Monitor.co.me

IDENTITETSKE IGRE IZMEĐU DVA MRAKA: Ćeranje repa

E-mail Ispis PDF
milo matijaNišta novo. I ništa dobro.

Plima pokrenuta odlukom vlasti o novčanim kaznama za sve one koji pokažu kako ne poštuju državne simbole – uz poziv prosvijetljenim stanovnicima Crne Gore da ih revnosno špijaju nadležnima - nastavljena je zahtjevom da se iz školske lektire protjeraju „nepodobni" pisci (Danilo Kiš i Njegoš). Pod optužbom da su svojim djelom podstrekavali vjersku i nacionalnu mržnju. Ponajviše, doduše, među onima koji ih, uz izuzetne izuzetke, nikad nijesu čitali.

Slijedio je nastavak priče o limenci koja je, voljom Amfilohija Radovića, mitropolita Srpske pravoslane crkve u Crnoj Gori (SPC), a uz pomoć vazduhoplovstva vojske nekadašnje zajednice SCG, helikopterom dopremljena na vrh Rumije, uoči referenduma, u ljeto 2005. Suprotno pisanim i nepisanim zakonima i običajima tog kraja i svekolike Crne Gore. Limenka je od tada umjesto za pronošenje riječi Božje (ne laži, ne ukradi, ne ubij... voli bližnjega svoga) služila za širenje straha i huškanje na stare, provjerene, podjele po vjerskoj i nacionalnoj osnovi. Kad god bi se političarima, sa i bez mantije, to učinjelo kao pogodan način za zamagljivanje stvarnih, egzistencijalnih problema sa kojom se nosi većina građana ove zemlje.

Priča je aktuelizovana nakon što su čelnici SPC-a odlučili da limenku okamene (oblože kamenom) a vlast odgovorila novim obećanjem da će – u ovom slučaju – postupiti po zakonu. Jednog dana. Amfilohije je potom, i preko novina, pisao premijeru Dušku Markoviću. Koji mu je na isti način, i preko novina, odgovorio. Iz prepiske smo zaključili da se međusobno ne poštuju baš previše. Iako se, možda, vole. Dok, zasigurno, dobro sarađuju.

DPS je, ostajući na poznatom terenu, priču nastavio zahtjevom da se po hitnom postupku izglasa zakon o crnogorskom jeziku. „Zakonima smo do sada razradili skoro sve simbole Crne Gore, imamo Zakon o Glavnom gradu, Zakon o prijestonici, imamo Zakon o državnim simbolima, jedino su zakonom nerazrađeni ostali jezik i pismo", obrazložio je staru/novu ideju predsjednik Odbora za ustavna pitanja Skupštine CG Miodrag Miško Vuković.

Zaboravio je da pomene kako, iz javnosti nedokučivih razloga, nemamo ni zakon o vladi ni zakon o skupštini. Ili oni nijesu stvar identiteta i državne prepoznatljivosti. Za razliku od, recimo, Mila Đukanovića koji je, nedugo nakon pobjede na predsjedničkim izborima (nezakonite i neosporene) dobio svoj Zakon o predsjedniku. Zlu ne trebalo.

Potom su naša preganjanja dobila i međunarodni karakter.

Kako i dolikuje današnjim vremenima i vlastima, vijest da su crnogorske vlasti četvorici velikosrpskih nacionalista zabranile ulazak u Crnu Goru stigla nam je – iz Beograda. Aleksandar Vučić je obznanio kako ga je srpski ministar unutrašnjih poslova Nebojša Stefanović obavijestio da je ulazak u Crnu Goru zabranjen akademiku Matiji Bećkoviću, istoričarima Čedomiru Antiću i Aleksandru Rakoviću, i profesoru Pravnog fakulteta u Prištini Dejanu Miroviću.

„Ono na šta su se pozvali u jednoj rečenici je ugrožavanje sigurnosti i bezbednosti Crne Gore", prepričao je Vučić obrazloženje iz Podgorice, manje-više isto ono koje nam je – već iste večeri – ponudila i naša Vlada. Objašnjavajući kako spisak „nepodobnih" – ne postoji. Ali potvrđujući da je pomenutoj četvorci ulazak u Crnu Goru, ipak, zabranjen. Uz još neke četiri stotine osoba iz tzv. kriminalnog miljea za koje se od ranije zna da na našoj teritoriji nijesu dobrodošli. Dok ih se ne pozove.

