Povežite se sa nama

INTERVJU

ALEKSA IVANOVIĆ, ČLAN SAVJETA AGENCIJE ZA ZAŠTITU LIČNIH PODATAKA I SLOBODAN PRISTUP INFORMACIJAMA: Doba erozije prava na privatnost

Objavljeno prije

na

Crna Gora je dobila novi slučaj povrede prava privatnosti. Direktor Agencije za zaštitu ličnih podataka Bojan Obrenović izjavio je da je specijalna tužiteljka za organizovani kriminal Đurđina Ivanović povrijedila pravo privatnosti bivše generalne direktorice Crnogorske komercijalne banke Milke Ljumović javno iznoseći informacije o njenom zdravstvenom stanju. To je bio povod da o fenomenu zaštite ličnih podataka u Crnoj Gori razgovaramo sa Aleksom Ivanovićem, članom Savjeta Agencije za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama.

– Taj slučaj ne bih komentarisao, jer, kako je i objavljeno u medijima, inspektori Agencije posjetiće specijalnu tužiteljku Ivanović da ispitaju da li je prekršila Zakon o zaštiti ličnih podataka. Posebno bih naglasio činjenicu da je za tri godine od kada Agencija postoji primijećeno da se zaštita ličnih podataka krši i u javnom i u privatnom sektoru. Lični podaci se krše kad su u pitanju matični brojevi, korišćenje video nadzora, obrada podataka posebne kategorije, posebno medicinskih, kad je riječ o zadržanim podacima iz telekomunikacionog saobraćaja… Širok je dijapazon oblasti gdje se krše lični podaci. U svakom slučaju radi se o kršenju jednog od temeljnih ljudskih prava u demokratskom društvu – pravu na privatnost, kaže Ivanović.

MONITOR: I ranije se dešavalo da se u medijima objavljuje nečija medicinska dokumentacija. Pobjeda je objavila podatke iz vojničke zdravstvene knjižice predsjednika Sindikata Željezare Janka Vučinića, a svojevremeno je bila aktuelna afera Vibrator, kada je neko snimio operaciju u Kliničkom centru u Podgorici i taj je snimak kružio mobilnim telefonima.
IVANOVIĆ: Objavljivanje medicinske dokumentacije je strogo zabranjeno! To su posebne kategorije privatnih podataka i tu nema tolerancije. Demokratski razvoj jednog društva, odnosno politička i društvena opredijeljenost elite tog društva, ogleda se u tome koliko je ono spremno da štiti lične podatke. Tako se društvo deklariše da li zaista poštuje ljudska prava i slobode. Ali, pored medicinskih podataka objavljuju se i neki drugi podaci kada je riječ o krivičnim djelima, kao što je čedomorstvo. Mediji imaju veliku odgovornost kada je u pitanju objavljivanje takvih podataka. Osobe čije ste podatke objavili ostaju žigosane za cio život.

MONITOR: Bez epiloga je i prošlogodišnja afera Listing. Podsjetimo – u medijima je objavljeno da su tadašnji premijer Igor Lukšić i ministar inostranih poslova Milan Roćen imali intenzivnu komunikaciju sa Darkom Šarićem.
IVANOVIĆ: Ne bih se bavio odgovornošću drugih za te afere, ali reći ću nešto što je za slučajeve Listing i Vibrator jako važno. Stepen pravne zaštite ličnih podataka zavisi od stepena političkog značaja koji se pridaje ličnim podacima. Živimo u dobu erozije privatnosti i opasnosti da se to dešava svakodnevno i smatram da je odgovornost na političkoj eliti da to reguliše. Agencija je podnijela Ministarstvu pravde inicijativu za izmjenu Zakonika o krivičnom postupku u dijelu vezanom za aferu Listing, odnosno o objavljivanju takozvanih zadržanih podataka iz telekomunikacionog saobraćaja. Problem je u tome što je član 257 Zakonika o krivičnom postupku (ZKP) nejasan u dijelu da policija može samoinicijativno da dobija podatke od operatora mobilne telefonije. Listinzi telefonskih poziva, listinzi sms poruka i informacije sa baznih stanica su par ekselans privilegovani lični podaci, odnosno podaci iz prava na privatnost. Ako bismo prihvatili, a ja to ne prihvatam, da se ovi podaci mogu dobijati samoinicijativno bez sudske kontrole onda bismo zaista zadirali u onaj najniži nivo standarda zaštite ličnih podataka. Zalažem se za to da se izmijeni ZKP i da se ovi podaci mogu prikupljati samo uz sudsko odobrenje. Sada naša policija tako već radi. To je dobro, ali zakon se mora mijenjati. I afera Listing upućuje na to.

MONITOR: Da li to važi i za prikupljanje DNK podataka?
IVANOVIĆ: Zadržani podaci su jako osjetljivi. Smatram da ZKP treba izmijeniti i kad je u pitanju prikupljanje podataka DNK. I tu postoji kolizija između člana 257 i 277. Prvi član dozvoljava samoinicijativno prikupljanje tih podataka, a drugi kaže – samo uz nalog tužilaštva.

MONITOR: Koliko savremene tehnologije doprinose kršenju prava na privatnost?
IVANOVIĆ: Kraj 20. vijeka označila je eksplozija informacionih tehnologija, koja je donijela benefite građanima, ali i pospješila eroziju prava na privatnost. Upravo zbog toga zemlje stare demokratije zaštitu ličnih podataka garantuju ustavima i zakonima. Zaštita ličnih podataka kao dio korpusa prava na privatnost nije apsolutna kategorija zabrane ili zaštite određenog prava ili slobode kao zabrana torture ili nečovječnog postupanja. Ili kao prava na slobodu savjesti ili vjeroispovijesti. No, po posljedicama kršenje prava na privatnost u nekim slučajevima je teže za integritet ličnosti od nečovječnog postupanja. Na primjer, ukoliko maloljetnoj osobi prekršite pravo na privatnost u doba informacione tehnologije to na internetu ostaje zabilježeno za sva vremena.

MONITOR: Dosta se polemiše i oko objavljivanja matičnih brojeva građana.
IVANOVIĆ: Da, problem su i matični brojevi. Matični broj građanina vezan je za konkretnu osobu. I duh uvođenja takvog sistema u Crnu Goru jeste da taj broj mora biti zaštićen. Ako je taj broj objavljen u medijima, posebno u elektronskoj formi, on je poznat svima maltene za sva vremena. Tada se potpuno gubi smisao postojanja takvog broja. Zemlje zapadne demokratije imaju više identifikacionih brojeva tako da građanin kontroliše kome će dati svoje podatke, kako će se oni obrađivati, kome će se prosleđivati. Mi i u ovom slučaju imamo koliziju unutar zakonodavstva.

MONITOR: U Hrvatskoj je ove godine stupio na snagu novi Krivični zakon koji predviđa i kazne za uvrede i klevetu na internetu. Da li se nešto slično može očekivati u Crnoj Gori?
IVANOVIĆ: Potpuno poštujem slobodu izražavanja u medijima, ali da li zaista smijemo da dozvolimo da se u internet komentarima grubo krši pravo na privatnost. Ili da u njima provejava govor mržnje. Naravno da ne smijemo. Da li će Crna Gora eventualno slijediti primjer Hrvatske da to bude krivično djelo ne znam, ali sa aspekta zaštite ličnih podataka neprihvatljivi su komentari u kojima imate govor mržnje i kršenje prava na privatnost.

Video nadzor uvodi ko god hoće

MONITOR: Često se mogu čuti kontroverzni stavovi i oko video nadzora.
IVANOVIĆ: Posebno pitanje zaštite ličnih podataka i pravo na privatnost odnosi se na video nadzor. Video nadzor u Crnoj Gori uvodi ko god hoće i kad god hoće. Agencija je ustanovila da je veliki dio video nadzora postavljen nezakonito. Prema zakonu video nadzor se postavlja za mjere bezbjednosti tako da video kamere pokrivaju samo ulaz u službene ili privatne prostorije. U praksi imamo da video kamere pokrivaju i javne površine kojima građani mogu da se slobodno kreću. Takvo prikupljanje ličnih podataka ne može se tolerisati, jer to nije u duhu zakona, ali je masovna pojava. Iznosim pravnu dilemu: ako je video nadzor nezakonito postavljen, zašto onda bilo ko u Crnoj Gori ko vodi neke postupke koristi nezakonito postavljen video nadzor? Da li se mogu presude temeljiti na dokazima dobijenim protivzakonitim video nadzorom? Upravo zbog toga video nadzoru treba pokloniti posebnu pažnju. Video nadzor je nedozvoljiv u službenim prostorijama. Čemu on služi u radnim prostorijama? Iskustva zapadnih demokratija govore da video nadzor u radnim prostorijama izaziva psihičke probleme zaposlenih. Tako je fenomen Velikog brata u moćnim institucijama sveden na niži nivo, ali logikom Velikog brata počinju da se bave i niže institucije, razne državne institucije, pa čak i građani. Da li idemo onim putem koji je još Haksli opisao 1949. godine u djelu Vrli novi svijet. Taj sjajni pisac vizionarski je ukazao na posljedice koje mogu proizvesti takve antidemokratske mjere.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

ALEKSANDAR VUJOVIĆ, REDITELJ: Trenutak spoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih

 

Višestruko nagrađivani film Duga reditelja Aleksandra Vujovića, početkom jula imao je crnogorsku premijeru u Lustica Bay-u. Od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine, Vujovićev film je dobio ukupno 21 međunarodnu nagradu i priznanja. Izabran  je na oko 40 festivala u takmičarskim kategorijama na međunarodnim festivalima u Italiji, Španiji, Turskoj, Češkoj, Kini, Indiji, Grčkoj, Slovačkoj, Velikoj Britaniji, Rusiji, Ukrajini, Sjedinjenim Američkim Državama, Srbiji, Brazilu i Francuskoj.

Film Duga čiju režiju, montažu i izvršnu produkciju potpisuje Vujović, nastao je po motivima istinite priče iz knjige Dipingo dunque esisto!, italijanskog umjetnika Gaetana Grila. Scenario je po ideji i sinopsisu Vujovića napisala Jelena Lela Milošević, direktor fotografije je Vladimir Vučinić, dok pored Vujovića izvršni producent je i Anja Sekulić. Uloge u filmu tumače: Nikša Radojičić, Miloš Pejović, Ana Vučković i Đorđije Tatić. Film je realizovan u okviru međunarodnog projekta CIRCE, finansiran je iz evropskih fondova u produkciji Apulia Film Commission, u izvršnoj produkciji Boka F i uz podršku Filmskog centra Crne Gore.

Aleksandar Vujović je docent na Fakultetu za dizajn i multimediju Univerziteta Donja Gorica.

MONITOR: Film ,,Duga” je nastao po motivima istinite priče. Bavite se trenutkom kada šestogodišnje dijete prepoznaje svoju životnu vokaciju. Otkuda je došla ideja da baš ovo bude tema kratkometražnog filma?

VUJOVIĆ: Tematika koja je sama po sebi prilično atipična u odnosu na teme koje se obično tretiraju u filmovima na ovom prostorima bila mi je jako zanimljiva, tim prije što je priča koncipirana iz vizure djeteta. Dakle, priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih koji bi u bilo kom smislu mijenjao njegovu percepciju. Zbog toga je događaj potpuno jedinstven, pritom zauvijek određuje životni put jednog djeteta  u čovjeka koji će postati. Upravo iz takve vizure sam koncipirao cijeli film i to su glavni elementi koji su me inspirisali da ovoj priči udahnem filmski život.

MONITOR: U Milanu ste upoznali Gaetana Grila, autora knjige prema kojoj ste napravili film. Kažite nam o tom poznanstvu i da li je on zadovoljan kako ste priču pretočili u film?

VUJOVIĆ:  Gaetana Grila upoznao sam kada sam imao osamnaest godina. Tada sam otišao na studije u Milano, upisao sam milansku Breru. Naše poznanstvo sticaj je različitih i slučajnih okolnosti, ako slučajnost uopšte postoji! Čovjek koji je postao moj mentor, imao veoma značajnu ulogu, pogotovo u toj prvog godini mog života u Milanu. Iako ne tako davno, za razliku od danas, 2005. godine bilo je značajno teže otići na studije u inostranstvo. Naša zemlja tada nije bila ni u Šengen zoni, samo putovanje u Evropu bilo je značajno komplikovanije nego što je to slučaj danas… U tom periodu, Gaetano je bio dominantno vezan za Torino, bio je šef katedre na Albertini u Torinu, u Milanu je živio i imao svoj studio. Nekoliko godina kasnije postao je jedan od direktora milanske Brere.
Tokom niza godina mog stalnog života i rada u Milanu, i nakon završenih studija, stvoreno je jedno doživotno prijateljstvo sa Gaetanom koji je postao i moj vjenčani kum.
Negdje 2017. godine, Gaetano mi poklonio svoju autobiografsku knjigu Dipingo dunque esisto!. U prvom poglavlju te knjige, Gaetano govori o tome kako je postao umjetnik. Već na prvom čitanju, na mom omiljenom mjestu, u kultnoj biblioteci Braidense u Milanu, znao sam da ću u odnosu na taj događaj snimiti film.
Gaetano je znao da su neophodna određena oblikovanja originalne priče, kako se bi se narativna struktura prilagodila mediju kakav je film, i u tom kontekstu veoma je zadovoljan rezultatom i filmom u konačnom.

MONITOR:  U filmu se komunikacija među likovima temelji na filmskom jeziku koji nadilazi verbalni, a on je i omaž umjetnosti i stvaralačkom procesu. Da li ste to htjeli otpočetka, od prvobitne zamisli?

VUJOVIĆ:  Od samog početka, to mi je bila odrednica. Kao što svi znamo, film je prvenstveno audiovizuelna umjetnost, koristeći isključivo te karakteristike, sliku i muziku, bez korišćenja bilo kakvog dijaloga, od samog početka želio sam da na taj način ispričam film. Cijenim da se u takvoj postavci ostvaruje mnogo snažniji doživljaj priče koju tretira film, a to je doživljaj priče sa stanovišta petogodišnjeg dječaka. Mislim da bi u konkretnom slučaju, bilo kakav dijalog između likova, umanjio taj doživljaj filma koji predstavljam kroz vizuru glavnog junaka. S druge strane, i konceptualno i simbolično-metaforički se takav tip kreativnog rješenja potpuno uklapa u tematiku filma. To je svakako bio dodatni izazov i rizik u procesu stvaranja filma. Vjerujem da je teže ispričati priču samo slikom u pokretu nego kada to radite verbalnom komunikacijom.

MONITOR:  Protagonista Nikša Radojičić je tokom snimanja imao šest godina. Da li je rad sa djetetom bio najveći izazov u procesu snimanja?

VUJOVIĆ:  Rad sa djetetom tog uzrasta bio je jedan u nizu izazova u procesu stvaranja Duge, zbog cijelog niza karakteristika koje su prilično atipične, pogotovo za ovaj prostor i koje su vezane za ovaj film. To mi je kao autoru bila primarna intencija – napraviti film koji će i tematski i vizuelno biti drugačiji, a da te karakteristike budu u potpunosti stavljene u službu filma i njegove priče.

MONITOR: U čemu je prednost kratkometražnog filma naspram dugometražnog? Da li je slobodniji i kritičniji od dugometražnog?

VUJOVIĆ:  Razlika je samo u formatu i karakteristikama. Ne bih mogao da kažem da jedan format ima više ili manje prednosti u odnosu na drugi. Nerijetko je značajno teže ispričati priču u formi kratkometražnog filma, nego u formi dogometražnog, iz razloga što vladaju ista plavila narativne strukture. Samo što u kratkoj formi od početka morate biti skoncentrisani na suštinu. Kod dugog metra možete da dozvolite da nekada napravite digresiju koja opet mora imati makar simboličku konekciju sa nukleusom. Dakle, film je film, bez obzira na tip formata, njegova umjetnička vrijednost data je kvalitetom i poetikom rada, a ne dužinom trajanja.

MONITOR:  Film je od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine imao ogroman uspjeh. Da li ste pozvani na još festivala i mislite li da film tek očekuju nova priznanja?
VUJOVIĆ:
  Film je od oktobra 2020. godine, do ovog trenutka, dobio 21 nagradu na međunarodnim festivalima i selektovan je na više od 40 festivala širom svijeta u takmičarskim kategorijama. Imao je špansku premijeru na 32. izdanju Aguilar Film Festivalua – festival sa GOYA licencom. Regionalnu na 68. Izdanju Martovskog festivala u Beogradu gdje je otvorio međunarodni takmičarski program kao jedini film iz Crne Gore u takmičarskim programima, na jednom od najstarijih evropskih i svjetskih festivala. Kako je u pitanju i dalje relativno mlad film, očekujem da kulminacija međunarodnog festivalskog života tek predstoji i nadam se da će biti uspješna kao od oktobra mjeseca kada je film zvanično izašao.

Miroslav MINIĆ
Foto: Monika PARKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo