Monitor.co.me

Kada je dan sunčan

E-mail Ispis PDF
Kada je dan sunčan, ja se najrađe sunčam. Prepuštam se suncu. Čak i kada sjedim u tvrdoj fotelji, što bi rekao Tomas Bernhard, a sunce grije li grije, blista li blista. Zastakljena terasa, koju zovem "moj čardak", okrenuta jugu, propušta svjetlost plavog južnog neba, kroz velika stakla pravo na moju tvrdu radnu fotelju.

Kako sam se ovdje zatekao? Čovjek misli da je postavio najlakše pitanje na svijetu, glupo pitanje, suvišno pitanje, pitanje bez veze, pitanje koje nije imalo smisla ni postavljati. Jer to znam, sasvim sigurno znam. Odmotavajući sjećanje od najsvježijeg momenta, od trenutka kada sam sjeo, toliko skorog da mi još titraju neposredni odjeci koraka u nogama, dok sam prilazio mojoj tvrdoj radnoj fotelji obasjanoj suncem, nakon što sam trenutak prije toga, otvorio dupla vrata od terase ("mog čardaka"), da bih propustio tu bujicu svjetla, sve znam!

Da, tako je. Ali pitanje: "Kako sam se ovdje zatekao?"- time je odgovoreno samo u odnosu na tridesetak sekundi koje su prethodile odluci da otvorim vrata terase prije nego sjednem na fotelju. A prije te odluke? Prije toga 'prije'? I to znam, u detalje. A još prije...? Sve se to mora rekonstruisati u sjećanju, ako želim znati kako sam se ovdje zatekao!?

Hiljade i hiljade prethodnih odluka da ustanem i sjednem, da krenem na jednu ili na drugu stranu, da vozim auto baš do tog odmorišta, ili da iziđem iz voza, autobusa, taksija, baš na toj stanici. I mnogo više od toga. Kada sam napisao: "Odmotavajući sjećanje", sjetio sam se naslova knjige Rewind my mind; poetska zbirka četranaestogodišnje Sofije. Napisao sam Predgovor za tu njenu prvu zbirku. Da nisam, sasvim je sigurno da se u ovom trenutku ne bih zatekao ovdje – jer prihvatajući rukopis, koji mi je donio Sofijin otac, ostao sam u razgovoru s njim duže nego što sam planirao, pa sam morao otkazati kraće putovanje. I moja trajektorija koja me je dovela da se zateknem ovdje baš sada, bila bi promijenjena. I moja sjećanja, od tog trenutka na ovamo, bila bi drugačija. Ono što bi se odmotavalo u sjećanju bilo bi drugačije od ovoga koje se sada odmotava, jer bi uključilo događaje sa putovanja ( otkazanog). Isključilo bi i razgovor sa Sofijinim ocem, i moj Predgovor, i ovaj dio teksta u kom me je moja formulacija "Odmotavajući sjećanje", asocirala na poetsku zbirku istog naslova, na engleskom jeziku.

Kao što me 'tvrda fotelja' Tomasa Bernharda asocirala na njegovu konstataciju da su "...sjećanja jedino uživanje koje je jače od smrti". Svi kritičari su ovu rečenicu protumačili kao da je sjećanje jače od smrti; znajući kako je završio život Tomasa Bernharda, vjerovatnije je da je poenta u tome da je za autora Betona, smrt vrlo jako uživanje, ali da je uživanje koje pružaju sjećanja, jače od uživanja koje pruža smrt!

Ali ovo odmotavanje sjećanja, koje je odmotavanjem asocijacija stiglo do uživanja i do razmatranja o smrti kao vrsti uživanja, s obzirom na osnovno pitanje:"Kako sam se ovdje zatekao?" odmotalo je ogromnu lentu sa koturama sjećanja, u vrijeme daleko prije nego što sam se ja rodio, prije egipatskih piramida, prije klinastog pisma, prije potopa! Analizirajući rasprostranjeni san u kom sanjamo kako padamo sa neke litice, drveta, ruba provalije... Džek London se pita zašto se taj san uvijek prekine prije nego što padnemo!? Zašto niko nikada ne sanja da je pao i prosto, poginuo!? Njegov odgovor je iznenađujući ali logičan: Ti snovi su traumatska repriza arhe-sjećanja nekog našeg pra-pretka, koji se okliznuo, poletio u provaliju, ali srećom ostao živ! Da je poginuo, to traumtasko sjećanje ne bi se prenijelo na njegovo potomstvo, nego bi se ugasilo s njim!

Tako pokušaj da sebi ozbiljno odgovorim na pitanje:"Kako sam se ovdje zatekao?", u direktnoj liniji vodi sve do tog pra-pretka, čiji se traumatični doživljaj pada prenosio kroz stotine generacija u nizu; uz to je svaki predak morao imati potomka prije nego što je umro – da bi taj pra-šok uopšte stigao do mene! Proslijediti sve epizode kretanja i mirovanja tih stotina i stotina predaka, i to za svaki pojedinačni život do najstinijeg detalja, dalo bi odgovor na moje pitanje! Praktično neizvodiv ali suštinski riješen zadatak. Imam formulu ali je ne mogu primijeniti! Čak i ova bujica sunčeve svjetlosti što izvire na Suncu, kako se ona našla ovdje gdje sam se zatekao!? Sa Sunca – kažem sebi! Da, ali ta svjetlost izvire 150 miliona km daleko od "mog čardaka". Koje, doduše, pređe za 8 minuta. Izgleda kratko, ali to zapravo znači da nikad nemamo dokaz da Sunce postoji u ovom trenutku, nego samo da je postojalo do prije 8 minuta!

Ne znam, nitu ću saznati kako sam se ovdje zatekao. Ne znamo i nećemo saznati ni kako se čovječanstvo ovdje zateklo? I nikada, ni mene, ni nikoga neće ogrijati ono Sunce koje sada grije. Grije nas sjećanje na to Sunce. Doduše, svježe sjećanje, sjećanje na sunce od prije svega 8 minuta!

Ali kakvo je uživanje biti tu gdje smo se zatekli! I uživati u sjećanju na Sunce od prije 8 minuta! To uživanje je veće i jače i od same smrti!


Ferid MUHIĆ

 

pozovi-sprijeci

CEROVO_Monitor_baner_310x60

 

Monitor u novom broju donosi

Monitor broj 1474  18. januar 2019.     ONO ŠTO NADLEŽNI NE SMIJU DA VIDE:Ko...

 

Monitor broj 1473

Monitor broj 1473  11. januar 2019.         DUŠKO KNEŽEVIĆ I DOBRI MOMC...

 

Monitor broj 1469

Monitor broj 1469 / 14.decembar 2018. AD AVALE DO BJELASICE - KAKO VLAST POMAŽE...