Povežite se sa nama

INTERVJU

ALEKSANDAR SAŠA RADOVIĆ, NOVINAR I REDITELJ: On je volio nju, ona ne samo njega

Objavljeno prije

na

MONITOR: Pretpremijera vašeg filma Dvije povratne Titograd-Podgorica je zakazana za kraj januara u Cineplex-u. Da li je bilo teško ubaciti takav film u repertoar pun holivudskih blokbastera, u jedinom bioskopu u gradu?
RADOVIĆ: Domaći film, pod tim podrazumijevam filmove sa našeg govornog područja – očigledno je u trendu. Dvije povratne Titograd – Podgorica nastavljaju trend. Planirali smo premijeru za novembar prošle godine, odmah poslije Mojkovačke filmske jeseni, gdje smo nagrađeni, međutim direktor Cineplex-a Goran Škuletić nam je savjetovao da sačekamo da prođe talas domaćih filmova – Mali Budo, Dječaci iz Ulice Marksa i Englesa – i mislim da je bio u pravu. Ono što ohrabruje je da filmovi na našem zajedničkom jeziku privlače publiku. Ipak, vjerovatno je riječ o interesantnim ostvarenjima, jer džaba i reklama i sve, ako se publici ne sviđa film – bioskop će već treći dan biti prazan.

Što se tiče bioskopskih sala, to je već pitanje globalnih tokova i trendova o kojima malo znam. Očito da je kapital svugdje isti – prvo se dobro grupiše i ojača, pa onda podavi ove male. Nijesam siguran da je kino Kultura smetao Cineplex-u ili obratno. Naprotiv, mislim da je pametnim rukovođenjem mogao itekako dobro da posluje i uz to još da održi onaj stari podgorički šmek (što je neprocjenjivo). Ali sila boga ne moli i grad je tu pao na ispitu. Ako mene pitate ko je individualno kriv, otvoreno ću reći – svaki živi Podgoričanin.

MONITOR: Koliko je para, vremena i muke bilo potrebno da se napravi dugometražni film? Je li ko pomogao?
RADOVIĆ: Film je izuzetno skupa stvar, ali mi smo dokazali da se film može snimiti skoro bez novca. Već mi je muka da pričam o tome, zato ću samo da kažem: bilo je muke i jada ali sam utoliko više uživao i uživam. Vjerujem da su uživali i svi ostali koji su nesebično i na razne načine doprinijeli da se projekat Dvije povratne Titograd- Podgorica uspješno okonča. Na kraju, kad sam mislio da stvarno nema izlaza pojavila se Crnogorska komarcijalna banka kao sponzor. Svima njima sam beskrajno zahvalan. Živjeli i hvala svima!

Dodao bih samo da odavno radim na RTCG i da imam veliko iskustvo, poznajem zaista mnogo ljudi iz svijeta filma, prvenstveno mislim na glumce, koji su dali dio sebe da bi se ovaj film snimio, tako da sam ubijeđen da smo uspjeli da uradimo nešto stvarno dobro.

Što se tiče Ministarstva kulture, oni još uvijek imaju šansu da se poprave. Upravo je u toku njihov konkurs na kome ću tražiti da nam daju sredstva da sa filmom izađemo van granica Crne Gore.

MONITOR: Naziv obećava – ,,Dvije povratne Titograd-Podgorica”. Što bi žargonski rekli – ,,o čemu se radi”?
RADOVIĆ: Titograd (ili Podgorica, ili obratno) je moj grad i moja velika, najveća ljubav. Izuzetno dobro se znamo jer sam ja (mali) dio njega, a on (veliki) dio mene. I mogu da ga napustim, ali on mene nikad. Želim da ga crtam, skiciram, slikam, da mu se rugam, zajebavam ga, dižem u nebo, namigujem mu dripački iza leđa… Tako ću i njemu i sebi da pomognem da se pogledamo u ogledalo. I baš to radim ovim filmom

A sad ono teško pitanje: o čemu se tu radi. To ja teško objašnjavam. Međutim nekad se mora, kao npr. kad predaješ papiriće na konkurs Ministarstva kulture. Tad sam napisao: On je volio nju, ona ne samo njega. To dosta govori. Mislim da je film brutalno realan, višeslojno duhovit, a opet nepretenciozan,lagan, vazdušast, veseo. Nema onih ruralija-fora tipa: taaata eo ga striiiko i sl. Nećemo tako. To je film za veselu i pametnu omladinu, da se klikerići vrte i da se smijemo, pa da se iz bioskopa izađe laganog koraka, veselih ušiju. To je prava stvar i tvrdim da je ovo prvi film u Crnoj Gori takvog tipa.

MONITOR: Ima li šanse za povratak iz Podgorica, koja sve manje liči na grad a više na kasarnu u kojoj se samo doseljava, u grad koji je imao svoj prepoznatljiv duh, humor, kulturu?
RADOVIĆ: Ne zamjerite, ali ne bih se složio s vašim pitanjem- konstatacijom. Ja bih to formulisao u tri riječi: obećavao je više. Mnogo više, ali polako. Pamtim dane kad je Podgorica cvjetala, bila je rasadnik. Te plodove bi Jugoslavija brala danas i uživala u njima, ali stigli su loši baštovani, pa loše orezali. No, nikada ne treba potcijeniti duh ovog podneblja i snagu koju nosi. Raste ovaj grad konstantno i duboko vjerujem da će svojim pozitivnim bezobrazlukom da se izbori za svoj kvalitet. Ne može drugačije.

MONITOR: Kumovali ste tome da jedna ulica na Zabjelu nosi ime Milana Mladenovića. Kako je do toga došlo? Kada bi Vam novi gradonačelnik sada ukazao tu priliku, čije ime biste predložili?
RADOVIĆ: Tačno je. 2006. neđe pred referendum, pripala mi je čast da dam ime ulici na Zabjelu. Okupilo se tu bilo građana što se redovno roje oko glavara, pa pitaju ko je taj Mladenović. Ja objasnih kako je to veliki serdar i stvar nekako i prođe. Mugoša aminova, te izvukoh glavu. Kome bih danas dao ulicu? Takođe nekom serdaru. Novom gradonačelniku bih poručio da me uzme za savjetnika. Volontirao bih.

MONITOR: Kazali ste da je novi film komedija koja baštini humor Zabjelo Republike. Što je bilo sa tim projektom? Zašto se stalo?
RADOVIĆ: Nije se stalo. Pauziralo se. Trebalo mi je vremena da se distanciram od sebe iz onog vremena. To je bio divan period života koji sam proveo sa Zokom Bojovićem radeći Zabjelo Republika. Iza nas su ostale ispisane sveske scenarija koje nikada nismo ekranizovali. Ali, sve ima kraj. Na taj način nismo mogli dalje. Ostale su nam lijepe uspomene, neraskidiva veza između nas dvojice i lijepo djelo. Inače, poslije toliko vremena, imam potrebu da kažem da Zabjelo iz naših filmića nije katastarska, već duhovna teritorija, a to ne zna za međe (a to opet ne znaju međaši).

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Na sceni je politička prostitucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako bi Đukanović postao počasni predsjednik DPS-a, to bi isklomplikovalo lični život Đukanoviću, ali i politički život Crne Gore. Tri su moguća razloga za Đukanovićev povratak. Prvo, strah je od gubitka slobode zbog nečega učinjenog na prethodnim dužnostima; drugo, interes je jer političke funkcije donose benefite; i treće, to pokazuje deficit moralnog kredibiliteta

 

 

MONITOR: Kako cijenite sadašnju društvenu i političku situaciju u Crnoj Gori?

GRAHOVAC: Komplikovanom ali i rješivom. Najveći problem je nedostatak moralnog kredibiliteta nekih osoba  koje obavljaju javne funkcije. U takvoj situaciji epidemijski se urušava moral cjelokupnog društva. Ovo nije samo specifikum  Crne Gore, problem je regionalni pa čak i globalni. Nema niti jedan politički subjekt (sve tobože zbog zaštite ljudskih prava) koji se bavi moralnim kredibilitetom svojih članova. Ali se zato oni otimaju za funkcije u državi. Na sceni imamo tipičnu političku prostituciju.

MONITOR: Kako je to nekada bilo?

GRAHOVAC: Kada od nekih političkih funkcionera čujete da koriste termin „komunizam“ aludirajući na sistem u bivšoj SFRJ znajte da se radi, bar što se tiče političkih teorija, o neznalicama i potencijalnim lopovima. Pojam „komunizam“ u bivšoj državi nije postojao niti u ustavu, niti u programu SKJ, niti u bilo kom državnom dokumentu. SKJ je bio na vlasti a programski i akciono se borio za izgradnju samoupravnog socijalizma Čovjeku primjerenom. Do izražaja je došla stručna i moralna kompetencija a ne kao danas promovisanje arogantnog partijskog diletantizma koji nije ništa drugo nego je politička pa i ona ljudska prostitucija. Ne sporim da je i u bivšem sistemu bilo protežiranja i zloupotreba, ali to nije produkovalo partijsko porobljavanje čitavog društva i države.

MONITOR:  Na primjer?

GRAHOVAC: Imam na hiljade primjera. Evo jednog. U JNA je u svakoj jedinici  djelovala partijska organizacija koju su činili svi članovi SKJ od vojnika do komandanta brigade. Na svakom sastanku organizacije, pored ostalog, bila je tačka dnevnog reda koja se zvala „moralni i radni lik članova organizacije“. Poznata su mi dva slučaja gdje su na sastanku vojnici, članovi SKJ iznijeli ocjenu o pukovniku -komandantu brigade. Jedan na teritoriji Srbije a jedan na teritoriji Crne Gore. Te ocjene su glasile: „Vi druže pukovniče narušavate moralni lik člana SKJ…“ navodeći konkretne razloge. Koliko sjutra u jedinicu su došli najprije bezbjednjaci iz više komande a nakon njih članovi komiteta iz pretpostavljenih komandi. Epilog je bio isti – komandanti brigada su prekomandovani u druge garnizone na niže dužnosti i završili su vojničku karijeru a vojnicima članovima SKJ nije falila „dlaka s glave“.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN ATANACKOVIĆ – PISAC, UMJETNIČKI PEDAGOG I AKTIVISTA (BEOGRAD-FIRENCA): Građanska Srbija prvo mora da shvati može li sama na sebe da računa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu 

 

 

MONITOR: Predsjednik Srbije je konačno osnovao Pokret za narod i državu….Koja je glavna populistička karta na koju sada igra Aleksandar Vučić?

ATANACKOVIĆ: Građani Srbije su u poslednja tri meseca jasno videli s čime on raspolaže. Jedino što je izvesno “njegov narod” je ona gomila bitangi koje je slao na blokade i podsticao ih da gaze ljude kolima. Ostalo su plaćeni, ucenjeni, uplašeni ljudi izgubljenog moralnog kompasa-i naravno da je trajanje ove vlasti dovelo do velikog porasta broja takvih ljudi. Ovaj režim jeste proizveo teške moralne poremećaje u društvu, ali ne može se ta poremećenost uobličiti u politički pokret. Vučić vlada isključivo silom, a to teško da može da bude dovoljno kada ljudi postanu svesni svoje slobode. Njegove karte su uvek iste. Pokušao je da preti kobrama i lojalistima, da podmiti studente kreditima za stanove, da sebe predstavi kao žrtvu… Ništa od toga nije prošlo. Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu.

MONITOR: Predsjednik se nedavno pohvalio pismom njemačkog kancelara Olafa Šolca. I dalje nema ozbiljnije javne kritike a kamoli pritisaka na zvanični Beograd iz EU centara moći. Da li se procjenjuje da je Vučić i dalje u stanju da garantuje „mir i stabilnost“ ili se radi o zaokupljenosti EU krupnijim problemima –kao što su prijetnje iz Vašingtona?

ATANACKOVIĆ: Dirljivo je videti da jedan odlazeći režim dobija podršku od odlazećeg kancelara. Nikom normalnom u Evropi ne može da odgovara da u svom komšiluku ima kriminalni režim-niti da se vlade država u kojima žive, prema tom režimu odnose kao prema nečem normalnom. I naše prethodno spomenuto pismo imalo je, između ostalog, i svrhu da obavesti evropsku javnost o prirodi naprednjačke vlasti, pa i da se ponudi uvid u odnos evropskih država prema tom režimu. Građani Evrope morali bi da znaju kada njihove vlade-posebno u sumanutom trenutku u kojem se svet nalazi, učestvuju u održavanju opasnog režima koji ugrožava bezbednost ne samo građana Srbije već i cele Evrope. Dobio sam informaciju da je jedan važan evropski dnevni list odbio da objavi naše pismo jer je vlasnik lista umešan u prodaju oružja Srbiji.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

MONITOR: Vjerujete li u postizanje nekog kompromisa između vlasti i opozicije zarad EU integracija za koje se svi deklarativno zalažu?

ĐUKIĆ: Ne vidim kod političara bilo kakav pokušaj vođenja dijaloga. Sumnjam da oni vode dijaloge i u samim partijama, kao ni među sobom u koalicijama. Svaki njihov istup djeluje kao monolog, kao nastup u kome se deklamuju fraze i floskule, u kojem se troši vrijeme građana u beskrajnom ponavljanju “ja, mi, oni”.

Kompromis će uslijediti, ali nije pravi kompromis. To će biti samo jedan prekid vatre do prve sljedeće krivine koja će omogućiti novu buku, novo ekstremizovanje situacije, nov način da se zamajavaju građani i da se nerad političara izmjesti u drugi plan. Najbolje se to vidi u deklamovanju fraze o “prevazilaženju podjela” ili o ostavljanju sa strane identitetskih pitanja. Svima je jasno da oni najviše vole da prave podjele, najviše vole da se bavi identitetskim pitanjima jer tu nije potrebno nikakvo posebno znanje, nisu potrebne činjenice ili argumenti. Dovoljno je da zauzmete sopstvenu busiju i da krenete s paljbom.

MONITOR: Imamo li mi, sa ovakvim političkim elitama, uopšte kapacitet da ostvarimo većinsku želju građana za ulazak u EU?

ĐUKIĆ: Naša politička klasa je suviše zagledana u sebe, u svoje rejtinge. Njih jedino interesuje da budu konstantno u kampanji i da zapošljavanju gdje god i koliko god mogu sopstveni kadar. Paradoksalno, EU integracije su jedino što možemo od njih očekivati da će ispuniti, jer strani faktor konstantno pritiska političare da ispune ono što su njihovi zahtjevi.

Najgore prolaze građani čiji se drugi, veoma legitimni zahtjevi, ne ispunjavaju, njihov život se ne olakšava, ne postoji nikakva politička volja da regularni, dnevni problemi i izazovi sa kojima se prosječan stanovnik Crne Gore suočava. A kako ne postoje nikakvi modeli stvarnog pritiska i prinude, zahtjevi građana ostaju neispunjeni. Djeluje da će EU agenda nastaviti sa ispunjavanjem jer postoji namjera i pritisak sa strane Evropske Unije da se taj proces okonča te da to ne zavisi više od naše spremnosti.

MONITOR: Koliko studentski protesti i oštra kritika dijela vlasti na njihov račun utiču na politička dešavanja? Da li smatrate da će zahtjevi studenata biti ispunjeni?

ĐUKIĆ: Čini mi se da politička atmosfera nije pogodna za ispunjavanje zahtjeva sa protesta. Veća je šansa bila da Danilo Šaranović podnese ostavku prije samih protesta nego sada. Živimo u polarizovanom društvu i neke rane još nisu zarasle, neki rovovi još nisu premošćeni. U takvoj klimi, političari (a i dobar dio javnosti) percipiraju svaki zahtjev plemenski, svaki zahtjev smještaju u nečiji “tor”. Zato sam ubijeđen da sada u Demokratama bilo kakav zahtjev za smjenu shvataju kao nešto što od njih ne traže studenti ni građani u cijelini, već Demokratska partija socijalista. I baš zato će oni veoma teško pristati na to.

Ne postoji dilema oko toga da je Šaranović morao podnijeti ostavku kao moralni čin zbog gubitka povjerenja javnosti u rad policije. Time bi i relaksirao situaciju i ubrzao neophodne reforme u samoj policijskoj organizaciji. Nažalost, kako se udaljavamo od same tragedije, to je sama mogućnost ostavke manja, zbog pomenute političke percepcije. Očekujem da ostali zahtjevi budu ispunjeni kao način da vlast pokaže svoju “širinu”.

MONITOR: Prošlo je mjesec dana od tragedije na Cetinju, a mi kao i tokom prošle tragedije u Medovini, imamo neodgovornost i ćutanje institucija. Šta nam to govori?

ĐUKIĆ: Kada god se desi nešto nepredviđeno i strašno, nešto što i ne mora biti veliko već je samo neprijatno i onemogućava standardno fotografisanje i poziranje pojedinaca na vlasti, a ne tek kad su u pitanju ove dvije ogromne tragedije, političari ne znaju kako da se ponašaju. Kao da čitav sistem funkcioniše po inerciji a oni su tu da sjede na lovorikama i ubiraju plodove uspjeha.

Čim je potrebno mijenjati, zapeti, čim je potrebno preuzeti odgovornost netragom nestaju, skrivaju se, pozivajući se na to da predano rade ili da je nečija druga odgovornost u pitanju. Niko nije spreman da presječe i prizna da nešto ne zna, da nešto ne umije, da je nešto objektivno teško. A potrebno je drugačije, potrebno je da oni koji su spremni da se fotografišu uz tuđe uspjehe, prihvate krivicu i za tuđu propust. Moramo tako nešto zahtijevati i ići ka razvoju takve svijesti, kako bismo napredovali kao društvo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo