Povežite se sa nama

MONITORING

Ako crna kutija progovori

Objavljeno prije

na

Početak ponovljenog suđenja Veselinu Vesku Vukotiću za ubistvo i pokušaj ubistva prije 14 godina, za koje je u Crnoj Gori u odsustvu osuđen na 20 godina zatvora, po treći put je zakazan za petak, 18. novembar. Malo ko vjeruje da će se okrivljeni pojaviti pred vijećem sudije Svetlane Tomić – Jokić u Novom Sadu. Vukotić, Nikšićanin, bivši bokser, je za ubustvo Duška Boškovića 1997. u Prčnju i ranjavanje Vladimira Pavićevića, osuđen u odsustvu u Crnoj Gori na 20 godina robije, ali je bio nedostupan našim organima. Lišen je slobode na aerodromu u Madridu 2006. po potjernicama tri zemlje – Belgije, Srbije i Crne Gore. Španci su ga predali Belgijancima.

Belgijske vlasti su Vukotića optužile da je 1990. u Briselu likvidirao političkog emigranta Envera Hadrija.

Vukotić je iste godine u Srbiji bio osumnjičen i za ubistvo Andrije Lakonića, još jednog Nikšićanina i boksera u beogradskom klubu Nana. Postojala je i presuda iz Crne Gore.

Poslije dvije godine, provedene u belgijskom zatvoru, Vukotić je pušten da se brani sa slobode, uz kauciju. Ipak, lisice mu nisu skinute, već je odmah izručen Beogradu zbog izdržavanja kazne za ubistvo Boškovića.

U vrijeme raspisivanja potjernica, Srbija i Crna Gora su bile jedna država. Otuda je srpski sud, po Vukotićevom mjestu boravka u Novom Sadu, bio nadležan za izvršenje kazne.

Vlasti Srbije su se obavezale da će biti ponovljen postupak protiv Vukotića. Izručenje Srbiji je podrazumijevalo i to da on ne može biti izručen trećoj zemlji.

Vukotić koji je u 1990-im imao poznati kazino MR Rojal, na posljednjem spratu hotela Putnik u centru Novog Sada, odmah poslije ekstradicije iz Belgije počeo je s izdržavanjem kazne izrečene u Crnoj Gori. No, u avgustu 2009. pozlilo mu je u novosadskom Okružnom zatvoru pa je prevezen u Institut za kardiovaskularne bolesti u Sremskoj Kamenici. Prije nego što je istekao privremeni otpust zbog zdravstvenih tegoba Apelacioni sud u Novom Sadu potvrdio je odluku Višeg suda kojom je odbijena molba Crne Gore za Vukotićevo izručenje. Poslije ovoga je Vukotić pušten da se brani sa slobode.

Sada je Balkanska mreža istraživačkog novinarstva (BIRN) objavila opširan članak u kome tvrdi da je Vukotić pristao da sarađuje i podijeli sa policijom Srbije osjetljive informacije koje se tiču Crne Gore. ,,Nekoliko izvora na visokim položajima u policiji i pravosuđu potvrdili su da Vukotić sarađuje sa istražiteljima u Srbiji koji nastoje da dođu do dokaza koji terete ključne crnogorske zvaničnike i povezuju ih sa krugovima organizovanog kriminala”, navodi se u članku.

„Vukotić nas je kontaktirao prije puštanja iz zatvora u Belgiji i objasnio nam da u slučaju da ga izruče Crnoj Gori, tamo neće poživjeti duže od nekoliko dana. Navodno se razišao sa nekadašnjim partnerima, a bio je spreman da nam zauzvrat ponudi korisne informacije”, izjavio je za BIRN visoki srpski zvaničnik iz Ministarstva pravde. „On zna mnogo toga o crnogorskim mafijašima i spreman je da govori”.

Isti zvaničnik je natuknuo da bi informacije dobijene od Vukotića mogle dovesti do podizanja novih optužnica, a možda i do proširenja optužnice protiv Stanka Subotića, biznismena koji se trenutno nalazi u Švajcarskoj, a 28. oktobra je osuđen na šest godina zatvora zbog šverca cigareta. Subotiće je veoma blizak prijatelj sa bivšim crnogorskim premijerom Milom Đukanovićem. Njihova se imena povezuju u brojnim aferama.

Posljednjeg dana 2010. objelodanjeno je da je Vukotića, plaćenog ubicu nekadašnje Službe državne bezbjednosti Jugoslavije (SDB), policija uhapsila u Novom Sadu po potjernici Crne Gore. Poslije hapšenja je, kako je pisao Blic, Vukotiću određen ekstradicioni pritvor.

Na osnovu sporazuma o izručenju sopstvenih državljana potpisanog u oktobru 2010, Vukotić je po isteku pritvora trebalo da bude izručen Crnoj Gori, koja je za njim raspisala Interpolovu potjernicu.

Vukotić je međutim ubrzo pušten. Istražni sudija suda u Novom Sadu konstatovano je da ne postoji osnov za određivanje pritvora, jer će Vukotiću Viši sud u Novom Sadu suditi u ponovljenom postupku za djelo za koje je osuđen u Crnoj Gori. Tri nedjelje kasnije, vlasti Crne Gore su zvanično zatražile od Srbije izručenje Vukotića.

Vukotić je i prije prednovogodišnjeg hapšenja u Novom Sadu, a naročito poslije potpisivanja sporazuma Srbije sa Crnom Gorom o međusobnom izručenju osumnjičenih za organizovani kriminal u oktobaru 2010, postao i kamen spoticanja saradnje zvaničnog Beograda i Podgorice. Njegovo ime se našlo na prvom spisku osoba čije je izručenje zatražila Crna Gora.

,,Srbija je zamjerala Crnoj Gori što ne hapsi glavnog Šarićevog saradnika Gorana Sokovića, protiv kog se vodi postupak u Beogradu. Neformalno, Crna Gora je na to odgovarala imenom Veselina Vukotića, zamjerajući Srbiji što mu je dala državljanstvo i pustila ga iz zatvora”, kazao izvor Blica iz vrha MUP Srbije.

Crnogorski premijer Igor Lukšić je prilikom posljednje posjete Beogradu u februaru 2011, izjavio da je tokom susreta sa predsjednikom Borisom Tadićem razmatran i Vukotićev slučaj. No, sporazum nije postignut.

Vukotić je do sada odbijao da odgovori na bilo kakva pitanja u vezi sa optužbama. Osim izjave da se „Vukotićev slučaj pažljivo prati”, srpsko tužilaštvo je odbilo da direktno komentariše postupak protiv Vukotića. Snežana Malović, srpska ministarka pravde, izjavila je samo to da ministarstvo „poštuje državne propise i pravila” u pogledu Vukotićevog slučaja.

Još u januaru 2011. su se čula mišljenja i u Beogradu i u Podgorici da bi Vukotić mogao da bude upotrijebljen kao adut u nekom – političkom ili sudskom – procesu protiv crnogorskih državnih čelnika. Večernje novosti pisale su da su mafijaški krugovi u Crnoj Gori spremali likvidaciju Vukotića, čim bi bio izručen Podgorici. Navodno, do ovih saznanja došle su obavještajne službe, koje sa istražnim organima rade na obezbjeđivanju Vukotića, kao ključnog svjedoka protiv ,,duvanske mafije”.

Vukotić, prema svim procjenama, nije bezbjedan, život mu je ugrožen i okružen je jakim obezbjeđenjem. „Na njegovu glavu jurišaju mnogi, ali je u ovom trenutku u njega uperena cijev nekadašnjeg jakog duvanskog kartela, čije su uhodane kanale preuzeli narkobosovi poput Darka Šarića”, tvrdile su Novosti.

Vukotić bi mogao da bude jedan od ključnih svjedoka u istrazi krijumčarenja cigareta na prostorima Balkana i Apeninskog poluostrva. Novosti tvrde da su za Vukotića, zbog švercerskih kanala, zainteresovane i strane obavještajne službe. „On bi mogao, a određena saznanja govore da već razgovara sa istražnim organima na tu temu, da do kraja dovede proces u Italiji, koji se vodi protiv krijumčara cigareta” pisale su Novosti.

To je posebno interesantno, jer su iz određenih razloga neka imena ostala van optužnice zbog manjka dokaza, a Vukotić bi mogao da i taj problem riješi. Sve je više i saznanja da su tadašnje švercerske kanale kasnije naslijedili narkobosovi poput Darka Šarića, ali i članova grupe Amerika.

Da Vukotić zna mnogo o švercu duvana 1990-ih, kojeg su pratila i spektakularna nerazjašnjena ubistva, moglo se naslutiti i iz svjedočenja crnogorskog biznismena Ratka Kneževića u istrazi o likvidaciji vlasnika i glavnog urednika hrvatskog magazina Nacional Ive Pukanića u Zagrebu oktobra 2009.

