Monitor.co.me

BOŽIDAR IVANOVIĆ, VELEMAJSTOR: Između sporta, igre i politike

E-mail Ispis PDF
ivanovicIza mene stoje moji rezultati. I nemam namjeru da se mijenjam. Ako mi je zamjerka što nisam član partije – ja ću sa tom zamjerkom i umrijeti. I ne mogu tu reći ništa drugo, kaže u razgovoru za Monitor Božidar Bonja Ivanović, prvi crnogorski velemajstor, višestruki prvak Crne Gore i Jugoslavije, osvajač medalja na evropskom i svjetskom prvenstvu, učesnik više šahovskih olimpijada, dvostruki sportista godine u Crnoj Gori, dobitnik Trinaestojulske nagrade i prvi ministar sporta u našoj istoriji (izabran 1993. kao vanstranački kandidat).

Ivanovićev otklon od politike, odnosno političara, nije od juče. Svjedoči o tome i dio razgovora koji je prije pet godina objavljen u našem nedjeljniku. „Popularnost sporta i pojedinih sportskih kolektiva političari vješto koriste kako bi obezbijedili veći broj glasova za svoju partiju. Ne može biti dobro za vrhunski sport ni za nacionalne sportske interese kad politika zakuca na njihova vrata, a loše je i za mlade ljude, jer ih čini zavisnim i nesposobnim da građanski misle. A građanska svijest je temelj demokratije, ljudskih sloboda i borbe za dostojanstvo čovjeka. Ona je izvorište čovjekovog karaktera, a karakter je, po Heraklitu, ujedno i čovjekova sudbina". Tako je govorio, i danas govori Božidar Ivanović. Povod za ovaj razgovor, ipak, nije politika. Ili, možda, jeste. Riječ ima velemajstor.

IVANOVIĆ: Pozvan sam, 26. septembra, u Ministarstvo sporta „na izjašnjenje o rezultatima ispitnog postupka" . Prethodno su od mene zatražili da dostavim uvjerenje o državljanstvu i izjavu da ne primam novčanu naknadu iz inostranstva. Sve sam to poslao i 26. septembra otišao u Ministarstvo misleći da su na sastanak pozvani i drugi naši sportisti. Zato sam bio iznenađen kada su me tri mlade žene uvele u jednu prostoriju i preko puta mene sjele za sto. Tu mi je kratko saopšteno: „Vi nijeste kažnjavani, ali šah nije olimpijski sport i ne možete primati naknadu od dvije, nego samo od pola prosječne neto zarade. Izjasnite se što o tome mislite". Rekao sam što sam imao, zahvalio se i otišao...

MONITOR: Zvuči kao da ste bili pozvani na neku vrstu informativnog razgovora u Ministarstvo sporta?
IVANOVIĆ: Pa, izgledalo je kao da sam bio na nekom saslušanju. Mada su me zvali samo da mi saopšte to što su htjeli. Bez ikakve prethodne informacije, obavještenja, konsultacije. Deset godina od kako sam, rješenjem Ministarstva kulture sporta i medija, uz saglasnost Crnogorskog olimpijskog komiteta, dobio zvanje vrhunskog sportiste.

Ja sam čuo da je ove godine usvojen novi Zakon o sportu koji se, kao i svaki zakon, mijenja i prilagođava društvenim kretanjima. Ali mi nije padalo na pamet da će neko pokušati da izvede takve suštinske i nezakonite rezove kao što to pokušava ovaj mladi gospodin. Ako želi da ispravi nečije greške iz prošlosti, ne može to uraditi praveći nove greške. Ja sam mislio da on namjerava da napravi razliku između zlatne, srebrne i bronzane medalje i prilagodi naknade u adekvatnom omjeru. Ja bih tako nešto rado podržao, ali se pitam da li je i to moguće retroaktivno, ili samo za naredne dobitnike tih zvanja. Ovdje se, naravno, radi o poštovanju načela o stečenom pravu.

MONITOR: Kad kažete mladi gospodin mislite na ministra Nikolu Janovića?
IVANOVIĆ: Da, on je mlad čovjek i ja ne znam kakvo je njegovo obrazovanje, ali kad ovako nastupa, vidi se da ne cijeni šah i to mi dovoljno govori o njegovom shvatanju sporta.

MONITOR: Vi se nijeste vidjeli ili razgovarali?
IVANOVIĆ: On nije pokazao toliko uviđajnosti da mene sačeka i porazgovara, makar što sam duplo stariji od njega. Ja sam Ministarstvo sporta formirao 1993. godine. Za divno čudo, najveći dio vremena, tokom prve dvije godine ministarskog mandata, posvetio sam vaterpolu i džudou, pošto su oni u to teško vrijeme imali problema koje smo skupa rješavali.

Šta da se radi? Ja pripadam sportu svim bićem. Bio sam prvak Crne Gore u stonom tenisu – juniorski i seniorski. Ne znam je li još neko od crnogorskih sportista bio prvak u dva sporta. Igrao sam i fudbal, kao omladinac, u Lovćenu. No, sad je sve drukčije i to je naša realnost.

MONITOR: Da li su Vama iz Ministarstva uskratili status vrhunskog sportiste?
IVANOVIĆ: Ne, to valjda ne mogu. Ili mogu, više ništa ne znam. On bi (ministar Janović – prim. Monitora) sada da preinači odluku koju je 2008. donijela Vlada a potvrdila Skupština, kojom mi je, doživotno, dato zvanje vrhunskog sportiste i, na osnovu toga, mjesečna naknada od dvije neto prosječne zarade u prošloj godini, ili kako to već stoji u toj odluci. A sad ministar namjerava da to svede na pola prosječne zarade jer je šah po njemu – posljednja rupa na svirali. Na osnovu toga je izveo i rangiranje jednog uspješnog velemajstora.

Ne mogu da shvatim šta je u pitanju i ne znam kakvu riječ da upotrijebim. Ja sam i premijera, u dopisu koji sam mu uputio, pitao da li tu postoji nešto lično, neki problem, pa da makar znam o čemu se radi.

MONITOR: Šta bi mogao biti taj razlog koji postojeći problem svodi u ravan ličnih odnosa?
IVANOVIĆ: Mora čovjek posumnjati. Moji sportski rezultati i moje stečeno pravo, po osnovu zvanja vrhunskog sportiste, sada se pokušavaju uniziti. I, uopšte, primjećujem neki otklon prema meni. Mogao sam da vodim crnogorski sport u najtežim vremenima, a sada me ni u šahu nema ko zna koliko godina. Zašto, ja ne znam.

Što se tiče novijeg vremena, moguće je da je povod za sve to moj politički angažman, prije pet godina na Cetinju, kada sam prihvatio da promovišem i zastupam politiku koju je predstavljao Miodrag Lekić, moj prijatelj iz '62. Ja njega nijesam mogao odbiti, a i poželio sam da, u okviri svojih mogučnosti i sposobnosti, pomognem gradu u kome sam rođen.

Tu je i najnoviji „angažman" za koji će se uskoro vidjeti da je došlo do malog nesporazuma. Ja sam napisao jednom dragom čovjeku da nije trebalo da izlazi u javnost sa mojim imenom i imenom još jednog čovjeka – vašega kolege – u smislu nekog našeg zvaničnog angažmana u partiji koju najavljuje. Slušajući njegove korektne stavove o najvažnijim pitanjima, rekli smo da možemo pružiti savjet i sugestiju ali bez ikakvog formalnog statusa i angažmana.

MONITOR: Da se našalimo - priznajete krivicu?
IVANOVIĆ: Ja ovo ne govorim sada da bih se nešto pravdao. Moji politički stavovi su bili od prvog dana poznati i onima s kojima sam nekad radio zajedno u Vladi. Ali politika nije moj izbor iako je, nažalost, doprinijela da se prerano povučem iz šaha.

Ja sam se uvijek trudio da na dostojanstven način predstavljam svoju zemlju. Bio sam član Šahovskog olimpijskog tima u vrijeme kad to nije bilo nimalo lako. Kada su u reprezentaciji Jugoslavije igrali Gligorić, Ljubojević, Ivkov, Matulović, Velimirović...i kad nijesi mogao bez nekog ekstra rezultata da uđeš u tim.

Ja sam kao šampion Jugoslavije jedne godine pozvan da budem rezerva u reprezentaciji i tada sam to odbio. Bio sam član tima na nekoliko olimpijada (prema podacima Monitora: 1982, 1984, 1990. i 1996.), a sa reprezentacijom sam osvojio druga mjesta na prvenstvima Evrope i svijeta (1983. i 1989. godine).

Posebno mi je draga srebrna medalja sa Svjetskog prvenstva u Lucernu 1989. koje je bilo kvalifikacionog tipa. Igralo je deset vodećih šahovskih sila tog vremena a mi smo osvojili drugo mjesto, iza Sovjetskog saveza, a ispred Engleske Mađarske i Amerike. To je rezultat.

MONITOR: Prema novom Zakonu o sportu, mimo olimpijskih sportova, status vrhunskog sportiste mogu dobiti još samo profesionalni bokseri i teniseri. Šah se ne pominje. Da li je moguće da su zaboravili igru sa tradicijom dužom od milenijuma, ali i Vas – prvog ministra sporta u Crnoj Gori?
IVANOVIĆ: Ne može se to zaboraviti. Šah je kao sport priznat u preko 100 zemalja svijeta. Ta se igra, stara najmanje 16 vjekova, po preporuci Briselskog parlamenta od prije šest godina, uvodi u škole zemalja EU. Tu ćemo preporuku i mi dobiti kada uđemo u EU, iako je naš projekat Šah u škole bio završen još prije nekolike godine. Ali, nije zaživio samo zbog nečijeg nemara i taj projekat je propao.

Eto tako to mi radimo. Sve zavisi od pojedinaca koji, često, nijesu dorasli poslu koji im je povjeren. I zbog toga imamo situaciju da, recimo badminton – bez potcjenjivanja te igre – kod nas može biti za tri koplja rangiran ispred šaha, zato što se nalazi na popisu MOK – a, iako se Šahovske olimpijade igraju još od 1927. godine. Opet da ponovim, ne potcjenjujem nijedan sport. Svaki sport ima pravo na sopstveni život, kao i svaki čovjek. Ali šah je igra sa ogromnim ugledom u svijetu. Šah danas igra blizu milijardu ljudi – zbog svega onoga što on nosi sa sobom. Brojne studije kažu da su šahisti najobrazovaniji ljudi u svijetu sporta. A mi se eto oglušujemo na sve to.

MONITOR: Šahovski savez Crne Gore, stičem utisak, nije stao u zaštitu ni Vas kao svog najtrofejnijeg člana, ali ni sporta koji predstavljaju?
IVANOVIĆ: Ništa ne reaguju. Iako oni ne nalaze za shodno da to urade, ja ću se sam boriti za šahovsku igru i njen status. Crna Gora ne bi smjela dopustiti da šahu pokaže put u svlačionicu jer bi se izjednačila sa nekim srednjovjekovnim tendencijama koje su u drevnoj igri vidjele opasnost od uticaja slobodnih i mislećih ljudi. Nije to samo radila crkva. Bilo je i kraljeva koji su progonili šah. Medu njima se isticao francuski kralj Luj IX koji je u XIII vijeku izdao edikt o zabrani šaha i po tome je najviše upamćen!

Mi treba da smo ponosni na ovu igru jer je Jugoslavija, i Crna Gora u njoj, uživala veliki ugled u šahovskom svijetu. Imali smo velike turnire, gostovanja najvećih šahista i ogroman broj ljubitelja šaha koji su pokazivali zavidan nivo znanja. Zar treba sami da rušimo takve vrijednosti?


Hvala što ste me spasili

MONITOR: Bili ste, 2014. nekoliko dana kandidat za predsjednika ŠSCG. Onda ste povukli svoju kandidaturu. Zašto?
IVANOVIĆ: Imao sam najbolje namjere, vjerujući da sam potreban ja njima, a ne oni meni. Zapravo, zamolili su me da se angažujem ovdje na Cetinju, iz šahovskog kluba Crnogorac, koji sam, sa svojim prijateljima, formirao 2012. godine. Ponudu sam prihvatio da ne ispadne kako neću da pomognem djeci. Međutim, doživio sam ružne napade od vodećih crnogorskih šahista i istog momenta rekao hvala što ste me spasili. I tu je ta priča završena.

MONITOR: Nešto kasnije podržali ste vašu nesuđenu protivkandidatkinju, predsjednicu ŠSCG Angelinu Vuković. Međutim, i ona je ubrzo dala ostavku.
IVANOVIĆ: Ja sam u sportu naučio fer-plej. Da budem korektan čovjek i da uvažavam i protivnika i protivkandidata. U sportu je tako. Ako ne cijenite protivnika ne možete ni vi biti cijenjeni. I danas mislim da je ona bila odličan kandidat i sjajno je radila do svoje ostavke. Ja nisam vidio da je neko bolje radio na tom mjestu. Nažalost, i ona je imala velike opstrukcije i odustala je od daljeg angažmana, ne želeći da troši energiju na beskorisne aktivnosti.


Zoran RADULOVIĆ

 

pozovi-sprijeci

CEROVO_Monitor_baner_310x60

 

Monitor u novom broju donosi

Monitor broj 1464 / 2.novembar 2018.     ĆERANJE:Između dva mraka (Zoran Radulov...

 

Monitor broj 1463

Monitor broj 1463 / 2.novembar 2018.   BAGER U SUZI EVROPE:Sve je isto, samo Tare ne...

 

Monitor broj 1462

Monitor broj 1462 / 26.oktobar 2018. TELEFONSKA ŠAPUTANJA:Sa kim se druži ANB (Zoran R...