Tek, ministar Nuhodžić (Melvudin, ministar policije – prim. Monitora) je obavijestio članove Kolegijuma da ne postoje spiskovi nepoželjnih osoba, osim pojedinaca iz kriminalnog miljea, navedeno je u saopštenju iz Skupštine Crne Gore.

Dok su iz komšiluka, iz zgrade Vlade, ukazali da je njihova „Ustavna i moralna obaveza da od nedobronamjernih pojedinaca štite stabilnost i bezbjednost zemlje, ali i spokoj svih građana, uključujući i državotvorna, patriotska i nacionalna osjećanja najvećeg broja njih...". Zato su se odlučili za pristup koji nema veze sa zabranom slobode mišljenja, iako im se tako nešto, kažu, želi podmetnuti (njima!?) „već se jedino i isključivo odnosi na sprečavanje stranih državljana da u Crnoj Gori izazivaju ili podstiču netrpeljivost, vrijeđaju ugled ili slave nasilni nestanak Crne Gore".

Konačno, da bi otklonili moguće zabune, iz Vlade su saopštili kako ne postoje „nikakvi spiskovi nepoželjnih osoba". Nadležni „u svakom konkretnom slučaju" vrše procjenu i donose zaključak. Koji služba potom proslijedi gdje treba. Po principu jedan problem – jedna odluka.

Dodatno smo saznali da, prema onome što propisuje Zakon o strancima, procjenu kome (ne)treba zabraniti ulazak u Crnu Goru rade službenici Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB). Da li je to posao lično za direktora Dejana Peruničića, još ne znamo. Službena je tajna i koliko su se pri donošenju ove i sličnih odluka službenici ANB koristili savjetima dugogodišnjeg direktora, aktuelnog premijera Duška Markovića.

Sledeći čin naše tragikomedije donio je na scenu i nove glumce. Opozicione.

Da je živ kralj Nikola, vlasti bi ga stavile na spisak nepoželjnih Srba u Crnoj Gori, obznanio je svoja saznanja Marko Kovačević, portparol Nove srpske demokratije (NSD), komentarišući zabranu ulaska osobama koje su najavljivane kao glavne zvijezde na priredbama povodom vijeka od održavanja tzv. Podgoričke skupštine (njen službeni naziv bio je: Velika narodna skupština srpskog naroda u Crnoj Gori). Na kojoj je, pored odluke da Crna Gora postaje sastavni dio Kraljevine Srbije, izglasana i odluka da se kralju Nikoli Petroviću i njegovoj porodici zabrani povaratak u Crnu Goru. A njihova imovina oduzme.

Onda nas je Kovačević podsjetio kako su, „u zemlji koju su proslavili i kralj Nikola i Matija Bećković", posmrtni ostaci kraljevskog para, 1989. godine, vraćeni na Cetinje „koje sada mrzi narod kom je njihov kralj pripadao srcem i dušom". Kralj je, zbori Kovačević demonstrirajući razumijevanje istorije, želio da sprži neprijatelje svog naroda. A pošto ga Cetinje mrzi, „elementarna logika ukazuje, da bi kralj Nikola danas želio da sprži skoro čitavo Cetinje...".

Nastavak priče stigao je iz Budve sa, kako je najavljeno, centralne proslave obilježavanja stotinu godina od oslobođenja Boke Kotorske i ujedinjenja Srbije i Crne Gore. Održane pod sloganom Pokoljenja djela sude.

Antić i Raković, dvojica od četvorice „nepoželjnih" i „nesuđenih" govornika obratili su se okupljenima preko video linka. Srpske zemlje, srpsko more... i slične bezbroj puta ponovoljene priče zbog kojih, ruku na srce, nijesu ni trebali dolaziti. Ima i domaćih za tu poetiku.

Bivši predsjednik Crne Gore Momir Bulatović iznio je interesantno opažanje: „Kad bi malo razmislili današnji crnogorski vlastodršci bi postali svjesni – da nije bilo 1. decembra 1918, ne bi bilo ni majskog referenduma iz 2006. i takozvane obnove državne samostalnosti Crne Gore". Ostalo je nejasno da se Momir nije malo zabunio. Pa pomiješao referendum iz 2006. sa tzv. referendum o nezavisnosti koji je on organizovao u zimu 1992. Uz sedmodnevnu kampanju i pitanje na koje se moglo odgovoriti na samo jedan način: ,,Da li ste za to da Crna Gora kao suverena republika nastavi živjeti u zajedničkoj državi Jugoslaviji potpuno ravnopravno s drugim republikama koje to žele?"

Iz nekog razloga tog se glasanja ne sjećaju ni Bulatović ni Đukanović.

Zvijezda budvanske večeri bio je, ipak, sveštenik SPC iz Kotora Momčilo Krivokapić. Krenuo je istorijom: „Odreda ljudi ne znaju da Boka nikada nije bila Crna Gora... Boka se ujedinila sa Srbijom direktno, a ne preko Podgoričke skupštine". Potom se zagledao u priželjkivanu budućnost (tome, zapravo, i služi ovakva proslava Podgoričke skupštine): „Gore glavu srpski narode Boke Kotorske. Prošli su svi okupatori pa će proći i ovi. Ničija nije gorjela do zore".

Iz pažljivo sročene besjede, koja je zvučala kao pokušaj da se nadomjesti opravdano odsustvo Bećkovića, valja izdvojiti još neke poruke. „Postoje neki koji mrze sve srpsko", kazao je Krivokapić. Da bi u sledećoj rečenici demonstrirao i vlastito čojstvo i junaštvo: „Danas kada je Boka u Crnoj Gori, neki se izjašnjavaju kao Crnogorci, primjenjujući komunističku mantru o postojanju crnogorske nacije".

Prema izvještajima iz Budve, niko od prisutnih nije našao za shodno da reaguje na Krivokapićeve uvrede. Slažu se? Ili ih je strah da pokažu neslaganje?

Skupovi poput budvanskog sa kojih se čuju ovakve izjave obojene mržnom i isključivošću su dar DPS-u i njegovim liderima. Znaju oni dobro da se i naše i njihovo stado ničega ne boji koliko vukova koji vrebaju iz mraka. U tom strahu, bez pogovora trpe kad ih čuvari, svako malo, šišaju. I u konačnom – pojedu. Dok se oni međusobno plaše. I ćeraju.


Matija i DPS bratija

Crnogorska nacija je rođena poslije i nestaće prije mene, slagao je Matija Bećković sa glavnog podgoričkog trga, dok se SFRJ raspadala u krvi.

Za tu i slične izjave DPS režim ga je u Budvi 1995. nagradio književnom nagradom Stefan Mitrov Ljubiša.

Slijedile su nova ponižavanja i nove nagrade.

„Crne Gore nema bez slobode, Bećkovićevo pjesničko djelo, estetski mjereno i izmjereno, uvrstilo se u svevremne spomenike takvoj, slobodnoj Crnoj Gori", kazivao je Đukanović dok je, 1998, na Cetinju Matiji darivao Njegoševu nagradu. „I kada se učini da se onaj njegoševski čovjek nekud izgubio, zajedno sa svojim pregnućem, sviješću i slobodom – dokle god njegoševski pjesnički filozofski amanet odjekuje – Njegoš je među nama", govorio je Đukanović sve računajući koliko će mu taj performans donijeti glasova.

„Njegoš je izdajnik ove današnje Crne Gore", besjedio je akademik Bećković dok je prihvatao nagradu Marko Miljanov, koju mu je Udruženje književnika Crne Gore dodijelilo 2016. godine, za knjigu Prahu oca poezije.

Kada je Matija u Crnu Goru počeo dolaziti u aranžmanu opozicije, DPS se ljutnuo: „On ne priznaje državu Crnu Goru, njen jezik, pismo, istoriju, niti ijedan napor usmjeren ka boljitku i prosperitetu građana". Njegovim domaćinima (vladajuća koalicija u Budvi) prebacili su da pokušavaju „prekrojiti sadašnjost praveći podjele i šireći mržnju, postavljajući na pijedastal one poput Matije Bećkovića".

Nijesam bio omiljen kod crnogorske političke elite, rekao je Bećković publici koja je u Budvi, prije nešto više od dva mjeseca, pratila njegovo pjesničko veče: „Voljeli su me, ali tajno".

Sad mu, jednako tajno, brane da dođe. Što ne znači da mu ne šalju darove. Kao što i on zna da ih svakom kapljom mržnje koju raspe oko sebe – jača.


Zoran RADULOVIĆ

 

pozovi-sprijeci

CEROVO_Monitor_baner_310x60

 

Monitor u novom broju donosi

Monitor broj 1469 / 14.decembar 2018.     AD AVALE DO BJELASICE - KAKO VLAST POMA...

 

Monitor broj 1468

Monitor broj 1468 / 07.decembar 2018.     ZAROBLJAVANJE NEBOJŠE MEDOJEVIĆAStavlj...

 

Monitor broj 1467

Monitor broj 1467 / 30.novembar 2018.   PODGORIČKA SKUPŠTINA: 1918 – 2018:Prosl...