Povežite se sa nama

FOKUS

21. MAJ, DESET GODINA KASNIJE: A đe je nezavisnost

Objavljeno prije

na

Deset godina od referenduma o nezavisnosti Crne Gore, svi koji ovih dana posmatraju prenos iz ovdašnje Skupštine ne mogu se oteti utisku da predreferendumska kampanja i dalje traje.

Zato, možda, priču o zaletima i dometima u protekloj deceniji valja početi od nespornog: prema službenim rezultatima Referendumske komisije na glasanje 21. maja 2006. godine izašlo je 419.240 birača ili 86,5 odsto upisanih u birački spisak. Crnogorsku nezavisnost podržalo je 230.661 glasača ili 55,5 odsto. Protiv je bilo 185.002 glasova ili 44,5 odsto.

Već na prvi pogled, u odnosu na dan referendumskog glasanja, Crna Gora ima drugačiju državnu zastavu, himnu i datume praznika. Isti je premijer Milo Đukanović i isti DPS. U kabinetu predsjednika države sjedi isti čovjek – Filip Vujanović. I tadašni predsjednik parlamenta Ranko Krivokapić je dočekao u svojoj fotelji pisanje ovog teksta, ali nije na njoj osvanuo. Smijenjen je.

Da bi se primijetile ostale razlike treba pažljivo razgrnuti kamuflažne mreže koje svakodnevno šire i postavljaju glasnogovornici vladajućeg DPS-a i njihovi medijski eksponenti.

Premijer se nedavno pohvalio kako je danas u Crnoj Gori 40.000 zaposlenih više u odnosu na referendumsku 2006. (Monstat kazuje da je prije deset godina posao imala 151 hiljada stanovnika). Prosječna plata sada je 70 odsto veća nego prije deset godina, naveo je Đukanović.

Samo koji dan ranije, nekadašnji ministar finansija i savjetnik premijera Đukanovića Milorad Katnić predstavio je svoje istraživanje prema kome trećina zaposlenih u Crnoj Gori radi na crno ili u sivoj zoni pošto im poslodavci dio zarade isplaćuju na ruke uskraćujući i državu i njih za dio poreskih prihoda i doprinosa za zdravstveno i penziono osiguranje. „Po osnovu izbjegavanja plaćanja pripadajućih poreza i doprinosa za nefomalno zaposlene radnike, budžet Crne Gore u 2014. godini je imao manje prihoda za 140 miliona, što čini 9,4 odsto ukupnih prihoda” saopštio je Katnić.

Ne postoje valjani podaci, pa je teško upoređivati ovu računicu sa stanjem prije referenduma. Za neke druge podatke to je moguće. Prema Agenciji za sprječavanje korupcije broj zaposlenih koji platu primaju iz državnog budžeta porastao je, unazad deset godina, za 120 odsto – sa 1,7 na četiri hiljade. Istovremeno, računica je Monstatova a objavljuje je Građanska alijansa u publikaciji 10 godina nezavisnosti – pogled iznutra, broj zaposlenih u privatnom sektoru smanjio se za skoro četiri petine (77 odsto).

Na tržištu rada, istovremeno, posao traži skoro deset hiljada visokoškolaca. Među njima 270 magistara i desetak doktora nauka. Da li je to cijena njihovog pogrešnog izbora ili posljedica odsustva jasne strategije državnog razvoja? Uglavnom, o tome šta i kako ima prođu na ovdašnjem tržištu rada par riječi nam je, prije dvije godine, prozborio tadašnji direktor Mašinske škole u Podgorici. Želite li siguran posao i dobru zaradu – vaša budućnost je na smjeru zavarivača, otkrio je tajnu poslovnog uspjeha u Crnoj Gori Žarko Borovinić.

I eto slike za proklamovano društvo znanja u kome inženjeri voze taksije i autobuse. Pravnici i ekonomisti prodaju švercovane cigarete i(li) raznose ležaljke po plažama izdatim u višedecenijski zakup privilegovanim tajkunima skrivenim iza of-šor kompanija. A postdiplomci političkih nauka spremaju se da ljeto provedu lijepeći plakate vladajuće partije (koalicije) glasno kličući partijskim šefovima. Sve u nadi da će biti primijećeni i prihvaćeni u društvo privilegovanih. Od toga zavisi njihova budućnost. U ovoj zemlji. Dok je ovo na vlasti.

Neposredno nakon referenduma Šon Burns, nekadašnji šef misije SAD-a u Crnoj Gori, čestita i upozorava: ,,Mora se ojačati vladavina prava, mora se podstaći ekonomski razvoj i poboljšati životni standard svih građana. Od suštinske važnosti će biti da Crna Gora sagradi državu u kojoj će bolje živjeti svi”. Četiri godine kasnije (2010) tadašnji i sadašnji premijer Đukanović ukazuje na nekadašnje, sadašnje i buduće prioritete ovdašnjih vlasti: „Uradimo da što je moguće više birača iz protivničkog tabora prevedemo kod nas”.

I koliko je zajedničkog između boljeg života za sve i prevođenja iz protivničkog tabora, toliko su sa današnjom državom zadovoljni svi oni koji su od raspada SFRJ sanjali nezavisnu Crnu Goru kao društvo slobodnih ljudi i ekonomskog prosperiteta zasnovanog na vrijednom i mudrom radu.

,,Izglasavanje nezavisnosti Crnoj Gori daje mogućnost da proširi granice slobode svojih građana i poboljša njihov život”, stoji u uvodniku dr Miodraga Perovića u prvom postreferendumskom broju Monitora. ,,U kojoj mjeri će se to ostvariti zavisiće od toga koliko će crnogorsko društvo biti u stanju da prevaziđe podjele oko državnog pitanja i zamijeni ih borbom za demokratizaciju i ekonomski razvoj…”.

Tri godine kasnije, dok pretprazničku majsku nedjelju obilježavaju radnički protesti i nagađanja o daljoj sudbini Kombinata aluminijuma (danas znamo – bankrotirao je) Goran Danilović, jedan od prvaka političkog bloka koji je do referenduma zagovarao očuvanje zajedničke države sa Srbijom, iskazuje iskrenu brigu za svoju i našu budućnost. „Treba da se pozabavimo time da li će loša ekonomska politika na domaćem planu izazvati ogorčenje, i da li ćemo taj krhki koncenzus o potrebi učlanjenja u EU – jedini koji imamo u Crnoj Gori – sačuvati do kraja”. Ni to nijesmo uspjeli. Ovonedjeljna rasprava pokazala nam je da se makar dio ovdašnje političke elite vraća u vrijeme borbe neprestane protiv planetarne zavjere pod komandom CIA-e i Vatikana (samo su u današnjem žargonu te neprijatelje zamijenili Brisel i Vašington).

Na sve savjete, kritike i upozorenja Đukanović je odgovorio – optužbom. „,,Bolju Crnu Gora ne mogu stvarati oni koji su sve uradili da Crne Gore ne bude”, objašnjava premijer u Pljevljima, prije pet godina, insistirajući da je njegovim političkim oponentima „cilj da dovedu do preispitivanja nezavisnosti Crne Gore”. Premijer nam do danas ni jednom nije objasnio zašto bi se bilo ko i bilo kada plašio preispitivanja crnogorske nezavisnosti – ako njeni građani dišu slobodno, punim plućima; ako žive pristojno od svog poštenog rada ne strahujući ni od svoje starosti ni od budućnosti svog potomstva; ako njihovo mjesto u društvu određuju karakter, znanje i sposobnost pregnuća a ne politička, klanovska ili nacionalna pripadnost.

Umjesto toga, premijer skupa sa saradnicima, i danas ubjeđuje sve okolo, da su oni koji su 2006. glasali za zajedničku državu sada veća prijetnja našoj budućnosti od kontroverznih biznismena, dokazanih kriminalaca sa državnom potporom i korumpiranih vlasti. Čak i onih koji su stavili potpis na dukument prema kome su baš oni vođe organizovane kriminalne grupe koja je rodni grad i voljenu državu opljačkala za desetine miliona eura na tom kantaru vrijede više od kritičara vlasti.

Crna Gora je zemlja u kojoj je nepametno pitati o uzrocima rastuće nezaposlenosti među mladima. Ukoliko ne želite da vas proglase za neprijatelja države ne treba propitivati o rastu javnog duga koji se od proglašenja nezavisnosti utrostručio – sa 700 miliona na 2,1 milijardu eura. Tek ne smijete ni razmišljati o državnim garancijama datim postojećim i nepostojećim kompanijama. I uglavnom isplaćenim novcem poreskih obveznika. Uzalud vas Državna revizorska institucija uvjerava da skoro 300 miliona eura državnih garancija nijesu date po zakonu i važećim podzakonskim aktima. Premijer tvrdi da je sve rađeno sa najboljom namjerom. I tu nema potpitanja. Ni mjesta za sumnje.

Na prvu godišnjicu nezavisnosti, Đukanović je predskazivao: ,,Imamo vrlo poželjno prestrukturiranje privrede Crne Gore u pravcu razvoja turizma i usluga, što je savremena ekonomska tendencija…”. Deceniju kasnije trgovina i turizam čine dvije trećine našeg BDP-a. Istovremeno, prema podacima Monstata, to su dva najgore plaćena sektora u crnogorskoj ekonomiji.

Pogrešna politika ubila je industriju i pomorsku privredu. Između ostalog, zbog toga je danas pokrivenost uvoza izvozom skoro pa duplo manja nego što je to bila 2006. (17,2 u odnosu na 30,3 odsto). Za ilustraciju: Crna Gora je 2014. uvezla vode za sedam miliona eura, iako ovdje postoji sedam fabrika koje se bave flaširanjem vode za piće.

Vlast je, istovremeno, ostala bolećiva prema svojim poslovnim favoritima, pa je poreski dug dupliran sa 335 na 720 miliona eura. Među dužnicima su i državna preduzeća koja u svojim završnim računima iskazuju – profit. Zašto ne plaćaju poreze nema objašnjenja.

Kada će biti bolje?

,,Nemoguće je početi gradnju autoputa, ako prethodno nemate novi Ustav, na osnovu kojeg je nužno donijeti seriju novih zakona, uključujući i Zakon o koncesijama… Takođe, nemoguće je početi takve radove ako nemate Prostorni plan države i iz njega izvedenu prostorno-plansku dokumentaciju nižeg reda… Mi smo, najzad, sve to pripremili…”, pohvalio se premijer Đukanović najavljujući početak „fizičke realizacije autoputa od Bara do Boljara”. Bilo je to u maju 2008. godine. Prošlog maja održana je, po drugi put, svečanost kojom je najavljen početak gradnje. Iz vlade su nas, sve do prošle nedjelje, uvjeravali kako će radovi na autoputu – ali stvarno – početi u maju ove godine. Još čekamo.

Zvanično – Crna Gora ima jedan od najgorih zdravstvenih sistema u Evropi. Njeni osnovci spadaju među najnepismenije evropske đake svog uzrasta. Manje više svi koji su štrajkovali u maju 2006. ili 2007. godine štrajkuju i danas (KAP, Boksiti, Dakić). Samo su neki, u međuvremenu, postali bivši radnici. Porastao je i broj neisplaćenih zarada koje im duguju poslodavci – a među njima je i država. Samo su vladine priče i obećanja ista – autoput, hidrocentrale, vodovodi, ekskluzivni hoteli i novi gradovi samo što nijesu…

„Nekompetentnost, beskrupuloznost, hipokrizija i pohlepa još više jedu naše vrijeme i naše živote. Javne institucije i servisi ostavljaju loš utisak. Politika i dalje djeluje kao najunosniji posao u Crnoj Gori. Pošten biznis i dalje zahtijeva mazohističku poslovnu misiju. Špekulativni i namješteni poslovi favorizovano stiču legitimitet”. Ovako je Rade Bojović, nekadašnji koordinator Pokreta za nezavisnu Crnu Goru ocijenio prvu godinu crnogorske nezavisnosti. Šta danas dodati, a ne ponavljati se?

Jedno je sigurno: nije zbog ovakve države u neravnopravnu bitku protiv Miloševića i njegovih namjesnika – Bulatovića, Đukanovića, Marovića – onih strašnih devedesetih – krenula crnogorska mladost, predvođena LSCG-om. Deset godina je povod da se podsjetimo: još nijesmo ispunili dug, prema sebi i prema Crnoj Gori.

Ideologija i(li) profit

Dok je Milo Đukanović bio komunista i pod komandom Slobodana Miloševića branio Jugoslaviju, u Crnoj Gori je započela permanentna akumilacija kapitala. Krenulo je švercom oružja na prostoru nekadašnje SFRJ. Nastavilo se dobijanjem novca iz primarne emisije, pljačkom društvenih preduzeća, međunarodnim krijumčarenjem duvana i nafte a završilo trgovinom automobilima ukradenim ili skinutim sa osiguranja širom Evrope. I sumnjom da je njegov režim uključen i šverc narkotika. Makar na način da nijesu kvarili posao klanovima koje su, prema optužnicama i presudama iz inostranstva, predvodili Darko Šarić, Safet Kalić i Naser Keljmendi.

Kada je demokrata Đukanović branio SRJ, sada od Slobodana Miloševića i Momira Bulatovića, ista družina je kroz privatizaciju državnih preduzeća i berzanske špekulacije uvećavala bogatstvo. Prinudna rasprodaja imovine državnih fondova i masovna vaučerska privatizacija pomogli su formiranje nove poslovne elite. Neki od njih nijesu imali ni firmu ni kancelariju kako bi, makar formalno, pravdali bogatstvo stečeno preko noći. Tržište, pravdali su ih. Nepoznavanje osnovnih zakonitosti istog tog tržišta mnoge je koštalo bogatstva. Otišlo po nabavnoj cijeni, kako bi rekli Cetinjani iz jednog poznatog vica.

Dok je državotvorno osviješćeni Đukanović izgarao za obnovu crnogorske države, vodeći ljutu bitku sa domaćim i stranim neprijateljima, partijski i školski drugovi, rođaci i kumovi utvrđivali su monopole, preko noći sticali bogatstvo mešetareći berzom (zarada od duvana je, kažu, bila samo dječija igra) i kovali planove kako će stečeno desetostruko i stostruko uvećati kad izgrade kule i gradove iz mašte. Danas, najprivilegovaniji predstavnici nove klase svoje gubitke prebacuju na teret države i njenih građana, a vlast – širokogrudo – plaća. Nekima sigurno utočište i dokumenta, drugima državni novac za očuvanje likvidnosti i pokrivanje dugova, trećima nove privilegije i unosni poslovi.

Danas, kada kao nosilac plamena evroatlantskih integracija Đukanović Crnu Goru vodi ka punopravnom članstvu u NATO savezu (o članstvu u EU sve manje se govori i sve više je onih – i u vlasti i u opoziciji – koji se nadaju da od tog posla neće biti ništa) broj siromašnih raste, progon neistomišljenika traje, ubice se i dalje vode kao NN lica, zdravstvo i obrazovanje postaju biznis a ne temelji zdravog i prosperitetnog društva… I ponovo se priča o prodaji crvenog pasoša (ekonomsko državljanstvo), ponovo se političke krize pokušavaju iskoristiti za grabljenje ekonomskog ćara (Buljarica) a politika se svodi na vjeru i naciju. I pravljenje razlika tamo gdje ih nema. Ili ne bi trebalo da ih bude.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POTPISAN TEMELJNI UGOVOR IZMEĐU VLADE I SPC-a: Ispalo, tako, kako je ispalo 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Patrijarh SPC-a  Porfirije i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin. Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i oštrih prepirki o ulozi i mjestu Srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore

 

U srijedu ujutro je osvanula vijest da su u Vili Gorica predsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović i njegova Svetost patrijarh Srpske pravoslavne crkve (SPC) Porfirije Perić iznenada i konačno stavili potpise na Temeljni ugovor (TU) kojim se uređuju odnosi između države i većinske crkve u Crnoj Gori. U tu svrhu patrijarh i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Glavni domaćin, predsjednik Vlade, je 31. jula izjavio da je informacija da će Temeljni ugovor biti potpisan 3. avgusta zapravo „dezinformacija“ kao i da sami datum još nije bio preciziran. Na jučerašnjem presu je kazao  da nije znao datum već je očekivao 6. ili 14. avgust ali je ispalo tako kako je ispalo.

Tehnički čitava operacija je izvedena maltene besprijekorno. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin.  Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i često oštrih prepirki o ulozi i mjestu srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore.

Ubrzo je stiglo saopštenje Demokratske patrije socijalista (DPS) i njenih satelita kojim se traži izglasavanje nepovjerenja Vladi radi „zaštite vitalnih državnih interesa Crne Gore“ i očuvanja „šansi da naša zemlja krene putem evropske integracije“.  Vlada je optužena da je „stavila odnos sa SPC-om u prvi plan“, da je „dovela do podizanja tenzija u društvu“ te da je izgubljeno vrijeme za kvalitetno ispunjavanje obaveza iz evropske agende“. Dostavljeni su potpisi 36 poslanika, bez Bošnjačke stranke (BS) i Albanske koalicije. Da bi oborili Vladu DPS-u će trebati i makar jedna glas iz stare parlamentarne većine. Iz Vlade i URA-e je odgovoreno da je ugovor sa SPC-om  „formalno-pravno marginalno pitanje koje određenim političkim strukturama dugo vremena služi kao koristan politički alat za destabilizaciju i polarizaciju društva“ te da se treba okrenuti životnim pitanjima, suzbiti kriminal i ubrzati evropske integracije. URA je podsjetila da je u junu navršeno 10 godina od početka pristupnih pregovora s Evropskom unijom (EU) i da za čitavih 10 godina, Crna Gora je, kao najuspješniji pregovarač, uspjela privremeno zatvoriti samo 3 od 33 poglavlja.

Ove godine se navršava i 10 godina od Temeljnog ugovora koji je kao prijedlog DPS-ovoj Vladi tada dostavio pokojni mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović. Iz crkve je rečeno da na taj dokument, koji je inače bio puno povoljniji za crnogorske državne i nacionalne interese, nikada nije odgovoreno. Ugovor je trebao potpisati mitropolit Amfilohije u ime Episkopskog savjeta Pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Mnogi analitičari smatraju da je lideru DPS-a, sedmostrukom premijeru i dvostrukom predsjedniku zemlje Milu Đukanoviću više odgovaralo da drži pitanje odnosa sa SPC-om otvorenim i da koristi i podgrijava podjele u društvu kako bi lakše vladao. Đukanović je prve predsjedničke izbore 1997. godine dobrim dijelom dobio zahvaljujući podršci mitropolita Amfilohija koji mu je prije toga upriličio i posjetu Patrijaršiji u Beogradu i slikanje sa tadašnjim patrijarhom Pavlom. I referendum za nezavisnost 2006. godine je prošao bez problema zahvaljujući cetinjskom mitropolitu koji je upadljivo ostao po strani odbijajući da javno podrži blok za ostanak u zajednici sa Srbijom. Mitropolit je dosljedno pomagao režim uvijek skrećući zapaljivim izjavama fokus sa gorućih životnih tema na identitetska pitanja i tumačenje prošlosti.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KONTINUITET KADROVA BRISANIH IZ KAZNENE EVIDENCIJE: Kao rukom odnešeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imenovanje bivših osuđenika na značajne funkcije nije novina. Abazovićeva vlada tu se pokazala kao dostojan nasljednik prethodnika. Počelo je imenovanjem funkcionera koje je na nova radna mjesta preporučivala partijska pripadnost a ne iskustvo i stručnost. Nastavilo, promocijom osuđenika među članove odbora direktora najznačajnijih državnih preduzeća. Stigli smo do imenovanja dva puta osuđivanog pravnika na mjesto generalnog sekretara ANB-a

 

Sve je izvjesnije da bi „stara dobra vremena” vladavine DPS-a mogli pamtiti po prijateljima i bliskim saradnicima Mila Đukanovića koji su iz funkcionerskih fotelja završili u spuškom zatvoru. Eru, nakon demokratskih promjena, mogli bi obilježiti prijatelji i saradnici Dritana Abazovića koji su iz nekadašnjeg ZIKS-a stigli na državne funkcije.

Strogo pravno gledano, navedeno nije najprecizniji odraz naše svakodnevice. Od nekadašnjih su samo rijetki – Svetozar Marović i članovi njegove kriminalne organizacije (ili organizacija) iz Budve – stigli do pravosnažne osuđujuće presude. Ostali – od Vesne Medenice, Blaža Jovanića i Veselina Vukotića do Petra Lazovića – imaju status osumnjičenih ili optuženih pa tek treba da vidimo da li će se njihova saga završiti na sudu.

Po sličnom principu, ni novoimenovani Generalni inspektor Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) Artan Kurti nije osoba dva puta osuđivana na zatvorsku kaznu zbog izvršenih krivičnih djela, već „neosuđivano lice”. Pošto su podaci o njegovim osuđujućim presudama izbrisani iz kaznene evidencije.

Krivični zakonik CG predviđa takvu mogućnost. Riječ je o tzv. institutu rehabilitacije (vidjeti boks), mada je i dalje nejasno na koji način je Kurti ostvario to pravo. Još je upitnija odluka premijera Abazovića da na jednu od ključnih pozicija u ANB-u imenuje osobu, makar to bio i njegov blizak prijatelj, koja je kao maloljetnik osuđena za pokušaj ubistva upotrebom vatrenog oružja, a kao odrastao čovjek za nanošenje teških tjelesnih povreda i nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnog materijala. U oba slučaja na zatvorsku kaznu od 10 mjeseci.

Pošto je njegovo postavljenje objavljeno u Službenom listu, Kurti bi se već u ponedjeljak mogao pojaviti u ANB-u. Tamo bi, prema Zakonu o ANB-u, kao Generalni inspektor obavljao poslove unutrašnje kontrole, odnosno, brinuo o zaštiti podataka, realizaciji planova rada, primjeni i prekoračenju ovlašćenja, finansijskom poslovanju Agencije… Bezmalo, drugi čovjek ANB-a. Koji, prema onome kako sagovornici Monitora tumače važeće propise, ne prolazi uobičajene bezbjednosne provjere, pošto u Agenciju stiže odlukom Vlade.

Pravi čovjek na pravom mjestu?

Ministar bez portfelja u Vladi Crne Gore Zoran Miljanić, ne vidi u Kurtijevoj biografiji ništa sporno. „Ako neko uradi nešto kao maloljetnik, ako nijesu teža krvična djela, ako nije šverc droge, ne treba takvog čovjeka diskvalifikovati za čitav život, s obzirom na to da do danas nije imao sličnih krivičnih radnji, nego je bio uzoran službenik u Privrednom sudu”. Dalo bi se polemisati sa stavovima generalnog sekretara GP URA.

Recimo, da li su pokušaj ubistva, nanošenje teških tjelesnih povreda i(li) ilegalno posjedovanje oružja teža ili lakša krivična djela. Odnosno, mijenja li nešto u kompletnoj konstrukciji o dječijim nestašlucima činjenica da je novoimenovani generalni inspektor ANB-a osuđivan ne jednom nego dva puta.

Iz DPS-a su jedva dočekali zicer. „Tačno je da se Artan Kurti nije bavio švercom droge. Baš kao što je tačno i da su njegova braća od ujaka hapšena zbog krijumčarenja par stotina kilograma marihuana”, saopštio je poslanik i portparol te partije Miloš Nikolić. „I baš kao što je tačno da je zbog njihove odbrane – koju su iznosili po uputstvu Kurtija – jedno lice izvršilo samoubistvo kako bi sačuvalo svoju čast. Dakle, sem svega toga, i eto par pokušaja ubistava, Kurti je zaista jedan primjeran građanin”.

Premijera Abazovića ništa nije pokolebalo. „Pitanje je prirode posla”, komentarisao je Ranko Krivokapić, ministar vanjskih poslova, prijedlog da dvostruki osuđenik postane glavni kontrolor rada ANB-a. „Da je upravni odbor, možda bismo rekli da to ne utiče na prirodu posla. ANB služi za bezbjednost građana, sistema i mira, prati organizovani kriminal, plaćene ubice, pokušaje ubistva i atentata…”, nabrajao je Krivokapić.

Premijer mu je, kao odgovor, prebacio želju da spriječi promjene u ANB-u. „Većinski motiv Vlade je da se čiste službe od problematičnih ljudi. Motiv drugih je da se to spriječi”. Aabzoviću je u pomoć priskočio i ministar unutrašnjih poslova. „Što je najbitinije, čovjek je (Artan Kurti) prije ovoga radio u sudu. Ako je bio dostojan da radi u sudu, ne vidim problem da posle suda radi u Aganciji”, kazao je Filip Adžić.

Krivokapićevo pitanje – ko je bio predsjednik tog suda – ostalo je bez odgovora na prošlonedjeljnoj sjednici Vlade. Za naše čitaoce odgovor – Blažo Jovanić (Privredni sud u Podgorici).

Imenovanje bivših osuđenika na značajne funkcije nije novina. Abazovićeva vlada tu se pokazala kao dostojan nasljednik svojih prethodnika. Počelo je imenovanjem funkcionera koje je na nova radna mjesta preporučivala partijska pripadnost a ne iskustvo i stručnost. Ne možemo svi biti Nikola Tesla, pravdao je Abazović vladine odluke. Nastavilo se promocijom osuđenika (zloupotreba položaja) među članove odbora direktora najznačajnijih državnih preduzeća. Ovo je koaliciona vlada i moramo praviti kompromise, nanovo je pojašnjavao premijer. Tako smo stigli do imenovanja dva puta osuđivanog pravnika na mjesto generalnog sekretara Agencije za nacionalnu bezbjednost, zaduženog za unutrašnju kontrolu njenog rada. „Ovakav tip čovjeka nam treba kao kontrolor u ANB-u”, ostao je dosljedan Abazović.

Kakav „tip” nije precizirao: dva puta osuđivan; bez iskustva u službi; ili, prosto, prijatelj od povjerenja?

Neće ni službi to biti prvina. Zoran Lazović, nekadašnji visoki operativac ANB/SDB i doskorašnji pomoćnik direktora Odjeljenja za borbu protiv kriminala i korupcije u Upravi policije, svojevremeno je osuđen zbog nasilničkog ponašanja i nanošenja lakih tjelesnih povreda na uslovnu zakonsku kaznu. Skupa s njim tada je osuđen i Milivoje Katnić, doskorašnji Glavni specijalni tužilac.

Lazović i Katnić su, davne 1983. pretukli dvojicu posjetilaca diskoteke u (tada) titogradskom Studentskom domu, gdje su radili kao obezbjeđenje/redari. Na presudu su čekali osam godina, do  1991.

U međuvremenu, Katnić je radio u Sekretarijatu za narodnu odbranu SO Cetinje i Republičkom štabu za narodnu odbranu SRCG u Titogradu, iako je protiv njega vođen krivični postupak. Nedugo po pravosnažnosti osuđujuće uslovne kazne prešao je u Vojni sud u Podgorici. Sudija Apelacionog suda postao je 2005, iako je u njegovoj kaznenoj evidenciji i dalje stajala zabilješka o osuđujućoj presudi iz 1991. (morala je biti izbrisana nakon 1996, dok je Katnić imao pravo da zahtjev za postupak rehabilitacije podnese još tri godine ranije). Prema kaznenoj evidenciji, očigledno neažurnoj, Milivoje Katnić nije bio „neosuđivan” ni 2016. kada je postao Glavni specijalni tužilac. Podaci o uslovnoj kazni izbirsani su, na Katnićev zahtjev, tek 2019. Kako je do tada prolazio zakonom predviđene provjere za zaposlene u pravosuđu, niko ne pita.

Nema garancija da će Kurtija u Agenciji dočekati raširenih ruku. Pošto je otpala mogućnost višemjesečne provjere novoimenovanog Generalnog inspektora, u ANB-u su se dali u potragu za novim mogućnostima. Računaju, da su jednu možda pronašli. „Direktor Agencije može, privremeno, prekinuti ili zabraniti generalnom inspektoru vršenje kontrole iz razloga zaštite interesa nacionalne bezbjednosti”, piše u Zakonu o ANB-u (član 42). O tim mjerama direktor ANB-a „bez odlaganja”, obavještava predsjednika Vlade.

Kako je jasno da je izbor Sava Kentere za direktora ANB-a posljedica Abazovićevih ustupaka „međunarodnim partnerima” a ne njegov samostalan izbor, crnogorskom pravno-političkom haosu mogao bi se pridodati još jedan nevootvoreni front. Čudni su naši putevi ka Evropi.

 

Rehabilitacija

Krivični zakonik Crne Gore (član 118) predviđa da se rehabilitacijom „briše osuda i prestaju sve njene pravne posljedice, a osuđeni se smatra neosuđivanim”. Zakon predviđa da do rehabilitacije može doći po osnovu samog zakona (zakonska rehabilitacija) ili po molbi osuđenog lica i na osnovu sudske odluke (sudska rehabilitacija).

Zakonska rehabilitacija se daje „samo licima koja prije osude na koju se odnosi rehabilitacija nijesu bila osuđivana ili koja su se po zakonu smatrala neosuđivanim (već rehabilitovani – prim. Monitora) i nastaje u roku od jedne do pet godina nakon izdržane kazne, pod uslovom da u međuvremenu ne počine novo djelo. Slična pravila su i za tzv. sudsku rehabilitaciju.

Krivični zakonik precizira i prestanak pravnih posljedica osude: „Kad proteknu tri godine od dana izdržane, zastarjele ili oproštene kazne, sud može odlučiti da prestane pravna posljedica osude koja se odnosi na zabranu sticanja određenog prava, ukoliko već nije prestala usljed rehabilitacije”.

Iz ove perspektive, Artan Kurti s pravom kaže kako je „neosuđivan”.

 

Nijesmo sami

Sličnih primjera bilo je i u komšiluku.

Vojislav Koštunica je, 2004. za ministra policije u vladi imenovao Dragana Joćića. Mediji su se momentalno domogli informacije da je novi ministar, kao maloljetnik, osuđen na uslovnu zatvorsku kaznu zbog obijanja trafike. „Vlada neće prihvatiti bilo kakvu ocenu ili diskvalifikaciju koja ima senzacionalistički karakter, ali budite uvereni u to da u bilo kojem slučaju, kada se radi o bilo kojem ministru, naravno i meni kao predsedniku vlade, ako bi se bilo šta pojavilo u javnosti što bi imalo drugačiji, a ne senzacionalistički karakter, to će povlačiti vrlo jasne konsekvence“, poručio je Koštunica. A da nije ekavice, sličnu izjavu mogli bi pripisati i Abazoviću.

Sud u Zagrebu je, u martu 2015, donio odluku da tadašnji gradonačelnik Milan Bandić može nastaviti svoj posao iz zatvora u Remetincu, gdje se nalazio u pritvoru osumnjičen da je oštetio grad kojim je upravljao i utajio porez na donacije primljene u predsjedničkoj kampanji 2010. Ukupnu štetu u gradskom i državnom budžetu Tužilaštvo je procijenilo na 2,6 miliona eura.

Nego, nije to ništa. Prije dvije godine parlament u Kirgistanu je za premijera izabrao osobu koja se u tom trenutku nalazila u zatvoru, na izdržavanju kazne zbog toga što je 2013. godine „uzeo državnog službenika za taoca”. Preciznije, oteo političara konkurentskog bloka. Sadir Žarapov danas, kao predsjednik, drži svu vlast u Kirgistanu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DOMETI CRNOGORSKE PRAVDE: Nekom suze, nekom biseri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su hapsili službenika ANB-a Petra Lazović, bivši ministar Branko Vujović primao je državno odlikovanje, kojem ga je udostojio  predsjednik države i tranzicioni saborac lično. Tanka je ovdje linija između zloupotrebe položaja, pritvora i državnog odličja. Zato treba biti na oprezu dok i aktuelni slučajevi borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala ne dobiju sudski epilog

 

U pritvoru u Spužu, nakon par visokopozicioniranih sudija, univerzitetskih profesora, stečajnih upravnika, po kojeg biznismena i političara, nekoliko profesionalnih vojnika, carinika i državnih činovnika, od skora pristižu i policajci. Odnosno, pripadnici Agencije za nacionalnu bezbjednost.

Službenik ANB-a Petar Lazović u pritvoru se pridružio Vesni Medenici, Blažu Jovaniću, Veselinu Vukotiću, Božu Mihailoviću, Đoku Rajkoviću, Dušku Peroviću, Seadu Šahmanu, Snežani Jović, Saši Zejaku… Svi oni su, donedavno, na ovaj ili onaj način predstavljali državu i branili njene ineterese, pazeći da ne zaluta na putu reformi i evroatlantskih integracija. U pritvor su završili  osumnjičeni za zloupotrebu položaja i druga teška krivična djela. Sada i Lazovića Specijalno državno tužilaštvo (SDT) sumnjiči za više krivičnih djela među kojima su stvaranje kriminalne organizacije, trgovinu drogom, krijumčarenje oružja, zloupotrebu službenog položaja.

Policija, po nalogu SDT-a traga za policajcem Ljubom Milovićem, Lazovićevim prijateljem i kolegom iz državne službe i, navodno, ilegalnog biznisa. On je za sada u bjekstvu. Baš kao i nekadašnji predsjednik parlamenta i potpredsjednik Vlade Svetozar Marović, biznismen Duško Knežević, bivši direktor Uprave za nekretnine Dragan Kovačević, nikšićki policajac Nemanja Koprivica… Da ne pominjemo one kojima je bjekstvo od pravde u opisu redovnog posla, poput navodnih vođa kotorskih narkoklanova Radoja Zvicera, Jovana Vukotića i desetina njihovih saradnika.

Neki će, konačno, na vlastito suđenje po optužnici SDT-a krenuti od kuće, nakon što im je pritvor ukinut (biznismen Dragan Brković sa sinovima, bivši direktor ANB-a Dejan Peruničić), ili nikada nije ni bio određen – zbog uticaja više sile (Generalni sekretar predsjedništva Milutin Migo Stijepović ili, do oslobađajućih presuda, bivši ministar i gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša). Najuticajniji, a po pravilu je riječ o pripadnicima bivše ili aktuelne političke elite, neometano  obavljaju svoj posao neopterećeni istragama koje traju godinama (Ivan Brajović, Petar Ivanović, Branimir Gvozdenović…). Sa priličnom izvjesnošću da će biti odbačene (slučaj Prva banka). Ili trajati dok predmeti ne odu u zastaru. Onako kako je, recimo, okončana istraga u slučaju Limenka. I kako će, čini se, biti okončane sve istrage i izviđaji vezani za Mila Đukanovića (garancije KAP-u, Možura, Prvi milion, Pandora papiri…).

Uglavnom,  to što je neko osumnjičen a i pritvoren –  po pravilo zbog učešća u aferama o kojima je javnost preko medija upoznata koji mjesec, ili čak godinu ranije – ne znači da će se stići barem do podizanja i potvrđivanja optužnice. A  još manje obećava pravosnažnu osuđujuću presudu. Ili adekvatnu javnu satisfakciju, koja je izostajala u slučajevima kada su se na optuženičkoj klupi (a ne rijetko i u pritvoru) našli oni koji nijesu bili miljenici režima, da bi potom bili pravosnažno oslobođeni. Sa druge strane, na sva zvona su oglašene oslobađajuće presude Mićunoviću, Šariću, Kalićima, Obradoviću, Ivanoviću, Mugoši… Prećutane su samo očigledne greške u postupku koje su, nerijetko, dovele do oslobađajućih presuda.

Nekim političarima ipak je i ovo dovoljno.

,,Uprkos brojnim opstrukcijama sa svih strana, velika satisfakcija je kada pravda zakuca na vrata onih koji su se u prethodnom periodu položajima u državnom aparatu sakrivali od pravde i uz evidentne dokaze koje su izlazili u javnost činili pronevjere i teška krivična djela”, saopšteno je iz GP URA nakon privođenja Petra Lazovića (njegov advokat tvrdi da se službenik ANB-a dobrovoljno predao). Iz URA-e su, dodatno, ustvrdili kako ,,u borbi za pravdu” naspram sebe imaju ,,gotovo sve, pa čak i one koje smatraju partnerima u tom procesu”. Da bi slavljeničko saopštenje zaključili tvrdnjom: ,,Ovakva hapšenja su najbolji odgovor svima njima (a u prvom redu Demokratskoj Crnoj Gori koja je neskriveno sve vrijeme opstruirala ovaj proces i malicioznim konstrukcijama željela da osujeti napore URA-e i našeg lidera u ovom postupku). Pravda je konačno profunkcionisala…”.

Bilo bi dobro kada bi iz URA precizirali kakve su to, tačno, napore oni i njihov predsjednik, a naš premijer Dritan Abazović,  uložili u, recimo, hapšenje Vesne Medenice, Veselina Vukotića ili ovonedjeljno privođenje sina Zorana Lazovića, i da  pobroje članove zakona u kojima su našli utemeljenje za svoj (vaninstitucionalni?) doprinos. Pošto je, po Ustavu, pravosuđe odvojeno od izvršne i zakonodavne vlasti.

U suprotnom, stavovi GP URA će samo ići u prilog onima koji tvrde da su skorašnje aktivnosti Specijalnog tužilaštva politički motivisane i ,,naručene” po istom principu po kome su, ranije, DPS vlasti tužilaštvo održavale u stanju svojevrstne hibernacije. Već se, uostalom, spekuliše sa tajmingom ovogodišnjih velikih hapšenja koja se, navodno, poklapaju sa interesima premijera Abazovića da se neke priče dodatno naglase (zapljene cigareta i narkotika) ili skrajnu u drugi plan (dijeljene funkcija po porodičnim i partijskim vezama, Temeljni ugovor).

Demonstraciju toga imali smo ove nedjelje u parlamentu, kada su iz (zvanične) opozicije premijera pitali da li je istina da je predsjedniku Đukanoviću, u jeku aktuelne krize vladajuće većine, prijetio hapšenjem, pominjući podatke iz dešiforvanih razgovora sa SKY aplikacije. Naravno, Abazović je to demantovao. Ali, perje je rasuto.

Za razliku od prethodnika, Milivoja Katnića, glavni specijalni tužilac Vladimir Novović nema običaj da se o započetim istragama i podignutim optužnicama, bile one potvrđene ili ne,  hvali pred novinarima i TV kamerama. Od njega nijesmo čuli nijedne riječi o hapšenjima koja su na noge podigla Crnu Goru, ali  ni o spekulacijama da je sve to dio političkog dogovora (dijela) vladajuće većine i uticajnih predstavnika međunarodne zajednice. Sa, moguće je, neizvjesnim epilogom u eventualnom sudskom postupku.

Nezvanično, sagovornici Monitora bliski SDT-u kažu da je Novović poprilično nezadovoljan time što političari svojataju rad tužilaštva i policije, dajući njihovom angažmanu prepoznatljive partijske boje. Time omalovažavaju postignute rezultate i, praktično, poništavaju propisane zakonske odredbe i izrečena obećanja o nezavisnosti crnogorskog pravosuđa. Ostaje da se vidi da li će Vladimir Novović, tim povodom, povući neki konkretan potez. Javno se distancirajući od izvršnih vlasti, onoliko koliko je  obavezan da uradi po službenoj dužnosti.

Milo Đukanović igra svoju igru. Nakon što je tužilaštvu spočitao revanšizam i priprijetio odmazdom (neki su sve to razumjeli kao poruku uhapšenim saradnicima višestrukog premijera da ćute i budu strpljivi pošto nijesu ostavljeni na cjedilu), predsjednik države povukao je još jedan spektakularan potez. Ordenom crnogorske zastave Đukanović je odlikovao Branka Vujovića, bivšeg direktora Agencije za privatizaciju i ministra ekonomije u jednoj od njegovih vlada

Riječ je o čovjeku koji je u dijelu javnosti upamćen kao grobar velikog broja državnih preduzeća i, uz Veselina Vukotića, sinonim za neuspjelu privatizaciju najvrjednijih među njima (KAP, Jugopetrol, Željezara...). Uostalom, Vujović je u aprilu prošle godine privođen u SDT ( i pušten istog dana) u sklopu istrage o nezakonitim državnim garancijama koje je Đukanovićeva Vlada krajem prošle decenije dala tadašnjim vlasnicima Kombinata aluminijuma (riječ je o 130 miliona eura koji su, kasnije, uvećani za iznos dospjelih kamata pali na teret državnog budžeta). Prethodno mu je, skupa sa Vukotićem, suđeno zbog nezakonitih radnji tokom privatizacije Jugopetrola. Oslobođeni su uz obrazloženje da nijesu sami kršili zakon.

,,Zapažen je njegov doprinos u periodu transformacije privrednog i političkog sistema Crne Gore u vrijeme i nakon raspada SFRJ, posebno na dužnosti direktora Agencije za prestrukturiranje privrede i strana ulaganja”, obrazložio je Đukanović dodjelu ordena nekadašnjem saradniku, naglašavajući kako je Vujović ,,dao doprinos stvaranju ekonomskih uslova za obnovu državnosti Crne Gore, kao i za njen savremeni razvoj na evropskom putu”.

Da izdvojimo jednu crticu iz tog doprinosa. U julu 2009. Branko Vujović je sa predstavnicima MNSS, tadašnjih vlasnika Željezare koji su nikšićku kompaniju odveli u stečaj i bankrot, potpisao Protokol u kome se (stav devet) navodi: ,,Svaka strana je saglasna i garantuje da neće preduzeti bilo kakve pravne radnje protiv druge Strane i druga Strana neće biti ugrožena u vezi prethodnih kršenja ugovora, incidenata prevare, nemara ili bilo kakvih drugih pogrešnih radnji (bilo stvarnih bilo navodnih)”. Istovremeno je konstatovano da MNSS nije izvršila preuzete obaveze o investiranju u nikšićku kompaniju i dogovoreno je da ih Vlada pomogme garancijama od 25 miliona (ni jedan cent nije vraćen državi). Naknadno se ispostavilo da je većina tog novca poslužila za vraćanje dugova MNSS-a Prvoj banci.

Eto koliko je tanka linija između pritvora i državnog odlikovanja. Zato treba biti na oprezu dok i aktuelni slučajevi borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala ne dobiju valjan sudski epilog.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo