Povežite se sa nama

FOKUS

21. MAJ, DESET GODINA KASNIJE: A đe je nezavisnost

Objavljeno prije

na

nezavisna-drzava---slavlje-

Deset godina od referenduma o nezavisnosti Crne Gore, svi koji ovih dana posmatraju prenos iz ovdašnje Skupštine ne mogu se oteti utisku da predreferendumska kampanja i dalje traje.

Zato, možda, priču o zaletima i dometima u protekloj deceniji valja početi od nespornog: prema službenim rezultatima Referendumske komisije na glasanje 21. maja 2006. godine izašlo je 419.240 birača ili 86,5 odsto upisanih u birački spisak. Crnogorsku nezavisnost podržalo je 230.661 glasača ili 55,5 odsto. Protiv je bilo 185.002 glasova ili 44,5 odsto.

Već na prvi pogled, u odnosu na dan referendumskog glasanja, Crna Gora ima drugačiju državnu zastavu, himnu i datume praznika. Isti je premijer Milo Đukanović i isti DPS. U kabinetu predsjednika države sjedi isti čovjek – Filip Vujanović. I tadašni predsjednik parlamenta Ranko Krivokapić je dočekao u svojoj fotelji pisanje ovog teksta, ali nije na njoj osvanuo. Smijenjen je.

Da bi se primijetile ostale razlike treba pažljivo razgrnuti kamuflažne mreže koje svakodnevno šire i postavljaju glasnogovornici vladajućeg DPS-a i njihovi medijski eksponenti.

Premijer se nedavno pohvalio kako je danas u Crnoj Gori 40.000 zaposlenih više u odnosu na referendumsku 2006. (Monstat kazuje da je prije deset godina posao imala 151 hiljada stanovnika). Prosječna plata sada je 70 odsto veća nego prije deset godina, naveo je Đukanović.

Samo koji dan ranije, nekadašnji ministar finansija i savjetnik premijera Đukanovića Milorad Katnić predstavio je svoje istraživanje prema kome trećina zaposlenih u Crnoj Gori radi na crno ili u sivoj zoni pošto im poslodavci dio zarade isplaćuju na ruke uskraćujući i državu i njih za dio poreskih prihoda i doprinosa za zdravstveno i penziono osiguranje. „Po osnovu izbjegavanja plaćanja pripadajućih poreza i doprinosa za nefomalno zaposlene radnike, budžet Crne Gore u 2014. godini je imao manje prihoda za 140 miliona, što čini 9,4 odsto ukupnih prihoda” saopštio je Katnić.

Ne postoje valjani podaci, pa je teško upoređivati ovu računicu sa stanjem prije referenduma. Za neke druge podatke to je moguće. Prema Agenciji za sprječavanje korupcije broj zaposlenih koji platu primaju iz državnog budžeta porastao je, unazad deset godina, za 120 odsto – sa 1,7 na četiri hiljade. Istovremeno, računica je Monstatova a objavljuje je Građanska alijansa u publikaciji 10 godina nezavisnosti – pogled iznutra, broj zaposlenih u privatnom sektoru smanjio se za skoro četiri petine (77 odsto).

Na tržištu rada, istovremeno, posao traži skoro deset hiljada visokoškolaca. Među njima 270 magistara i desetak doktora nauka. Da li je to cijena njihovog pogrešnog izbora ili posljedica odsustva jasne strategije državnog razvoja? Uglavnom, o tome šta i kako ima prođu na ovdašnjem tržištu rada par riječi nam je, prije dvije godine, prozborio tadašnji direktor Mašinske škole u Podgorici. Želite li siguran posao i dobru zaradu – vaša budućnost je na smjeru zavarivača, otkrio je tajnu poslovnog uspjeha u Crnoj Gori Žarko Borovinić.

I eto slike za proklamovano društvo znanja u kome inženjeri voze taksije i autobuse. Pravnici i ekonomisti prodaju švercovane cigarete i(li) raznose ležaljke po plažama izdatim u višedecenijski zakup privilegovanim tajkunima skrivenim iza of-šor kompanija. A postdiplomci političkih nauka spremaju se da ljeto provedu lijepeći plakate vladajuće partije (koalicije) glasno kličući partijskim šefovima. Sve u nadi da će biti primijećeni i prihvaćeni u društvo privilegovanih. Od toga zavisi njihova budućnost. U ovoj zemlji. Dok je ovo na vlasti.

Neposredno nakon referenduma Šon Burns, nekadašnji šef misije SAD-a u Crnoj Gori, čestita i upozorava: ,,Mora se ojačati vladavina prava, mora se podstaći ekonomski razvoj i poboljšati životni standard svih građana. Od suštinske važnosti će biti da Crna Gora sagradi državu u kojoj će bolje živjeti svi”. Četiri godine kasnije (2010) tadašnji i sadašnji premijer Đukanović ukazuje na nekadašnje, sadašnje i buduće prioritete ovdašnjih vlasti: „Uradimo da što je moguće više birača iz protivničkog tabora prevedemo kod nas”.

I koliko je zajedničkog između boljeg života za sve i prevođenja iz protivničkog tabora, toliko su sa današnjom državom zadovoljni svi oni koji su od raspada SFRJ sanjali nezavisnu Crnu Goru kao društvo slobodnih ljudi i ekonomskog prosperiteta zasnovanog na vrijednom i mudrom radu.

,,Izglasavanje nezavisnosti Crnoj Gori daje mogućnost da proširi granice slobode svojih građana i poboljša njihov život”, stoji u uvodniku dr Miodraga Perovića u prvom postreferendumskom broju Monitora. ,,U kojoj mjeri će se to ostvariti zavisiće od toga koliko će crnogorsko društvo biti u stanju da prevaziđe podjele oko državnog pitanja i zamijeni ih borbom za demokratizaciju i ekonomski razvoj…”.

Tri godine kasnije, dok pretprazničku majsku nedjelju obilježavaju radnički protesti i nagađanja o daljoj sudbini Kombinata aluminijuma (danas znamo – bankrotirao je) Goran Danilović, jedan od prvaka političkog bloka koji je do referenduma zagovarao očuvanje zajedničke države sa Srbijom, iskazuje iskrenu brigu za svoju i našu budućnost. „Treba da se pozabavimo time da li će loša ekonomska politika na domaćem planu izazvati ogorčenje, i da li ćemo taj krhki koncenzus o potrebi učlanjenja u EU – jedini koji imamo u Crnoj Gori – sačuvati do kraja”. Ni to nijesmo uspjeli. Ovonedjeljna rasprava pokazala nam je da se makar dio ovdašnje političke elite vraća u vrijeme borbe neprestane protiv planetarne zavjere pod komandom CIA-e i Vatikana (samo su u današnjem žargonu te neprijatelje zamijenili Brisel i Vašington).

Na sve savjete, kritike i upozorenja Đukanović je odgovorio – optužbom. „,,Bolju Crnu Gora ne mogu stvarati oni koji su sve uradili da Crne Gore ne bude”, objašnjava premijer u Pljevljima, prije pet godina, insistirajući da je njegovim političkim oponentima „cilj da dovedu do preispitivanja nezavisnosti Crne Gore”. Premijer nam do danas ni jednom nije objasnio zašto bi se bilo ko i bilo kada plašio preispitivanja crnogorske nezavisnosti – ako njeni građani dišu slobodno, punim plućima; ako žive pristojno od svog poštenog rada ne strahujući ni od svoje starosti ni od budućnosti svog potomstva; ako njihovo mjesto u društvu određuju karakter, znanje i sposobnost pregnuća a ne politička, klanovska ili nacionalna pripadnost.

Umjesto toga, premijer skupa sa saradnicima, i danas ubjeđuje sve okolo, da su oni koji su 2006. glasali za zajedničku državu sada veća prijetnja našoj budućnosti od kontroverznih biznismena, dokazanih kriminalaca sa državnom potporom i korumpiranih vlasti. Čak i onih koji su stavili potpis na dukument prema kome su baš oni vođe organizovane kriminalne grupe koja je rodni grad i voljenu državu opljačkala za desetine miliona eura na tom kantaru vrijede više od kritičara vlasti.

Crna Gora je zemlja u kojoj je nepametno pitati o uzrocima rastuće nezaposlenosti među mladima. Ukoliko ne želite da vas proglase za neprijatelja države ne treba propitivati o rastu javnog duga koji se od proglašenja nezavisnosti utrostručio – sa 700 miliona na 2,1 milijardu eura. Tek ne smijete ni razmišljati o državnim garancijama datim postojećim i nepostojećim kompanijama. I uglavnom isplaćenim novcem poreskih obveznika. Uzalud vas Državna revizorska institucija uvjerava da skoro 300 miliona eura državnih garancija nijesu date po zakonu i važećim podzakonskim aktima. Premijer tvrdi da je sve rađeno sa najboljom namjerom. I tu nema potpitanja. Ni mjesta za sumnje.

Na prvu godišnjicu nezavisnosti, Đukanović je predskazivao: ,,Imamo vrlo poželjno prestrukturiranje privrede Crne Gore u pravcu razvoja turizma i usluga, što je savremena ekonomska tendencija…”. Deceniju kasnije trgovina i turizam čine dvije trećine našeg BDP-a. Istovremeno, prema podacima Monstata, to su dva najgore plaćena sektora u crnogorskoj ekonomiji.

Pogrešna politika ubila je industriju i pomorsku privredu. Između ostalog, zbog toga je danas pokrivenost uvoza izvozom skoro pa duplo manja nego što je to bila 2006. (17,2 u odnosu na 30,3 odsto). Za ilustraciju: Crna Gora je 2014. uvezla vode za sedam miliona eura, iako ovdje postoji sedam fabrika koje se bave flaširanjem vode za piće.

Vlast je, istovremeno, ostala bolećiva prema svojim poslovnim favoritima, pa je poreski dug dupliran sa 335 na 720 miliona eura. Među dužnicima su i državna preduzeća koja u svojim završnim računima iskazuju – profit. Zašto ne plaćaju poreze nema objašnjenja.

Kada će biti bolje?

,,Nemoguće je početi gradnju autoputa, ako prethodno nemate novi Ustav, na osnovu kojeg je nužno donijeti seriju novih zakona, uključujući i Zakon o koncesijama… Takođe, nemoguće je početi takve radove ako nemate Prostorni plan države i iz njega izvedenu prostorno-plansku dokumentaciju nižeg reda… Mi smo, najzad, sve to pripremili…”, pohvalio se premijer Đukanović najavljujući početak „fizičke realizacije autoputa od Bara do Boljara”. Bilo je to u maju 2008. godine. Prošlog maja održana je, po drugi put, svečanost kojom je najavljen početak gradnje. Iz vlade su nas, sve do prošle nedjelje, uvjeravali kako će radovi na autoputu – ali stvarno – početi u maju ove godine. Još čekamo.

Zvanično – Crna Gora ima jedan od najgorih zdravstvenih sistema u Evropi. Njeni osnovci spadaju među najnepismenije evropske đake svog uzrasta. Manje više svi koji su štrajkovali u maju 2006. ili 2007. godine štrajkuju i danas (KAP, Boksiti, Dakić). Samo su neki, u međuvremenu, postali bivši radnici. Porastao je i broj neisplaćenih zarada koje im duguju poslodavci – a među njima je i država. Samo su vladine priče i obećanja ista – autoput, hidrocentrale, vodovodi, ekskluzivni hoteli i novi gradovi samo što nijesu…

„Nekompetentnost, beskrupuloznost, hipokrizija i pohlepa još više jedu naše vrijeme i naše živote. Javne institucije i servisi ostavljaju loš utisak. Politika i dalje djeluje kao najunosniji posao u Crnoj Gori. Pošten biznis i dalje zahtijeva mazohističku poslovnu misiju. Špekulativni i namješteni poslovi favorizovano stiču legitimitet”. Ovako je Rade Bojović, nekadašnji koordinator Pokreta za nezavisnu Crnu Goru ocijenio prvu godinu crnogorske nezavisnosti. Šta danas dodati, a ne ponavljati se?

Jedno je sigurno: nije zbog ovakve države u neravnopravnu bitku protiv Miloševića i njegovih namjesnika – Bulatovića, Đukanovića, Marovića – onih strašnih devedesetih – krenula crnogorska mladost, predvođena LSCG-om. Deset godina je povod da se podsjetimo: još nijesmo ispunili dug, prema sebi i prema Crnoj Gori.

Ideologija i(li) profit

Dok je Milo Đukanović bio komunista i pod komandom Slobodana Miloševića branio Jugoslaviju, u Crnoj Gori je započela permanentna akumilacija kapitala. Krenulo je švercom oružja na prostoru nekadašnje SFRJ. Nastavilo se dobijanjem novca iz primarne emisije, pljačkom društvenih preduzeća, međunarodnim krijumčarenjem duvana i nafte a završilo trgovinom automobilima ukradenim ili skinutim sa osiguranja širom Evrope. I sumnjom da je njegov režim uključen i šverc narkotika. Makar na način da nijesu kvarili posao klanovima koje su, prema optužnicama i presudama iz inostranstva, predvodili Darko Šarić, Safet Kalić i Naser Keljmendi.

Kada je demokrata Đukanović branio SRJ, sada od Slobodana Miloševića i Momira Bulatovića, ista družina je kroz privatizaciju državnih preduzeća i berzanske špekulacije uvećavala bogatstvo. Prinudna rasprodaja imovine državnih fondova i masovna vaučerska privatizacija pomogli su formiranje nove poslovne elite. Neki od njih nijesu imali ni firmu ni kancelariju kako bi, makar formalno, pravdali bogatstvo stečeno preko noći. Tržište, pravdali su ih. Nepoznavanje osnovnih zakonitosti istog tog tržišta mnoge je koštalo bogatstva. Otišlo po nabavnoj cijeni, kako bi rekli Cetinjani iz jednog poznatog vica.

Dok je državotvorno osviješćeni Đukanović izgarao za obnovu crnogorske države, vodeći ljutu bitku sa domaćim i stranim neprijateljima, partijski i školski drugovi, rođaci i kumovi utvrđivali su monopole, preko noći sticali bogatstvo mešetareći berzom (zarada od duvana je, kažu, bila samo dječija igra) i kovali planove kako će stečeno desetostruko i stostruko uvećati kad izgrade kule i gradove iz mašte. Danas, najprivilegovaniji predstavnici nove klase svoje gubitke prebacuju na teret države i njenih građana, a vlast – širokogrudo – plaća. Nekima sigurno utočište i dokumenta, drugima državni novac za očuvanje likvidnosti i pokrivanje dugova, trećima nove privilegije i unosni poslovi.

Danas, kada kao nosilac plamena evroatlantskih integracija Đukanović Crnu Goru vodi ka punopravnom članstvu u NATO savezu (o članstvu u EU sve manje se govori i sve više je onih – i u vlasti i u opoziciji – koji se nadaju da od tog posla neće biti ništa) broj siromašnih raste, progon neistomišljenika traje, ubice se i dalje vode kao NN lica, zdravstvo i obrazovanje postaju biznis a ne temelji zdravog i prosperitetnog društva… I ponovo se priča o prodaji crvenog pasoša (ekonomsko državljanstvo), ponovo se političke krize pokušavaju iskoristiti za grabljenje ekonomskog ćara (Buljarica) a politika se svodi na vjeru i naciju. I pravljenje razlika tamo gdje ih nema. Ili ne bi trebalo da ih bude.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VLADA PREUZELA KONTROLU NAD VRHOM UP, TUŽILAŠTVO PROVJERAVA ANB: Kraj početka demontiranja DPS policije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Promjenama u vrhu Uprave policije Vlada je razriješila dio prepreka koje su stajale pred njom, na proklamovanom putu depolitizacije i dekriminalizacija crnogorske policije

 

Nakon iznuđene ostavke dugogodišnjeg direktora Uprave policije Veselina Veljovića, ni Zoran Lazović više nije šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala.

Dugo očekivana, i od strane novoformirane vladajuće većine – zahtijevana, vijest do nas je stigla preko Fejsbuk stranice Građanskog pokreta URA: ,,Kao što je najavio potpredsjednik Vlade i predsjednik pokreta URA dr Dritan Abazović, smijenjen je šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala Zoran Lazović, kao i svi pomoćnici Uprave policije”, pisalo je u objavljenom postu: „Nastavljamo sa dubinskim promjenama u bezbjednosnom sektoru! Vrijeme je da rukovodeće pozicije u Upravi policije zauzmu neukaljani profesionalci“.

Tek je potom slijedila službena obavijest da je smijenjen Lazović a sa njim i svi dosadašnji pomoćnici direktora UP: Enis Baković, Dejan Đurović, Vesko Damjanović, Dragan Blagojević, Drago Spičanović i Zoran Tomčić. Vlada je izvela brzu, jednostavnu i efikasni operaciju: samo nekoliko dana nakon što je za v.d. direktora UP imenovan Zoran Brđanin, Vlada je usvojila novu sistematizaciju, što je Brđaninu dalo pravni osnov za smjenu zatečenih „pomoćnika“. Koji su prethodno odbili njegovu ponudu da sami podnesu ostavke.

„Neću podnijeti ostavku to je sigurno i valjda vam ja ne ličim na čovjeka koji se predaje bez borbe“, poručivao je ranije Lazović koji je trenutno neraspoređen. Baš kao i njegove kolege smijenjene na istom talasu dubinskih promjena o čijoj ćemo svrsishodnosti tek biti u prilici da sudimo.

Ne čudi što se Lazović našao na vrhu liste nepodobnih policijskih funkcionera na čijoj smjeni je insistirao dobar dio vladajuće većine u parlamentu ali i brojni predstavnici civilnog društva koji su se bavili radom javnih i tajnih službi bezbjednosti. Baš kao što su na njegovoj profesionalnosti, privrženosti pravdi i patriotizmu insistirali svi oni koji javno tuguju za bivšim vlastima. Plus Milivoje Katnić, glavni SDT i Lazovićev prijatelj od studentskih dana.

Zato je teško zaključiti da li bivšem pomoćniku direktora UP-a i nekadašnjem funkcioneru ANB-a (i prethodne DB) više šteti, odnosno pomaže, to što nakon njegove smjene javno likuju osobe bliske tzv. bezbjednosno interesantnim osobama iz kriminalnog miljea, ili što za njim javno tuguju patriote iz okruženja DPS-a.

Tek, portal standard.co.me objavljuje kako su smjenu Lazovića „na društvenim mrežama pozdravili i bliski prijatelji članova budvanske organizovane kriminalne grupe (OKG) Marka Ljubiše Kana“. To ilustruju  skrinšotom sa navodnog profila (anonimne) djevojke kontroverznog Budvanina na kome je vijest o Lazovićevoj smjeni propraćena ciničnim pozdravom i uvredljivom porukom. Standard taj postupak stavlja u kontekst nedavnog hapšenja Lazara Ilića (23) iz Kraljeva, koga je CG policija privela u Budvi pod optužbom da je planirao Kanovu likvidaciju. To bi, po njima, trebalo da posvjedoči o nezahvalnosti budvanske OKG.

Za razumijevanje odnosa Lazovića i ovdašnjih (međunarodnih) kriminalnih grupa možda su relevantniji neki drugi događaji. Recimo, aktuelno suđenje Nikšićaninu Ranku Radulovića koji je optužen za stvaranje kriminalne grupe koja je, u saradnji sa škaljarskim klanom iz Kotora, planirala niz ubistava. Na listi za likvidaciju nalazio se i Lazović (skupa sa prijateljima Milivojem Katnićem i Duškom Golubovićem, bliskim saradnikom iz vremena rada u ANB-u i UP-u). Ostalo je nejasno zbog čega je Lazović, u to vrijeme neraspoređeni službenik ANB-a, zasmetao jednom od kotorskih klanova. Jednako, nikada nije objašnjeno njegovo prisustvo na svadbi Rožajca Safeta Kalića, osuđivanog narkodilera sa međunarodnom reputacijom.

Zoran RADULOVIĆ
Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

„Očito je bila namjera da se skine zakonska zaštita kako bi se omogućila gradnja na tom području“, objašnjava dobro obaviješteni izvor Monitora. Šta se sa tom namjerom Vlade desilo, i zašto na koncu nije realizovana, nijesmo uspjeli saznati.

Zakonska zaštita, odnosno status rezervata prirode, znači da na tom području nije dozvoljena urbanizacija. I dugogodišnja situacija sa ulcinjskom Solanom, pokazala je da su privatni interesi moćnika ozbiljna prijetnja najznačajnijim prirodnim ljepotama i resursima. Solana je, bar za sada, pod zaštitom, a ovdašnje moćnike preživjela je mahom zahvaljujući međunarodnom značaju.

Za razliku od Solane, najljepši djelovi morske obale, nacionalnog prirodnog bogatstva Crne Gore, često se ustupaju na ekskluzivno korišćenje privatnim kompanijama putem dugoročnih zakupa ili koncesija. Kilometri obalnog pojasa, plaža i uvala, sa milionima kvadrata zemljišta u zaleđu, u zoni morskog dobra, već su u vlasništvu brojnih inostranih kompanija, što je zapravo tiha privatizacija obale.

Da ponekad ne pomaže ni zakonska zaštita, pokazuje i to da su da su neki djelovi Tivatskih solila, iako se radi o zakonom zaštićenom rezervatu prirode, u privatnom vlasništvu pojedinih kompanija, te pod hipotekama pojedinih crnogorskih banaka. Takođe, dvije parcele na ovom području nemaju u listovima nepokretnosti teret da se radi o rezervatu prirode.

Solila se nalaze u KO Đuraševići, i obuhvataju površinu od 2,555 m². Na tom području nalazi se 60 parcela upisanih u četiri lista nepokretnosti: LN 940 KO Đuraševići – 9 parcela, ukupne površine 17,224 m², koje su susvojina u obimu ½ AD Račica Tivat i Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1229 KO Đuraševići – 30 parcela, ukupne površine 113,851 m², koje su svojina u obimu 1/1 Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1208 KO Đuraševići – 19 parcela, ukupne površine 68,956 m², koje su svojina u obimu 1/1 AD Račica Tivat i LN 1140 KO Đuraševići – 2 parcele, ukupne površine 3,471 m², koje su svojina u obimu 1/1 Vesko Ivošević.

Sve te katastarske parcele imaju terete i ograničenja da se radi o rezevatu prirode, izuzev dvije katastarske parcele iz LN 1140 KO Đurašević u vlasništvu Veska Ivoševića.  Znači li to da se na tim parcelama može graditi, iako se radi o zaštićenom prostoru, nije jasno.

„Dio Solila čini i zemljište još 18 vlasnika. Sa rukovodiocem rezarvata prirode treba konstatovati granice zone i postaviti teret i ograničenje da se radi o rezervatu prirode. Zemljište treba eksproprisati uz pravičnu nadoknadu vlasnicima, a vlasništvo prebaciti na državu”, smatraju  izvori Monitora.

Još nejasnije je, međutim, kako je dozvoljen upis hipoteke U LN 1229 KO Đuraševići nad dijelom parcela Solila od jedne komercijalne banke (Hipotekarna banka), jer taj kolateral joj može biti vrijedan jedino ukoliko ga stekne, pa od Vlade CG traži pravičnu nadoknadu u procesu eksproprijacije. Tereti hipoteke su postavljeni 2018. i 2019. godine, iako su opterećene da se radi o rezervatu prirode 2014. godine.

Jedno je odavno jasno: ovdašnji moćnici, dok su držali ruku na grudima i kleli se u Crnu Goru, rasprodavali su svaki njen dio koji su mogli.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo