Povežite se sa nama

MONITORING

Aco pobjeđuje bracove institucije

Objavljeno prije

na

  Čim minu predstojeći praznici, zastupnici biznismena Aca Đukanovića nastaviće pravosudnu borbu sa vjetrenjačama. U makar dva aktuelna sudska spora Đukanović pokušava državu privesti k’ poznaniju prava.

 

Osnovni sud u Podgorici zimus je presudio da je država Acu Đukanoviću dužna 12 miliona eura na ime uloženih sredstava i izgubljene dobiti, pošto Ministarstvo unutrašnjih poslova nije poštovalo kupoprodajni ugovor iz 2008. U najkraćem: Vlada Mila Đukanovića održala je početkom 2008. godine licitaciju za prodaju placa u blizini Ekonomskog i Pravnog fakultete, na kome se nalazi limenka u kojoj su tada stolovali čelnici Uprave policije.

U nadmetanju u kome su učestvovali bivši zet Mila Đukanovića Mehmed Kolarević, poslovni partner Mila Đukanovića Tomislav Čelebić, brat Mila Đukanovića Aco, Acov prijatelj iz Herceg Novog i manjinski akcionar Prve banke Slobodan Trkulja i nikšićki biznismen Midrag Daka Davidović, nekim čudom pobijedio je – Aco.

Drugo čudo desilo se kada je Vlada Mila Đukanovića izašla u susret zahtjevima brata Aca i višestruko uvećala spratnost objekata koje je moguće graditi na kupljenom placu. Aco je u to vrijeme (2008. godina) na svojim računima u svojoj Prvoj banci držao 19 miliona eura. Njegova banka plaćala mu je godišnju kamatu od osam odsto. Tako je većinski vlasnik Prve – zahvaljujući jednoj od najvećih pasivnih kamata u istoriji eura – godišnje zarađivao 1,5 milion.

Onda je došla kriza. Vlada je Prvoj banci odobrila pomoć od 44 miliona eura. Istovremeno su zamrle aktivnosti na tržištu nekretnina. I, eto trećeg čuda. Vlade Mila Đukanovića i njegovog namjesnika Igora Lukšića ulaze u višegodišnje kašnjenje sa oslobađanjem prodate lokacije. Tako Aco stiče osnov za tužbu kojom, uz uložena tri miliona eura, traži isplatu neostvarene dobiti. Sve u svemu, 12 miliona eura koje mu je Osnovni sud u Podgorici i dodijelio.

Država će se, kažu njeni glasnogovornici, žaliti na ovu odluku. Čekamo epilog. Uglavnom, premijer Đukanović zbog tog posla nije podnio ostavku, nije nikoga smijenio, niti je Državno tužilaštvo pokrenulo bilo kakav postupak zbog višemilionske štete.

U drugoj su priči uloge zamijenjene. Drama se odvija u pljevaljskom Rudniku uglja kojim, kao većinski akcionari, gazduju: italijanska A2A, Vlada i Aco Đukanović. Nekadašnjem studentskom aktivisti, estradnom menadžeru i kontroverznom biznismenu zasmetala je činjenica da je Odbor direktora Rudnika prvo obznanio kako je 2009. godina završena uz dobit od 26,1 milion eura, najavljujući isplatu dividendi, da bi potom preinačio vlastitu računicu i proglasio poslovni gubitak od 12,8 miliona. Đukanovićevi advokati zato traže da se akcionarima isplati obećana dividenda.

,,Gospodin Aco Đukanović je u više navrata isticao neophodnost isplate dividende za 1.200 manjinskih akcionara, a ne za njega lično”, piše medijima njegov advokat Vido Đakonović podsjećajući na tonski zapis kojim je na Skupštini akcionara dokumentovano obećanje o isplati dividende. Proizilazi da u ovom sudskom sporu Aco pokušava, u ime manjinskih akcionara Rudnika, natjerati Vladine (Milove) izaslanike u Pljevljima da plate ceh izrečenih neistina.

Aco kao crnogorski Robin Hud ili se braća Đukanović zabavljaju režirajući u ovdašnjem teatru apsurda?

Ne spori se naš David samo s Golijatom (državom). Tu su i porodični prijatelji i kumovi. Osnovni sud u Podgorici usvojio je nedavno tužbeni zahtjev Eurofonda protiv Prve, kojim je Đukanovićevu banku obavezao da Fondu, pod upravljačkom kontrolom Veselina Barovića, isplati 1,8 miliona eura zbog nezakonitog skidanja novca sa računa krajem 2010. godine. Pošto je u Prvu banku stigao nalog CBCG da se novcem sa računa Eurofonda plate dospjele poreske obaveze, neko se u banci sjetio da su istim novcem garantovani i krediti odobreni ljudima iz Barovićevog okruženja. Tada su, suprotno redu i zakonu, uzeli taj novac, pravilno pretpostavljajući da se iz države i CBCG, povodom otimačine, niko neće živ čuti. Samo su se preračunali po pitanju Barovićeve spremnosti (i sposobnosti) da i dalje plaća i svoje i tuđe dugove.

Druga je priča vrijedna rubrike ,,vjerovali ili ne”. Krajem pomenute 2010. Aco Đukanović je menadžmentu Prve naložio da podnese tužbu protiv porodičnog kuma, nekadašnjeg člana Odbora direktora banke i tadašnjeg ambasadora Crne Gore u Zagrebu – Gorana Rakočevića.

Povod za tu odluku bilo je Acovo saznanje da je Goran svojoj banci iznajmio vlastitu kuću u Kolašinu. Prostor našto manji od 200 kvadrata izdao je uz naknadu od pet hiljada eura mjesečno, a kiriju uzeo za pet godina unaprijed. Potom je novac deponovao u konkurentskoj banci, pravilno pretpostavljajući da će tamo biti sigurniji. Još jedan dokaz kako Rakočevića nikada ne smijete potcijeniti.

Danas, 25 godina nakon što su braća Đukanović započela projekat privatizacije Crne Gore, sve je manje onih koji se sjećaju da je zapravo Aco taj koji je vukao prve korake i protežirao starijeg brata za državne funkcije nakon Antibirokratske revolucije organizovane uz pomoć velikosrpskih nacionalista iz Prištine i Beograda.

Dok je Milo karijeru pokušavao graditi u Beogradu, kroz tadašnji Savez komunista, pokušavajući da zasluži mentorstvo predstavnika ,,stare garde” čelnika SK, Aco je na Univerzitetu organizovao i zabave i proteste koji se i danas pamte.

Ostao je zapamćen kao organizator prvog uspjelog studentskog protesta na Univerzitetu Veljko Vlahović. Kada su profesori Pravnog fakulteta od budućih pravnika zatražili da redovno dolaze na predavanja i (obavezno) polažu dva kolokvijuma, Đukanović je pobunio kolege. Višednevnim protestom sačuvao je običaj da predavanja ostaju neobavezna. Ima i prečih stvari. Tako nešto je i trebalo očekivati od budućeg magistra pravnih nauka iz oblasti ljudskih prava (tema: Ustavna žalba kao oblik neposredne ustavnosudske zaštite ljudskih prava u ustavima zemalja Evropske unije i u Crnoj Gori).

Sad– kako je mlađi Đukanović stekao novac? ,,Kopao sam kanale i istovarao vagone. Kada su me zaboljela leđa, onda sam počeo da mislim”, ovo je jedno od rijetkih svjedočanstava ,,iz prve ruke”, koje govori o Acovim poslovnim metodama. Prema podacima koje su objavili novinari ICIJ-a, razmišljanje mu je donijelo mnogo novca – njegovo bogatstvo procijenjeno je prije koju godinu na 167 miliona dolara.

Pošto je brata upakovao u tim koji je preuzeo vlast nakon AB revolucije, Aleksandar Đukanović se posvetio sticanju. Dok je Milo gradio pozicije u partiji i društvu, Aco je DPS-u iznajmljivao ozvučenje.

Milova je politika zemlju uvela u obruč međunarodnih sankcija, Aco je (prema tvrdnjama tadašnjeg predsjednika Momira Bulatovića u knjizi Pravila ćutanja) organizovao švercerske konvoje cistijerni sa naftom i postao ,,ekskluzivni snabdjevač gorivom italijanskih švercerskih glisera”.

Vlada Mila Đukanovića kupila je sredinom devedesetih od Vektre Dragana Brkovića, plaćajući unaprijed, najskuplji poslovni prostor u istoriji Podgorice (mjereno odnosom cijena/kvalitet). Zvanično nezaposleni Aco tada je u istoj zgradi došao do poslovnog prostora nešto manjeg od 500 kvadrata.

Milo je, slijedeći tadašnju državnu politiku, hiperinflacijom uništio državne banke koje su se zatekle u Crnoj Gori nakon raspada SFRJ. Njegova je Vlada omogućila novu pljačku lakovjernih štediša preko paradržavnih štedionica koje su simbolizovali Dafina Milanović i Jezdimir Vasiljević. Potom je Aco postao suvlasnik najuspješnije privatne banke u Crnoj Gori (CKB – oko deset odsto kapitala) a kasnije i većinski vlasnik Prve, ranije Nikšićke banke.

Evo šta su kontrolori CBCG u jesen 2008. našli u banci braće Đukanović: ,,Utvrđeno je da Prva banka ne izvršava sve naloge za plaćanje izdate od strane nalogodavaca, odnosno da ima oko 30 miliona eura neizmirenih naloga za plaćanje”. Tadašnji predsjednik Savjeta CBCG Ljubiša Krgović ocijenio je da Prva banka ,,ima sukob sa zakonom, podzakonskim aktima, međunarodnim standardima, direktivama EU i primjenom svega navedenog”. Ubrzo je smijenjen a na njegov mjesto je – baš preko Prve banke – došao aktuelni ministar finansija Radoje Žugić. Državna tužiteljica Ranka Čarapić je odbacila krivičnu prijavu koja joj je dostavljena iz CBCG.

Ono, ni da je prihvatila ne znači da bi većinski vlasnik Prve bio suđen i(li) osuđen. Ima on i to iskustvo.

U junu 2000. Aco Đukanović je zajedno sa Vladislavom Jabučaninom u holu hotela Crna Gora nanio teške tjelesne povrede Zoranu Kljajiću. Đukanović i prijatelj su svoju žrtvu tukli drškama pištolja, nogama i rukama po glavi i tijelu, pa je Kljajić zadobio dvostruku frakturu lobanje. Đukanović se iz pritvora, u kome je proveo nekoliko dana, oglasio saopštenjem (!?) ,,Reagovao sam onako kako mislim da bi reagovao svaki Crnogorac… i spreman sam da trpim zakonske posljedice”, saopštio je iz Spuža uz tvrdnju da mu je Kljajić vrijeđao porodicu. Četiri godine kasnije Osnovni sud je presudio kako nema dokaza da je Đukanović branio čast svoje porodice, pa je Aco oslobođen optužbi, dok su Kljajićeve povrede stavljene na teret Jabučaninu. Presuda je ukinuta. Tri godine kasnije, na ponovljenom suđenju, konstatovano je da je optužba zastarjela pa je Đukanović ponovo oslobođen.

Pauzu između Acovih sudanija iskoristio je brat Milo da obznani kako je i zašto prodao akcije Prve banke. Gostujući na Festivalu nekretnina i investicija u Budvi, gdje je, po svoj prilici, išao vođen ličnim interesima u pokušaju da proda svoje nekretnine, on je novinarima pojasnio kako se na prodaju akcija odlučio i zbog političke dimenzije tog problema. Ne daju mu, kaže, da se bavi biznisom u Crnoj Gori nezavisno od toga da li je na vlasti, ili u pauzama između dva premijerska mandata. A on bi to radio naizmjenično. Kao struja.

Sad treba očekivati da će Vlada, nepristrasno, naći načina da ponovo potpomogne poslovanje Prve banke. Pa neka neko pomene ,,tendenciozne zloupotrebe”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DODIK POSLIJE PUTINA OBIŠAO MANDIĆA: Open srpski svet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik parlamenta CG ugostio je predsjednika RS koji se prije nedjelju  vratio sa poklonjenja PutinuDodik je u Moskvi ponovio  punu podršku ruskoj agresiji na Ukrajinu.  Putinu poželio “sve pobjede koje može da ostvari i rekao : “ Sve Putinove pobjede i pobjede Rusije su i naše pobjede”. Obišao je i  Putinovog vazala  Lukašenka.   Umjesto zastave BiH, čiji je RS sastavni dio, Mandić je  postavio samo zastavu Dodikovog (po mnogima de facto privatnog) entiteta. Uslijedila je  nota Ministarstva vanjskih poslova BiH našem ministarstvu

 

 

Nedavna, tobože državna, posjeta Milorada Dodika, predsjednika bosansko-hercegovačkog entiteta Republika Srpska (RS), Crnoj Gori ozbiljno dovodi u pitanje javno deklarisane političke motive i ciljeve njegovog domaćina – predsjednika Skupštine Andrije Mandića. Bilo bi razumljivo da je Mandić primio predsjednika Skupštine RS ili Parlamentarne Skupštine BiH. Umjesto njih dolazi Dodik koji se samo prije nedjelju dana vratio sa poklonjenja diktatoru Vladimiru Putinu u Moskvi. Dodik je u izjavama ruskom RT-u i domaćim medijima, po ko zna koji put, dao punu podršku ruskoj agresiji na Ukrajinu rekavši da je Putinu “poželio sve pobjede koje može da ostvari i rekao da su sve Putinove pobjede i pobjede Rusije i naše pobjede”.

Dodik se osvrnuo i na  posjetu 19. januara Putinovom vazalu i diktatoru Aleksandru Lukašenku rekavši da je uspio “dogovoriti razne aranžmane bitne za RS”. Bjelorusija je, po Dodiku, “razvijena zemlja i nije omotana bodljikovom žicom kako to neki pokušavaju da predstave”. Ona je prijatelj RS-a. Takođe je rekao da vjeruje da će jednog dana doći do ujedinjenja srpskog naroda sa dvije strane Drine kao što je došlo do ujedinjenja dvije Njemačke. On već duže vrijeme ne krije da mu je rasturanje BiH, kako kaže mirnim sredstvima, jedan od glavnih političkih prioriteta.

Dodik, kao takav – ratnohuškački nacionalista i sa oreolom sponzora organizovanog kriminala i korupcije, u Crnoj Gori nije dočekan sa državničkim počastima niti su ga primili njegov kolega Jakov Milatović ni premijer Milojko SpajićVijestima je nezvanično saopšteno iz Vlade i Predsjedništva da Dodik nije ni tražio sastanak – vjerovatno znajući kakav bi odgovor bio. Kod Mandića je dobrodošao i učinio mu “veliku čast”. Iako je crnogorski predsjednik parlamenta kasnije izjavio da Crna Gora poštuje BiH kao državu, on je umjesto zastave Bosne i Hercegovine, čiji je RS sastavni dio, postavio samo zastavu Dodikovog (po mnogima de facto privatnog) entiteta zbog čega je uslijedila i nota Ministarstva vanjskih poslova BiH našem ministarstvu.

Dodik je Mandiću izrazio i brigu “da srpska nacionalna zajednica u Crnoj Gori bude adekvatno zastupljena” ali i da je tu da podrži stabilnost i razvoj Crne Gore kao i njeno EU članstvo. Koncept srpskog sveta je za Dodika “fenomenalna ideja” i ranije je govorio da je prirodno i da Crna Gora bio dio tog projekta.  Na kraju, Mandiću je predat, suprotno protokolima i rangu sagovornika, i Prijedlog sporazuma o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa između RS i CG koji je Mandić na sebe preuzeo da proslijedi predsjedniku i premijeru.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RAZREŠENJE DIREKTORA UP ZORANA BRĐANINA STIGLO PRED VLADU: Bajka o vladavini prava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon više mjeseci ignorisanja od strane Vlade, inicijativa ministra policije Danila Šaranovića za smjenu direktora UP Zorana Brđanina, je  izgleda konačno na dnevnom redu izvršne vlasti.  Kakva će bit njena sudbina nije izvjesno. Za sada je sigurno tek da se iza priče o procedurama krije priča o kontroli bezbjednosnog sektora

 

 

Vlada Crne Gore će se konačno izjasniti o inicijativi za razrešenje direktora Uprave policije Zorana Brđanina, koju je krajem prošle godine uputio ministar policije Danilo Šaranović. Vlada bi, kako pišu Vijesti, to pitanje trebalo da otvori na sjednici u petak 29. decembra, kada ovaj broj Monitora bude na kioscima. Na sajtu Vlade, ipak, još nema najave o održavanju sjednice sa tom temom na dnevnom redu, niti se o tome govori u javnosti.

Razrešenje Brđanina jedno je od pitanja oko kog se spore Demokrate i Pokret Evropa sad, u okviru očigledne borbe za bezbjednosni sektor.  Odnosi PES-a i Demokrata, kojima je u izvršnoj vlasti pripao sektor bezbjednosti, zaoštreni su nakon sjednice Vlade početkom decembra prošle godine, na kojoj je ministar pravde Andrej Milović, izlazeći iz svoje nadležnostizatražio hitne smjene u tom sektoru.

Nakon više mjeseci ignorisanja inicijative Šaranovića, Vladina komisija za kadrovska i administrativna pitanja, kako pišu Vijesti, ove sedmice  proslijedila Vladi predlog  Šaranovića o razrješenju Brđanina.

Vlada je najprije tvrdila da nije dobila Šaranovićev predlog, a potom da je predlog odgođen dok Šaranović ne dostavi i predlog za određivanje vd direktora Uprave polcije. S druge strane, ministar policije je insistirao da se privremeni šef policije može predložiti tek kad to mjesto bude upražnjeno. Takođe, utvrdio je da odlaganjem ovog pitanja „neko čuva Brđanina“.

Šaranović je predlog uputio  krajem 2023. godine, nakon što je skupštinski Odbor za bezbjednost i odbranu dao negativno mišljenje na dva prošlogodišnja izvještja o radu UP. Izvještaji su razmatrani ubrzo pošto je Brđanin na poziciju direktora UP vraćen sudskom odlukom, 7. decembra prošle godine.

Brđanin je odbio da prisustvuje sjednici na kojoj su razmatrani njegovi izvještaji, uz obrazloženje da je jasno da „njegovo prisustvo nije potrebno, te da su partije već dale svoj sud o tim izvještajima“. Kako je saopštio, tim izvještajima, i njihovim neblagovremenim razmatranjem, se samo „fingira“ njegova zakonita smjena.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

100 GODINA ODĆUTANOG ZLOČINA NAD BOŠNJACIMA( MUSLIMANIMA) ŠAHOVIĆA: Može li Crna Gora pogledati sebi u oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucijom koju su u ime  Odbora za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima potpisali Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i  akademik  Šerbo Rastoder, traži se  da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima, navodi se, treba unijeti u obrazovne i nastavne programe Traži se i da se pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih susjeda muslimana

 

Početkom februara Skupštini Crne Gore i svim poslaničkim klubovima je poslat prijedlog rezolucije koji je uputio  Odbor za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima (današnje Tomaševo) 1924. Potpisnici su predsjednik i potpredsjednik Odbora – Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i istoričar i akademik  Šerbo Rastoder. Da bi formalno ušao u skupštinsku proceduru, neophodna su najmanje četiri potpisa poslanika.

U izjavi za Radio Slobodna Evropa (RSE) Rastoder je istakao da je Prijedlog rezolucije o genocidu, kako je zvanično nazvana, „pitanje časti sojske i čojske Crne Gore, njenog građanskog karaktera i multinacionalne politike“.

Rezolucijom se traži da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima treba unijeti u obrazovne i nastavne programe kao “nedopustivu pojavu u civilizovanom društvu”. Traži se i da se posebno pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih komšija muslimana od pogroma razularene mase koja je brojala oko dvije hiljade ljudi došlih uglavnom iz Polja, Mojkovca, ali i iz okolnih mjesta u Vraneškoj dolini.

U noći 9. na 10. novembar 1924. godina rulja  u kojoj su bili  i rezervni majori  Sekula  Bošković i Dimitrije Redžić, i  umirovljeni načelnik kolašinske žandarmerije Nikola Đilas (otac Milovana Đilasa) se spustila na Vranešku dolinu. U dužini od 19 kilometara takozvani „osvetnici“ su „popalili sve muslimanske kuće, popljačkali i pobili svakog koga su zatekli” –  kako reče jedan od učesnika pogroma generalu Danilu Jaukoviću 28. avgusta 1973. godine u Mojkovcu. General Jauković je tada okupio preživjeli aktere i svjedoke zločina, snimio sve na magnetofonskoj traci i kasnije objavio stenograme.

Ovaj zločin je direktno podstaknut i koordiniran od strane Beogradu potčinjenih vlasti i kasnije je zataškan bez ikakve istrage. Glavni inspirator je bio načelnik bjelopoljskog sreza Nikodim Cerović koji je naredio zaključavanje dvije žandarmerijske stanice u Šahovićima kako vlasti ne bi reagovale kad se rulja spusti u dolinu. Prije pokolja je sprovedena akcija razoružavanje muslimanskog stanovništva i uzet je 31 talac. Oni su navodno trebali biti sprovedeni u Bijelo Polje ali su predati rulji 250 metara  od žandarmerijske stanice. Njih 28 su odmah ubijeni, dvojica su platili veliki otkup i spasili glave, a 13-godišnjeg dječaka je spasio jedan pravoslavac koji je zamalo nastradao zbog toga.

Izgovor za ovakav teški zločin u mirnodopskim uslovima, je bila „osveta“ za ubistvo umirovljenog službenika Ministarstva unutrašnjih djela i lokalnog silnika Boška Boškovića odgovornog za veliki broj ratnih i poratnih zločina nad muslimanskim i crnogorskim stanovništvom koje je htjelo obnovu samostalne Crne Gore. Ubistvo je pripisano muslimanskim odmetnicima Jusufu Mehonjiću i Huseinu Boškoviću iako su oni tada bili u Albaniji.

Boško Bošković je, prema ogromnoj većini svjedoka i učesnika masakra, uključujući i navode Milovana Đilasa u engleskom izdanju Besudne zemlje (Njujork 1958.god.), likvidiran od strane crnogorskih komita Radoša i Draga Bulatovića, zbog brojnih ubistava i pohare Rovaca i drugih sela po sjeveru, koje je Bošković počinio sa srbijanskom žandarmerijom i vojskom. Predstavnicima tadašnjih beogradskih vlasti (na čijem čelu je bio premijer Nikola Pašić) je odgovarala ideja da su Boška Boškovića „ubili Turci“ kako bi se pokrenuli pogromi i iseljavanje bošnjačkog stanovništva iz Sandžaka. Srbijanska vlast je radila na stvaranju jaza između crnogorskog i bošnjačkog stanovništva kako bi lakše vladali prostorom koji je ušao u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS).

Broj pobijenih je ostao nepoznat iz razloga što nikakva istraga nije pokrenuta uprkos nekoliko interpelacija u Skupštini Kraljevine SHS gdje je nekoliko poslanika tražilo kažnjavanje zločina. Broj stradalih varira, zavisno od izvora, od stotinu do preko hiljadu.

Prijedlog rezolucije navodi da je „rezultat ovog zločina  bio: cjelokupno muslimansko stanovništvo sa ovog područja je pobijeno, opljačkano i protjerano“ pa stoga „rijetki primjeri spasavanja pojedinaca od strane pravoslavnih komšija ukazuje na potrebu afirmacije dobra u ljudima”. Prijedlog rezolucije podsjeća i na 2022.godine  donesenu Rezoluciju o genocidu u Pivi i Velici koja se odnosi na stradanje pravoslavnog stanovništva 1943. i 1944. od strane njemačkih SS jedinica potpomognutih  lokalnim balističkim,  ustaškim i četničkim jedinicama kada je stradalo više od hiljadu civila uključujući stare, žene i djecu.

Od poslanika se prvi javio lider Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević rekavši na TV Adria da njegova partija neće podržati rezoluciju, „ne zato što žele da relativizuju ili dovedu u pitanje bilo koji zločin koji je napravljen nad muslimanskim stanovništvom, nego što smatraju to u ovom trenutku ne doprinosi ni pomirenju, ni putu ka EU“. Po Kneževiću bi onda trebalo donositi rezolucije od Vidovdana 1389. god., pa do 1912. i 1913., tj. “od onoga danka u krvi, do rušenja manastira, zločina nad pravoslavnim stanovništvom, do islamiziranja pravoslavnog stanovništva”. Smatra da će rezolucija biti test za Vladu premijera Milojka Spajića. Druge partije se još nisu izjasnile rekavši da će se opredijeliti kada rezolucija uđe u skupštinsku proceduru.

Potomci porodica iz Šahovića koji žive u Bosni i Hercegovini su takođe pisali Skupštini za zahtjevom da se 9. i 10. novembar uvrste u državni kalendar sjećanja na nevino ubijene, uz podizanje spomen-obilježja i održavanje komemoracije.

Profesor Rastoder je izjavio u medijima da potomci traže mogućnost da obiđu i urede groblja predaka kojih ima 34 u toj oblasti ali i „da nikome ne pada na pamet da traži nazad zemlju koja je uglavnom oteta i naseljena drugima ljudima“. Za sada,  kaže Rastoder nisu uspjeli od mještana otkupiti dio zemljišta na kome bi bio podignut spomenik.

U prepunoj sali Mjesne zajednice Tomaševo (nekadašnji Šahovići) je 18. februara održana tribina nazvana Prošlost Vraneša u 20. vijeku – tumačenja i zloupotrebe, u organizaciji Zavičajnog udruženja Vranešana. Tribinu je blagoslovio iguman Manastira Zlateš, otac Nikolaj Stamatović. Organizatori su istakli da je skup održan „da saopštimo istinu o događajima u Vranešu 1924. godine“ i pozvali na „detaljna naučna istraživanja“ o dešavanjima u Šahovićima. Sa skupa je poručeno da „osuđujemo sve zločine koji su se desili u prošlosti, posebno prema nejači, bez izuzetka“ ali da se da se ne „prihvata pravno-politička formulacija o genocidu u Vranešu i sve aktivnosti po tom pitanju koje se plasiraju u poslednje vrijeme“. Potpredsjednik udruženja, pisac i publicista Svetislav Šestović rekao je da su izazvani da se okupe jer „decenijama traju uvrede i nasrtaji na stanovništvo Vraneškog kraja i njihove pretke, od strane jedne grupacije bošnjačke vjeroispovijesti, čime se želi narušiti mir i suživot ovog naroda“. Optužio je za „pokušaje krivotvorenja istorije, da bi bacili ljagu na jedan narod“ i „da naše slavne pretke i nas njihove potomke proglase genocidnim narodom“. Prijedlog rezolucije je „raspirivanje nacionalne mržnje i  zato su, za nas Vranešane, zahtjevi odbora Bošnjaka neprihvatljivi“ – poručio je Šestović.

Publicista i istoričar Miloš Vojinović, kako prenosi list Dan, kazao je da nije istina da su muslimani protjerani iz tog kraja. „ Popisom iz 1931. godine u pavinopoljskoj opštini živjela su su 104 muslimana, a u opštini Šahovići 103 – što je dokaz da nije bilo riječi o genocidu“, rekao je Vojinović.  Dakle,  ukupno 207 muslimana. To je  92, 5  posto manje, nego što ih je popisano 1921. godine.   Na tom području 1921. godine  živjelo 2.755 muslimana – 1559 u Pavinom Polju i 1195 u Šahovićima.  Sa tribine u Vranešu,  Vojinović je pozvao Šerba  Rastodera na televizijski duel.

Ostaje da se vidi da li će Crna Gora imati hrabrosti da se suoči sa tamnim mrljama svoje prošlosti. Nesumnjivo je da su u zločinu, koji je organizovan za velikosrpske političke interese, učestvovali prije svega domicilni  Srbi i Crnogorci.  Zločin se desio na teritoriji Crne Gore. To obavezuje.  Na ovoj generaciji je da prekine ćutanje i pogleda istini u oči.

  Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo