvanim „oslobodiocima" iz Srbije, Crne Gore i Istočne Hercegovine polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća na mjestima najtežih stradanja osvježena su sjećanja na najstrašnije dane u novijoj dubrovačkoj povijesti.

Vraćajući se u te dane aktualni predsjednik dubrovačkog Gradskog vijeća Marko Potrebica je na svom FB profilu je podsjetio na „tragične brojke barbarskog napada na dubrovačko područje ističući, uz ostalo, da je u razdoblju od jeseni '91 do jeseni '95 na krajnjem jugu Hrvatske poginulo 428 hrvatskih branitelja, da je poginulo 116 civila i da je među njima bilo 15-ero djece.

Podsjetio je i na 434 zatočenika s dubrovačkog područja koji su dio „rata za mir" proveli u logorima u Morinju i Bileći; da su oštećenja zabilježena na više od 300 crkvenih objekata, te da su Dubrovčani u vrijeme najžešće agresije (jesen '91 – ljeto '92) u potpunom vojnom okruženju i blokadi proveli punih 187 dana; da su 138 dana bili bez vode i struje, a skoro isto toliko vremena proveli pod zvukom sirena u skloništima.

Ovo nisu samo prazni statistički podaci, ovo su ljudske sudbine, napominje Potrebica. Ovo su razorene obitelji, izgubljeni ljudski životi. Svi mi koji smo tada bili u Gradu na neki način dio smo ove crne statistike, zaključuje predsjednik dubrovačkog lokalnog parlamenta. I poručuje: „I danas kada dio agresora na naš Grad i Domovinu negira nedjelja koja su počinili, kada djecu uče nekoj svojoj verziji povijesti, kada podižu spomenike propalim ideologijama, važno je uvijek iznova ponavljati razmjere velikosrpskog ludila koje se srušilo na naš Grad. Ne radi vraćanja u prošlost, ne radio osvete i sijanja mržnje- nego radi budućnosti i građenja budućih odnosa na istini i poštivanju žrtve", ustvrdio je Marko Potrebica.

Tako o „ratu za mir" razmišljaju i javno poručuju aktualni dubrovački čelnici. A što o tim ratnim danima i godinama poraća razmišljaju mlađe generacije na iznimno zanimljiv način opisala je mlada Dubrovkinja Lea Pavlović, rođena 1991. godine. U posebnom prilogu objavljenom na Portalu dubrovniknet.hrLea, među ostalim, zapisuje:

Tog 1. 10. prije 27 godina imala sam nepuna tri mjeseca. Tog 1. 10. kad je počeo rat. Neki moji vršnjaci imaju živa sjećanja iz tog razdoblja, na svu sreću ja ih nemam. Jedino čega se sjećam su vojne čokolade i one zadnje sirene za uzbunu i da mi je trebalo poprilično dugo da prestanem plakati. Ali ipak sam ga proživjela kroz priče i sjećanja svoje obitelji, susjeda i silne materijale koje sam pronašla na internetu.

Sjećam sekako su odmah nakon rata Gradom kolale VHS kazete sa snimkama bombardiranja i razaranja. Možda sam imala nekih sedam, osam godina. Cijela bi se obitelj okupila u dnevnom boravku i te bi se kazete gledale. Sjećam se kako me bilo užasno strah i kako bi stavljala ruke na uši i zatvarala oči. Svaki put bi nakon pet minuta pobjegla. Godinama nisam mogla pogledati niti jedan ratni isječak. Uhvatio bi me preveliki strah i tjeskoba. Ali sam slušala, iako rijetko,kako je bilo za vrijeme rata. I o onim ružnim i onim lijepim trenucima tog perioda. I onda je došla prva godina fakulteta u Zagrebu.

Približavao se 6. 12., a nostalgija za Gradom je nakon par mjeseci bila na vrhuncu. I onda sam se nekako našla na internetu i prvi put počela pregledavati snimke. Prvi put me nije bilo strah. Osjećala sam ogromnu tjeskobu i tugu, ali ne i strah. Preko tih snimaka, osjećala sam se bliže Gradu koji mi je neizmjerno falio. I počela sam drugačije razmišljati o ratu.

Dotad sam ga osjećala kao nešto daleko, kao nešto strano, kao nešto što se mene ne tiče, a sve zbog toga jer ga se ne sjećam. Slažući kockice koje su mi nedostajale , počela sam ga osjećati kao nešto svoje, kao nešto što je obilježilo prve godine mog života.

