Monitor.co.me

SAOBRAĆAJNA INFRASTRUKTURA, POLITIKA I NOVAC: Vožnja na račun budućnosti

E-mail Ispis PDF
markovicNijesmo svjesni koliko nam je dobro. Dok nam oči ne otvore oni odozgo. Koji više vide i znaju (o imanju nekom drugom zgodom, mada je to pričana priča).

Riječi nedjelje stigle su iz Milana, gdje je predsjednik Milo Đukanović mamio italijanske investitore da dio svog novca prenesu i sa ove strane Jadrana. Niko u regionu nema kapaciteta da bi, barem srednjoročno, mogao ugroziti dominaciju Crne Gore u „dinamičnosti razvoja", rekao je Đukanović objašnjavajući da taj optimizam gradi „na investicijama koje su počele ili tek počinju".

Ta ga je priča vratila u Mrke gdje je prije tačno devet godina, 15. oktobra 2009. u društvu tadašnjih premijera Hrvatske i Srbije Jadranke Kosor i Mirka Cvetkovića, proslavio početak gradnje prve dionice prvog crnogorskog autoputa. Iako je na pravi početak radova trebalo čekati još šest godina Đukanovića optimizam nije napustio. Dok Crna Gora traži način da nadomjesti vrijeme i novac koji gubimo zbog nesposobnosti njegovih najbližih saradnika sa projekta autoput – Radoja Žugića i Ivana Brajovića, resornih ministara finansija i saobraćaja iz vremena ugovaranja „posla stoljeća" – Đukanović ide dalje: „Počinjemo i drugi autoput koji će biti dio Jadransko-jonskog koridora".

Bez objašnjenja da li ćemo i drugi autoput graditi po modelu Đukanović-Brajović-Žugić: na kredit i bez osiguranja od rizika kursnih razlika, bez generalnog projekta, na dionici koja se skraćuje kako vrijeme odmiče, a na vidjelo izlaze poslovi koje naši pregovarači nijesu ugovorili - slučajno, namjerno ili iz neznanja. Petlja na Smokovcu, pristupne ceste na Mateševu, voda i struja duž autoputa, i ko zna još o čemu će nas naknadno obavijestiti. Godina ili dvije kašnjenja? Osamdeset, 120 ili 200 miliona dodatnih troškova?

Đukanović objašnjava kako je „konfiguracija terena" uslovila da gradimo, vjerovatno, najskuplji kilometar autoputa u Evropi. „Smogli smo snage da to radimo", kaže. Zadovoljan. On i i svi oko njega.

Šta o tome zna Vlada Duška Markovića? Pretraga vladinog sajta (gov.me) na odziv „jadransko-jonski... (koridor, autoput, cesta)" vraća nas u oktobar 2015. godine kada je Đukanović, kao predsjednik vlade, besjedio na budvanskoj konferenciji Efikasnost pristupanja EU i unapređenje regionalne konkurentnosti: „Za Crnu Goru, a vjerujem i za region u cjelini, posebno su važni sljedeći projekti: dionica Jadransko-jonskog koridora od Debelog brijega do Sukobina; dionica autoputa Bar-Boljare od Mateševa do Andrijevice i obilaznica Podgorica; željeznička pruga Bar – Vrbnica. Izgradnja energetskog podmorskog kabla sa italijanskom kompanijom Terna...". Od tada – ništa.

Malo toga se promijenilo od Budve do Milana, za nešto više od 1000 dana.

Zna li resorni ministar saobraćaja Osman Nurković da „počinjemo i drugi autoput"? Ili su ga ophrvale brige na nebu i pod zemljom. Ko će naredne tri decenije upravljati aerodromima u Podgorici i Tivtu, te kako, sa bliskim partijskim saradnicima, uzeti što veće učešće u podjeli profita Monteputa, ostvarenog naplatom putarine za prolaz kroz tunel Sozina.

Početkom septembra neko je iz Monteputa odao službenu tajnu, pa smo saznali kako je firma odobrila stambeni kredit od 80 hiljada eura direktoru Jonuzu Mujeviću. Njegova je obaveza da u narednih 20 godina vrati 20 odsto tog iznosa, uz mjesečnu ratu od nepunih 67 eura. Što čini nekih četiri posto direktorove neto plate (1.700 eura) bez bonusa.

Sve je urađeno po zakonu i internim pravilima preduzeća, rekao je Mujević pa se, umjesto da širi priču, pozvao na iskustva prethodnika koji je, pod istim uslovima, 2014. dobio kredit od 75 hiljada eura. Ako ne znate – riječ je o Mujevićevom kolegi iz BS i resornom ministru saobraćaja.

Osman Nurković je prošlog ljeta, kao ministar saobraćaja, od Monteputa dobio 2.800 eura (četiri prosječne plate u firmi) na ime bonusa za 2016. godinu, kada je bio direktor kompanije. Podjelu bonusa ukupne vrijednosti od 100 hiljada eura odobrio je Odbor direktora, navodno, uz blagoslov resornog ministra. Podrazumijeva se da su i članovi borda dobili svoj dio nagrade. Tako su u podjeli novca učestvovali i ministar rada i socijalnog staranja Kemal Purišić, ministar kulture Aleksandar Bogdanović i nekadašnji ministar unutrašnjih poslova Jusuf Kalamperović.

„Zaslužio sam taj novac. Tunel Sozina je vrlo kompleksan objekat, što ni ja nisam znao prije ulaska u tu firmu", rekao je ministar saobraćaja. Znanje nije bilo problem.

Aerodromi su slična priča. Najjači argument u prilog njihovog izdavanja u višedecenijski zakup koji se čuo tokom ljetošnje javne rasprave glasio je: treba ga uzeti iz ruku političke eite koja jedan od najvažnijih državnih resursa tretira kao partijski plijen i koristi, prvjenstveno, za zadovoljenje vlastitih političkih i finansijskih interesa.

Nurković i Marković su, sva je prilika, po tom pitanju već napravili plan, animirali savjetnike i zakupce, i sada je nepoznanica samo redosljed poteza nakon kojih će stranci odlučivati o budućnosti nenadoknadivo važnog dijela crnogorske saobraćajne infrastrukture. Brajovićev SD pokušava da im smrsi konce ali su naknadno odlučili da i ne dižu previše prašine, svjesni svoje (ne)moći koja je do punog izražaja došla nakon što je obznanjen način na koji je predsjednik te partije kao višestruku ministar (policije i saobraćaja) upravljao povjerenim resursima. O čemu svjedoče i afere Limenka, Ramada, petlja Smokovac... Od 300 eura, do 30 miliona. Sve za našu stvar.

Podrazumijeva se da SD (nekada dio SDP-a) nije bio sam u tim i mnogim drugim poslovima vijeka. Za svjedoka uzmimo nekadašnju Željeznicu Crne Gore, firmu koja se dičila godišnjim učinkom od četiri miliona putnika i 4,5 miliona tona prevezenog tereta, u međuvremenu podijeljenu na četiri akcionarska društva i dovedenu u situaciju da je dan bez inicidenta na ovdašnjim prugama postao – izuzetak.

Zaslužni – napreduju. Vlada je, krajem septembra, „dala saglasnost" da Rešad Nuhodžić bude novi v.d. direktora Direkcije javnih radova. On je dan D željezničkog saobraćaja u Crnoj Gori – nesreću na Bioču – dočekao kao izvršni direktor ŽCG. Iste večeri je podnio ostavku, da bi nadležni zaključili da niko iz tadašnje uprave ŽCG nije odgovoran zbog toga što je 47 putnika u smrt odvukao neispravan voz, sa nepotpunom posadom, dok je lokomotivom upravljao čovjek koji godinama nije imao, zakonom obaveznu, provjeru stručne osposobljenosti.

Nuhodžić je prekomandovan na mjesto rukovodioca projekta rekonstrukcije i elektrifikacije pruge Nikšić –Podgorica. Posao je trajao tri puta duže od plana dok je cijena sa početnih 59 narasla na skoro 100 miliona O kvalitetu urađenog svjedočio je, prije pet godina, šef službe unutrašnje kontrole ŽPCG Aco Papić. U izvještaju, nakon koga je smijenjen, Papić notira 31 putni prelaz na pruzi Nikšić – Podgorica i konstatuje da su njih 13 neosigurani dok je još toliko divljih (nema ih u službenim evidencijama).

Nuhodžića je čekala nova dužnost. Zapravo dvije. Bio je vršilac dužnosti generanog direktora Direktorata za željeznički saobraćaj pri Ministarstvu saobraćaja (ministar Ivan Brajović) i predsjednik borda direktora Željezničke infrastrukture. Jedni kažu – znanje. Drugi tvrde – sreća. Treći samo podsjećaju da je Rešad brat od strica Melvudina Nuhodžića, uticajnog člana Predsjedništva DPS-a, nekadašnjeg predsjednika Odbora za bezbjednost i odbranu Skupštine CG i aktuelnog ministra unutrašnjih poslova i javne uprave.

Uglavnom Željeznica je na svom putu ka dnu, pala u ruke i Zariji Franoviću, direkotru Komunalnog preduzeća iz Bara i poslaniku DPS-a koji je, svojevremeno, moćnike zadužio potpisujući amandmane na Zakon o bankama koji su potom poslužili kao osnov za operaciju Prva banka. Franović je vrijeme u Željeznici iskoristio da u firmi zaposli sina, snahu, svoju i ženinu braću, bratanića, svastiku, ćerku od druge svastike... Pa se povukao „iz ličnih razloga". Nakon što je menadžment kompanije vrhu DPS-a zaprijetio da će objelodaniti anegdote i dokumenta o direktorovom nepotizmu, neznanju, farbanju tunela i kursu jezika u Londonu o trošku firme.

Franović se vratio u Bar. Preko Opštine je stigao do Luke.Tu je prošle godine „na signal iz Vlade" imenovan za izvršnog direktora. Ovih dana sprema mu se, tvrde verzirani, još jedna ostavka „iz ličnih razloga". Ili smjena. Nakon što je bord ustanovio da je direktor falsifikovao izvještaj o poslovanju za prvih šest mjeseci ove godine. I umjesto gubitaka prikazao dobit od 600 hiljada eura.

Ministar Nurković se ne oglašava. Ali, kažu, drži stvari pod kontrolom. Ako ga nešto ne omete. Autoput na primjer.


Zoran RADULOVIĆ

 

pozovi-sprijeci

CEROVO_Monitor_baner_310x60

 

Monitor u novom broju donosi

Monitor broj 1464 / 2.novembar 2018.     ĆERANJE:Između dva mraka (Zoran Radulov...

 

Monitor broj 1463

Monitor broj 1463 / 2.novembar 2018.   BAGER U SUZI EVROPE:Sve je isto, samo Tare ne...

 

Monitor broj 1462

Monitor broj 1462 / 26.oktobar 2018. TELEFONSKA ŠAPUTANJA:Sa kim se druži ANB (Zoran R...