Povežite se sa nama

INTERVJU

ALEKSANDAR SAŠA RADOVIĆ, NOVINAR I REDITELJ: On je volio nju, ona ne samo njega

Objavljeno prije

na

MONITOR: Pretpremijera vašeg filma Dvije povratne Titograd-Podgorica je zakazana za kraj januara u Cineplex-u. Da li je bilo teško ubaciti takav film u repertoar pun holivudskih blokbastera, u jedinom bioskopu u gradu?
RADOVIĆ: Domaći film, pod tim podrazumijevam filmove sa našeg govornog područja – očigledno je u trendu. Dvije povratne Titograd – Podgorica nastavljaju trend. Planirali smo premijeru za novembar prošle godine, odmah poslije Mojkovačke filmske jeseni, gdje smo nagrađeni, međutim direktor Cineplex-a Goran Škuletić nam je savjetovao da sačekamo da prođe talas domaćih filmova – Mali Budo, Dječaci iz Ulice Marksa i Englesa – i mislim da je bio u pravu. Ono što ohrabruje je da filmovi na našem zajedničkom jeziku privlače publiku. Ipak, vjerovatno je riječ o interesantnim ostvarenjima, jer džaba i reklama i sve, ako se publici ne sviđa film – bioskop će već treći dan biti prazan.

Što se tiče bioskopskih sala, to je već pitanje globalnih tokova i trendova o kojima malo znam. Očito da je kapital svugdje isti – prvo se dobro grupiše i ojača, pa onda podavi ove male. Nijesam siguran da je kino Kultura smetao Cineplex-u ili obratno. Naprotiv, mislim da je pametnim rukovođenjem mogao itekako dobro da posluje i uz to još da održi onaj stari podgorički šmek (što je neprocjenjivo). Ali sila boga ne moli i grad je tu pao na ispitu. Ako mene pitate ko je individualno kriv, otvoreno ću reći – svaki živi Podgoričanin.

MONITOR: Koliko je para, vremena i muke bilo potrebno da se napravi dugometražni film? Je li ko pomogao?
RADOVIĆ: Film je izuzetno skupa stvar, ali mi smo dokazali da se film može snimiti skoro bez novca. Već mi je muka da pričam o tome, zato ću samo da kažem: bilo je muke i jada ali sam utoliko više uživao i uživam. Vjerujem da su uživali i svi ostali koji su nesebično i na razne načine doprinijeli da se projekat Dvije povratne Titograd- Podgorica uspješno okonča. Na kraju, kad sam mislio da stvarno nema izlaza pojavila se Crnogorska komarcijalna banka kao sponzor. Svima njima sam beskrajno zahvalan. Živjeli i hvala svima!

Dodao bih samo da odavno radim na RTCG i da imam veliko iskustvo, poznajem zaista mnogo ljudi iz svijeta filma, prvenstveno mislim na glumce, koji su dali dio sebe da bi se ovaj film snimio, tako da sam ubijeđen da smo uspjeli da uradimo nešto stvarno dobro.

Što se tiče Ministarstva kulture, oni još uvijek imaju šansu da se poprave. Upravo je u toku njihov konkurs na kome ću tražiti da nam daju sredstva da sa filmom izađemo van granica Crne Gore.

MONITOR: Naziv obećava – ,,Dvije povratne Titograd-Podgorica”. Što bi žargonski rekli – ,,o čemu se radi”?
RADOVIĆ: Titograd (ili Podgorica, ili obratno) je moj grad i moja velika, najveća ljubav. Izuzetno dobro se znamo jer sam ja (mali) dio njega, a on (veliki) dio mene. I mogu da ga napustim, ali on mene nikad. Želim da ga crtam, skiciram, slikam, da mu se rugam, zajebavam ga, dižem u nebo, namigujem mu dripački iza leđa… Tako ću i njemu i sebi da pomognem da se pogledamo u ogledalo. I baš to radim ovim filmom

A sad ono teško pitanje: o čemu se tu radi. To ja teško objašnjavam. Međutim nekad se mora, kao npr. kad predaješ papiriće na konkurs Ministarstva kulture. Tad sam napisao: On je volio nju, ona ne samo njega. To dosta govori. Mislim da je film brutalno realan, višeslojno duhovit, a opet nepretenciozan,lagan, vazdušast, veseo. Nema onih ruralija-fora tipa: taaata eo ga striiiko i sl. Nećemo tako. To je film za veselu i pametnu omladinu, da se klikerići vrte i da se smijemo, pa da se iz bioskopa izađe laganog koraka, veselih ušiju. To je prava stvar i tvrdim da je ovo prvi film u Crnoj Gori takvog tipa.

MONITOR: Ima li šanse za povratak iz Podgorica, koja sve manje liči na grad a više na kasarnu u kojoj se samo doseljava, u grad koji je imao svoj prepoznatljiv duh, humor, kulturu?
RADOVIĆ: Ne zamjerite, ali ne bih se složio s vašim pitanjem- konstatacijom. Ja bih to formulisao u tri riječi: obećavao je više. Mnogo više, ali polako. Pamtim dane kad je Podgorica cvjetala, bila je rasadnik. Te plodove bi Jugoslavija brala danas i uživala u njima, ali stigli su loši baštovani, pa loše orezali. No, nikada ne treba potcijeniti duh ovog podneblja i snagu koju nosi. Raste ovaj grad konstantno i duboko vjerujem da će svojim pozitivnim bezobrazlukom da se izbori za svoj kvalitet. Ne može drugačije.

MONITOR: Kumovali ste tome da jedna ulica na Zabjelu nosi ime Milana Mladenovića. Kako je do toga došlo? Kada bi Vam novi gradonačelnik sada ukazao tu priliku, čije ime biste predložili?
RADOVIĆ: Tačno je. 2006. neđe pred referendum, pripala mi je čast da dam ime ulici na Zabjelu. Okupilo se tu bilo građana što se redovno roje oko glavara, pa pitaju ko je taj Mladenović. Ja objasnih kako je to veliki serdar i stvar nekako i prođe. Mugoša aminova, te izvukoh glavu. Kome bih danas dao ulicu? Takođe nekom serdaru. Novom gradonačelniku bih poručio da me uzme za savjetnika. Volontirao bih.

MONITOR: Kazali ste da je novi film komedija koja baštini humor Zabjelo Republike. Što je bilo sa tim projektom? Zašto se stalo?
RADOVIĆ: Nije se stalo. Pauziralo se. Trebalo mi je vremena da se distanciram od sebe iz onog vremena. To je bio divan period života koji sam proveo sa Zokom Bojovićem radeći Zabjelo Republika. Iza nas su ostale ispisane sveske scenarija koje nikada nismo ekranizovali. Ali, sve ima kraj. Na taj način nismo mogli dalje. Ostale su nam lijepe uspomene, neraskidiva veza između nas dvojice i lijepo djelo. Inače, poslije toliko vremena, imam potrebu da kažem da Zabjelo iz naših filmića nije katastarska, već duhovna teritorija, a to ne zna za međe (a to opet ne znaju međaši).

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo