Monitor.co.me

ZA MOĆNIKE U BJEKSTVU NE VAŽE GRANICE: Čekaj, voljena zemljo

E-mail Ispis PDF
_104325144_gettyimages-498033772 (1)Bivši premijer Makedonije Nikola Gruevski pohvalio se na svom fejsbuk profilu kako je dobio azil u Mađarskoj. ,,Danas je Mađarska, zemlja - članica EU i NATO, odgovorila pozitivno na moj zahtev o dobijanju političkog azila zbog političkog progona u Makedoniji", napisao je čovjek za vrijeme čije vladavine (2006 – 2016) Makedonija dobija titulu najneslobodnije zemlje u Jugoistočnoj Evropi.

„Mali diktator je postao figura koja je simbol totalne kontrole nad medijima, pravosuđem i policijom. Niko se ne smatra toliko beskrupuloznim i neuviđavnim kao on". Tim je riječima Gruevskog i njegovu vladavinu opisao bečki Standard.

Njemačka štampa citira Andreasa Lederera iz mađarskog Helsinškog komiteta. Čovjek koji je zadužen za pružanje pravne pomoći tražiocima azila kaže da brži postupak nikada nije vidio. Uobičajeno je da tražioci azila odluku čekaju mjesecima. I da za to vrijeme borave u tranzitnim zonama na granici. Gruevski nije prošao kroz taj tretman, što vlasti u Budimpešti pravdaju „bezbjednosnim razlozima i posebnim okolnostima ovog slučaja." Tu nije kraj priče.

,,Ne zapanjuje samo brzina, već i to što je odluka bila pozitivna. U julu je stupila na snagu odredba prema kojoj svako ko je doputovao preko Srbije i traži azil mora biti odbijen. Zato je ovo najneobičnija odluka koju sam do sada vidio", citiraju mediji Lederera.

Postoji još nekoliko detalja koji ukazuju na neobične strane tog događaja. Jedan od njih ogleda se u činjenici da je bjekstvo Nikole Gruevskog i azil koji će mu dati njegov prijatelj i politički istomišljenik Viktor Orban unaprijed najavljen u medijima. Dojče Vele podsjeća kako je skopski časopis Fokus još u avgustu najavio kompletan scenario: „Gruevski će pobjeći u Mađarsku, a zauzvrat će njegovi partijski drugovi glasati za spornu promjenu imena Makedonije."

Potvrda ove najave otvara sumnju da u bjekstvu nekadašnjeg gospodara Makedonije nijesu učestvovale samo mađarske, albanske, crnogorske i srpske vlasti već i njegovi politički oponenti iz Skoplja. Sumnja se, naime, da su nove makedonske vlasti dale makar prećutnu saglasnost da Gruevski „pobjegne" nakon što mu je stigao poziv da se javi na izdržavanje dvogodišnje zatvorske kazne. I on je otišao. U vozilu sa diplomatskim tablicama i uz pratnju mađarskih diplomata, Gruevski je sa ličnom kartom prešao tri granice (makedonsko-albansku, albansko-crnogorsku, crnogorsko-srpsku) da bi se na četvrtoj, onoj između Srbije i Mađarske, po svoj prilici poslužio mađarskim pasošem/propusnicom koji je dobio u Tirani.

Javna je tajna kako su vlasti svih zemalja kroz koje je nekadašnji makedonski premijer prošao znale ko je, gdje ide i od čega bježi. Alibi im je, međutim, stigao iz Skoplja pošto je međunarodna potjernica za Gruevskim raspisana tek kada je on već bio na sigurnom.

Iz podgoričke perspektive, nameću se paralele sa „slučajem Marović". Svetozar i Miloš Marović, otac i sin osuđeni za kriminalno udruživanje i nezakonite poslove kojima je Opština Budva oštećena za ogroman novac (precizan iznos do danas nije utvrđen) već godinama žive u Beogradu gdje lagodno troše milione stečene brojnim zloupotrebama.

Svetozar Marović, nekadašnji predsjednik Skupštine, potpredsjednik Vlade i DPS-a, prvi i posljednji predsjednik Državne zajednice SiCG, otišao je iz Podgorice za Beograd dan pošto je, nakon petomjesečenog pritvora, izašao iz zatvora. Prethodno je sa Specijalnim tužilaštvom potpisao sporazum o priznanju krivice, kojim je priznao da je bio na čelu organizovane kriminalne grupe. Marović je ovo priznaje dao suočen sa svjedočenjem više svjedoka-saradnika iz njegove budvanske organizacije, među kojima je bio i nekadašnji šef lokalne policije i gradonačelnik Rajko Kuljača. Prema sporazumu, Marović je bio dužan da odrobija tri godine i deset mjeseci i da državi vrati oko milion eura.

Prethodno se i njegov sin „nagodio" da plati novčanu kaznu od 385.000 eura i odleži 11 mjeseci. Po dolasku u Beograd Miloš je objelodanio da je vlasnik srpskog državljanstva, zbog čega ne može biti izručen Crnoj Gori. Ni u Srbiji neće otići u zatvor pošto u Beogradu ne može robijati kaznu dosuđenu u inostranstvu, a kraću od dvije godine. Zli jezici (precizno: Veselin Mujović, poslovni partner porodice Marović i, takođe, pravosnažno osuđivani prevarant) kazuju kako na Senjaku zida kuću, a po Novom Beogradu zgrade. Početni kapital nije problem.

Svetozar se, duže od dvije godine, liječi od depresije i obilazi beogradske lokale i restorane „na glasu". Pisanje Dana da je proljetos od srpskih vlasti tražio da mu priznaju status bivšeg predsjednika i dodijele pripadajuću penziju, službenu pratnju i diplomatski pasoš nije dobilo potvrdu. Kao što nije ni osporeno. Ljetos je i službeno potvrđeno ono što je prije nekoliko godina otkrila Međunarodna mreža novinara - na švajcarskom računu Svetozareve supruge Đine Marović nalazilo se, u periodu 2006/2007. godine, „više miliona eura" (3,8 utvrdili su novinari). Dok su bili u Crnoj Gori, Marovići su demantovali postojanje te „ušteđevine".

Svetozar Marović mi je potvrdio da će se, čim mu zdravstveno stanje to dozvoli, vratiti u Crnu Goru pošto nema gdje drugo da ode, ponavlja njegov advokat Zdravko Begović. Dok u Podgodici nagađamo da li vlast uopšte radi bilo šta na njegovom „povratku". Odnosno hapšenju.

Pregled novinskih arhiva pokazuje da je ovovjekovno poglavlje priče o balkanskim političarima-kriminalcima, koji pred kaznom bježe preko granice, otvoreno 2005. godine. Tada je Ante Jelavić, nekadašnji član Predsjedništva BiH i predsjednik HDZ-a BiH prešao granicu i osvanuo u Hrvatskoj, neposredno uoči izricanja presude kojom ga je Sud BiH nepravosnažno osudio na 10 godina zatvora zbog zlopotrebe finansijske pomoći iz Hrvatske namijenjene Hrvatima u BiH. Za Jelavićem je raspisana potjernica, a on već godinama živi kao slobodan čovjek u Zagrebu zahvaljujući posjedovanju hrvatskog pasoša.

Vjerovatno najpoznatiji političar bjegunac sa ovih prostora (ne računamo tu sumnjičene za ratne zličine) bio je nekadašnji hrvatski premijer Ivo Sanader. On je iz Hrvatske pobjegao 9. decembra, istog dana kada je Državno tužilaštvo RH od Sabora zatražilo da mu se skine imunitet. Sanader je granicu sa Austrijom prešao prije podne, poslije podne za njim je raspisana potjernica. Optužen je za kriminalno udruživanje i zloupotrebu položaja i ovlašćenja. Uskoro je i uhapšen, na jednoj naplatnoj rampi autoputa koji povezuje Austriju i Njemačku (Sanader je u Minhenu pokušao kupiti kartu za let za Vašington, ali je njegov zahtjev odbijen zbog raspisane potjernice). Potom se pokušao vratiti u Insbruk. „Hrvatska se, zajedno sa Sanaderom, našla na medijskom stupu srama: bivši premijer pokušava pobjeći od pravde", bilježi jedan hrvatski portal, „Nalog za uhićenje i skidanje imuniteta za Ivu Sanadera pao je na međunarodni Dan borbe protiv korupcije, a austrijska ga je policija uhitila dan kasnije, na Dan ljudskih prava...".

Spustimo li nišan i na drugi ešalon pripadnika političko-ekonomsko-kriminalne elite uočićemo nekoliko etabliranih bjegunaca. Srpski tajkun Bogoljub Karić, jedan od omiljenih biznismena Slobodana Miloševića, pobjegao je u Moskvu početkom vijeka, nakon optužbi za poslovne malverzacije i nezakonito bogaćenje mjereno stotinama miliona. Vratio se 2016. da bi partiju koju su osnovali i finansirali članovi njegove porodice stavio pod komandu Aleksandra Vućića i njegovog SNS-a. Prethodno je, u razgovoru za Blic, izjavio kako vjeruje „samo u Boga i Aleksandra Vućića". A oni, izgleda, znaju da oproste. Kao što, makar jedan od njih, i kažnjava nelojalnost.

Najbogatiji srpski biznismen Miroslav Mišković proveo je u pritvoru sedam mjeseci nakon hapšenja i optužbi koje je najavio Vučić, tadašnji premijer Srbije. Iz pritvora je izašao uz kauciju od 12 miliona eura, sudija koji je dozvolio njegovo puštanje postao je meta progona čelnika sudskih i izvršnih vlasti, da bi Mišković u daljem postupku bio (još uvijek nepravosnažno) oslobođen optužbi koje su mu stavljene na teret.

U Vučićevoj eri optužbi za šverc duvana je (zbog zastare) oslobođen i Stanko Subotić Cane, čovjek koji uživa veliko povjerenja čelnih ljudi u Beogradu ali i Crnoj Gori. Zapravo, urbana legenda kaže kako je prve kontakte Subotića sa Vučićem i tadašnjim predsjednikom SNS Tomislavom Nikolićem organizovao upravo Milo Đukanović. To je, međutim, neka druga priča.

U danima kada se Nikola Gruevski spremao na put prema Budimpešti, Britanija je Hrvatskoj izručila Ivicu Todorića, tajkuna koji je pobjegao iz domovine nakon što je ustanovljeno da su dugovi njegovog Agrokora dostigli 5,4 milijarde eura. Koji dan kasnije Todorić je izašao iz pritvora uz kauciju od milion eura, koju su skupili njegovi prijatelji. Među kojima je, nagovještavaju mediji, bilo i nekoliko hrvatskih sudija.

,,Niko ne može pobjeći od odgovornosti pred zakonom, a naročito ne političari koji osim političke, svakako kao i svi drugi građani, imaju i tu pravnu, a nažalost često puta onu treću odgovornost koju oni najviše zaboravljaju – a to je moral". Ovako je besjedio Svetozar Marović 2001. godine, komentarišući hapšenje Slobodana Miloševića. Uz opasku kako lisice na rukama označavaju „jedan tužan kraj svake diktature".

Petnaest godina kasnije dao se u bjekstvo. Svaka sličnost sa budućim događajima nije slučajna.

 

Zoran RADULOVIĆ

 

pozovi-sprijeci

CEROVO_Monitor_baner_310x60

 

Monitor u novom broju donosi

Monitor broj 1469 / 14.decembar 2018.     AD AVALE DO BJELASICE - KAKO VLAST POMA...

 

Monitor broj 1468

Monitor broj 1468 / 07.decembar 2018.     ZAROBLJAVANJE NEBOJŠE MEDOJEVIĆAStavlj...

 

Monitor broj 1467

Monitor broj 1467 / 30.novembar 2018.   PODGORIČKA SKUPŠTINA: 1918 – 2018:Prosl...