On je izjavio da su se Vukotić i Pukanić sreli i da mu je Nikšićanin rekao da je dobio nalog da ubije njega i Kneževića.

Prema Kneževićevim tvrdnjama, Vukotića su angažovali Đukanović i Subotić. Vukotić se na ovu temu se nikada nije oglasio, ali je pisao Novostima početkom 2008. iz briselskog zatvora. U pismu je, pored ostalog, tvrdio da mu je u zamjenu za oslobađanje od optužbi za ubistvo Envera Hadrijua, nuđeno svjedočenje u Hagu protiv Slobodana Miloševića.

Vukotić je na suđenju Miloševiću pomenut kao vlasnik novosadskog kazina MR Rojal u kome su organizovani tajni sastanci mafije i tadašnjih političara, kao i da je bio blizak sa Markom i Marijom Milošević. Zaštićeni svjedok, na koga je računalo haško tužilaštvo, svojevremeno je radio u kazinu kod Vukotića.

Italijansko tužilaštvo podiglo je u oktobru 2008. optužnicu protiv 14 osoba zbog šverca cigareta, od 1994. do 2002. Među optuženima je sedmoro bilo iz Srbije i Crne Gore. Istraga se vodila i protiv bivšeg crnogorskog premijera Mila Đukanovića, ali je postupak protiv njega obustavljen jer ga je štitio imunitet.

Među optuženima su Branislav Mićunović, Veselin Barović, Branko Vujošević, bivši ministar finansija Miroslav Ivanišević i diplomata Dušanka Pešić-Jeknić (istraga potiv Ivaniševića je obustavljena). Na listi su i biznismeni iz Srbije Stanko Subotić Cane i Andrija Drašković, kao i sedmoro italijanskih državljana.

Po Novostima Vukotić je bio važna karika u švercu duvana koji je cvjetao devedesetih godina. Pitanje je da li može biti svjedok-saradnik, jer je pravosnažno osuđen za ubistvo Boškovića u prčanjskoj diskoteci.

Izvor BIRN-a tvrdi da srpsko tužilaštvo nema namjeru da koristi Vukotića kao svjedoka, zbog „problema kredibilnosti”, ali istražitelji nastavljaju da izvlače od njega informacije o pozadini kriminalnih radnji.

Zauzvrat srpske vlasti čine sve da Vukotića sačuvaju u životu – vjeruje se da je u opasnosti od crnogorskih kriminalaca koji strahuju da će biti otkriveni. I to, kako izgleda, na veliko.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TUŽILAČKI  IZVJEŠTAJI U PARLAMENTU: Tužioci na političkom sudu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ko je kome šta obećao i ko je s kim jeo svinjetinu, ostala su otvorena pitanja nakon ovonedjeljne poslaničke rasprave o izvještajima pravosuđa.  Brojne optužbe i prozivke na račun tužilaca, međutim, pokazale su  jedno –   ni  nova vlast  živa se  ne odriče pokušaja kontrole tužilaštva i sudstva

 

 

„Mi ne pričamo istim jezikom“. To  je poručio poslanicima tokom ovonedjeljne  skupštinske rasprave o izvještajima Tužilačkog i Sudskog savjeta za prošlu godinu, vrhovni državni tužilac Milorad Marković, koji ih je u Skupštini predstavljao.

“Veoma je teško danas govoriti sa vama. Posebno zbog toga što umjesto o izvještaju, govorimo o konkretnim slučajevima. Ovo nije tužilaštvo, ni sudnica”,  podsjetio je Marković dio poslanika koji su upućivali brojne kritike tužilaštvu, uglavnom pominjući predmete koji se tiču njihovih političkih oponenata, ali i one koji se odnose na funkcionere njihovih partija. U suštini, kritika tužilaštva, u kojoj su prednjačili poslanici Demokratske partije socijalista ( DPS)  i Za budućnost Crne Gore (ZBCG) svela se na negodovanje zbog procesa protiv svojih, i zahtjeva da se procesuiraju oni njihovi.

Kako god, ovo je prvi put nakon decenija, da tužilački izvještaji i tužilaštvo  izazivaju buru u crnogorskoj Skupštini, kako od opozicionih, tako i od strane partija vlasti.

Predstavnici opozicionog DPS, čiji je bivši vrh decenijama imao punu kontrolu nad tužilaštvom i pravosuđem, insistirali su i ove sedmice na tome da je tužilaštvo pod Miloradom Markovićem, te specijalnim tužiocem Vladimirom Novovićem – “selektivno”  i instrumentalizovano.  Glavni argument DPS-a je da  novo rukovodstvo ne pokreće slučajeve koji su vremenski smješteni u period  nakon avgusta 2020., odnosno  poraza DPS  na izborima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURA OKO DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: I dalje partijski plijen

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobitnik nagrade za životno djelo Dragan Koprivica zahvalio se političaru Milanu Kneževići što ga je predložio za ovo priznanje. Prvi sveštenik koji je dobio Trinaestojulsku Nikola Marojević, urednik  je časopisa Srpska baština, čiji je predsjednik Upravnog odbora Budimir Aleksić, član predsjedništva NOVE. Eto tako

 

 

U ekspresnom roku sedmočlani žiri odlučio je o kvalitetu prispjelih predloga za 28 kadidata za godišnju Trinaestojulsku nagradu i donio odluku o 28 kandidata za nagradu za životno djelo.

,,Književnik Andrija Radulović dobio je nagradu za knjigu poezije Otkup, akademski slikar mr Branislav Bane Sekulić, redovni profesor u penziji, za izložbu u Muzeju savremene umjetnosti Crne Gore praćenu monografijom i Nikola Marojević, doktor bogoslovskih nauka, za ukupnu godišnju aktivnost na razvoju kulture. Dr Dragan Koprivica, redovni profesor u penziji, dobitnik je Trinaestojulske nagrade za životno djelo”, saopštio je žiri koji je odlučivao o laureatima najznačajnijeg državnog priznanja.

Žiri je djelovao u sastavu: prof. dr Nikola Vukčević, reditelj,  predsjednik žirija. Članovi: književnik i publicista Želidrag Nikčević, doc. dr Miloje Šundić sa PMF-u Univerziteta Crne Gore, kulturni poslenik Sulejman Kujević, profesor informatike i direktor danilovgradske gimnazije prof. Miloje Aranitović, profesor maternjeg jezika Nikola Rakočević i istoričar doc. dr Adnan Prekić.

Veće iskustvo u žirijima jedini je imao Nikčević. Bio je član tročlanog žirija koji je 1993. godine za laureata Nagrade Risto Ratković izabrao Radovana Karadžića, koji je kasnije u Hagu osuđen na doživotnu robiju  za ratne zločine.

Na svjetlosnu brzinu rada žirija i njene posljedice prvi je javno je ukazao jedan od kandidata za nagradu za životno djelo, doktor fizičkih nauka Dragan Hajduković, ,,Tek juče je utvrđena lista kandidata, a već danas donijeta odluka o nagradama.  Kao kandidat za nagradu za životno djelo odluku žirija mogu prokomentarisati jedino riječima skandal i vječna sramota za sve članove žirija”, rekao je Hajduković.

Pjevačica Branka Šćepanović, koja je takođe bila kandidatkinja za nagradu za životno djelo, apelovala je na donosioce odluka da prekinu praksu otvorenih političkih manipulacija koje su evidentne kada je u pitanju dodjela ove državne nagrade.

Predsjednik žirija Nikola Vukčević objasnio je da su su dobitnici izabrani tajnim glasanjem, većinom glasova sedmočlanog žirija. Izjavio je i da  žiri nije uspio da izdigne društvo iznad rovovskih podjela: ,,Svjestan sam da postoje različita mišljenja o ovogodišnjoj odluci žirija. Razumijem interes javnosti i duboko vjerujem da su svima nama u Crnoj Gori neophodno potrebni oni ljudi čiji će kvalitet ličnosti stvaralaštvo nadići nacionalno vjersko i konfesionalno”.

Iz Ministasrtva kulture su saopštili da oni ne učestvuju u izboru i odlukama, već da je njihova uloga isključivo administrativne prirode za potrebe žirija.

Diplomirani inženjer mašinstva i jedan od kandidata za Trinaestojulsku nagradu, Zoran Ilinčić, podnio je Vrhovnom državnom tužilaštvu prijavu protiv ministarke kulture i medija Tamare Vujović i  žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade Crne Gore za 2024. godinu. On tvrdi  da nije bilo korektne ocjene pristiglih radova. Ilinčić je istakao da je neshvatljivo da u prijavljenoj konkurenciji kandidata za Nagradu za životno djelo, tu nagradu dobije Dragan Koprivica, jer  bar deset kandidata ima ubjedljivo bolje reference od njega. Na listi kandidata koji su ispunili uslove za nagradu za životno djelo bili su i akademici Zuvdija Hodžić i Mihailo Burić, profesor Radovan Radonjić, pisac i dramaturg Božo Koprivica, glumica Varja Đukić, slobodni umjetnik Mirsad Serhatlić

Kulturni djelatnici s kojima je Monitor razgovrao nijesu željeli da komentarišu ovogodišnju dodjelu nagrada. Jedan od njih je ustvrdio  da mu se u prvi mah učinjelo da su mediji pogriješili i da je nagradu za životno djelo dobio pisac i dramaturg Božo Koprivica, a ne Dragan.

,,Za ono najviše državno priznanje predložio me je izuzetni pisac, političar i čovjek, Milan Knežević”, izjavio je Dragan Koprivica.

Iz njegove matične – Demokratske narodne partije, čestitali su mu nagradu uz riječi da je ,,put profesora univerziteta, koji je i veliki pregalac u književnosti, pjesnik, aforističar, dramski pisac, TV scenarista, romansijer, putopisac i pozorišni kritičar, obogaćen je i talentima poput muzičkog, uz brojne humanitarne koncerte po Crnoj Gori, naročito one u institucijama od posebnog društvenog značaja”. Iz DNP-a su podsjetili na muzičko-poetske hepeninge koje Koprivica i Knežević upriličuju u spuškom zatvoru. Koprivica je , po partijskoj liniji, predsjednik Upravnog odbora opštinskog preduzeća Parking servis u Podgorici.

Prva Trinaestojulska nagrada za životno djelo dodijeljena je Dadu Đuriću 2010. Dobila je i Marina Abramović, a Koprivica je bio u žiriju koji je 2014. nagradu za životno djelo dodjelio Voju Staniću.

Novčani dio godišnje Trinaestojulske nagrade iznosi 12 prosječnih zarada, dok je novčani dio Trinaestojulske nagrade za životno djelo 20  prosječnih bruto zarada. Pored toga, dobitkom ove nagrade postaje se istaknuti kulturni stvaralac, kome pripada doživotna mjesečna nagrada u iznosu – jedne i po prosječne mjesečne zarade dobitniku Trinaestojulske godišnje nagrade, dvije prosječne mjesečne zarade dobitniku Trinaestojulske nagrade za životno djelo. O Uredbi o kriterijumima i načinu dodjeljivanja statusa istaknuti kulturni stvaralac, iz 2009., navodi se i da  ,,Status istaknuti kulturni stvaralac ne može se dodijeliti umjetniku, odnosno stručnjaku u kulturi koji se nedostojno odnosi prema Crnoj Gori ili njenom državnom, kulturnom ili nacionalnom identitetu”.

Reakcije na godišnju Trinaestojulsku su manje burne. Nema sporenja oko rada slikara  i predagoga Branislava Sekulića, a ni umjetničkih kvaliteta pjesnika Andrije Radulovića, čija su djela prevođena na 18 svjetskih jezika. Ukazuje se na to da je nagradu dobio za prošlogodišnje ostvarenje Otkup koje je objavljeno u izdanju Udruženja Njegoš čiji je osnivač Milutin Mićović, brat aktuelnog mitropolita Joanikija.

Novina ovogodišnje dodjele je to što je Trinaestojulsku nagradu  prvi put dobio sveštenik – protojerej Nikola Marojević, doktor bogoslovskih nauka.  Široj javnosti je postao poznat kada je na predlog ministarke Vesne Bratić imenovan, početkom 2022., za člana Upravnog odbora UCG. Ubrzo je podnio ostavku na to mjesto iz ličnih razloga.

Marojević je izvršni direktor Instituta za srpsku kulturu Nikšić. Tema Marojevićevih dosada objavljenih monografija su ideje u djelima Dostojevskog, prevodi sa ruskog, član je Udruženja književnika Crne Gore i Udruženja novinara Crne Gore. Bio je  urednik časopisa Svetigora, Sveviđe, Smisao. Glavni je urednik  časopisa Srpska baština, čiji je predsjednik Upravnog odbora  bivši poslanik Budimir Aleksić, član predsjedništva Nove srpske demokratije.

Kao i ovogodišnja i neke od ranijih dodjela ove nagrade burno su ispraćene u javnosti. ,,Dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu”, govorio je  je 2018. godine, slikar Rajko Todorović Todor, nakon što je imenovan za predsjednika žirija.

Bilo je i prijatnih iznenađenja. Ljubomir Đurković, istknuti stvralac 2015. dramski pisac, dosljednji  kritičar režima dobio je  Trinaestojulsku. Te godine u konkurenciji sa preko 20 umjetnika, bio je i  vlastima bliski privrednik Veselin Pejović. Njega su za nagradu predložili iz KAP-a, uz obrazloženje da „ove fabrike ne bi ni bilo bez Pejovića.“

Puno žuči se prosulo i kada je 2013.godine  nagrada dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću. Dio javnosti je tvrdio je da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore Lakušiću i Čelebiću, te anonimnom zagrebačkom politologu.

Književnik Andrej Nikolaidis je napustio žiri u kojem je pored njega bio i ovogodišnji laureat Dragan Koprivica. Te godine nagradu je dobitnicima uručio potpredsjednik Skupštine Suljo Mustafić. Prisustvo ceremoniji, sem predsjednika Filipa Vujanovića, izbjegli su tadašnji premijer Đukanović, svi ministri i predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić, koji je trebao da uruči piznanja.

Sasvim sigurno, sadašnji predsjednik Skupštine Andrija Mandić, na Dan državnosti Crne Gore, 13. jul, neće izbjeći da ovogodišnjim dobitnicima uruči priznanja. Sve je ostalo po starom. Trinaestojulska je i dalje uglavnom partijski plijen.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MONITOROVA ANKETA: Po zadatku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo – Kako komentarišete usvajanje Rezolucije o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen  u crnogorskom parlamentu i šta su njene posljedice?

 

 

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA PREOKRETA:
Trijumf desnice na odsustvu ideje onih koji su dobili izbore

Očigledno se ne dokazuje: rezolucija koja je usvojena u Skupštini Crne Gore je politički odgovor rukovodstva na to kako su se izjasnili u Ujedinjenim Nacijama. U oba glasanja ove vlasti  primaran nije bio niti pijetet prema žrtvama, niti njegovanje kulture sjećanja ,već klasična politička kalkulacija kako se kao naprave pametni, a ujedno i poslati poruku svojim biračima da oni kao štite nešto.

Postaje pravilo da ono što je na političkom spektru u Crnoj Gori u centru ili lijevo,  ima potrebu da se dopadne desnici. Građani da žele desnicu ona bi imala natpolovičnu podršku i tu prigovora ne bi moglo biti. Ali ona nema ni upola tu snagu na izborima,  a ključne odluke se donose kao da tamo ima ostvarenu apsolutnu većinu.

Dolazi na naplatu naša fascinacija “mladošću, ljepotom i pameću” političkih prvaka. Oni niti imaju jasnu ideologiju, izgrađen osjećaj odgovornosti, niti potrebu za introspekcijom sebe i onoga što čine. To je politika infantilne političke poze. Rezultat: svaki dobar korak naprijed prate nekoliko novih unazad. Tako u samo par dana nakon dobijanja IBAR-a mi ne razgovaramo o tome kako da nam ta činjenica pomogne razvoju zajednice, nego smo u priči o Jasenovcu i dvojnim državljanstvima. Trijumfuje desnica na krilima, pazite – ne izbornog rezultata, već površnosti i odsustva ideje onih koji su dobili izbore. Pobjeda antipolitike.

 

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA:  
Jeftina manipulacija žrtvama

Radi se o jeftinoj manipulaciji žrtvama Jasenovca i drugih pomenutih nacističkih logora. Inicijatori ove rezolucije su se sada naprasno sjetili žrtava holokausta samo da bi za račun srpskih vlasti omalovažili činjenicu da su Ujedinjene nacije usvojile rezoluciju o uspostavljanju Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici.

Posebno je apsurdno, pa čak i užasavajuće, to što su rezoluciju o Jasenovcu inicirali upravo nastavljači lokalne kvislinške ideologije koja je sarađivala s nacistima i koja je na terenu slala žrtve na pogubljenje u jasenovački logor! Ako treba pojašnjenje, mislim posebno na Andriju Mandića koji i dalje nosi titulu četničkog vojvode. Četnici su sa Kozare slali zarobljene civile i partizane u Jasenovac, a sarađujući sa nacistima doprinijeli su i slanju ljudi i u druge nacističke logore.

Vara se svako ko misli da je sve to nepoznato zvaničnicima Evropske Unije. Naravno, to je najbolje poznato Hrvatskoj, državi koja je do sada pružala neviđenu pomoć Crnoj Gori na putu ka Evropskoj Uniji, koja je praktično odustala od potraživanja ratne odštete za pljačku na dubrovačkom ratištu i koja faktički dopušta da zamre i krivični postupak protiv okrivljenih oficira iz Crne Gore za zločine na tom području. Država koja se tako ponašala najmanje je zaslužila da se donosi rezolucija koja joj zabija prst u oko i to sasvim nepotrebno – hrvatski zvaničnici uopšte ne negiraju da je NDH de facto sprovodila genocid i u Jasenovcu i šire, i zvanična hrvatska politika ne promoviše NDH na bilo koji način. Naprotiv, svake godine se obilježava sjećanje na žrtve Jasenovca i dr.

I pored ove zlurade rezolucije vjerujem da će Hrvarska ostati čvrsto uz EU partnere u pomoći Crnoj Gori da se izvuče iz balkanskog naconalistićkog blata i postane prva sledeća članica EU.

 

DRAGOLJUB  VUKOVIĆ, NOVINAR:
Inat rezolucija

U razgovoru za beogradski Medija centar, profesor Centra za geopolitiku pri univerzitetu Kembridž Timoti Les je upozorio da bi, u slučaju usvajanja rezolucije o genocidu u Srebrenici, sukob u BiH mogao eskalirati umjesto da bude suzbijen. Ono što se dešava u BiH nakon usvajanja te rezolucije, daje za pravo gospodinu Lesu, ali se talas eskalacije ne zadržava u granicama BiH, nego se preliva na region i, naravno, na Crnu Goru. Ta rezolucija je podigla talog dalje i novije istorije i, umjesto da razbistri, dodatno zamutila sadašnjicu, a bojati se i budućnosti ovog prostora.

Toj zamućenosti doprinos je dala i crnogorska parlamentarna većina, koja je, na inicijativu svesrpske desničarske političke ispostave u Crnoj Gori, usvojila jednu inat rezoluciju, kojom je htjela da poruči da se ovdje i danas, kao što se to činilo ovdje i juče, na zločin mora odgovoriti jedino zločinom, a na rezoluciju koja apostrofira tvoje zločine odgovoriti rezolucijom koja to isto čini s njihovim zločinima.

Iz osmjeha predsjednika crnogorskog parlamenta Andrije Mandića i njemu politički bliskih poslanika moglo se čitati ono zadovoljstvo koje je prevodivo u frazu: „Viđeste li kako im ga rekosmo!“ Aplauz na otvorenoj sceni ovakva politika dobila je od onih koji se prepoznaju u ovoj vrsti afektivnog junačenja, i to je krajnji rezultat te politike. I nije problem što nas ta politika svađa sa Briselom odmah nakon aplauza odobravanja sa te adrese, već što pokazuje da se aktuelna crnogorska vlast lako povodi za emocijama i partikularnim interesima, što nije dobar ulog u zajedničku budućnost.

 

ERVINA DABIŽINOVIĆ, ANIMA:
Usmjeravaju nas da izvršimo zločin ponovo

Rođena sam u prošlom vijeku, što znači da sam prošla kroz obrazovanje u kojem je Jasenovac, prepoznat, naučen, posjećen. U zemlji koja je svoja stratišta popisala i otvarala slučajeve zločina. Mnogo više i temeljnije nego što se to danas čini nakon rata i zločina devedesetih u kojem su komšije ubijale komšije druge vjere i nacije. Današnja mladost nije imala tu šansu.  Učena sam da izrazim pijetet prema žrtvama, da ih se sjećam, da odgovorni za te zločine imaju ime i prezime. Znala sam da su to istorijski događaji. Oni su neupitni.

Sa devedesetim nije tako. Tridest godina traje poricanje događaja i ide na ruku onima koji šuruju sa zličincima. Sve strane učesnice u zločinima žele da podvuku pod „tepih“ zlodjela svojih, projektuju zaborav. Predstavnici politika koje  su vršlile zločine, ne odričući se izvršitelja zločina, zaustavljaju proces suočavanja sa istinom. Ono što su već postigli je najgori bilans- desetkovanje građana/ki, formirajući od država koje u svojim ustavima imaju građanski karakter, teritorije zapišane nacionalizmom. Presvlačenje građanskog u nacionalistički karakter države uznemirava i budi istinu da smo blizu kraja ovakvog mira kojeg poznajemo.  Na snazi je i revizija i realativizacija tako da izvođači u liku i djelu pojedinih gradonačelnika, poslanika, predsjednika skupštine i vlade, funkcionera partija, stvaraju klimu nužnosti udisanja istog vazduha sa zločincima koje slave i obilježavaju javne prostore naših gradova njihovim imenima.

Ono što moraju znati da rade jeste : oni prisežu lojalnost zlu kako bi rekla Heni Erceg. Manifestacijom lažnog patriotizma u vidu zaštite vlastitih žrtava, opravdavanjem klanja, ubijanja i silovanja  u zakonodavnom domu Crne Gore, izvodi se jedna karikaturalna orgija koja stvalja omču oko vrata onoj mrvi  probuđene savjesti, i postaje opijum za narod u kojem im pomaže crkva i njeni velikodostojnici.

Usvajanje Rezolucije o Jasenovcu i njoj pridruženim logorima je trebalo da bude paravan nasilju i agresiji iskazanoj u suočavanju sa istinom o zlu kojeg štite vlastiti pozicijama moći.  Opet se čuju nacionalističke trube koje treba da nas razvrstaju po imenima i krvi ne bi li oni duže vladali našim dušama. Tako građani/ke nemaju šansu da prepoznaju da ih nacionlističke bagre ubjeđuju da prisegnu zlu.

U ime vlastite stolice, bogatstva i moći i gospodara koji teroriše kompletan region uz ogromnu podršku čitave međunarodne zajednice koja neće da zaustavi nastavak zla, usmjeravaju nas da izvršimo zločin ponovo. Zločini nastaju za kratko vrijeme. U to smo se uvjerili jer su hiljade ljudi ubijani u roku od par dana. Ali utvrđivanje odgovornosti traje vječnost.

Promoteri Rezolucije o Jasenovcu izvršili su nasilje nad građanskim bićem Crne Gore tražeći da kleči dublje nego što je u to ime klečala sa ostalim jugoslovenskim republikama, svakako dublje od one koja broji najveći broj žrtava logora Jasenovac. Građani treba da progutaju ovaj lažni sentiment, potpuno neuvremenjen, neadekvatan i protivan zahtjevu, nastavljajući da nas svađaju sa vlastitim komšijama i siju strah da će se zločini ponoviti.

 

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA:
Da je sreće Parlament bi donio rezoluciju o Gazi

Rezolucija o Jasenovcu, imajući u vidu naročito način njenog donošenja  u crnogorskom Parlamentu, u ovom trenutku nije imala potrebnu svrhu. Donešena je kao neka vrsta ” kompromisa” zato što je Crna Gora glasala  za Rezoluciju o Srebrenici u UN. Moram reći i to da i jedna i druga rezolucija, ona koju je donio UN  o Srebrenici i ova koju je usvojio CG Parlament o Jasenovcu,  je na svojevrstan način ” pranje” svijesti i savjesti i međunarodne a i naše javnosti , od onoga zločina i masakra koji pred očima cijelog svijeta sprovodi izraelski režim nad Palestincima. Ako smo iole principijelni i ljudski , trebalo bi reagovati na ono što se sada radi, a ne isključivo da se bavimo prošlošću. Da je sreće i principa crnogorski Parlament bi prije svega donio rezoluciju o osudi zločina u Gazi !

Ono što se dešavalo u Jasenovcu od 1941. do 1945 .bilo je zaista strašno. Ali  Rezolcija,  u ovoj društveno- političkoj situaciji,  nije postigla  svrhu. Ako se iskreno  teži da Crna Gora što prije postane članica EU , bilo je puno prečih stvari.  Uz to, donošenje ove rezolucije i može da uspori naše kretanja ka Evropi.  Što se već može vidjeti i osjetiti po ponašanju Hrvatske , koja je  već reagovala na ovakvu  odluku crnogorske Skupštine.  Vidi se i da neki potezi briselskih zvaničnika nijesu baš blagonakloni.
Posljedica će svakako još biti.

Moram da primijetim i to  da su reakcije i Srbije ( po pitanju rezolucije UN o Srebrenici) i Hrvatske ( po pitanju rezolucije o Jasenovcu u CG Parlamentu) , po meni na moj način i čudne i ” zanimljive” . Današnja Srbija je žustro protestvala zbog rezolucije o genocidu koji se desio u Srebrenici u julu 1995. g. A današnja zvanična  Hrvatska , zbog rezolucije o strahotama i Genocidu u Jasenovcu od 1941. do 1945. g. Zašto!? Ako i jedna i druga strana  osuđuju te i takve događaje. I kako kažu da one osuđuju te događaje i kažu da su to sramni događaji iz prošlosti!

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo