Monitor.co.me

Ko sam ja?

E-mail Ispis PDF
Kada bi svi ljudi, pred smrt, dobili priliku da na svoj nadgrobni spomenik uklešu ono što su, za života, saznali o sebi, svaki čovjek bi, pošteno govoreći, morao priznati da se svo to znanje svodi na jednu jedinu riječ:

NEPOZNAT!

Saznanje da ni dan danas nemam pojma ko sam ja ( a ne kako se zovem, šta sam po profesiji, gdje sam rođen), odvelo me je do nekih, koliko god melanholičnih, toliko, u neku ruku, suštinski važnih, i usudiću se reći – ohrabrujućih uvida.

Najprije, do svijesti o ograničenosti i površnosti svega što sam naučio, jer, mada sam to svoje naučeno znanje mogao upotrijebiti u gotovo svakoj prilici, bilo je potpuno beskorisnim kad bih se suočio sa pitanjem:"Ko si ti?" Da, neki su bili zadovoljni kada bih im rekao svoje ime, profesiju, kada bih im pokazao ličnu kartu (na zahtjev službenih lica), ali šta vrijedi kad sam ja ostajao jednako nezadovoljan: jer ovo jeste moje ime; to jeste moja profesija; to je moja lična karta, ali sve su to, takoreći, samo oznake na flaši, a ko je onaj "Ja" u flaši? - to je ostajalo bez odgovora!

Lako je reći: otvori i probaj to što je u flaši! Mi nismo ono što jesmo i jesmo ono što nismo! Sve što jesmo – mijenja se: ali naše "ja" ostaje isto, ne mijenja se.

Mi smo nevidljivi impuls, bestjelesna čežnja, oko koje nastaje naše tijelo, kao što biser nastaje oko zrna pijeska u školjci! Ali priroda tog impulsa, karakter te čežnje ostaju beznadežno izvan svakog znanja. S druge strane, činjenica da je nedovoljnost (možda je bolje reći: nebitnost, irelevantnost), onoga što sam ja naučio, zapravo samo pojedinačni ulomak nedovoljnosti, i utoliko nebitnosti i irelevantnosti sveukupnog ljudskog znanja. Ni drugi nisu mogli naučiti mnogo više, jer pred tim pitanjem čitavo čovječanstvo i dalje ostaje nijemo! Svi smo mi oduvijek, možda i zauvijek, bezbrojne boce velike i male, trbušaste i vitke, od raznobojnog stakla, sa natpisima jednostavnim, suhoparnim, pompeznim, sa podatcima o geografskom porijeklu, godini proizvodnje, osvojenim odličjima i medaljama, sa etiketama napisanim običnim ili pretenciozno zlatnim slovima, kitnjastim kaligrafskim pismom, nevještim rukopisom olovkom, pojavljujemo se i nestaju sa bekrajnih polica života i sve se to neprekidno mijenja. Samo onaj nevidljivi impuls i bestjelesna čežnja u nama, ostaju isti.

Zatim mi se, kao hladna sjena mrkog oblaka na sunčanoj livadi, ili možda adekvatnijim primjerom rečena ista misao, kao bljesak munje kroz olujnu noć, ukazala druga misao: iako je, pravo govoreći, takav život, zapravo jad, čemer i tuga – dovoljna je sama pomisao na smrt pa da nam se svi jadi, čemer i tuga života smjesta učine smiješnim! – misao koja je, makar i kao paradoks zluradosti, suštinski značajna i sasvim nedvosmisleno – ohrabrujuća.

Konačno, shvatio sam da je zahtjev delfijskog proročanstva:"Spoznaj sebe!" pretvoren u ključ, najprije sokratovske, a zatim i svake druge filozofije, zapravo jedna groteskna, u svakom slučaju – epohalno uspjela šala - zadatak na koji je nasjelo cijelo čovječanstvo. Ova filozofska "Rubikova kocka" je neuporedivo uspješnija od one obične "Rubikove kocke", jer ovu ne možemo riješti, a ipak se ne možemo ni osloboditi potrebe da je pokušavamo riješiti i doznati ko smo (u najmanju ruku, dok god je ovaj imperativ temelj naše samosvijesti kao ljudskih bića!); s druge strane, izvjesnost krajnjeg neuspjeha da odgovorimo na to pitanje, ni jednog trenutka nas ne odvraća od uvjerenja da je traženje tog odgovora, naš osnovni zadatak . "Gnosi se avton!" – "Spoznaj sebe! Saznaj ko si!" - jeste aksiomatski prihvaćen imperativ ljudskog života, jer život proveden bez pitanja o sebi, ne samo što nije vrijedan življenja, nego uopšte i nije ljudski život!

Pitam se treba li o ovome (ili o bilo čemu istinski važnom!?), reći bilo šta, treba li govoriti – naglašavam: treba li, a ne vrijedi li, ni da li je dobro? – jer mnogo šta vrijedi i bilo bi dobro i reći i učiniti ali je zabranjeno; i obrnuto - mnogo šta se kaže što ne vrijedi reći, mnogo šta nije dobro učiniti, a čini se, i čak – mora se učiniti!

Možda treba, možda vrijedi, možda je dobro reći još ovo:

Oko zrna pijeska, školjka stvara biser. Mi smo onaj nevidljivi biser bestjelesne čežnje, oko kog cijelog života stvaramo svoju školjku.

Nije bitno kakva će biti naša školjka.

Bitno je da naš biser sačuva nepomućen sjaj svoje čežnje.


Ferid MUHIĆ

 

pozovi-sprijeci

CEROVO_Monitor_baner_310x60

 

Monitor u novom broju donosi

Monitor broj 1474  18. januar 2019.     ONO ŠTO NADLEŽNI NE SMIJU DA VIDE:Ko...

 

Monitor broj 1473

Monitor broj 1473  11. januar 2019.         DUŠKO KNEŽEVIĆ I DOBRI MOMC...

 

Monitor broj 1469

Monitor broj 1469 / 14.decembar 2018. AD AVALE DO BJELASICE - KAKO VLAST POMAŽE...