Monitor.co.me

GODIŠNJICA ZLOČINA U UKRAJINI : Holodomor - Staljinova satanistička orgija

E-mail Ispis PDF
man-starving-during-holodomorOve godine se 24. novembra obilježava 85. godišnjica Holodomora (na ukrajinskom Golodomor), možda najvećeg i najokrutnijeg genocida u istoriji ljudskog roda. Jedan od razloga zašto Holodomor nije bio toliko poželjna tema i povod za obilježavanje je činjenica da je država koja ga je počinila nad sopstvenim stanovništvom jedna od zemalja pobjednica nad nacizmom u Drugom svjetskom ratu (iako je u prve dvije godine rata bila na istoj strani sa nacističkom Njemačkom zajednički raskomadavši istočnu Evropu) i kasnija svjetska supersila.

Josif Visarionovič Staljin, učvrstivši vlast 1928. god., je pokrenuo ubrzanu industrijalizaciju Sovjetskog Saveza sa istovremenom politikom stapanja brojnih sovjetskih naroda u amorfnu proletersku, urbanu i rusificiranu masu. Ukrajina i njezin identitet su se pokazali kao najveća prepreka koju ni i ruski carevi nisu mogli u potpunosti riješiti kroz serije prisilnih rusifikacija, prije svega zatiranjem ukrajinskog i nametanjem ruskog jezika. Nakon Oktobarske revolucije i građanskog rata Vladimir Ilič Lenjin je zauzeo pomirljiviji ton i odlučio dati svakom narodu pravo na značajnu samostalnost i razvoj vlastite kulture unutar Sovjetskog Saveza.

Ukidanje široke autonomije Ukrajine i prisilna kolektivizacija proizvodnje hrane i proglašenje seljačke zemlje državnom od strane Staljina i Politbiroa je naišlo na veliki otpor ne samo konzervativnog ruralnog stanovništva već i ukrajinske inteligencije pa i većeg dijela rukovodstva Komunističke partije Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike. Odgovor je bio brz i nemilosrdan. GPU-a (tadašnja tajna služba) i Crvena armija su brzo "počistile kontra-revolucionare i neprijatelje naroda" i počele sprovoditi "dobrovoljnu kolektivizaciju" natjeravši seljake da "udruže zemlju i sredstva za proizvodnju" u zajednička ogromna državna gazdinstva. Seljaci koji su se opirali su proglašeni za "kulake" i likvidirani ili poslati u koncentracione logore u Sibir. Oni koji su "dobrovoljno" ušli u kolhoze izgubivši zemlju i plodove rada nisu imali motiva raditi pod uglavnom nesposobnim i okrutnim političkim namještenicima poslatim iz Rusije da upravljaju gazdinstvima. Kolektivizacija je donijela katastrofu ukrajinskoj poljoprivredi. Staljin i "drugovi iz Politbiroa" su postavili još veće kvote koje su seljaci u državnim gazdinstvima- kolhozima morali isporučiti državi koja je izvozom žita finansirala sovjetsku industrijalizaciju. Nesposobna birokratska uprava i previsoke kvote (tada čak uvećane za 44 odsto koje je bilo nemoguće ispuniti) su rezultirale masovnim protestima i još većim terorom moskovskih vlasti koje počinju sa potpunom rekvizicijom sve hrane i domaćih životinja uključujući i sjeme za sijanje.

I onda, 7.avgusta 1932. se donosi dekret o "zaštiti socijalističke imovine" ili kako ga je narod nazvao "zakon o pet zrna pšenice" kojim se zabranjuje pabirčenje poslije žetve i svako kod koga se nađe i nekoliko zrna pšenice će se osuduti na smrt strijeljanjem, osim ako postoje "olakšavajuće okolnosti" kojima bi se smrtna kazna mogla preinačiti na 10 godina zatvora. Zakon se odnosio i na djecu. Ubrzo nakon toga slijedi zabrana privatne prodaje žita.

U decembru 1932. sovjetske vlasti uvode fizičku blokadu sela koja nisu ispunile "zadate kvote", oduzima im se sva hrana i životinje. Zabranjuje se isporuka hrane tim selima, čime ih de facto osuđuju na sporu i jezivu smrt. Istog mjeseca se naređuje zatvaranje svih škola na ukrajinskom jeziku i na teritorijama izvan Ukrajine, prije svega u djelovima Rusije iznad Kavkaza gdje etnički Ukrajinci čine većinu (Kubanska oblast).

U januaru 1933. Staljin uvodi "unutrašnje pasoše" kojima se onemogućava izgladnjelom stanovništvu da napusti sela i preseli u gradove ili u druge sovjetske republike u potrazi za hranom. Samo oni koji imaju specijalne pasoše mogu napustiti zone smrti. Ista naredba važi za Ukrajince u Kubanu (južna Rusija) koji su takođe određeni za fizičko uništenje. Samo u prvih šest sedmica sprovođenja uredbe sovjetska vojska i policija hapse 220,000 očajnika koji pokušavaju pobjeći iz zona uništenja koje komunisti drže pod opsadom dok svi stanovnici ne umru. Uhapšeni se ili šalju natrag u svoje kuće da umru ili, ako se crvenoarmejci i GPU sažale na njih, ubijaju na licu mjesta.

Ipak mnogi se uspijevaju provući do gradova u kojima se uveliko uvodi distribucija hrane po sistemu podobnosti i dokazivanja "antikulačkog i anti nacionalnog stava". Pridošlice se ostavljaju da umru na stanicama i ulicama. Izbijaju epidemije tifusa i malarije koje takođe odnose na desetine hiljada života. Vlasti organizuju sakupljanje leševa i njihovo bacanje u masovne grobnice. GPU i vojska zatvaraju granice Ukrajinske SSR kako bi spriječile migracije izgladnjelog stanovništva ka Rusiji ili Bjelorusiji. Sela i gradovi su ostali bez pasa, mačaka i zaprežne stoke kako bi izgladnjeli preživjeli katastrofu. Stanovništo se dovijalo da preživi meljući koru od drveća i miješajući je sa raznim biljkama. Zabilježeni su brojni slučajevi kanibalizma. Ukrajinskim seljacima su sovjetske vlasti u mnogim slučajevima zabranile i nošenje nacionalne nošnje jer se time "ispoljavao kontrarevolucionarni nacionalizam".

U martu iste godine se donosi interna naredba o zabrani korištenja riječi "glad" i "pomor" već se uvodi upotreba termina "teškoće u snabdijevanju hranom" i taj će se termin koristiti tokom svog vremena trajanja Sovjetskog Saveza.

Juna 1933.godine glad dostiže vrhunac kada dnevno umire 28,000 ljudi. U isto vrijeme moskovske vlasti izvoze 1,7 miliona tona žita koje na stranim tržištima prodaju po bagatelnim cijenama kojima izazivaju proteste farmera u Kanadi i Americi koji se bune zbog sovjetskih damping cijena kojima se ugrožavaju njihovi usjevi. Ogromna količina hrane koja nije izvezena je trulila po depoima i željezničkim terminalima.

Avgusta 1933. Politbiro donosi uredbu o osnivanju Migrantskog centra na državnom nivou koji će rukovoditi naseljavanjem ruskih i bjeloruskih kolhoznika na teritorije gdje je ukrajinsko stanovništvo uveliko istrijebljeno. Primat imaju istočni dijelovi zemlje, Harkivska oblast i Donjetsk gdje je do kraja 1933. već naseljeno 100.000 kolonista. Te teritorije su predmet nedavnog ratnog sukoba između Ukrajine i Rusije. U jesen te godine Moskva naređuje da se oduzmu svi registri umrlih u ruralnih koletiviziranim predjelima. U januaru 1934. na XII kongresu Komunističke partije Pavel Postišev, Staljinov namještenik i de facto vladar Ukrajine, će se pohvaliti da su se mladi komunisti iz drugih republika rado odazvali pozivu da unište ukrajinske "nacionaliste, kontra-revolucionare, ološ i da ih dotuku bez straha".

Tokom trajanja Gladomora sovjetska vlast je nastojala spriječiti curenje informacija o uništenju ukrajinskog naroda i njegovog identiteta ne samo izvan SSSR-a već i unutar socijalističkih republika. Odbila je ponude Lige naroda (preteče UN-a) i Crvenog krsta za slanjem humanitarne pomoći negirajući postojanje gladi. Uspjeli su osigurati izuzetno bitnu podršku britanskog dopisnika New York Times-a iz Moskve, Voltera Durantija, koji je isprva negirao bilo kakve probleme snabdijevanja hranom. Kada se užas nije mogao sakriti i kada su počele curiti jezive fotografije masovno izgladnjelih i umorenih Ukrajinaca, Duranti je pokušao minimizirati ukrajinski horor govoreći da se radi o "problemima neuhranjenosti". Duranti, inače i dobitnik Pulicerove nagrade za izvještavanje iz Rusije 1931. i jedan od rijetkih koji su imali pristup Staljinu, je privatno priznao obavještajnim službenicima britanske ambasade u Moskvi 1934. da je vjerovatno oko 10 miliona ljudi stradalo direktno ili indirektno kao posljedica nametnute gladi godinu ranije u Sovjetskom Savezu.

U Ukrajini se računa se da je oko 4 miliona ljudi direktno umoreno vještački stvorenom glađu 1932-1933 i epidemijama koje su izbile kao njene posljedice, a još nekih 1,5 miliona je stradalo u prethodnom procesu kolektivizacije ("uništenja kulaka i kontrarevolucionara") likvidacijama ili deportacijama i kasnijem umiranju po sibirskim logorima. Računa se da je 80 posto ukrajinske inteligencije likvidirano dok je ostatak ućutkan. Amatra se da je u čitavom SSSR-u umoreno do 10 miliona ljudi do kraja 1933. Pored Ukrajine, bile su pogođene i oblasti Kubana i donjeg toka Volge u Rusiji (nastanjene pretežno Ukrajincima i Njemcima) kao i oblasti Kazahstana (naseljene Kazacima i Ukrajincima koji su se tamo naselili nakon ukidanja kmetstva u carskoj Rusiji i besplatne podjele zemlje). Srednje procjene stavljaju ukupan broj istrijebljenih Ukrajinaca na 7 miliona širom crvene imperije čime je Staljin po okrutnostima i obimu zločina nadmašio i svog "kolegu" austrijskog kaplara u njegovom manijakalnom pohodu istrebljenja Jevreja.

Ukrajinski parlament Vrhovna Rada je 2006. godine okarakterisao Holodomor kao "akt genocida protiv ukrajinskog naroda". Glavne međunarodne organizacije su definisale Holodomor kao zločin protiv čovječnosti a dvadesetak zemalja ga je označilo kao akt genocida ili zločina protiv čovječnosti. Stigmi oko tog pitanja doprinosi i stav pravne nasljednice Sovjetskog Saveza- Ruske Federacije koja se protivi terminu "genocid protiv ukrajinskog naroda". Rusija u rezoluciji Dume iz 2008. priznaje da se desio veliki zločin pod patronatom Staljina u tadašnjem "procesu dostizanja političkih i ekonomskih ciljeva" ali tvrdi da "ne postoje istorijski dokazi da je glad organizovana po etničkom modelu". I sadašnja državna administracija ima takav stav. Po tome ima sličan pristup kao Turska u vezi stradanja Jermena i Grka- negira genocid a priznaje da se desio veliki gubitak ljudskih života.

 

Jovo MARTINOVIĆ

 

pozovi-sprijeci

CEROVO_Monitor_baner_310x60

 

Monitor u novom broju donosi

Monitor broj 1469 / 14.decembar 2018.     AD AVALE DO BJELASICE - KAKO VLAST POMA...

 

Monitor broj 1468

Monitor broj 1468 / 07.decembar 2018.     ZAROBLJAVANJE NEBOJŠE MEDOJEVIĆAStavlj...

 

Monitor broj 1467

Monitor broj 1467 / 30.novembar 2018.   PODGORIČKA SKUPŠTINA: 1918 – 2018:Prosl...