Komunistička vlast je donijela Crnoj Gori kulturni preporod, ali i dosta štete i to najviše zbog eksperimentisanja sa najkvalitetnijim stvaraocima. Agitprop, koji je funkcionisao u periodu od 1945. do 1952. godine, bio je glavno partijsko tijelo u kreiranju kulturne politike. Po njegovom nalogu osnovane su kulturne institucije, a umjetnici i naučnici su od Agitpropa dobijali naloge. Svemoćni Agitprop je, na primjer, kontrolisao umjetničku školu u Herceg Novom, književni časopis Stvaranje, časopis Istorijske zapise, pozorišta i preduzeće za proizvodnju filmova Lovćen film. Ovu fazu crnogorske kulture karakterisala je stroga partijska kontrola, ali i visok kvalitet stvaralaštva. U Crnoj Gori je stvarala elita. Agitprop je uspio da u Crnu Goru vrati Lubardu i Milunovića, a Lalić, Banjević i Đonović su predvodili književnu scenu.
KVALITET UZ PROPAGANDU: Vlast je okupila i finansirala zapaženu elitu, koja je stvarala kvalitet, u kome je, naravno, bilo i političke propagande. Direktor umjetničke škole i poznati slikar Miloš Vušković je bio zapažen politički karikaturista, dok je Ratko Đurović, scenarista filmova Velimira Stojanovića, bio jedan od najvećih partijskih aktivista. Dobar primjer partijskog uticaja je film Lažni car u kome je protivljenje Rusiji očigledno (otpor našeg cara njihovom caru), a scenario i film su nastali u periodu sukoba sa SSSR-om. Isto je i sa filmom Četiri kilometra na sat u kome se ismijava međuratni politički pluralizam.
Ova kulturna produkcija je bila iznad finansijskih mogućnosti Crne Gore. Publika je bila suviše malobrojna, nezainteresovana i siromašna da bi se uloženi novac i postignuti kvalitet isplatili, i nastupila je recesija. Šezdesete godine su obilježene nazadovanjem. Jedan od poznatijih partijskih aktivista u crnogorskoj kulturi Milo Kralj o ovom periodu se 1986. godine prisjećao: „U oblasti kulture nastaje period stagnacije. Jedno po jedno nestaju sva pozorišta (sem titogradskog), ukida se Naučno društvo, prestaje da izlazi Omladinski pokret, ukida se, to jest spaja sa Stvaranjem časopis za mlade Susreti, Pobjeda još ranije prelazi sa dnevnog na izlaženje jedanput, odnosno dvaput nedjeljno, reducira se program Radio Titograda, likvidira se nekad uspješna i jedina filmska kuća u Republici Lovćen-film. Posebno kulturno sivilo vlada u sredinama van republičkog centra."
ODLAZAK IZ CRNE GORE: Najveći broj elitnih stvaralaca odlazi iz Crne Gore. Razlog za propadanje kulture bila je posrnula ekonomija. Zvaničan stav je bio da kultura može da čeka dok se poboljšaju materijalne prilike. Tako bi se nastavilo da eksplozija nacionalizma nije ukazala na potrebu i značaj kulture u ideološkoj borbi. Pojava crnogorskog i srpskog nacionalizma krajem šezdesetih godina u Crnoj Gori pokazali su Partiji da su prazan prostor u kulturi popunile njoj neprijateljske idelogije i da je to bila opasna situacija, jer su mase to prihvatile.
Gotovo po hitnom postupku CK SK Crne Gore je na sjednici 23. decembra 1970. godine usvojio Platformu za razvoj crnogorske kulture. To je najvažniji dokument u razvoju kulture SR Crne Gore. Platforma je, između ostalog, predviđala: osnivanje Univerziteta i CANU, razvoj Radio-televizije, prelaz Pobjede na dnevno izlaženje, nastavak rada na pisanju višetomne Istorije Crne Gore i izradu Enciklopedije. Jedna od važnih odluka je napuštanje doktrine da kulturni razvoj mora pratiti ekonomski razvoj, što je kulturi omogućilo finansiranje iznad realnih mogućnosti.
Nova kulturna politika je, u suštini, bila kulturna revolucija i ideološka ofanziva Saveza komunista. U odnosu na prethodni period, kada je kultura uglavnom bila za društvenu elitu, nova kultura je namijenjena radničkoj klasi, odnosno masama, jer je Partija na taj način htjela da pobijedi tradicionalističku kulturu koja je bila izvorište nacionalizma. To je bila revolucija odozdo. Revolucija odozgo je bilo rušenje elitizma. Povedena je borba protiv intelektualaca, birokratije i ekonomskih liberala, kojima je elitna kultura bila znak statusnog simbola. Politiku antielitizma pratio je i koncept usmjerenog obrazovanja čija je suština bila ukidanje gimnazija kao rasadnika elite, i forsiranje zanatskog obrazovanja, kao rasadnika radničke klase. Elitizam je tada bio znak klasne nejednakosti. Vlast je od intelektualaca tražila da ne gaje samosvijest o društvenom elitizmu. Progonila je akademizam, a intelektualni rad svela u istu ravan sa manuelnim. To je bilo u skladu sa stihom Vita Nikolića u kome se izjednačavaju cvijeće i trava.
AKADEMIK KAO RADNIK: Čak je i finansiranje kulture bilo u znaku izjednačavanja akademika i manuelnih radnika. Zamišljeno je da se finansiranje odvija na osnovu „samoupravnog sporazuma o udruživanju sredstava", odnosno na osnovu slobodne razmjene rada između neposrednih proizvođača i SIZ-a za kulturu. Prosto rečeno to je trebalo da izgleda ovako: radnici pjesnicima daju samoupravni čelik, a pjesnici radnicima samoupravnu poeziju. Ovo je bio najveći dogmatizam u razvoju kulture i obilježje kulturne revolucije, koja nije bila radikalna. Ona nije kidala veze sa prethodnim kulturnim nasljeđem i zadržala je obilježje nacionalne pripadnosti.
Za 15 godina stvorene su 53 nove institucije i 14 kulturnih smotri, što je bilo impresivno, ali je, zbog gušenja elitnog stvaralaštva, dominirala osrednjost. Univerzitet i CANU nijesu stvarali elitu već sluge radničke klase. Zato, iako je od 1970. godine mreža kulturnih institucija bila značajno razvijena i uloženo više novca, pedesete ostaju zlatni period i renesansa crnogorske kulture u komunizmu. Pokazalo se da je bolje imati elitne pojedince, nego mediokritetske institucije.
TURBO FOLK I NACIONALIZAM: Samoupravna koncepcija kulture nije ostvarila glavnu ulogu. Nijesu je prihvatili radnici. Oni su preferirali jeftinu zabavu oličenu u novokomponovanoj muzici, zbog čega se Partija borila protiv kafanskog folka, kao jeftine zabave pune kiča i šunda, ali i drugih „nesocijalističkih" muzičkih pravaca kao što su rok i pank. No, ovi pravci su bili popularni, a zvanična monotona kultura je, pod uticajem ekonomske krize, počela da propada početkom osamdesetih godina. Za nju nije bilo novca, dok su izvođači novokomponovane muzike zarađivali na tržištu. Odgovor Partije je bio jalov. To su bili borba protiv komercijalizacije kulture i uvođenje amaterizma.
Uništavanje elitizma i akademizma, i uvođenje amaterizma, kao i nemoć da se izbori sa tržišnim prednostima turbofolka, doveli su početkom devedesetih godina crnogorsku kulturu u nezavidnu situaciju. Svrgavanje elitizma uticalo je, prije svega, na uništavanje estetskih i etičkih vrijednosti kulture. Uništena je neophodna kritika. Zato su turbofolk i nacionalizam uspjeli kao kontrarevolucija primitivizma u izvođenju otuđene radničke klase. U socijalizmu su preživjeli kao korov, a potom su se, zbog isplativosti, podrške nove vlasti i većine stanovništva, pretvorili u glavnu silu. Neuspjeh je i to što komunistička vlast nije uspjela da od kulture napravi profitabilnu djelatnost. Kultura i elita su bile isključivo trošak, a samo je od vlasti zavisilo koliko će uočiti njihovu nematerijalnu i dugoročnu korist.
Dragutin PAPOVIĆ