Zbog njega sam veći dio prve godine života provela u izbjeglištvu, zbog njega nisam mjesecima vidjela ćaću. Do te mjere da sam, kako su mi ispričali, vrištala kad bi me nakon pola godine uzeo u ruke. Ni jedno dijete, ni jedan otac to ne bi smio doživjeti. Možda zbog toga i danas loše reagiram kad zbog nekog razloga moram na dugi period biti odvojena od osoba koje volim. Zbog njega nemam iz te prve godine života „normalne" slike već one iz izbjeglištva. Iako se ne sjećam ničega, zbog njega sam godinama imala noćne more. Nisam imala, kao sve ostale djevojčice lutku kao najdražu igračku, već drvenu pušku.

Od tog mog prvog gledanja snimki prošlo je već nekoliko godina. I moja se percepcija kako sam otkrivala nove informacije i kako su u moj život došle neke nove osobe ponovno promijenila. Da su neke od tih granata malo preciznije pogodile svoje mete, moj bi život bio potpuno drugačiji, jer nekih ljudi u mom životu ne bi bilo.

... Da me nije nostalgija za Gradom natjerala da se upoznam s ratom u Gradu, ne bi mogla brojnim strancima koji su me tijekom sezonskih poslova, vrlo oprezno, kao da paze da me ne uvrijede, pitali da im objasnim što se ovdje događalo.

A opet, nakon svega što sam naučila, mislim da zapravo, ne znam ništa. I drago mi je da nemam vlastita sjećanja. Jer da se sjećam zapaljenog i razrušenog Grada nikad ga više ne bih mogla pogledati istim očima. Ostao bi mi trajno urezan u sjećanje onako ranjen, onako šporak, onako okružen i ostavljen od svijeta i bačen na koljena. Ovako ga gledam onakvog kakav je uvijek i bio i kakav je trebao ostati i kakav je opet danas. Veličanstven, velik i jak", zapisala je, uz ostalo, mlada Dubrovkinja Lea Pavlović.


Svetionici

U povodu obilježavanja početka „rata za mir" na dubrovačkom području, čemu su hrvatski mediji i ove godine dali veliku pažnju, svakako valja izdvojiti i priloge koje je uz te dane objavio riječki Novi list (NL). Riječki dnevnik podsjetio je na krajnje sumnjivu pogibiju nekadašnjeg komandanta VPS-a Boka kapetana bojnog brojnog broda Krsta Đurovića čiji je helikopter pod i dalje „nepoznatim okolnostima" srušen 5. oktobra. nedaleko Popovića u Konavlima.

S tim u vezi NL podsjeća na izjave ratnog gradonačelnika Dubrovnika i haškog svjedoka Petra Poljanića koji je pred Tribunalom istaknuo kako mu je Đurović kazao da dok je on zapovjednik VPS-a Boka „nijedna granata neće pasti na Dubrovnik".

NL je također podsjetio i na samoubojstvo crnogorskog admirala Vladimira Barovića na Visu koji je uoči agresije na Dubrovnik odbio izdati zapovijed ondašnjoj floti JRM-a za bombardiranje gradova i naselja u Dalmaciji, što su mu naredili njegovi nadređeni.

Barović je smatrao da je takva suluda naredba u suprotnosti s postulatima crnogorskog poimanja časti. Pri tom je riječki dnevnik podsjetio i na riječi crnogorskog književnika Momira Markovića koji je 1996. godine, među ostalim zapisao kako je „jedini metak u ovom ratu koji je ispaljen, a na koji Crna Gora može biti ponosna, onaj admirala Vladimira Barovića".


Luko BRAILO

 

pozovi-sprijeci

CEROVO_Monitor_baner_310x60

 

Monitor u novom broju donosi

Monitor broj 1464 / 2.novembar 2018.     ĆERANJE:Između dva mraka (Zoran Radulov...

 

Monitor broj 1463

Monitor broj 1463 / 2.novembar 2018.   BAGER U SUZI EVROPE:Sve je isto, samo Tare ne...

 

Monitor broj 1462

Monitor broj 1462 / 26.oktobar 2018. TELEFONSKA ŠAPUTANJA:Sa kim se druži ANB (Zoran R...