Povežite se sa nama

FOKUS

21. MAJ, DESET GODINA KASNIJE: A đe je nezavisnost

Objavljeno prije

na

Deset godina od referenduma o nezavisnosti Crne Gore, svi koji ovih dana posmatraju prenos iz ovdašnje Skupštine ne mogu se oteti utisku da predreferendumska kampanja i dalje traje.

Zato, možda, priču o zaletima i dometima u protekloj deceniji valja početi od nespornog: prema službenim rezultatima Referendumske komisije na glasanje 21. maja 2006. godine izašlo je 419.240 birača ili 86,5 odsto upisanih u birački spisak. Crnogorsku nezavisnost podržalo je 230.661 glasača ili 55,5 odsto. Protiv je bilo 185.002 glasova ili 44,5 odsto.

Već na prvi pogled, u odnosu na dan referendumskog glasanja, Crna Gora ima drugačiju državnu zastavu, himnu i datume praznika. Isti je premijer Milo Đukanović i isti DPS. U kabinetu predsjednika države sjedi isti čovjek – Filip Vujanović. I tadašni predsjednik parlamenta Ranko Krivokapić je dočekao u svojoj fotelji pisanje ovog teksta, ali nije na njoj osvanuo. Smijenjen je.

Da bi se primijetile ostale razlike treba pažljivo razgrnuti kamuflažne mreže koje svakodnevno šire i postavljaju glasnogovornici vladajućeg DPS-a i njihovi medijski eksponenti.

Premijer se nedavno pohvalio kako je danas u Crnoj Gori 40.000 zaposlenih više u odnosu na referendumsku 2006. (Monstat kazuje da je prije deset godina posao imala 151 hiljada stanovnika). Prosječna plata sada je 70 odsto veća nego prije deset godina, naveo je Đukanović.

Samo koji dan ranije, nekadašnji ministar finansija i savjetnik premijera Đukanovića Milorad Katnić predstavio je svoje istraživanje prema kome trećina zaposlenih u Crnoj Gori radi na crno ili u sivoj zoni pošto im poslodavci dio zarade isplaćuju na ruke uskraćujući i državu i njih za dio poreskih prihoda i doprinosa za zdravstveno i penziono osiguranje. „Po osnovu izbjegavanja plaćanja pripadajućih poreza i doprinosa za nefomalno zaposlene radnike, budžet Crne Gore u 2014. godini je imao manje prihoda za 140 miliona, što čini 9,4 odsto ukupnih prihoda” saopštio je Katnić.

Ne postoje valjani podaci, pa je teško upoređivati ovu računicu sa stanjem prije referenduma. Za neke druge podatke to je moguće. Prema Agenciji za sprječavanje korupcije broj zaposlenih koji platu primaju iz državnog budžeta porastao je, unazad deset godina, za 120 odsto – sa 1,7 na četiri hiljade. Istovremeno, računica je Monstatova a objavljuje je Građanska alijansa u publikaciji 10 godina nezavisnosti – pogled iznutra, broj zaposlenih u privatnom sektoru smanjio se za skoro četiri petine (77 odsto).

Na tržištu rada, istovremeno, posao traži skoro deset hiljada visokoškolaca. Među njima 270 magistara i desetak doktora nauka. Da li je to cijena njihovog pogrešnog izbora ili posljedica odsustva jasne strategije državnog razvoja? Uglavnom, o tome šta i kako ima prođu na ovdašnjem tržištu rada par riječi nam je, prije dvije godine, prozborio tadašnji direktor Mašinske škole u Podgorici. Želite li siguran posao i dobru zaradu – vaša budućnost je na smjeru zavarivača, otkrio je tajnu poslovnog uspjeha u Crnoj Gori Žarko Borovinić.

I eto slike za proklamovano društvo znanja u kome inženjeri voze taksije i autobuse. Pravnici i ekonomisti prodaju švercovane cigarete i(li) raznose ležaljke po plažama izdatim u višedecenijski zakup privilegovanim tajkunima skrivenim iza of-šor kompanija. A postdiplomci političkih nauka spremaju se da ljeto provedu lijepeći plakate vladajuće partije (koalicije) glasno kličući partijskim šefovima. Sve u nadi da će biti primijećeni i prihvaćeni u društvo privilegovanih. Od toga zavisi njihova budućnost. U ovoj zemlji. Dok je ovo na vlasti.

Neposredno nakon referenduma Šon Burns, nekadašnji šef misije SAD-a u Crnoj Gori, čestita i upozorava: ,,Mora se ojačati vladavina prava, mora se podstaći ekonomski razvoj i poboljšati životni standard svih građana. Od suštinske važnosti će biti da Crna Gora sagradi državu u kojoj će bolje živjeti svi”. Četiri godine kasnije (2010) tadašnji i sadašnji premijer Đukanović ukazuje na nekadašnje, sadašnje i buduće prioritete ovdašnjih vlasti: „Uradimo da što je moguće više birača iz protivničkog tabora prevedemo kod nas”.

I koliko je zajedničkog između boljeg života za sve i prevođenja iz protivničkog tabora, toliko su sa današnjom državom zadovoljni svi oni koji su od raspada SFRJ sanjali nezavisnu Crnu Goru kao društvo slobodnih ljudi i ekonomskog prosperiteta zasnovanog na vrijednom i mudrom radu.

,,Izglasavanje nezavisnosti Crnoj Gori daje mogućnost da proširi granice slobode svojih građana i poboljša njihov život”, stoji u uvodniku dr Miodraga Perovića u prvom postreferendumskom broju Monitora. ,,U kojoj mjeri će se to ostvariti zavisiće od toga koliko će crnogorsko društvo biti u stanju da prevaziđe podjele oko državnog pitanja i zamijeni ih borbom za demokratizaciju i ekonomski razvoj…”.

Tri godine kasnije, dok pretprazničku majsku nedjelju obilježavaju radnički protesti i nagađanja o daljoj sudbini Kombinata aluminijuma (danas znamo – bankrotirao je) Goran Danilović, jedan od prvaka političkog bloka koji je do referenduma zagovarao očuvanje zajedničke države sa Srbijom, iskazuje iskrenu brigu za svoju i našu budućnost. „Treba da se pozabavimo time da li će loša ekonomska politika na domaćem planu izazvati ogorčenje, i da li ćemo taj krhki koncenzus o potrebi učlanjenja u EU – jedini koji imamo u Crnoj Gori – sačuvati do kraja”. Ni to nijesmo uspjeli. Ovonedjeljna rasprava pokazala nam je da se makar dio ovdašnje političke elite vraća u vrijeme borbe neprestane protiv planetarne zavjere pod komandom CIA-e i Vatikana (samo su u današnjem žargonu te neprijatelje zamijenili Brisel i Vašington).

Na sve savjete, kritike i upozorenja Đukanović je odgovorio – optužbom. „,,Bolju Crnu Gora ne mogu stvarati oni koji su sve uradili da Crne Gore ne bude”, objašnjava premijer u Pljevljima, prije pet godina, insistirajući da je njegovim političkim oponentima „cilj da dovedu do preispitivanja nezavisnosti Crne Gore”. Premijer nam do danas ni jednom nije objasnio zašto bi se bilo ko i bilo kada plašio preispitivanja crnogorske nezavisnosti – ako njeni građani dišu slobodno, punim plućima; ako žive pristojno od svog poštenog rada ne strahujući ni od svoje starosti ni od budućnosti svog potomstva; ako njihovo mjesto u društvu određuju karakter, znanje i sposobnost pregnuća a ne politička, klanovska ili nacionalna pripadnost.

