Monitor.co.me

ZORAN RAKOČEVIĆ, REDITELJ: Nemaština je zadobila novi oblik

E-mail Ispis PDF
zoranNakon diplomiranja na Fakultetu političkih nauka u Podgorici i brojnih angažmana u neumjetničkim oblastima, Zoran Rakočević je završio pozorišnu režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Diplomirao je sa komadom Gospođica Julija Augusta Strindberga. Režirao je predstave na Budva Grad Teatru, CZK Tivat, CNP - Scena Akademija, i nezavisnim produkcijama ATAK Podgorica, Jazz Art Podgorica, Kolašinsko pozorište...Osnivač je, glavni organizator i programski urednik Međunarodnog festivala alternativnog teatra Korifej koji se održava u Kolašinu.

U decembru su bile dvije premijere predstava koje je Zoran Rakočević režirao - Ivo Vizin – kapetan od snova u produkciji Gradskog pozorišta Podgorica, Kotorskog festivala pozorišta za djecu i Kulturnog centra Nikola Đurković, kao i Gospođa Bovari u organizaciji Centra za kulturu Plužine i Opštine Plužine, u saradnji sa Alternativnom tetatrskom aktivnom kompanijom (ATAK).

MONITOR: U decembru je bila premijera predstave „Ivo Vizin- kapetan od snova", koju ste režirali prema tekstu Jelene Milošević. Bavili ste se djetinjstvom Iva Vizina i njegovim dječačkim herojskim djelima. Pretpostavljam da je bio veliki izazov upustiti se u režiju predstave koja je namijenjena djeci starijoj od dvanaest godina?
RAKOČEVIĆ: Izazov je zaista pojam koji definiše kompletnu sinergiju svih činilaca procesa. Dato mi je veliko povjerenje od strane Gradskog pozorišta Podgorica i Kotorskog festivala pozorišta za djecu, napravljena je odlična podjela, i glumačka i ostatka autorskog tima, tako da je izazov od samog starta bio dio stvaralačke atmosfere. Rijetke su predstave u kojima svaki glumac zaista uživa i gaji posebne emocije prema svom liku i samoj temi kojom se komad bavi. Mislim da se zato ljudi iz ove ekipe i ne štede, jer njihova srčanost i poštenje dopire do svakog gledaoca.

MONITOR: „Ivo Vizin – kapetan od snova", kako je najavljeno, je i topla priča o ljubavi, odrastanju, napuštanju i, na kraju, o pobjedi dobra nad zlom, a govori o najpoznatijem kapetanu iz Boke i prvom Slovenu koji je oplovio svijet. Kakav pomak vam je ova predstava donijela i kako Vi vidite današnje mlade generacije?
RAKOČEVIĆ: Polazne tačke našeg Iva Vizina su male. Nemaština, glad, odlaženja, geografski zapećak, kamene gore i nemilosrdno more... I ljudi koji samo u pučinu gledaju. Uvijek mi ta surovost postavlja enigmu – da je nije bilo, da li bi uspjeha bilo. Uroš Tošković kaže da njega samoga ne bi bilo, da se nije Drugi svjetski rat desio. Kako god, od rada na ovoj predstavi vjerujem u opit života kao neki auto-test. Naš život smo mi sami i prirodno je da iznova raskrojimo svoju kožu i prebrojimo sebi godove. Život klinaca se promijenio u posljednjoj deceniji, oni već sa četiri godine ne znaju šta će sa sobom, jer imaju problema s konekcijom, rezolucijom i maštom. Nemaština je zadobila novi oblik: ne-mašte.

MONITOR: Dio ste nezavisne pozorišne scene u Crnoj Gori, koja je poslednjih godina oživjela. Prvenstveno mislim na predstavu "Pometnje pitomca Terlesa" u u produkciji ATAK-a i KIC-a "Budo Tomović" - priču o sazrijevanju mladica u procjepu između militarističke discipline i razuzdane čulnosti i seksualnog oslobađanja.
RAKOČEVIĆ: Nezavisna scena u Crnoj Gori zapravo ne postoji. To što ima nekoliko organizacija uglavnom nevladinog tipa, nije znak da nezavisna scena živi, a samim tim ni pluralizam u kulturi. Doduše, često se postavlja pitanje treba li to nama, jer se politička ravan pitanja ne smije zanemariti. Mislim da ovo i dalje tranziciono društveno stanje ima značajnu dozu samodovoljnosti na raznim nivoima. Koji su to, recimo, centri za kulturu u Crnoj Gori koji podržavaju tu scenu? Ima ih, naravno, ali par. Šta je u njihovom fokusu? Šta treba da se uradi da oni konačno počnu da dovode predstave koje, recimo, ATAK postavi u Podgorici? Zašto nam ne odgovaraju na mailove? Tako i Terles, jedna vrlo hrabro i živopisno odigrana monodrama, koja skenira prije svega današnjeg crnogorskog adolescenta – odigrana je u Podgorici, Tuzima, Tivtu, Nikšiću, Kolašinu i na Cetinju u zgradi FDU. Ostali se ne javljaju na telefon. Mislim da stvar mora da se rješava iz centra. Takođe, možemo ujedinjeni da pokušamo više. Mislim da bi na primjer FIAT ili neki sličan festival mogao da okupi tih tri ili pet predstava koje izađu na godišnjem nivou.

MONITOR: Režirali ste „Gospođu Bovari" Gistava Flobera, takođe u produkciji ATAK-a, na tragu ideje da je „klasika nova alternativa". Predstava, koja je premijeru imala u Plužinama, je Intrigantno savremeno čitanje klasičnog djela, pa nam kažite o toj rediteljskoj viziji i koliko Vas je opterećivao taj pritisak savremenosti komada?
RAKOČEVIĆ: Flober je zatvaran zbog tog romana. Jedna žena je konačno progovorila i stupila u akciju. Prišiva mu se i odbrambena završnica govora u sudu: „Madam Bovari, to sam ja". Mi smo inscenaciji pristupili uzimajući nekoliko značajnih fragmenata romana, to jest nekoliko glavnih događaja, tretirajući savremeni paradoks oholosti i otuđenja među ljudima. Naslovna junakinja je nesnađena u braku i životu, crpeći svoj ljudski i emotivni kapacitet do granice samouništenja. Njena dezorijentacija sadrži floberovske elemente žene koja prkosi muškarcu i sredini, ali i aktuelizaciju njenog traganja za boljom duševnom sredinom.

MONITOR: U Crnoj Gori je primjetna pojava kritičkog teatra. Postavljaju se komadi koji nas tjeraju na preispitivanje sadašnjosti.
RAKOČEVIĆ: To je naravno karakteristika teatra uopšte. I kritički stav i preispitivanje sadašnjosti. Samo se razlikuju sredstva i žanrovi. Pojavnost toga o čemu govorite kod nas nije novina, ali nikada nije došlo do kontinuiteta, jer smo mala sredina. Didaktički teatar je zdrav. Mogu da ga rade i srednjoškolci, studenti, sindikati da je sreće. To je svugdje u svijetu normalno. Kod nas je ipak vjerovatnije očekivati to u nekom podrumu, jer se i dalje na to gleda kao na viši stepen subverzije. Nažalost, zdrava društvena kritika je od strane i vlasti i opozicije izmanipulisana i izloženi smo problemima kad god progovorimo, jer se gubi povjerenje u dobronamjernu konstruktivnost.

MONITOR: Provokacija je veoma zanimljiva u pozorištu. Šta mislite o tome u okvirima umjetnosti – estetike?
RAKOČEVIĆ: Volim da pogledam takvu predstavu, ali mislim da je uvijek mač sa dvije oštrice. Gledao sam dosta projekata gdje je sama sebi svrha, gdje nije uspjela da ostvari neke više umjetničke standarde. Radikalna sredstva moraju da proističu iz žestokih pobuda. U svakom slučaju, prije sam za propalu provokaciju, nego za propali pragmatizam.

MONITOR: Kako vi vidite kulturnu strategiju Crne Gore?
RAKOČEVIĆ: Ne poznajem baš dobro strateška dokumenta, ali znam da treba otovoriti još nekoliko pozorišnih centara u Crnoj Gori i značajno ojačati aktere nezavisne scene. Generalno gledano, ulaganje u kulturu je jedina prava borba za crnogorski identitet, pa se nadam da će kulturni budžet rasti u skladu sa patriotizmom. A novca u Crnoj Gori ipak ima; pogledajte kakva se auta voze i kako se jede po skupim restranima u skupim hotelima.

 

Miroslav MINIĆ

 

pozovi-sprijeci

CEROVO_Monitor_baner_310x60

 

Monitor u novom broju donosi

Monitor broj 1478. 15. februar 2019.       SANADERIZACIJA MILA ÐUKANOVIĆA:Parti...

 

Monitor broj 1477

Monitor broj 1477  8. februar 2019.       Priajtelji iz devedesetih:TAJNE PR...

 

Monitor broj 1476

Monitor broj 1476  1. februar 2019.       AFERA ATLAS:Kako je Prva banka pre...