Povežite se sa nama

PERISKOP

Od ruke sve je krenulo

Objavljeno prije

na

U predblagdanskim danima sa družicom Lanom pohodio sam Zagreb, sav okupan svim božićnim i novogodišnjim kolorima.

Uz iznimno prijatne susrete s prijateljima i druženja na otvorenim gradskim trgovima Agrama posjetili smo i izložbu Vlaho Bukovac Alexandre Cabanel u Umjetničkom paviljonu.Velikan hrvatske umjetnosti, rodom iz Cavtata, Vlaho Bukovac je prošao tri faze u svojoj veličajnoj umjetnosti:Pariz, Zagreb i Prag bila su staništa, ali i gradovi koji su bitno odredili ovog rapsoda hrvatske likovne umjetnosti.

 

Postavljajući izložbu u Umjetničkom paviljonu, čijoj je gradnji i nastanku kumovao upravo ovaj veliki slikar za vrijeme svog boravka u Zagrebu, sadašnje vođstvo Umjetničkog paviljona odlučilo je uz Bukovčev reprezentativni opus pokazati i nekoliko slika francuskog slikara Alexandera Cabanela, kod kojeg je Bukovac u Parizu otpočeo svoje umjetničko naukovanje Bukovac je prilikom upisa na parišku Akademiju likovne umjetnosti, u klasu velikog Alexandera Cabanela došao kad je nastava već bila uveliko krenula. Rad koji mu je omogućio dolazak u Cabanelovu klasu i uopće na Akademiju bila je fascinantna slika ljudske ruke.

U trenu dok sam gledao ovu sliku, koja s razlogom ima počasno mjesto u zagrebačkoj postavci, misli su mi odlutale do briljantne proze Ranka Marinkovića Ruke, a potom na jedan nedavni događaj u kojem sam i sâm sudjelovao-zagrebački simpozij o djelu poznatog pozorišnog reditelja Koste Spaića koji je za svoga plodnog životnog i radnog vijeka posebno naglašavao važnost ruke u životu svakog umjetnika (valja naglasiti da je Spaić bio i vrhunski violinista!), a da je i plakat za ovaj simpozijski skup za grafički amblem odabrao islikanu ljudsku ruku od strane suvremenog slikara i scenografa Zlatka Kauzlarića Atača.

No naznačujući da je po Bukovca sve krenulo od njegove slikarske meditacije na temu ruke. Valja dalje konstatirati da ova izložba pokazuje izniman Bukovčev senzibilitet za slikanje portreta, pa između ostalih portretnih izvrsnosti fascinirao me je i portret Iva Vojnovića, ponajvećeg hrvatskog dramatičara i dramskog pjesnika, koji je kroz sjajna poetska vela pozornički prikazao u Dubrovačkoj trilogiji (Allons enfants, Sutoni na taraci (pad Dubrovačke republike i tragediju tadašnjeg tamošnjeg plemstva i vlastele dubrovačke)…

Smisao za nevjerovatna oslikavanja materije od koje je odjeća na likovima Bukovčevih slika, zanimljive faze koloriranja, osobenog odnosa prema pozadini na kojoj se ocrtavaju Bukovčevi likovi,sve su to karakteristike ovog, na zagrebačkoj izložbi seriozno prikazanog Bukovčeva opusa.

Vlaho Bukovac osoben je likovni stvaralac kome je i umjetnički Prag, kao jedna od središnjih evropskih metropola umjetnosti, izražavao divljenje ,a njegova praška faza iznimnom je zapisana i u svim povjesnicama umjetnosti, ne samo jugoslovenskih prostora već i Evrope.

Zagrebačka izložba nalazila je, i u konačnici pronašla finu mjeru i dostojanstvenu koncilijantnost svih faza stvaralaštva Vlaha Bukovca.

Uistinu su rijetke kulture u svijetu koje se mogu podičiti slikarem ovako ujednačenog i u svim fazama stvaralaštva moćnog umjetničkog izraza kakav je Bukovčev. Posebno je značajno što je ovaj opus na zagrebačkoj izložbi kontekstiran u suodnos učenika i učitelja, velikog francuskog slikara Cabanela.

U svakom slučaju Zagrepčani i njihovi gosti u ovogodišnjem Adventu imaju sa ovim likovnim događanjem, kao i sa veličanstvenom izložbom Vladimira Becića u Klovićevim dvorima na Gornjem gradu gotovo nestvaran doživljaj likovnosti.

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Mehina bjelina

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mnogo toga što je u Šantićevom i Emininom  Mostaru odnjihalo i podiglo  moju i generacije poslije moje mladosti nije bilo usporedivo sa gospotstvenošću i nekim samo njemu pripadajućim kozmopolitizmom slikara i šansonjera Mehe Sefića. Svi u gradu na Neretvi zvali smo ga Maestro,unoseći u turiječ svo svoje poštovanje za toga rijetko talentovanog čovjeka

 

Bile su to godine sreće. Neke godine sklada i harmonije.Jednostavno, osjećam danas čudnu nostalgiju kad bacim pogled unatrag. Tih godina rastao sam uz čitavu plejadu negdanjih mostarskih korifeja  duha.

Budili su me glasovi neponovljivih mostarskih štiglića, ali i pjesme boema, poput nekadašnjeg nenadmašnog napadača Hajduka i Veleža Sulejmana Sule Repca,čijih se interpretacija najzahtjevnijih sevdalinki i danas sa sjetom sjećam.

Slušao sam velikog Skendera Kulenovića kako mudro govori pred mostarskom Pozorišnom kafanom, gledao neponovljivu glumu Dragana Šakovća kao Ćorovićevog Todora Baljameza, uživo za kafanskim stolom slušao Peru Zupca kako kazuje, iz duše, svoje neponovljive i neprolazne Mostarske kiše, jednako drugovao sa Miroslavom Mikom Antićem i Mišom Marićem.

Sve to i još mnogo toga što je u Šantićevom i Emininom  Mostaru odnjihalo i podiglo  moju i generacije poslije moje mladosti nije bilo usporedivo sa gospotstvenošću i nekim samo njemu pripadajućim kozmopolitizmom slikara i šansonjera Mehe Sefića. Svi u gradu na Neretvi zvali smo ga Maestro,unoseći u turiječ svo svoje poštovanje, nevjerovatan duhovni respekt za toga rijetko talentovanog čovjeka. Sefić koji je harao negdanjim šansonjerskim Zagrebom, u vremenima trijumfa šansone na način pjeva Ive Robića,vratio se u zavičaj da godine zlaćane zrelosti pokloni dvjema svojim strastima, Mostaru kao jedinstvenom urbanitetu i slikarskoj magiji.

Ponosan što sam rastao u godinama najpotentnije slikarske umjetnosti Sefićeve hoću u Periskop unijeti tračak čudesne svjetlosti, neponovljivih bjelina sefićevskih. Sve je na Maestrovim slikama podlijegalo i odjekivalo zovom bjeline.Ta bjelina koju je Maestro gajio dosljedno, od svojih platana do besprijekora bijelih odjela, mantila, kišobrana i šešira prati me i danas kao zvonki odsjaj te  čudne imperijalnosti mostarskog duha.

Maestrove bjeline formirale su u duši mojoj ognjice stvaralaštva i traženja autentičnih puteva ne samo u teatru i književnosti, nego, prije svega, u stilu življenja.

Svi smo ga pokušavali slijediti pa i bezuspješno imitirati.

A on se samo zagonetno smiješio.

Čak i onda kad je neposredno prije nego mu je duša prhnula zvijezdama tiho, na uho, otpjevao nekolicini nas – Što li mi se Radobolja muti, što se na me moja draga ljuti... Tiho je otišao jedan od simbola imperijalnog Mostara.

Gospodstveno, u bjelini.

Kako je i živio…

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Kad realizam postane nerealan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poslije prizora Vijećnice Dva fenjera  Irfana Hoze natjerala su me da napišem pjesmu, jer u toj fenjerovštini bilo je puno pjevljivog, od tuge rudarskog fenjera do  nostalgičke crte vezane za ovu umjetnu svjetiljku

 

Sarajevski slikar Irfan Hozo jedan je od najznačajnijih likovnih stvaralaca u Bosni i Hercegovini danas.Njegov slikarski opus zaprema značajne predjele,kako u stilsko-estetskom pogledu tako i u izboru tema i motiva kojima je posvećen njegov tvorački vizir.

Moju je pozornost posebno privukao kada je počeo slikati, bolje je i tačnije reći, komponirati u likovnom smislu prizore još tada razorene sarajevske Vijećnice.Hozo je majstorstvom crteža kao temeljnog grunta slike prostora Vijećnice, negdanjeg hrama knjige i znanja, napučio asocijativnim materijalom slažući ruševno kamenje i kamene blokove poput knjiga.Podsjetilo me to na konceptualnu intervenciju velikog Kunelisa, takođe u prostorima sarajevske Vijećnice.

Poslije prizora Vijećnice Hozina su me Dva fenjera natjerala da napišem pjesmu, jer u toj fenjerovštinib ilo je toga puno pjevljivog, od tuge rudarskog fenjera do neke nostalgičke crte vezane za ovu umjetnu svjetiljku.

Tek nakon toga postajao sam iz dana u dan sve svjesniji kako ovaj slikar nalazi pulsiranje istinskoga života na mjestima gdje taj život stvarno obitava.Ali, tekće pojava portreta Hozinih sugrađanadonijeti pravu mjeru njegovog osjećanja svakodnevice i bogatstava oblika življenja u njoj.

Gotovo u prirodnoj veličini Hozo je počeo praviti portrete svojih sugrađana – Sarajlija,donoseći ritmove uzgibanoga sarajevskog polisa kroz gestiku, mirnoću ili uzbudljivost, kroz sve faze gradskosti koja oblikuje te zanimljive osobnosti.

U toj novoj fazi svoga slikarskog studija urbaniteta Hozo jepronašao ključ da dosegne preko vanjštine ovih likova njihove unutarnje bure i oluje, tmice i vedrine.Potpuni realitet jednim se potezom umjetnikove kičice pretvara u nerealni svijet u kojem stoluju opominjuće tišine.

Njegov ciklus Sarajlije je istinski primjer irealnog, pa u pojedinim fazama i sirealnog slikarstva ovog čudesnog slikara, koji ne dopušta da se u njegovu slikarsku meštriju i jednog trenutka uvuče improvizacijska logika, da i jednoga trenutka ma i najmanji detalj bude prepušten bilo kakvoj slučajnosti.

Irfan Hozo je slikar onostranog i u onim portretnim platnima u kojima smo ubjeđeni dadrugujemo sa realitetom,da ga vidimo, da je tu pred nama.

Takav slikarski opus jednostavno plijeni u svim fazama.

O slikarstvu ovoga mi sarajevskog suvremenika imam potrebu svjedočiti jer je jedinstven primjer u sve prisutnijoj slikarskoj komercijalizaciji i odlasku u golu likovnu konfekciju.

Hozin slikarski opus realnog sa dubinskom crtom nerealnosti mogao bih slobodnonazvati i novom i autentičnom fazom bosanskohercegovačke suvremene likovne umjetnosti.

Kad realizam postane nerealan naiđete na prostore umjetničkog iskaza Irfana Hoze!

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Uvijek nešto drugačije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kao s pendžera  Jusufa Nikšića pogledano

 

U osnovnoj školi mostarskoj crtanje mi je predavao Jusuf Jusa Nikšić, danas doajen mostarske umjetničke scene. Nije Nikšić predavao temeljnosti likovnjaštva, on je nas na različite načine,zapravo,uvodio u naše buduće živote. Taj i takav slikar, formiran u čuvenoj novljanskoj slikarskoj školi, zasigurno jačoj od mnogih akademija na našim zemljopisnim i duhovnim paralelama, autor je impozantnog opusa, ostvarenog u različitim slikarskim tehnikama, a pohvaliti se valja, jedna se slika profesora moga šepuri i u dnevnom boravku mog sarajevskog radilišta, spisateljskog i rediteljskog. Ponosan sam na nju,ali ovo tek za uvod u ono što slijedi, a što moraopravdatinaslovovog Periskopa…

Nađoh, tragajući po knjigama zavičajnosti moje, divnu i bogato slikama opremljenu knjigu I to je Mostar Alije Cigića i Ante Miškovića. Dugo sam, godinama zapravo, tražio motiv koji je ova dva mostarska uglednika nagnao da naprave ovu kolažnu podsjetnicu na mostarske neprolaze i nezaborave!?Znao sam da je knjiga odraz ljubavi ovih strasnika mostarovanja, ali tek sam sad našao rješenje dileme šta me toliko veže za tu poveliku i podebelu lijepu knjigu.

Pored tekstova vezanih za čarobnjaštva koja isijavaju jedinstveni mostarski urbanitet, tu su otisnuta i likovna čudestva…E, jedno me to čudestvo posebno danaszarobilo.

Stojim pred slikom Jusufa Juse Nikšića Uvijek nešto  drugačije, rađenom u tehnici tempere…

Slikana je sa poznatog Jusinog pendžera, odakle je moj profesor valerizirao čudo drevnosti i mladosti mostarskog Starog mosta…Nagledao sam se prizora Starog mosta i njegove okolice, ali ova Nikšićeva slika je draguljno posebna…

Upotpuno tamnoj gami nekihčudnih drap i sivih tonova Nikšićjesaprozora vidio u sumračje ili pred kišu i oluju i Stari most i dio Kujundžiluka,ali i brdo Hum, koje kao da se poput ptice grabljivice nadvilo nad sve ljeposti i krasote Starog… I kule dvije,onkraj mosta imaju neko čudno nevremensko bljedilo, nema onog sjaja kamenitosti na način tenelije,kamena koji, čini mi se, pristaje samo mostarskoj vali…Sve je sklad mostarski, ali u gami koja ne baštini svjetlost i onu prozračnost te svjetlosti mostarske,a interesantno je da su autori knjige postavili pored ove neveselosti mostarske,nanačin duše Juse Nikšića,  tekst Mostarska nostalgija svjetlosti mostarskog recitatora sa zagrebačkom adresom Gorana Matovića,ispisnika mi…

Zagonetka do zagonetke…

Ali nalazim, izvlačim iz vlastitih iskustava sa slikarom Nikšićem i odgonetku. U naslovu je ona ove Nikšićeve tamne panoramnosti Staroga i pripadajućeg mu graditeljskog i prirodnog okoliša.
Slikar nije nimalo slučajno stavio naslov Uvijek nešto  drugačije. Njegova duša nije uvijek u raspoloženju mostarske simfonije svjetlosti…

Nekad se u toj maketi raja, koju je dobri bog poslao na zemlju, pojavi i tmica u duši. Onda Jusa gradi ovakav most i okoliš u tmicama raspoloženja svoga, odnosno duše mu u njega.

Slika koju dugo odgonetam,a moraću se uputiti do rodnoga kraja da istražim da li je ovdje samo stvar u gami koju je Nikšić odabrao ili je bol i nostalgija iz duše slikareve prhnula poput ptice zloslutne i zamračila prizor, koji inače na svim drugim slikama na Arkadiju liči.

Zagonetka odgonetku traži…

Mostarsku, Nikšićevu…

Eto. Dakle rekao čovjek: uvijek, nešto drugačije…

A on, slikar, najbolje zna šta gaboli u duši…

E,moj Jusa,moj profesore…

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo