Monitor.co.me

FILIP ŠVARM, NOVINAR BEOGRADSKOG NEDJELJNIKAVREME: Srbija živi u otetoj državi

E-mail Ispis PDF
svarmMONITOR: Je li Srbija danas država u kojoj jedan čovjek kao njen brutalni upravnik odlučuje o svemu?
ŠVARM: Nigdje, pa ni u Srbiji, pojedinac – ma tko god on bio – ne odlučuje baš o svemu. Međutim, kao i nekim drugim zemljama u regionu, ključne poluge vlasti u Srbiji zaista se nalaze pod kontrolom jednog čovjeka. Ovdje nije važno da li ste premijer ili predsjednik Skupštine, već da li ste i koliko bliski sa predsjednikom Srbije i vladajuće Srpske napredne stranke Aleksandrom Vučićem, odnosno – koliko on ima povjerenja u vas. Aktualna vlast u Srbiji zato je krajnje personalizirana, podjednako na unutrašnjem, kao i na vanjskom planu. Sa jedne strane to je Vučiću obezbjedilo čvrstu kontrolu nad političkim životom, ali je sa druge dovelo do izrazito niskog i voluntarističkog nivoa upravljanja. Isto tako, homogenost i unisonost unutar vladajućih struktura samo su prividne – svi ti miljenici među ministrima ili stranačkim potpredsjednicima, zakrvljeni su između sebe boreći se da steknu i sačuvaju Vučićevu naklonost. Paradokasalno je da baš ovo predstavlja najveći problem samog Vučića: iz dana u dan povećavaće se broj nezadovoljnika u njegovim redovima pošto on neće moći da zadovoljava stalno rastuće apetite svojih struktura.

MONITOR:Vi ste prošle godine kazali da režim nije ostvario nijedan od svojih proklamovanih ciljeva – ni socijalna, ni ekonomska, ni spoljna politika ne daju rezultate. Je li se u međuvremenu nešto promijenilo nabolje?
ŠVARM: Ne vidim nikakve promjene. Mislim da se veliki broj građana Srbije preokupiranih svakodnevnim preživljavanjem, isključivo nada da im sutra ne bude gore nego što je danas. No, kako aktualna vlast vodi populističku politiku neobjavljenog vanrednog stanja i zastrašivanja, u javnosti se stalno izaziva dojam da bi svaka promjena mogla dovesti do nestabilnosti i katastrofalnih posljedica. Zato, na primjer, kada govori o potrebi rješavanja kosovskog problema, Vučić redovno spominje „Oluju" i „Bljesak", to jest – stavlja do znanja da bi se bez njega na vlasti mogla ponoviti slična stradanja srpskog naroda.

MONITOR: Predstavnici opozicije najavljuju da će ubrzo početi sa konkretnim akcijama i upozoravaju da će borba protiv režima Aleksandra Vučića biti teža od borbe protiv režima Slobodana Miloševića. Šta Vi mislite o tome?
ŠVARM: Izvjesno je da su onda opozicija u Srbiji i nevladin sektor imali podršku iz inostranstva o kojoj se sada može samo sanjati. Još važnija je činjenica da za razliku od devedestih, kada su od 1997. gotovo svi veći gradovi i brojne općine bili pod vlašću opozicije, sada samo u Šapcu, Paraćinu i Čajetini SNS nije na vlasti – samostalno ili u nekoj koaliciji. To opozicionim partijama onemogućava da od lokalnih medija stvore kontratežu onim nacionalnim pod kontrolom režima i organiziraju na terenu. Pored toga, Milošević je bio neka vrsta relikta iz perioda od prije pada Berlinskog zida, te da je – ma koliko bio nedosljedan – imao određenu ideologiju. Sadašnja vlast u Srbiji time je potpuno neopterećena, spremna da danas prihvati sve što je jučer osuđivala i obrnuto. A u krajnjoj liniji, Vučić, Ivica Dačić i drugi činili su Miloševićev režim, pa su i izvukli pouke o tehnologiji nastavka ove vrste vlasti. Međutim, ma koliko im bilo teško, a zaista jeste, opozicioni prvaci ipak ne djeluju u uvjetima rata i međunarodnih sankcija. Kao što je tada poslije dosta lutanja nađen model za uspješno djelovanje pod Miloševićevim režimom, tako se i sada moraju naći novi oblici djelovanja u aktualnim okolnostima. Jedan od njih svakako jeste i udruživanje. Kukanje ne vodi nigdje.

MONITOR: Iako će redovni izbori biti tek za dvije godine Vučić već zna rezultate – tvrdi da će njegova stranka pobijediti ne samo na izborima 2020. nego i na nekoliko narednih. Je li i to moguće?
ŠVARM: Ukoliko se zna da je SNS prožeo svaku poru političkog, medijskog, ekonomskog i svakog drugog oblika javnog, ali i privatnog života u Srbiji – i nije. Međutim, kako je ova partija već sedmu godinu na vlasti, sve će joj biti teže da za svoje neuspjehe krivi prethodne garniture, imaginarne izdajnike i strane plaćenike i kreira paralelnu stvarnost. Prije ili kasnije, građani će početi vjerovati svojim očima, a ne onom što im se do iznemoglosti servira u medijima i, posebno, Vučićevim konferencijama za štampu. No, da bi se to moglo odraziti na izborima, biračima je potrebana uvjerljiva politička alternativa. Drugim riječima, pored kritike sadašnje vlasti, opozicija mora izgraditi transparentan i kredibilan program i biti istrajna u njegovom promoviranju.

MONITOR: Gdje će Srbija stići ako nastavi sadašnjim putem?
ŠVARM: Neće daleko. Dio globalnog napretka sigurno će se prelijevati i na nju. Međutim, održavanje ekstremnog partiokratskog sistema, daljni sunovrat institucija, gušenje slobode medija i kritičkog mišljenja, da ne nabrajam dalje, držaće je na evropskoj periferiji kao zemlju jeftine radne snage i još jeftinijeg provoda. Srbija – a slično je i sa većinom regiona – živi u duboko podijeljenom društvu, u otetoj, uzurpiranoj državi iz koje mladi i obrazovani uporno odlaze kako bi u inostranstvu vrijedno radili, stvarali i omugućavali roditeljima da ovdje nekako preživljavaju i stalno glasajući za one iste od kojih su im kćerke i sinovi pobjegli glavom bez obzira.

MONITOR: Aktuelni lideri drže region u nekoj vrsti vanrednog stanja i pretenduju da budu vlasnici ne samo naše sadašnjosti nego i budućnosti. Zašto im to uspijeva?
ŠVARM: Zato što sve nasljednice bivše Jugoslavije uz Sloveniju kao djelomični izuzetak, predstavljaju neuspješne države po svim parametrima. Naime, pokazalo se da modernizacija, napredak i emancipacija jugoslavenskih naroda mogu biti uspješni samo ako su zajednički i na ravnopravnim osnovama pošto ih toliko toga spaja, a tako malo dijeli. Kako to uporno izostaje, živimo u patuljastim državicama slabo plaćenih sitnih trgovaca, konobara i šrafciger ekonomije u kojima jedinu ideologiju čini zadrti, ustajali i smrdljivi nacionalizam. Na njemu se temelje i gotovo sve vlasti u regionu. Irelevantni, duboko provincijalni i sa trajnim kompleksom manje vrijednosti u odnosu na razvijene evropske zemlje, ovi režimi u uzajmnom dizanju tenzija i nabacivanju grudvama otrova i mržnje vide jedini način cementiranja vlastitog opstanka i bogaćenja; dokazali su u proteklih nekoliko decenija da ni za što nisu sposobni. S druge strane, spadaju im gaće pred svakim trećerazrednim činovnikom iz onoga što zovemo bijeli svijet dok na svojim bunjištima ne iz usta ispuštaju nacionalno dostojanstvo i čast. Mogućnost da se prevaziđe ovaj okvir, vidim kao posao budućih generacija, neopterećenih ličnim iskustvima sa nacionalnom mržnjom poput njihovih roditelja.

MONITOR: Je li to posljedica toga što nam je iskustvo palanačko, kao što je napisao Rade Konstantinović u „Filozofiji palanke", a ne demokratsko?
ŠVARM: Mislim da smo imali svakakva iskustava – ne samo palanačka, već i svjetska. Narodi biše Jugoslavije nisu bolji, ali ni gori od svih ostalih. Tokom svoje istorije znali su povući sumanute i destruktivne poteze kao devedesetih, ali i one u koje spadaju trajne civilizacijske tekovine poput antifašističke borbe. Mnogi naši umjetnici, mislioci poput Konstantinovića i pojedini državnici, sigurno nisu dijelili „Filozofiju palanke" i u svom su domenu ostvarivali zapažene rezultate u svjetskim razmjerima. Međutim, dio našeg problema sastoji se i u tome da su nas iz različitih istorijskih razloga mimoilazili brojni globalni modernizacijski procesi, te da smo uslijed toga bili u stalnom zakašnjenju, ponekad i u vjekovnom. U pokušaju da što prije nadoknadimo izgubljeno, prečesto smo preskakali bazične elemente onog što smo htjeli dostići, oslanjali se na prečice, umišljenu izuzetnost i karizmatične vođe. Jedno od iskustava, koje nam je u tom kontekstu izmicalo, svakako je bilo i ono demokratsko i liberalno. No, to nipošto ne znači da smo nesposobni da ga izgradimo i steknemo. Više nego išta drugo, temelj opstanka svih na ovim prostorima baš je najšira demokracija – nje i tolerancije nikad ne može biti dovoljno.

MONITOR: Kako objašnjavate to da se većina medija u Srbiji pretvorila u propagandne servise vladajućeg režima?
ŠVARM: Ako ćemo iskreno, najveći dio tih medija ionako je bio za svaku vlast. Kada su te vlasti bile demokratičnije i odgovornije građanima, oni su profesionalnije i poštenije radili svoj posao. Kada nisu – redovno su plesali kako im režim svira. Dovoljno je samo pogledati kako su ti mediji izvještavali devedesetih, poslije Petog oktobra i danas: hoću reći da su sa istim entuzijazmom podržavali Miloševića i njegovu ratnu politiku, Borisa Tadića na putu evropskih integracija i sada populizam Aleksandra Vučića. Razlika ipak postoji. Sadašnja vlast u Srbiji potpuno je zavladala medijskim tržištem stavljanjem pod čvrstu kontrolu oglašavanje i besprizornom privilegiranjem sopstvenih medijskih kuća.


Za EU rascjepkana periferija

MONITOR: Kako ocjenjujete odnos EU prema zemljama nastalim od bivše Jugoslavije?
ŠVARM: Niti jedna od nasljednica bivše Jugoslavije nije važna za Evropsku uniju – ekonomski, strateški ili bilo kako drugo. Briselu je stalo samo da svoje probleme ne izvozimo i nikog van ovih prostora njima ne opterećujemo. Zbog toga nas i Evropska unija – gdje je, inače, odavno prošao entuzijazam za proširivanje – tretira kao rascjepkanu i irelevantnu periferiju koju pacifiziranom drže lokani šerifi. Ako mi na to pristajemo, zašto ne bi i oni? Jedini način da se ovakva situacija promijeni, vidim u dva paralelna procesa: prvi je jačanje demokracije, a drugi – čvrsto povezivanje, solidarnost i zajedničke platforme i nastupi svih zemalja u regionu. Samo tako možemo postati rješenje problema, a ne njegov sastavni dio; samo tako možemo izaći iz ustajale žabokrečine stabilokratije.


Ukinuta profesionalna afirmacija

MONITOR: Zašto većina intelektualaca, a da ne govorimo o biračima, godinama toleriše vlast koja razara državu, osiromašuje građane, u kojoj vladaju sistemska korupcija, kriminal...
ŠVARM: Zbog toga što je u zemlji praktično ukinuta profesionalna afirmacija; malo što se može postići bez političkog zaleđa. Osim toga, opće je uvjerenje da će vlast SNS-a još dugo potrajati, pa mnogi ne žele ugrožavati dostignuti životni standard – kakav god on bio – zaposlenje, karijeru i slično. Značajan broj intelektualaca jednostavno ne vidi svjetlo u tunelu vrijedno odricanja, društvene skrajnutosti i drugih problema. U ovom kontekstu mora se računati i na pritiske, ali i na koruptivne pogodnosti kojim pojedinci podliježu iz različitih razloga. Mislim da je u ovome suština, a ne u iskrenoj podršci Vučiću i njegovoj garnituri. Ketmanstvo je postalo zaštitni znak intelektualnog života u Srbiji.


Veseljko KOPRIVICA

 

pozovi-sprijeci

CEROVO_Monitor_baner_310x60

 

Monitor u novom broju donosi

Monitor broj 1464 / 2.novembar 2018.     ĆERANJE:Između dva mraka (Zoran Radulov...

 

Monitor broj 1463

Monitor broj 1463 / 2.novembar 2018.   BAGER U SUZI EVROPE:Sve je isto, samo Tare ne...

 

Monitor broj 1462

Monitor broj 1462 / 26.oktobar 2018. TELEFONSKA ŠAPUTANJA:Sa kim se druži ANB (Zoran R...