Umjesto toga, premijer skupa sa saradnicima, i danas ubjeđuje sve okolo, da su oni koji su 2006. glasali za zajedničku državu sada veća prijetnja našoj budućnosti od kontroverznih biznismena, dokazanih kriminalaca sa državnom potporom i korumpiranih vlasti. Čak i onih koji su stavili potpis na dukument prema kome su baš oni vođe organizovane kriminalne grupe koja je rodni grad i voljenu državu opljačkala za desetine miliona eura na tom kantaru vrijede više od kritičara vlasti.

Crna Gora je zemlja u kojoj je nepametno pitati o uzrocima rastuće nezaposlenosti među mladima. Ukoliko ne želite da vas proglase za neprijatelja države ne treba propitivati o rastu javnog duga koji se od proglašenja nezavisnosti utrostručio – sa 700 miliona na 2,1 milijardu eura. Tek ne smijete ni razmišljati o državnim garancijama datim postojećim i nepostojećim kompanijama. I uglavnom isplaćenim novcem poreskih obveznika. Uzalud vas Državna revizorska institucija uvjerava da skoro 300 miliona eura državnih garancija nijesu date po zakonu i važećim podzakonskim aktima. Premijer tvrdi da je sve rađeno sa najboljom namjerom. I tu nema potpitanja. Ni mjesta za sumnje.

Na prvu godišnjicu nezavisnosti, Đukanović je predskazivao: ,,Imamo vrlo poželjno prestrukturiranje privrede Crne Gore u pravcu razvoja turizma i usluga, što je savremena ekonomska tendencija…”. Deceniju kasnije trgovina i turizam čine dvije trećine našeg BDP-a. Istovremeno, prema podacima Monstata, to su dva najgore plaćena sektora u crnogorskoj ekonomiji.

Pogrešna politika ubila je industriju i pomorsku privredu. Između ostalog, zbog toga je danas pokrivenost uvoza izvozom skoro pa duplo manja nego što je to bila 2006. (17,2 u odnosu na 30,3 odsto). Za ilustraciju: Crna Gora je 2014. uvezla vode za sedam miliona eura, iako ovdje postoji sedam fabrika koje se bave flaširanjem vode za piće.

Vlast je, istovremeno, ostala bolećiva prema svojim poslovnim favoritima, pa je poreski dug dupliran sa 335 na 720 miliona eura. Među dužnicima su i državna preduzeća koja u svojim završnim računima iskazuju – profit. Zašto ne plaćaju poreze nema objašnjenja.

Kada će biti bolje?

,,Nemoguće je početi gradnju autoputa, ako prethodno nemate novi Ustav, na osnovu kojeg je nužno donijeti seriju novih zakona, uključujući i Zakon o koncesijama… Takođe, nemoguće je početi takve radove ako nemate Prostorni plan države i iz njega izvedenu prostorno-plansku dokumentaciju nižeg reda… Mi smo, najzad, sve to pripremili…”, pohvalio se premijer Đukanović najavljujući početak „fizičke realizacije autoputa od Bara do Boljara”. Bilo je to u maju 2008. godine. Prošlog maja održana je, po drugi put, svečanost kojom je najavljen početak gradnje. Iz vlade su nas, sve do prošle nedjelje, uvjeravali kako će radovi na autoputu – ali stvarno – početi u maju ove godine. Još čekamo.

Zvanično – Crna Gora ima jedan od najgorih zdravstvenih sistema u Evropi. Njeni osnovci spadaju među najnepismenije evropske đake svog uzrasta. Manje više svi koji su štrajkovali u maju 2006. ili 2007. godine štrajkuju i danas (KAP, Boksiti, Dakić). Samo su neki, u međuvremenu, postali bivši radnici. Porastao je i broj neisplaćenih zarada koje im duguju poslodavci – a među njima je i država. Samo su vladine priče i obećanja ista – autoput, hidrocentrale, vodovodi, ekskluzivni hoteli i novi gradovi samo što nijesu…

„Nekompetentnost, beskrupuloznost, hipokrizija i pohlepa još više jedu naše vrijeme i naše živote. Javne institucije i servisi ostavljaju loš utisak. Politika i dalje djeluje kao najunosniji posao u Crnoj Gori. Pošten biznis i dalje zahtijeva mazohističku poslovnu misiju. Špekulativni i namješteni poslovi favorizovano stiču legitimitet”. Ovako je Rade Bojović, nekadašnji koordinator Pokreta za nezavisnu Crnu Goru ocijenio prvu godinu crnogorske nezavisnosti. Šta danas dodati, a ne ponavljati se?

Jedno je sigurno: nije zbog ovakve države u neravnopravnu bitku protiv Miloševića i njegovih namjesnika – Bulatovića, Đukanovića, Marovića – onih strašnih devedesetih – krenula crnogorska mladost, predvođena LSCG-om. Deset godina je povod da se podsjetimo: još nijesmo ispunili dug, prema sebi i prema Crnoj Gori.

Ideologija i(li) profit

Dok je Milo Đukanović bio komunista i pod komandom Slobodana Miloševića branio Jugoslaviju, u Crnoj Gori je započela permanentna akumilacija kapitala. Krenulo je švercom oružja na prostoru nekadašnje SFRJ. Nastavilo se dobijanjem novca iz primarne emisije, pljačkom društvenih preduzeća, međunarodnim krijumčarenjem duvana i nafte a završilo trgovinom automobilima ukradenim ili skinutim sa osiguranja širom Evrope. I sumnjom da je njegov režim uključen i šverc narkotika. Makar na način da nijesu kvarili posao klanovima koje su, prema optužnicama i presudama iz inostranstva, predvodili Darko Šarić, Safet Kalić i Naser Keljmendi.

Kada je demokrata Đukanović branio SRJ, sada od Slobodana Miloševića i Momira Bulatovića, ista družina je kroz privatizaciju državnih preduzeća i berzanske špekulacije uvećavala bogatstvo. Prinudna rasprodaja imovine državnih fondova i masovna vaučerska privatizacija pomogli su formiranje nove poslovne elite. Neki od njih nijesu imali ni firmu ni kancelariju kako bi, makar formalno, pravdali bogatstvo stečeno preko noći. Tržište, pravdali su ih. Nepoznavanje osnovnih zakonitosti istog tog tržišta mnoge je koštalo bogatstva. Otišlo po nabavnoj cijeni, kako bi rekli Cetinjani iz jednog poznatog vica.

Dok je državotvorno osviješćeni Đukanović izgarao za obnovu crnogorske države, vodeći ljutu bitku sa domaćim i stranim neprijateljima, partijski i školski drugovi, rođaci i kumovi utvrđivali su monopole, preko noći sticali bogatstvo mešetareći berzom (zarada od duvana je, kažu, bila samo dječija igra) i kovali planove kako će stečeno desetostruko i stostruko uvećati kad izgrade kule i gradove iz mašte. Danas, najprivilegovaniji predstavnici nove klase svoje gubitke prebacuju na teret države i njenih građana, a vlast – širokogrudo – plaća. Nekima sigurno utočište i dokumenta, drugima državni novac za očuvanje likvidnosti i pokrivanje dugova, trećima nove privilegije i unosni poslovi.

Danas, kada kao nosilac plamena evroatlantskih integracija Đukanović Crnu Goru vodi ka punopravnom članstvu u NATO savezu (o članstvu u EU sve manje se govori i sve više je onih – i u vlasti i u opoziciji – koji se nadaju da od tog posla neće biti ništa) broj siromašnih raste, progon neistomišljenika traje, ubice se i dalje vode kao NN lica, zdravstvo i obrazovanje postaju biznis a ne temelji zdravog i prosperitetnog društva… I ponovo se priča o prodaji crvenog pasoša (ekonomsko državljanstvo), ponovo se političke krize pokušavaju iskoristiti za grabljenje ekonomskog ćara (Buljarica) a politika se svodi na vjeru i naciju. I pravljenje razlika tamo gdje ih nema. Ili ne bi trebalo da ih bude.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SIMBOL CRNE GORE U ŽARIŠTU BITKE ZA MOĆ: Čiji je Cetinjski manastir

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije riječ o  bogomolji,  o vjernicima, hrišćanima, pravoslavcima,  o njihovoj istoj potrebi da izgovore jednu te istu molitvu, na jednom te istom jeziku. Jer, da je tako, u Cetinjskom manastiru bilo bi  mjesta za sve vjernike i crkvene dostojanstvenike. Obje pravoslavne crkve.  Manastir bi bio, svih nas. Naš. Ovako, nastavljaju se bitke gladnih moći. Nad Crnom Gorom se nadvijaju utvare devedesetih minulog vijeka. I mnogih minulih vjekova

 

Nastavljeno je sa podizanjem tenzija i podjela i nakon ustoličenja mitropolita Joanikija na Cetinju 4. i 5. septembra. U centru  bitke za moć, sada se našao – Cetinjski manastir, u kom je prije deset dana, uz barikade, helikoptere i vojnu ćebad, ustoličen mitropolit Mitropolije crnogorsko-primorske –  Joanikije.

Nakon što je Skupština Prijestonice za ovu sedmicu zakazala sjednicu na kojoj je planirano da se izglasa inicijativa po kojoj se Cetinjski manastir, kao vlasništvo Prijestonice, daje na ustupanje Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, Vlada je po hitnom postupku, dan prije zakazane sjednice, donijela odluku da se Cetinjski manastir hitno upiše kao državna imovina. Što je espresno i učinjeno. To je dovelo do novih protesta na Cetinju, ali i izliva mržnje i podizanja nacionalnih tenzija.

Policija je zbog vrijeđanja odbornika URA Slavka Jankovića, uhapsila dvojicu protestanata. Oni su Jankoviću, na ulazu u zgradu Opštine, dobacivali da je ,,izdajnik”, a pokret URA nazivali ,,sramnim i izdajničkim”. ,,Izdajnici, spustite glave, šta ste napravili građanima Cetinja”, ,,Da li će predstavnici URA-e ući u zgradu sa helikopterom”, čuje se na snimcima, dok prolazi Janković. Takođe, na jednom od snimaka, muškarac mu prijeti: ,,Ja ću ti kazati kad se vidimo”.

Cetinjsko Osnovno državno tužilaštvo formiralo je i krivični predmet protiv Miloša Vasiljevića, koji se sumnjiči za ugrožavanje sigurnosti potpredsjednika Vlade i lidera pokreta URA Dritana Abazovića. Na snimku se vidi kako Vasiljević ispred cetinjskog parlamenta poručuje Abazoviću da će ga, kada ga vidi, ,,objesiti za m**a”, psujući mu ,,majku muslimansku”.

Opasne poruke stigle su i iz zgrade cetinjske Skupštine. Milovan Janković, odbornik DPS-a u Skupštini Prijestonice Cetinje, i bivši gradonačelnik tog grada, poručio je Abazoviću da treba da ga je sramota.,,Sram te bilo, mrtvi ti se otac prevrće u grobu”, kazao je, između ostalog, na sjednici. Janković je u nastavku određivao kome više nije mjesto u Crnoj Gori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POSLIJE CETINJA: Gubitnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Cetinju, izgubili su mnogi. Prvo, predsjednik Đukanović, koji jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neki bolji svijet i od Đukanovićevog i od srpskog sveta

 

Gorak je ukus nakon subote na Cetinju i svega što je pratilo ustoličenje mitropolita Joanikija u Cetinjskom manastiru. I dok se još utvrđuje šta se tačno dešavalo iza onog što smo vidjeli, već sada je jasno da su na Cetinju  izgubili  mnogi.

Prvo, predsjednik Milo Đukanović, koji,  jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neku bolju, građansku, zemlju. I koja će još morati da čeka dostojne političke predvodnike.  Premijer  koji je spreman da sruši i Vladu i zemlju kako bi ustoličio svog mitropolita, i djelovi parlamentarne većine koji ga u tome prate,  to nije. Naravno nijesu ni oni koji su izgubili izbore lanjskog 30. avgusta.

Đukanović je pokušao na Cetinju da još jednom demonstrira svoju moć. Nedjeljama prije ustoličenja, njegova partija oglašavala se kao da je rat. Angažovana je i cjelokupna propaganda koja je Predsjedniku nastavila da služi i nakon avgusta prošle godine, a koja je pisala o ustoličenju na Cetinju kao o danu kada će nestati Crna Gora, i pasti krv. Podižući tenzije, Đukanović je  računao da će na podjelama po ko zna koji put utvrditi snagu. Pokazalo se da  trodecenijski vladar Crne Gore  više nema onu moć kojom je tri decenije držao državu  i njene institucije zarobljenim. Ni njegov dolazak na Cetinje,  ni pokušaji njegovog savjetnika za bezbjednost i višedecenijskog apsolutnog vladara policijskih snaga da utiče na policiju, nijesu pomogli. Veselin Veljović, koji je u jednom trenutku i napao policajce koji su bili na Cetinju da obezbijede ustoličenje,  je ne samo uhapšen, pa pušten da se brani sa slobode, zbog ometanja službenog lica u vršenju dužnosti, nego je i preko noći zaboravljen. Nema onih koji saosjećaju sa bivšim šefom policije, čiju su karijeru pratile optužbe da stoji iza mnogih napada na kritičare Đukanovićevog režima, afere o švercu cigareta i nelegalnom bogaćenju, te da je slijepo odan šefu koji je Crnu Goru,  i Cetinje, kroz tri decenije pretvarao u pustoš. Tako završavaju poslušnici, stubovi nekontrolisane moći.  Staro iskustvo kaže – oni su u javnosti neomiljeni nego njihove vođe. Veljović će imati prilike da se u to uvjeri.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 10. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA  KRIZA VLASTI: Vlada u barikadama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako je za nedjelju dana pređen put od zadovoljstva i zahvalnosti do optužbi za „državni udar u Vladi“

 

U nedjelju, tek što je policija, uz more suzavca, uspostavila kontrolu na ulicama Prijestonice   premijer Zdravko Krivokapić najavio je otvaranje novog kriznog žarišta. U Vladi. Kao što su prethodno objavili Andrija Mandić i Milan Knežević, on je u ovlaš uvijenoj formi iskazao nezadovoljstvo načinom na koji je policija (ne)postupala prošlog vikenda.

,,U komandnom dijelu odgovornosti će biti preispitan svaki čin svakog pojedinca koji je obezbijedio ili nije obezbijedio, uradio ili ne, djelovao ili ne…“, saopštio je premijer, „niko neće biti pošteđen, bez obzira koju funkciju ima i koja ga politička partija štiti”.  Javnost je, u tom trenutku, već obaviještena da se Krivokapić tokom noći sukobio sa direktorom Uprave policije Zoranom Brđaninom i ministrom MUP-a Sergejom Sekulićem. Posredno i sa Dritanom Abazovićem, potpredsjednikom Vlade zaduženim za pitanja bezbjednosti kome je bio upućen dio izjave o političkoj zaštiti osumnjičenih (prema tvrdnjama funkcionera DF – i presuđenih) čelnika policije.

Potvrdu sukoba dobili smo u utorak veče, kada je premijer u Vili Gorica organizovao prijem za pripadnike bezbjednosnog sektora. Iako nijesu formalno pozvani na skupu su se pojavili i Abazović, Sekulić i Brđanin. Premijerovo obezbjeđenje je sa ulaza vratilo službenog fotografa koji u sličnim prilikama bilježi aktivnosti potpredsjednika Vlade, a svrsishodnost tog poteza pokazala se nakon što su objavljene službene fotografije sa skupa. Na njima, kao u stara dobra vremena, nema nepodobnih funkcionera. Ni na jednoj.

Nakon rekordne zapljene kokaina (skoro 1,5 tona) Vlada je 30. avgusta organizovala konferenciju za medije kojoj su prisustvovali Krivokapić, Abazović, Sekulić i v.d. direktora Uprave prihoda Aleksandar Damjanović. „Kada izaberete profesionalne ljude na prave pozicije, onda nećete pogriješiti“, pohvalio se premijer, „posebno mi je zadovoljstvo da se zahvalim svima koji su učestvovali u ovoj akciji“.

Za samo nedejelju dana pređen je  put do optužbi za svojevrstan „državni udar u Vladi“. Na šta se premijer, navodno, u subotu veče požalio Mandiću i Kneževiću.

Dakle, subota  veče. U Podgorici je završena svečanost povodom dolaska patrijarha SPC-a Porfirija. Na trgovima Cetinja i barikadama podignutim na magistralnom putu prema Podgrorici i Budvi nalaze se protivnici ustoličenja u tom gradu. Policija ih nadgleda i blokira pristup Cetinjskom manastiru. Specijalna jedinica MUP-a tek treba da uđe u Prijestonicu.

Pred premijerom i njegovim saradnicima je analiza ANB-a u kojoj se kaže da predstojeći događaji mogu imati „nesagledive posljedice“. Prema njihovim procjenama na Cetinju se nalazi oko 80 osoba koje „mogu imati pristup“ skrivenom oružju i spremne su da ga upotrijebe. ANB procjenjuje da se otprilike polovina njih nalazi na cetinjskim ulicama i barikadama. A druga polovina – na drugoj strani – u i oko Manastira.

Na stolu su i tri plana policije.

Priželjkivani – da se ustoličenje mitropolita Joanikija Mićovića obavi u Podgorici. Tako bi se preduprijedile moguće nevolje i žrtve.

Visokorizični – da se postavljene barikade „osvoje“ direktnim napadom policije i da se patrijarhu, mitropolitu i njihovim gostima omogući kopneni koridor  ka Manastiru.  Policajci objašnjavaju da taj plan, skoro izvjesno, donosi žrtve.  I da bi takav slijed događaja mogao dovesti do sukoba na ulicama drugih crnogorskih gradova. Koje ne bi imao ko da spriječi, pošto je praktično sva policija angažovana na Cetinju.

Realna opcija, na kojoj policajci insistiraju nakon što je postalo izvjesno da vrh SPC ne odustaje od ustoličenja pod Lovćenom (budu li prinuđeni krenuće pješke ka Cetinju, navodno su saopštili Porfirije i Joanikije), podrazumijeva da se čelnici SPC-a u Cetinjski manastir prebace helikopterom, dok policija  suzavcem zaokupi pažnju demonstranata. Držeći ih na bezbjednoj udaljenosti od Manastira i Vladičine bašte na koju je predviđeno slijetanje. Nedostatak ovog plana je to što MUP nije u stanju da vazdušnim putem iz Podgorice prebaci sve zvanice, već samo one čije je prisustvo neophodno da bi se obred održao.

Dramatične događaje najavljuje saopštenje poslaničkog kluba Demokrata kojim se zahtijeva da kompletno rukovodstvo bezbjednosnog sektora snosi odgovornost ukoliko UP ne obezbijedi ustoličenje na Cetinju.

Zatim premijer Krivokapić poziva direktora UP-a i izdaje mu naređenje: policija treba da u najkraćem roku krene sa uklanjanjem barikada i rastjerivanjem okupljenih, kako bi Cetinje zoru dočekalo spremno za ustoličenje mitropolita. Prema izvorima Monitora, Brđanin je odgovorio kako će se držati zakona. Tako je, zapravo, podsjetio ili obavijestio premijera da on nije taj koji ima mogućnost komandovanja policijom.

Krivokapić poziva Sekulića i traži da razriješi direktora UP-a. On će, kaže,  potom sazvati elektronsku sjednicu Vlade i imenovati v.d. direktora policije koji će izvršiti njegovo naređenje. Sekulić odbija, baš kao i zahtjev da podnese ostavku.

Sekulić i Brđanin, prema našim izvorima, insistiraju na članu 19. Zakona u MUP-u: „U vršenju policijskih poslova mogu se upotrebljavati ovlašćenja koja su propisana zakonom i čijom se upotrebom cilj postiže sa najmanje štetnih posljedica”. Ali, izgleda, kako unutar vlasti postoji veliko neslaganje po pitanju šta su najmanje štetne posljedice.

Ministar MUP-a čelnicima policije predočava premijerov zahtjev, i pita da li je neko od pomoćnika direktora UP-a spreman da zauzme Brđaninovo mjesto. Pomoćnici insistiraju da se cetinjska operacija  provede prema pripremljenom planu, uz puno jedinstvo vrha policije. Sekulić odlazi u gluvu sobu da obavijesti premijera. Tamo zatiče osobe kojima, prema zakonu, tu nije mjesto. I ulazi u verbalni sukob sa poslanikom Markom Milačićem.

Dok Krivokapić sa čelnicima DF-a razgovara o otopljavanju odnosa čelnici policije pritvrđuju detalje plana. I kreću u akciju. Naši sagovornici objašnjavaju kako o njihovoj (ne)kooperativnosti svjedoči i sljedeće: upotrebu specijalne jedinice može narediti samo direktor policije. I on je naredio. Opozvati je i povući sa terena može i ministar policije. Ali nije. Za upotrebu helikopterske jedinice koja se nalazi pri Direktoratu za vanrende situacije nadležan je ministar. I on je pokušao da ih podigne sa zemlje. Nakon što je obaviješten da piloti MUP-a odbijaju da lete, Sekulić je u pomoć pozvao ministarku odbrane Oliveru Injac (ona je sa premijerom u gluvoj sobi). Sveštenike je pred Manastir dopremio vojni helikopter.

Specijalci preko Budve, uz pomoć Marka – Bata Carevića i njegove teške mehanizacije probijaju barikade i zauzimaju položaje u gradu. Sada treba naći povod za planirani udar suzavcem na demonstrante. Taj problem rješava Veselin Veljović, na poznati način.

Dok policajci suzavcem prave dimnu zavjesu i na manje grupe razbijaju  okupljene, iz Kabineta premijera stižu dezinformacije. I tvit o njegovom „naređenju da se uhapsi Veljović“. Dva dana kasnije neko je uspio da predsjedniku Vlade objasni kako on nije vrhovni komandant koji može da naredi nečije hapšenje ili oslobađanje. I da je tom objavom ušao u zonu krivične odgovornosti. Dok saradnici pokušavaju da ispeglaju taj šlamperaj, premijer od ministra policije ponovo traži ostavku (ponedjeljak). Uzalud. Potom mu najavljuje da će pokrenuti postupak njegovog razrješenja. Iz DF-a tvrde kako je njih obmanuo, rekavši im da je to već učinio.

Uključuju se  ambasadori zemalja kvinte (SAD, Britanija, Njemačka, Francuska i Italija). Oni pokušavaju Krivokapića odgovoriti od nauma da izvrši sječu čelnika bezbjednosnog sektora i prenose poruku da će u suprotnom izgubiti podršku njihovih vlada. Aleksandar Vučić pozdravlja i zahvaljuje. Malo li je.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo