Povežite se sa nama

PERISKOP

Od ruke sve je krenulo

Objavljeno prije

na

U predblagdanskim danima sa družicom Lanom pohodio sam Zagreb, sav okupan svim božićnim i novogodišnjim kolorima.

Uz iznimno prijatne susrete s prijateljima i druženja na otvorenim gradskim trgovima Agrama posjetili smo i izložbu Vlaho Bukovac Alexandre Cabanel u Umjetničkom paviljonu.Velikan hrvatske umjetnosti, rodom iz Cavtata, Vlaho Bukovac je prošao tri faze u svojoj veličajnoj umjetnosti:Pariz, Zagreb i Prag bila su staništa, ali i gradovi koji su bitno odredili ovog rapsoda hrvatske likovne umjetnosti.

 

Postavljajući izložbu u Umjetničkom paviljonu, čijoj je gradnji i nastanku kumovao upravo ovaj veliki slikar za vrijeme svog boravka u Zagrebu, sadašnje vođstvo Umjetničkog paviljona odlučilo je uz Bukovčev reprezentativni opus pokazati i nekoliko slika francuskog slikara Alexandera Cabanela, kod kojeg je Bukovac u Parizu otpočeo svoje umjetničko naukovanje Bukovac je prilikom upisa na parišku Akademiju likovne umjetnosti, u klasu velikog Alexandera Cabanela došao kad je nastava već bila uveliko krenula. Rad koji mu je omogućio dolazak u Cabanelovu klasu i uopće na Akademiju bila je fascinantna slika ljudske ruke.

U trenu dok sam gledao ovu sliku, koja s razlogom ima počasno mjesto u zagrebačkoj postavci, misli su mi odlutale do briljantne proze Ranka Marinkovića Ruke, a potom na jedan nedavni događaj u kojem sam i sâm sudjelovao-zagrebački simpozij o djelu poznatog pozorišnog reditelja Koste Spaića koji je za svoga plodnog životnog i radnog vijeka posebno naglašavao važnost ruke u životu svakog umjetnika (valja naglasiti da je Spaić bio i vrhunski violinista!), a da je i plakat za ovaj simpozijski skup za grafički amblem odabrao islikanu ljudsku ruku od strane suvremenog slikara i scenografa Zlatka Kauzlarića Atača.

No naznačujući da je po Bukovca sve krenulo od njegove slikarske meditacije na temu ruke. Valja dalje konstatirati da ova izložba pokazuje izniman Bukovčev senzibilitet za slikanje portreta, pa između ostalih portretnih izvrsnosti fascinirao me je i portret Iva Vojnovića, ponajvećeg hrvatskog dramatičara i dramskog pjesnika, koji je kroz sjajna poetska vela pozornički prikazao u Dubrovačkoj trilogiji (Allons enfants, Sutoni na taraci (pad Dubrovačke republike i tragediju tadašnjeg tamošnjeg plemstva i vlastele dubrovačke)…

Smisao za nevjerovatna oslikavanja materije od koje je odjeća na likovima Bukovčevih slika, zanimljive faze koloriranja, osobenog odnosa prema pozadini na kojoj se ocrtavaju Bukovčevi likovi,sve su to karakteristike ovog, na zagrebačkoj izložbi seriozno prikazanog Bukovčeva opusa.

Vlaho Bukovac osoben je likovni stvaralac kome je i umjetnički Prag, kao jedna od središnjih evropskih metropola umjetnosti, izražavao divljenje ,a njegova praška faza iznimnom je zapisana i u svim povjesnicama umjetnosti, ne samo jugoslovenskih prostora već i Evrope.

Zagrebačka izložba nalazila je, i u konačnici pronašla finu mjeru i dostojanstvenu koncilijantnost svih faza stvaralaštva Vlaha Bukovca.

Uistinu su rijetke kulture u svijetu koje se mogu podičiti slikarem ovako ujednačenog i u svim fazama stvaralaštva moćnog umjetničkog izraza kakav je Bukovčev. Posebno je značajno što je ovaj opus na zagrebačkoj izložbi kontekstiran u suodnos učenika i učitelja, velikog francuskog slikara Cabanela.

U svakom slučaju Zagrepčani i njihovi gosti u ovogodišnjem Adventu imaju sa ovim likovnim događanjem, kao i sa veličanstvenom izložbom Vladimira Becića u Klovićevim dvorima na Gornjem gradu gotovo nestvaran doživljaj likovnosti.

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Medijske fekalije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada ja kao strasni gutač svega napisanog i otisnutog na novinski papir sve češće odbijam da uz jutarnje kafenisanje,  šta je tek sa onim manje strasnim čitačima, koji se informišu putem interneta ili televizije

 

 

Sve češće odbijam da uz jutarnji ritual kafenisanja pregledam novine,bez obzira iz kojeg dijela bivše nam zajedničke domovine stizale.

Neki dan sam sâm sebi,   u nekom unutarnjem monologu kazao da kada ja kao strasni gutač svega napisanog i otisnutog na novinski papir tako rezonujem, šta li je sa onim manje strasnim čitačima,koji se informišu putem interneta ili televizije.

Televizije sam prestao gledati iz dva razloga: njihove neobjektivnosti  i stranačke pristrasnosti, te krajnje nekvalitetnog ukupnog,a ne tek i samo informativnog programa.

Šta je to što me do te mjere udaljava od medija,i to redom, a ne tek pojedinih?

Količina grubih manipulacija i čistih laži kojima obiluje medijska slika na zemljopisnom,a obezduhovljenom prostoru bivše Jugoslavije je tolika da niko, ko imalo drži do vlastitog dostojanstva i ličnog intelektualnog integriteta, ne može podnijeti poniženje na koje nas prisiljavaju krajnje neodgovorni, a nerijetko neuki i profesiji nedorasli urednički timovi.

Poseban problem je okupacija pojedinih medija od strane kadrova stranaka na vlasti, te potkupljivanje tvoraca medijske slike da nam serviraju isključivo ono što  nacionalne i državne, a sve češće i vjerske vođe žele, odnosno samo ono što je po njihovom vlastodržačkom ukusu.

Već dugo vapim kao čitalac i gledalac da čujem,pročitam i vidim ozbiljan komentar stranački ili državno-vlasnički neostrašćen.

Izgleda da je vrijeme ozbiljnih komentara i ozbiljnih komentatora daleko iza nas,iza ovog nesretnog vremena, čijim smo, nažalost dionicima, a pojedinci i sudionicima.

Namjerno pravim ovu dinstikciju jer ne želim biti dijelom manipulirane mase građana,kojima žurnalistički diletanti i stranački dobro plaćeni medijski činovnici permanentno ispiraju mozak.

Vlastodršcima u svim jugoslavenskim sredinama odgovaraju polupismeni i nepismeni pisci naručenih vijesti i kvazi komentara,koji se ne mogu tretirati drugačije nego kao medijske fekalije. U takvoj situaciji nerijetko sam i sâm bio u poziciji da razmišljam  ima li uopšte smisla išta pisati, kome pisati, za koga, jer  činjenica da mediji koji siju laži i koji su pisani jezikom ulice i podzemlja, imaju prođu mnogo bolju od onih rijetkih, koji se bore za istinu i za eliminaciju laži inajgrubljih falsifikata, govori sama za sebe.
Današnja medijska slika naših sredina, odnosno sredina koje komuniciraju jezikom koji svi razumijemo, je ustvari civilizacijski sunovrat,  trijumf duha palanke i poraz onih snaga u našim južnoslavenskim sredinama koje imaju svijest da je jedini spas iz ovih političkih i kulturnih nedođija u koje smo uvedeni protiv svoje volje pisati i govoriti istine i demontirati laži na svaki način.

Zavedenost medijima čitalaca, slušalaca i gledalaca je tolika da uspjevaju samo neuki, neobrazovani i najčešće nedotupavni poslušnici,koji savjestostavljaju pred vratima svojih partijskih i državnih šefova i kojekakvih moćnika.

Raskinuti sa ovakvom medijskom okupiranošću svih naših sredina značilo bi ozbiljno ozdravljenje društava i država…Ali, ko je taj ko to može napraviti? Taj se nažalost ne vidi niti na dalekom horizontu. A sve dotle dok se ne raščisti fekalizirano ostrašćena, debelo potkupljena novinarska diletantska bagra bićemo svi zajedno zarobljenicima neviđene manipulacije u svakom pogledu.

Pobjedu nad medijskim fekalijama trebali bi svi građani koji iole misle o budućnosti sebe, a osobito svoje djece, staviti u prvi plan i boriti se za to do zadnjeg atoma snage.

U suprotnom, i dalje nam se crno piše.

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Vizionar

Objavljeno prije

na

Objavio:

Negdanju baru u samom centru grada, nastalu  eksploatacijom soli, gradonačelinik Tuzle  Jasmin Imamović je sa skupinom saradnika pretvorio u prva slana jezera na evropskom kontinentu. Svojim sugrađanima,  doveo je more na kućni prag. Tuzlanska Panonika nije samo turistička atrakcija već  privlači i pažnju stručnjaka za vodosferu

 

Jasmin Imamović, gradonačelnik Tuzle, sad već decenijski, nalazi se u žiži javnosti. Vrstan pravnik po temeljnom obrazovanju, književnik po unutarnjim stvaralačkim ognjicama, predano radi na maksimmalno aktivnim metamorfozama Grada soli.

Sjećam se, iz bosanskog poraća i jednog od prvih mandata koje Imamović redovno dobija gotovo plebiscitarnom podrškom svojih sugrađana, kada je u jednoj nadahnutoj opservaciji onoga što je naslijedio od karizmatičnog prethodnika Selima Bešlagića i projekciji šta mu je činiti u tuzlanskim futurima, naglašeno priželjkivao da Tuzlu pretvori u grad juvelirnica i prodavnica ekskluzivne i skupocjene robe.Već tad mu je pravnički realizam govorio da  treba ići korak po korak u nastojanju da promjeni lik grada. Imamović je u startu sad već zavidnog broja mandata riješio dvije neuralgične krupnice koje su morile stanovnike njegovog grada.

Tuzla je dobila redovno,dostatno vodosnadbijevanje količinama pitke i kvalitetne vode.

Negdanju baru u samom centru grada, nastalu  eksploatacijom soli kongenijalno, sa skupinom saradnika pretvorio je u prva slana jezera na evropskom kontinentu i svojim građanima doveo more na kućni prag.Tuzlanska Panonika postala je ne samo sve posjećenijom turističkom atrakcijom,nego i sve intrigantnije privlači pažnju stručnjaka za hidrološku, odnosno vodosferu u znanstvenom smislu.

Imamović ne prestaje da priređuje iznenađenja. Na ugodnoj sjedeljci u dijelu grada gdje me oduševila čuvena tuzlanska barok zgrada, adaptirana i rekonstruisana u stoprocentno baroknom stilu,ali i katolička staklena bogomolja i niz ugodnih ugostiteljskih objekata, obznanio je u respektabilnom i ugodnom društvu da je grad kojim stoluje postao trgovački centar regije, zahvaljujući koncern-gigantu Bingo. Ne malo ponosan, ističe da su Tuzlaci nekada išli u Zagreb i Beograd u šoping a  sad građani tih gradova hitaju da se ovdje suoče sa evropski sadržajnom ponudom u lijepo uređenim trgovačkim centrima.

Priča o novim uspjesima tuzlanskog gradonačelnika ne bi bila niti približno potpuna da njegove komunalne napore i postignuća ne prate posebno napori književnika Imamovića da bogatu kulturnu tradiciju grada održava u naponima primjerenog kontinuiteta,trudeći se podjednako oko temeljnih ustanova kulture: galerijskih prostora, teatra, sineastike, ali jednako i održavanja pojedinih individualnih umjetničkih opusa. I na planu manifestacione kulture da nije bilo Imamovića i njegove vizionarske žice ne bi stasali kulturni projekti: književna manifestacija Cum Grano Salis i Kaleidoskop.Tim manifestacijama, posebno Cum Grano Salis, Imamović je književnost proznog smjera u bh. i regionalnim okvirima učinio dignitetnijom i prepozatljivijom.

Podstičući pijetetan odnos prema opusima tuzlanskih klasika, slikara Ismeta Mujezinovića i književnika Derviša Sušića, čijim je skulpturalnim susretom častio grad na počecima svoje gradonačelničke karijere, trajno čuva uspomene na njihovo neprolazno djelo, preko Biblioteke Derviš Sušići grafičkog  i slikarskog ateljea koji čuva uspomenu na tuzlanske godine tvoraštva slikara i revolucionara Ismeta Mujezinovića…

Niko ko nije direktno upoznao gradonačelnika Imamovića ne može donijeti pravorijek o njegovoj intelektualnoj širini i kompetenciji. Neki sam dan uživao u času povjesti likovne umjetnosti kada je vehementno, krajnje nadahnuto govorio o slikarskim opusima negdanjih slikarskih perjanica i vedeta tuzlanskog slikarskog života Haima Pinte, Adele Ber,Mensura Meme Derviševića.

Više nego zadužbinska djela i njegova angažiranost traju i nastavljaju njegov kulturno civilizacijski doprinos preobrazbama nekadašnje bosanske varošice prepoznatljive po smogu, zatrovanosti od kemijske industrije i rudarstvu.

Briga za mlade naraštaje i tvorce tuzlanske sutrašnjice,kao permanentno ulaganje u tuzlanske future, ne može se zanemariti kada se govori o Tuzli i Jasminu Imamoviću.

Socijaldemokrat Imamović ustrajno, kao najbolji eksponent i praktičar socijaldemokratskih, radničkih i ideja crvene Tuzle,bastiona tuzlanske,pa i bosanskohercegovačke socijaldemokratije,ostaje,nažalost, jedna od posljednjih brana socijaldemokratije u Bosni i Hercegovini. Kao njen najuspješniji praktični eksponent pozvan je da uloži dodatni napor da crvena Tuzla sutra ne osvane u nekim njoj potpuno neprihvatljivim i nepriličnim ideologijskim kolorima.

Jasmin Imamović je gradonačelnik za 22.stoljeće.

Posrećili mu se dalji napori da od svoga grada pravi evropski privlačnu destinaciju.

U svakom pogledu!

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Prirodnost i neprirodnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osobnom strašću u odnosu na književne vrijednosti, ali i nezaborave umjetničkih vrhova htio sam, u ovom svom iznimno radno-frekventnom ljetu, oživjeti avgustovske večeri u najprometnijoj sarajevskoj šetnici, Ferhadiji i na mostu Festina lente (Požuri polako)…

 

Kao pobornik, i to strasni, poetskog teatra, ali i popularne ulične umjetnosti, sa glumcima Ademom Smailhodžićem i Alijom Aljovićem odnosio sam se teatarskim načinom prema vrhunskoj poeziji Alekse Šantića, Maka Dizdara i Miroslava Krleže. Imao sam jaku i tajnu namjeru da promoviram svoj teatarski projekat Mali poetski teatar Nausikaja, ali i mnogo prizemnije namjere čitanja, javnog čitanja poezije pred najširim slojevima, uglavnom nezainteresirane publike, koja se na poprištu ove teatarske akcije sasvim slučajno našla u ambijentu posttropske i postkišne večeri u sarajevskoj Ferhadiji.

U ugodnom druženju sa veličajnim mostarskim tvorcem stihova Ostajte ovdje, Veče na Školju, Pretprazničko veče, O klasje moje našli su se u publici mnogi dragi ljudi, među kojima i Jovan Divjak i Esad Kočan.

Međutim, naišao je i bosanskohercegovački pjesniki dramatičar, koji nije bio u ovom mom recentnom izboru.

Gotovo šeretski podrugljivo upitao me je: A gdje sam ja ovdje? Odgovorio sam: Ovo što mi interpretiramo su klasici, a ti si suvremeni pjesnik.

Bilo je u tom pitanju i odgovoru puno simboličke, na jednoj strani prirodnosti, na drugoj, pak, strani krajnje neprirodnosti. Jer, bilo je logično da interpretiramo u okvirima svojih mogućnosti velikane pjesničke meštrije, ali i da izostavimo one koji po svojoj vrijednosti nisu niti blizu Krležinoj, Dizdarovoji Šantićevoj poetskoj moći.

Otsustvo kritičnosti ovoga sarajevskog i bosanskohercegovačkog pisca nije me iznenadilo, jer živimo u vremenima japajakanja, potpuno izgubljenih kriterija, u odsustvu i najminimalnijih oblika umjetničke kritike. Naravno,samokritika je na ovim našim prostorima apsolutna terra incognita.

Ovom pjesniku pametnije bi bilo da je ostao u publici koja je sa golemim interesovanjem pratila interpretiranje dijela Šantićevoga opusa. Možda bi na taj način obogatio i vlastita poetička saznanja.

Međutim, bahatost i totalna nekritičnost obilježavaju naše doba. Neprirodnost tog pjesnički samozaljubljenog gledanja u nebo i uzdignutih brada govori da ne postoji prag našeg opšteg potonuća u svakovrsnu osrednjost, ne samo literarnu.

Ovaj je pjesnik samo zoran primjer da još nismo dodirnuli dno,već da strelovito klizimo u primitivizam neviđenih razmjera.

Sve počinje od najmlađih dana i potpune okupiranosti učenika u osnovnim školama dajdžestiranim sadržajima kapitalnih literarnih djela svjetskih klasika. Tu već uveliko cvjeta primitivni poriv skriven pod plaštovima tzv. svjetske klasike. Nismo u stanju odgojiti relevantnu književnu publiku jer dajdžesti velikih djela to učiniti ne mogu.

I samozaljubljeni literat dio je opšte neznalačke, nekompetetne, u krajnjem ishodu nekulturne plime koja zapljuskuje čak i katedre naših fakulteta, na kojima bi se trebala proučavati savremena i klasična književnost. U krajnjoj neprirodnosti njegovog ponašanja iščitava se opasni sindrom naše nekritične stvarnosti. Svi oni koji se u literarnim krugovima ponašaju poput njega, šire literarnu nekompetentnost i kontaminiraju našu kulturnu stvarnost opštom provincijalnošću duha.

Dokle ćemo biti zarobljenici i taoci krajnje nekulturne politike koju vode, ili u najboljem slučaju tolerišu naša ministarstva kulture i svekolika vlast u kulturi?

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo