Povežite se sa nama

MONITORING

Aco pobjeđuje bracove institucije

Objavljeno prije

na

  Čim minu predstojeći praznici, zastupnici biznismena Aca Đukanovića nastaviće pravosudnu borbu sa vjetrenjačama. U makar dva aktuelna sudska spora Đukanović pokušava državu privesti k’ poznaniju prava.

 

Osnovni sud u Podgorici zimus je presudio da je država Acu Đukanoviću dužna 12 miliona eura na ime uloženih sredstava i izgubljene dobiti, pošto Ministarstvo unutrašnjih poslova nije poštovalo kupoprodajni ugovor iz 2008. U najkraćem: Vlada Mila Đukanovića održala je početkom 2008. godine licitaciju za prodaju placa u blizini Ekonomskog i Pravnog fakultete, na kome se nalazi limenka u kojoj su tada stolovali čelnici Uprave policije.

U nadmetanju u kome su učestvovali bivši zet Mila Đukanovića Mehmed Kolarević, poslovni partner Mila Đukanovića Tomislav Čelebić, brat Mila Đukanovića Aco, Acov prijatelj iz Herceg Novog i manjinski akcionar Prve banke Slobodan Trkulja i nikšićki biznismen Midrag Daka Davidović, nekim čudom pobijedio je – Aco.

Drugo čudo desilo se kada je Vlada Mila Đukanovića izašla u susret zahtjevima brata Aca i višestruko uvećala spratnost objekata koje je moguće graditi na kupljenom placu. Aco je u to vrijeme (2008. godina) na svojim računima u svojoj Prvoj banci držao 19 miliona eura. Njegova banka plaćala mu je godišnju kamatu od osam odsto. Tako je većinski vlasnik Prve – zahvaljujući jednoj od najvećih pasivnih kamata u istoriji eura – godišnje zarađivao 1,5 milion.

Onda je došla kriza. Vlada je Prvoj banci odobrila pomoć od 44 miliona eura. Istovremeno su zamrle aktivnosti na tržištu nekretnina. I, eto trećeg čuda. Vlade Mila Đukanovića i njegovog namjesnika Igora Lukšića ulaze u višegodišnje kašnjenje sa oslobađanjem prodate lokacije. Tako Aco stiče osnov za tužbu kojom, uz uložena tri miliona eura, traži isplatu neostvarene dobiti. Sve u svemu, 12 miliona eura koje mu je Osnovni sud u Podgorici i dodijelio.

Država će se, kažu njeni glasnogovornici, žaliti na ovu odluku. Čekamo epilog. Uglavnom, premijer Đukanović zbog tog posla nije podnio ostavku, nije nikoga smijenio, niti je Državno tužilaštvo pokrenulo bilo kakav postupak zbog višemilionske štete.

U drugoj su priči uloge zamijenjene. Drama se odvija u pljevaljskom Rudniku uglja kojim, kao većinski akcionari, gazduju: italijanska A2A, Vlada i Aco Đukanović. Nekadašnjem studentskom aktivisti, estradnom menadžeru i kontroverznom biznismenu zasmetala je činjenica da je Odbor direktora Rudnika prvo obznanio kako je 2009. godina završena uz dobit od 26,1 milion eura, najavljujući isplatu dividendi, da bi potom preinačio vlastitu računicu i proglasio poslovni gubitak od 12,8 miliona. Đukanovićevi advokati zato traže da se akcionarima isplati obećana dividenda.

,,Gospodin Aco Đukanović je u više navrata isticao neophodnost isplate dividende za 1.200 manjinskih akcionara, a ne za njega lično”, piše medijima njegov advokat Vido Đakonović podsjećajući na tonski zapis kojim je na Skupštini akcionara dokumentovano obećanje o isplati dividende. Proizilazi da u ovom sudskom sporu Aco pokušava, u ime manjinskih akcionara Rudnika, natjerati Vladine (Milove) izaslanike u Pljevljima da plate ceh izrečenih neistina.

Aco kao crnogorski Robin Hud ili se braća Đukanović zabavljaju režirajući u ovdašnjem teatru apsurda?

Ne spori se naš David samo s Golijatom (državom). Tu su i porodični prijatelji i kumovi. Osnovni sud u Podgorici usvojio je nedavno tužbeni zahtjev Eurofonda protiv Prve, kojim je Đukanovićevu banku obavezao da Fondu, pod upravljačkom kontrolom Veselina Barovića, isplati 1,8 miliona eura zbog nezakonitog skidanja novca sa računa krajem 2010. godine. Pošto je u Prvu banku stigao nalog CBCG da se novcem sa računa Eurofonda plate dospjele poreske obaveze, neko se u banci sjetio da su istim novcem garantovani i krediti odobreni ljudima iz Barovićevog okruženja. Tada su, suprotno redu i zakonu, uzeli taj novac, pravilno pretpostavljajući da se iz države i CBCG, povodom otimačine, niko neće živ čuti. Samo su se preračunali po pitanju Barovićeve spremnosti (i sposobnosti) da i dalje plaća i svoje i tuđe dugove.

Druga je priča vrijedna rubrike ,,vjerovali ili ne”. Krajem pomenute 2010. Aco Đukanović je menadžmentu Prve naložio da podnese tužbu protiv porodičnog kuma, nekadašnjeg člana Odbora direktora banke i tadašnjeg ambasadora Crne Gore u Zagrebu – Gorana Rakočevića.

Povod za tu odluku bilo je Acovo saznanje da je Goran svojoj banci iznajmio vlastitu kuću u Kolašinu. Prostor našto manji od 200 kvadrata izdao je uz naknadu od pet hiljada eura mjesečno, a kiriju uzeo za pet godina unaprijed. Potom je novac deponovao u konkurentskoj banci, pravilno pretpostavljajući da će tamo biti sigurniji. Još jedan dokaz kako Rakočevića nikada ne smijete potcijeniti.

Danas, 25 godina nakon što su braća Đukanović započela projekat privatizacije Crne Gore, sve je manje onih koji se sjećaju da je zapravo Aco taj koji je vukao prve korake i protežirao starijeg brata za državne funkcije nakon Antibirokratske revolucije organizovane uz pomoć velikosrpskih nacionalista iz Prištine i Beograda.

Dok je Milo karijeru pokušavao graditi u Beogradu, kroz tadašnji Savez komunista, pokušavajući da zasluži mentorstvo predstavnika ,,stare garde” čelnika SK, Aco je na Univerzitetu organizovao i zabave i proteste koji se i danas pamte.

Ostao je zapamćen kao organizator prvog uspjelog studentskog protesta na Univerzitetu Veljko Vlahović. Kada su profesori Pravnog fakulteta od budućih pravnika zatražili da redovno dolaze na predavanja i (obavezno) polažu dva kolokvijuma, Đukanović je pobunio kolege. Višednevnim protestom sačuvao je običaj da predavanja ostaju neobavezna. Ima i prečih stvari. Tako nešto je i trebalo očekivati od budućeg magistra pravnih nauka iz oblasti ljudskih prava (tema: Ustavna žalba kao oblik neposredne ustavnosudske zaštite ljudskih prava u ustavima zemalja Evropske unije i u Crnoj Gori).

Sad– kako je mlađi Đukanović stekao novac? ,,Kopao sam kanale i istovarao vagone. Kada su me zaboljela leđa, onda sam počeo da mislim”, ovo je jedno od rijetkih svjedočanstava ,,iz prve ruke”, koje govori o Acovim poslovnim metodama. Prema podacima koje su objavili novinari ICIJ-a, razmišljanje mu je donijelo mnogo novca – njegovo bogatstvo procijenjeno je prije koju godinu na 167 miliona dolara.

Pošto je brata upakovao u tim koji je preuzeo vlast nakon AB revolucije, Aleksandar Đukanović se posvetio sticanju. Dok je Milo gradio pozicije u partiji i društvu, Aco je DPS-u iznajmljivao ozvučenje.

Milova je politika zemlju uvela u obruč međunarodnih sankcija, Aco je (prema tvrdnjama tadašnjeg predsjednika Momira Bulatovića u knjizi Pravila ćutanja) organizovao švercerske konvoje cistijerni sa naftom i postao ,,ekskluzivni snabdjevač gorivom italijanskih švercerskih glisera”.

Vlada Mila Đukanovića kupila je sredinom devedesetih od Vektre Dragana Brkovića, plaćajući unaprijed, najskuplji poslovni prostor u istoriji Podgorice (mjereno odnosom cijena/kvalitet). Zvanično nezaposleni Aco tada je u istoj zgradi došao do poslovnog prostora nešto manjeg od 500 kvadrata.

Milo je, slijedeći tadašnju državnu politiku, hiperinflacijom uništio državne banke koje su se zatekle u Crnoj Gori nakon raspada SFRJ. Njegova je Vlada omogućila novu pljačku lakovjernih štediša preko paradržavnih štedionica koje su simbolizovali Dafina Milanović i Jezdimir Vasiljević. Potom je Aco postao suvlasnik najuspješnije privatne banke u Crnoj Gori (CKB – oko deset odsto kapitala) a kasnije i većinski vlasnik Prve, ranije Nikšićke banke.

Evo šta su kontrolori CBCG u jesen 2008. našli u banci braće Đukanović: ,,Utvrđeno je da Prva banka ne izvršava sve naloge za plaćanje izdate od strane nalogodavaca, odnosno da ima oko 30 miliona eura neizmirenih naloga za plaćanje”. Tadašnji predsjednik Savjeta CBCG Ljubiša Krgović ocijenio je da Prva banka ,,ima sukob sa zakonom, podzakonskim aktima, međunarodnim standardima, direktivama EU i primjenom svega navedenog”. Ubrzo je smijenjen a na njegov mjesto je – baš preko Prve banke – došao aktuelni ministar finansija Radoje Žugić. Državna tužiteljica Ranka Čarapić je odbacila krivičnu prijavu koja joj je dostavljena iz CBCG.

Ono, ni da je prihvatila ne znači da bi većinski vlasnik Prve bio suđen i(li) osuđen. Ima on i to iskustvo.

U junu 2000. Aco Đukanović je zajedno sa Vladislavom Jabučaninom u holu hotela Crna Gora nanio teške tjelesne povrede Zoranu Kljajiću. Đukanović i prijatelj su svoju žrtvu tukli drškama pištolja, nogama i rukama po glavi i tijelu, pa je Kljajić zadobio dvostruku frakturu lobanje. Đukanović se iz pritvora, u kome je proveo nekoliko dana, oglasio saopštenjem (!?) ,,Reagovao sam onako kako mislim da bi reagovao svaki Crnogorac… i spreman sam da trpim zakonske posljedice”, saopštio je iz Spuža uz tvrdnju da mu je Kljajić vrijeđao porodicu. Četiri godine kasnije Osnovni sud je presudio kako nema dokaza da je Đukanović branio čast svoje porodice, pa je Aco oslobođen optužbi, dok su Kljajićeve povrede stavljene na teret Jabučaninu. Presuda je ukinuta. Tri godine kasnije, na ponovljenom suđenju, konstatovano je da je optužba zastarjela pa je Đukanović ponovo oslobođen.

Pauzu između Acovih sudanija iskoristio je brat Milo da obznani kako je i zašto prodao akcije Prve banke. Gostujući na Festivalu nekretnina i investicija u Budvi, gdje je, po svoj prilici, išao vođen ličnim interesima u pokušaju da proda svoje nekretnine, on je novinarima pojasnio kako se na prodaju akcija odlučio i zbog političke dimenzije tog problema. Ne daju mu, kaže, da se bavi biznisom u Crnoj Gori nezavisno od toga da li je na vlasti, ili u pauzama između dva premijerska mandata. A on bi to radio naizmjenično. Kao struja.

Sad treba očekivati da će Vlada, nepristrasno, naći načina da ponovo potpomogne poslovanje Prve banke. Pa neka neko pomene ,,tendenciozne zloupotrebe”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo