Monitor.co.me

Pisac za dvadeset drugo stoljeće

E-mail Ispis PDF
Kada sam, svojedobno, na pozornicu Pozorišta Prijedor postavljao Kišovu adaptaciju njegove Grobnice za Borisa Davidoviča, ni slutio nisam da će rad na toj postavci odrediti neke moje vrlo značajne literarne afinitete. Od te,inače festivalski verifikovane i nagrađivane predstave, promijenio sam gledanje na određene predjele literature i na ono što se naziva politički teatar, bar u jugoslavenskim okvirima.

Danilo Kiš, dragulj literarnog meditiranja o prošlosti i sadašnjosti, učinio mi je golemu polzu, jer je druženje sa životnim oporostima tipa gulaga i književnim lucidijama u profiliranju temeljne storije ovog remek djela proze, bilo toliko zanosno i ostrašćujuće, da mi mnogi prizori ove guste proze,vrlo često, i danas, ne daju snu na oči.

Kiš je napravio prozu u kojoj je, uz minimalne intervencije dramatsko postalo čista drama u njenom najizvornijem značenju!

Ali, zašto kad danas govorim o Danilu Kišu zapravo vrlo svjesno potenciram vlastiti sud da je to pisac za dvadesetdrugo stoljeće?

U Kišovom slučaju dileme su isključene. Pisac koji briljantno barata najsuvremenijim i danas nedosegnutim literarnim formama,poznavalac poetika koje plijene čitateljstvo naširih mogućih afiniteta, napisao je duboko oljuđen traktat o tragedijskoj sferi patnje uzrokovane političkim zabludama,koje suobilježile dvadeseto stoljeće. Kako je to učinio? Usudio bih se kazati alkemijom literarnosti koja je uzbuđujuća u namjeri,u literarnoj provedbi, konačno u rezultatu koji donosi prozni doseg i danas daleko iznad onoga što se kod nas proglašava vrhunskim!?

Kiš je majstor forme, ali u ovoj gustoj nisci tragedijskih prizora oko sudbe Borisa Davidoviča,suština je ono što plijeni i čitaoca i gledaoca. Pisac je prodro u samu srž ljudske patnje, osjećajući bol i vapeći za rješenjima kompleksnih političkih nedođija u kojima ni obični smrtnici, a kamoli revolucionarnom dogmom obilježeni i opervaženi volšebnici povjesnog huja europskih paralela, bivaju stavljeni u kristolike pozicije i prometejske bolne zablude.

Kiš nije samo vrstan pripovjedač,on je, pak, žrec jedne nove logike koja ljudsku patnju ne promatra uobičajenim humanističkim parametrima. Boris Davidovič je odslik te nove logike revolucionarnosti koja niče,koja se uspinje na humusu intelektualnih spoznaja i opservacija današnje europske civilizacije. Kada bih promišljao u političkim kategorijama, u dobu naše pomućenosti Kišova logika bi imala nešto od Berlinguerovske političke angažiranosti, izrasle iz osjećanja intelektualne nadmoći.

Danilo Kiš, koji mi u dvadesetom stoljeću najviše imponira uz Miroslava Krležu, ovom je prozom postavio temelje novog humanizma, strasti da se intelektom i moćnim književnim izrazom pobjeđuje tama totalitarne svijesti i donosi među ljude osvještena potpuno nedogmatska istina.

Boris Davidovič postao jer metafora Prometeja dvadesetog stoljeća, postao je, zapravo, složeni sklop koji ispušta krik uzrokovan anticivilizacijskim činodejstvom, kada bi civilizacija morala biti u zenitu i donositi plodove stoljetnih humanističkih napora najnaprednijih mislilaca i revolucioniranja samog mišljenja.

Grobnica za Borisa Davidoviča, možda to nije slučajno, svoje je teatarske uspone i festivalske uspjehe imala u BiH u zeničkom teatru, kroz maestralno rediteljsko čitanje Ljubiše Georgievskog, koja je harala Sterijinim pozorjem u Novom Sadu,a prijedorska predstava bila je laureat Pozorišnih igara BiH u Jajcu.

I književni i teatarski život Grobnice samo osvještavaju i potvrđuju misao o piscu dvadeset drugog stoljeća, Danilu Veličanstvenom (!!!) Kišu.


Gradimir GOJER

 

pozovi-sprijeci

CEROVO_Monitor_baner_310x60

 

Monitor u novom broju donosi

Monitor broj 1478. 15. februar 2019.       SANADERIZACIJA MILA ÐUKANOVIĆA:Parti...

 

Monitor broj 1477

Monitor broj 1477  8. februar 2019.       Priajtelji iz devedesetih:TAJNE PR...

 

Monitor broj 1476

Monitor broj 1476  1. februar 2019.       AFERA ATLAS:Kako je Prva banka pre...