Povežite se sa nama

MONITORING

Šampionat u laganju

Objavljeno prije

na

Doćerani, počešljani, danima su funkcioneri Demokratske partije socijalista stizali u Skupštinu Crne Gore, pred Anketni odbor čiji je posao bio da ispita činjenice o događajima zabilježenim na audio snimcima koje je početkom godine objavio Dan. Svi do jednoga objašnjavali su kako nikakvih zloupotreba državnih resursa u partijske svrhe nikada nije bilo. Svega je tu, osim istine, bilo.

Crtu je, kako dolikuje, podvukao predsjednik DPS-a Milo Đukanović.

,,Partija nikada nije organizovano niti neorganizovano zloupotrebljavala državne resurse”. Zapošljavanje, isplata otpremnina, dodjeljivanje socijalne pomoći, dijeljenje naknada za štetu od elementarnih nepogoda nedvosmisleno su zabilježene kao DPS-ov način rada na terenu. Za partijskog šefa, riječ je o prirodnom toku stvari.

,,DPS ima samo evidenciju svog članstva, a od baza podataka koristimo birački spisak, kao i svaka druga partija. Nikakvih drugih baza podataka nema. Kad bi neko koristio podatke o tome koje zdravstvene probleme ima neki građanin ili koje želje ima u vezi sa zaposlenjem, to bi bilo monstruozno”, kazao je Đukanović.

Ni drug Tito, sjećamo se, nije znao za Goli otok.

Među petnaest DPS-ovih funkcionera koji su se ispričali pred Anketnim odborom jedni su se odlučivali za dugačka birokratska naglabanja, drugi su banalno lagali. Bolno je uporediti ono što su govorili na partijskim sjednicama DPS-a sa verzijom predstavljenom Anketnom odboru i javnosti Crne Gore. U jakoj konkurenciji najupečatljiviji je, ipak, ostao poslanik Zoran Jelić, upamćen po formuli ,,jedan zaposleni – četiri glasa”. Iako je u partiji izričito govorio o projektima Zavoda za zapošljavanje koji će biti dobri za pribavljanje glasova, i on i njegova supruga, direktorica te institucije, pred Anketnim odborom su tvrdili da se niko živi nije zaposlio uz pomoć partije.

Iako je njegova tvrdnja da direktori agituju za partiju van radnog vremena veoma upečatljiva, budvanski funkcioner Boro Lazović pamtiće se prije svega zbog umjetničkog dojma u opservaciji razmaženih birača.

,,Možeš da pomaziš dijete, maziti može da bude erotski, može da bude vjerski. Ali ovdje je kod mene to bila jedna metafora. Htio sam da kažem da je tom našem biraču, građaninu, dovoljno da mu se javiš, lijepo, da ga pozdraviš, da odeš kad mu, ne daj Bože neko umre, na saučešće, da mu čestitaš rođendan, da mu pošalješ flašu pića kad mu se rodi sin ili ćerka…”

Nakon tolike nježnosti, spiskovi o kojima je Lazović govorio na sjednicama partije, lagano su izblijedjeli.

Magija podgoričkog gradonačelnika dr Miomira Mugoše bila je dostojna svakog seoskog vašara. Kao svaki dobar dreser, bez lanca je na mjesto doveo sirotu zvjerku, žonglirao činjenicama, na kraju je, propušten kroz njegove ruke, kao golub iz šešira nestao dokument podgoričkog ogranka partije u kom je zabilježeno postojanje partijskih službi za zapošljavanje i dodjelu socijalne pomoći. Onaj koji od lani gleda crnogorska javnost, kaže Mugoša, nije autentičan.

,,Niti znam, niti se vodi, niti ko smije da vodi evidenciju o partijskoj pripadnosti u obrazovnom sistemu i tako će biti dok sam ja na čelu tog resora. Ali, zaposleni su slobodni građani i imaju pravo da biraju i da budu birani”, objasnio je ministar prosvjete Slavoljub Migo Stijepović. Sticajem okolnosti, direktori nekako vole da su članovi DPS-a.

Kad su Suada Numanovića, lanjskog ministra rada i socijalnog staranja, pitali o porastu socijalnih davanja u mjesecima oko izbora, odgovorio je da nekako nije ni znao da su u to vrijeme izbori. Čudo je posvećenost poslu.

Ljudi koji su redovno pratili rad Anketnog odbora kažu da su funkcioneri DPS-a izgledali kao vojska. Šef partije u prste je znao šta su prethodno rekli njegovi saradnici.

,,Generalno nijesam zadovoljan odgovorima. Ipak sam očekivao veću ozbiljnost prilikom davanja izjava. Svi oni su davali odgovore po istoj matrici – da se po svaku cijenu poriče čak i ono za šta je izlišno postavljati pitanja”, kaže za Monitor Strahinja Bulajić, poslanik Demokratskog fronta i član Anketnog odbora.

Bulajić naglašava da posao Anketnog odbora nije bio da utvrđuje krivičnu, nego političku odgovornost, koja je, po njegovom mišljenju, nedvosmislena. Ukoliko se 12 članova odbora, po šest iz vlasti i opozicije, ne saglase oko zaključaka, parlamentu će biti dostavljen tehnički izvještaj o radu Anketnog odbora.

,,Postoji i mehanizam da poslanici izdvoje pojedinačno mišljenje, pretpostavljam da će ih biti uz tehnički izvještaj”, kaže Bulajić.

On podsjeća da su jedine funkcije na koje građani direktno prenose suverenitet – funkcije predsjednika države i poslanika. ,,Iza svakog od nas stoji 3.500 do 4.000 građana. Samo taj fakat mene kao poslanika obavezuje na elementarno dostojanstvo, pa i u davanju odgovora i nastupa u javnosti. Nijesam siguran da je obavezivao sve koje smo saslušali. Mislim da moramo biti ljudi i prije i poslije izbora, i prije i poslije smjene vlasti”.

Dvadeset i kusur godina truda DPS je uložio kako se ovdje laž ne bi razlikovala od istine. Ipak, istina je žilava. Lažov može biti na vlasti, ali je i dalje – lažov.

Petoro veličanstvenih

1. Zoran Jelić, funkcioner DPS-a

SNIMAK: ,,Pripremajući se za predstojeće izbore u Zavodu za zapošljavanje pokrenuli smo nekoliko projekata. Prvi projekat je stručna praksa za 500 visokoškolaca. Mi smo do juče zaposlili već 460 ljudi, a do srijede će početi još 40, tako da će projekat time biti završen. Ovaj projekat košta 750.000 eura, a kroz fiskalitete u budžet se odmah vraća 300.000. Projekat je izuzetno funkcionalan. Kroz ove projekte zaposlićemo prije svega članove DPS-a. Imamo svakodnevne kontakte sa predsjednicima odbora DPS-a u svim opštinama, jer želimo da prije svega zaposlimo svoje ljude”.

OBJAŠNJENJE: ,,Kada sam kazao naši nijesam mislio na pripadnike partije, nego na građane Crne Gore “.

2. Boro Lazović, predsjednik OO DPS Budva i SO Buva

SNIMAK: ,,Upravo da bi došli do svakog, jer ne možemno vjerovati Boru da mu je brat sigurno za nas zato što je njegov brat. Napravili smo da svaki naš član opštinskog odbora mora da donese spisak sa 50 sigurnih, onih koji će glasati. Svaki član Izvršnog odbora mora da donese 100 takvih, plus ovi koji rade po štabovima da svaki direktor u svom preduzeću mora da da tačan spisak onih koji treba da glasaju, da svaki sekretar sekretarijata…”

OBJAŠNJENJE: ,,Niko iz DPS-a, pa čak ni ja, nije tražio od direktora, a lično mislim ni da direktori to nijesu radili, da kroz kancelarije i na svoja radna mjesta pritiska, nagovara ili traži od bilo koga da glasa za DPS”

3. Zoran Bošnjak, predsjednik OO DPS Budva

SNIMAK: ,,Tokom naših aktivnosti na prepoznavanju i uklanjanju nedostataka u redovima partije primijetili smo da je jedan značajan potencijal zaposlenih u javnim preduzećima i preduzećima gdje je država većinski vlasnik izostao iz redova naše partije i njene angažovanosti. To pripisujemo aktuelnim direktorima takvih preduzeća koji ni sami nemaju osjećaj pripadnosti partiji, pa time i ne šire takvu klimu među zaposlenim radnicima. Oni se ponašaju kao vanstranački direktori čije radno mjesto niko ne dovodi u pitanje. Smatram da u ovom segmentu gdje ima oko 2.100 zaposlenih ima dovoljno razloga da se preispita rad postojećih direktora i njihovim aktiviranjem ili smjenom stvori prostor za povećanje broja naših članova i simpatizera”.

OBJAŠNJENJE: ,,Znate šta znači: to znači u profesionalnom smislu – koliko je taj menadžer ili menadžment posvećen toj firmi. Svi idući izbori će se dobijati ili gubiti na ekonomskoj osnovi”.

4. Dejan Medojević, predsjednik SO Mojkovac, funkcioner DPS-a

SNIMAK: ,,Znate da je naša opština u prethodnom periodu imala dosta elementarnih nepogoda i da, ukoliko postoji mogućnost za isplatom šteta našem članstvu, smatram da bi dobro pomogli, i to bi pomoglo nama na terenu. Druga veoma bitna stvar jeste da otpremnine iz Fonda rada direktno usmjerimo prema našem članstvu i smatram da će nam to direktno pomoći na terenu”.

OBJAŠNJENJE: ,,Ni jednom riječju nijesam rekao samo članovima DPS-a. Kada sam tražio pomoć, tražio sam za sve”.

5. Daliborka Pejović, članica Predsjedništva DPS-a, državna sekretarka Ministarstva održivog razvoja i turizma

SNIMAK: ,,Ono što je bilo interesantno na hercegnovskim izborima jeste da smo jednom dobrom analizom pošli od pretpostavke da svi postojeći stanovnici Herceg Novog nemaju biračko pravo i naravno reagovali na vrijeme tako što smo izbrisali 548 imena, jer su se stekli zakonski uslovi…Ono što je bila srećna okolnost je da se radilo o licima koja su, prema našoj identifikaciji, bila sigurno protivglasači na ovim izborima. Takođe važna napomena vezano za jul ove godine -kada bi po istoj dinamici zapravo trebalo nekih 1872 birača takođe da uđu u ovu grupaciju i da iskoristimo upravni postupak za njihovo brisanje”.

OBJAŠNJENJE: ,,Ni ja, niti iko iz DPS-a, nijesmo pokrenuli nijedan slučaj brisanja. I da sam pokušala to da uradim, bila bih odbijena. Pravo kontrole bazom podataka ima Upravna inspekcija

Miloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PARTIJSKO ZAPOŠLJAVANJE PRED IZBORE: Stare prakse

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović sjetili su se da im pomoćnici trebaju tik pred parlamentarne izbore zakazane za 11. jun

 

Kako se broj dana do parlamentarnih izbora, zakazanih za 11. jun, umanjuje, tako se broj partijski zapošljenih u ionako glomaznom državnom aparatu uvećava.

Ministarstvo kapitalnih investicija, na čijem je čelu Ervin Ibrahimović (Bošnjačka stranka) dvije nedjelje pred izbore traži čak šest direktora i direktorica direktorata na puni mandat od pet godina. Riječ je o pomoćnicima ministra, čiji mandat ne prestaje izborom nove Vlade ili ministra. Ako ministar ili ministarka koji na ovu funkciju dođe nakon izbora bude želio da smijeni svoje prve saradnike, moraće da nađe valjano opravdanje. Uz to, ove, uglavnom partijske zaposlenike, sljeduje, ukoliko je zatraže, i funkcionerska naknada u trajanju od godinu dana.

Traži se rukovodilac Direktorata za kapitalne i IPA projekte, iako je na toj funkciji sada vršiteljka dužnosti Ljubinka Ivanović, kojoj šestomjesečni v.d. mandat ističe 28. juna; direktor Direktorata za energetiku, gdje je nedavno vršiteljka dužnosti podnijela ostavku; direktor Direktorata za vazdušni saobraćaj, funkciju koju ne pokriva niko duže od dvije godine, a koju sada dijele državni sekretar Admir Šahmanović i načelnica Direkcija za vazduhoplovstvo Milica Mićunović. Potražuje se i direktor Direktorata za drumski saobraćaj i homologaciju vozila. Tu je funkciju do početka maja obavljao Miloš Rajković, kojeg je tada Vlada smijenila na zahtjev Ibrahimovića uz obrazloženje da nije ispunjavao uslove u pogledu iskustva za ovo radno mjesto. Rajković je Ibrahimovića optužio za nerad, mobing, diskriminaciju i više primjera nezakonitog postupanja. Konkurs je otvoren i za direktora Direktorata za geologiju i rudarstvo, na čijem je čelu, kao vršiteljka dužnosti Vera Keljanović kojoj, kao i Ivanoviću, mandat ističe krajem juna. Ministarstvo kapitalnih investicija traži i direktora Direktorata za željezničku infrastrukturu i saobraćaj, kojim sada, takođe kao vršilac dužnosti, upravlja Momčilo Jelić, čiji mandat traje do početka novembra ove godine.

Konkursi su otvoreni do 15. juna ili četiri dana nakon završetka izbora, a potom će Uprava za ljudske resurse kandidate koji ispunjavaju uslove obavijestiti o datumu, mjestu, vremenu i načinu provjere kompetencija, znanja i sposobnosti. Članovi komisije koju čine predstavnici Uprave za ljudske resurse i resora za koji je raspisan konkurs u ovom slučaju Ministarstva kapitalnih investicija, vršiće ove provjere. Predstavnike ministarstva u komisiji imenuje ministar.

Direktori direktorata samo se formalno biraju na konkursu na osnovu rezultata i bodovanja. Članovi komisije iz Ministarstva kapitalnih investicija i Uprave za ljudske resurse dijele bodove i na osnovu ličnog utiska. To je, često, presudno.

U tekstu konkursa, paradoksalno, piše da se provjeravaju kompetencije, znanje i sposobnosti kandidata, te da to podrazumijeva izradu pisanog rada, koji sadrži sagledavanje prioriteta i predloga za unapređenje procesa rada, odnosno stanja u oblasti rada za koju se kandidat postavlja.

Nije Ibrahimović jedini koji se sjetio da mu pomoćnici trebaju tik pred izbore.

Na slično se odlučio i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović (Bošnjačka stranka) koji je za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za pristup tržištu rada u tom ministarstvu predložio politikologa Mirsada Azemovića.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOŽ, ŽICA I PODGORICA: Posijano zri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoji li makar mogućnost da se u Podgorici ne bi klicalo nožu i žici da su građani Crne Gore i njihovi politički predstavnici imali volje i snage da se suoče sa bliskom nam prošlošću. Vremena smo imali. Sada ga je sve manje

 

I to smo dočekali. U nekadašnjem Titogradu, na vrhu ulice Slobode, navijači Sutjeske kliču: Nož, žica, Podgorica! Ne treba se čuditi. Ni nadati se kako će se na ovome završiti.

Nadležni su otpočeli sa izviđajem i saslušanjem pjevača koji sebe zovu vojvode. Političari su, uglavnom, osudili nacističke uzvike, odnosno, neprimjereno skandiranje. Svako prema svojim afinitetima.

Istovremeno do nas je stigla vijest da su nekadašnji čelnici Državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović u Hagu osuđeni na po 15 godina zatvora zbog počinjenih zločina protiv čovječnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: progona, ubistava, deportacija i nehumanih djela (progon i prisilno premještanje stanovništva) i po tački pet – za kršenja zakona ili običaja ratovanja. „Suđenje Stanišiću i Simatoviću trajalo je dve decenije i najduži je postupak koji se vodio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Ovo je i poslednja presuda koju će izreći Rezidualni mehanizam”, izvjestio je N1.

I spora pravda je jedna od kuma ovoga što nam se dešava. Nije jedina.

U pokušaju relativizacije izliva mržnje na crnogorske ulice istakao se predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.

Konstatujući da „neprimjereno skandiranje jednog broja navijača Sutjeske zaslužuje osudu”, Kovačević je za krivce proglasio i one kojima to smeta: „Pokušaj da se ta priča izmakne iz navijačke i da postane politička… pokazuje da određene strukture nemaju stida u svom djelovanju”.  Onda je pokušao napraviti svakojake verbalne paralele kojima bi veličanje počinilaca genocida u Srebrenici ili prizivanje nečeg sličnog u Podgorici/Crnoj Gori, relativizovao do banalnosti. Nije mu prvi put.

Marko Kovačević zna ono što nikšićke vojvode možda ne znaju. Ili makar ne znaju dovoljno. U školama o ovome učili nijesu. U julu 1995, nakon zauzimanja Srebrenice, do tada zaštićene zone pod zaštitom UN, pripadnici vojske Republike Srpske ubili su više od 8.370 muškaraca i dječaka. Bošnjaci, od 14 pa naviše. Ubijanje je trajalao danima. Strijeljani su, klani, davljeni bodljikavom žicom… Za posmrtnim ostacima njih oko 1.000 još se traga.

Najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata službeno je u Hagu presuđen kao genocid zbog koga je, do sada, osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.

Paralelno, među nacionalistima i šovinistima srpske provinijencije, trajao je proces glorifikacije zločinaca iz Srebrenice, predvođenih njihovim komandantom Ratkom Mladićem. Ratnim zločincem pravosnažno osuđenim na doživotnu robiju.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava  je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović

 

U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba.  Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.

Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.

„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.

Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.

Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.

„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.

Ne bi li se stvari pokrenule s mrtve tačke, Koča Pavlović, pokojni poslanik PzP-a, Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, i Esad Kočan,  glavni urednik Monitora,  podnijeli su 2012. godine krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje izvršne i pravosudne vlasti u Crnoj Gori zbog ratnog zločina ,,deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.

Oni kao ključni dokaz za umiješanost državnog vrha u njegovu organizaciju i izvršenje, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, na suđenju grupi policijskih funkcionera optuženih za taj ratni zločin.

Svi su pravosnažno oslobođeni, uz obrazloženje da nijesu bili dio zaraćenih oružanih snaga već su samo izvršavali data naređenja. I da izbjeglice deportovane direktno u smrt nijesu „preseljene“ nego „vraćene“. A to, zaključili su cnogorski sudovi, nije ratni zločin. Nalogodavci se, osim tada već pokojnog Pavla Bulatovića, uglavnom nijesu pominjali.

Popović, Kočan i Pavlović traže istinu. ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo Đukanović najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992, a posebno i najviše Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra, odnosno predsjednika Vlade Crne Gore”, navodi se u prijavi. Podsjetimo, Momir Bulatović je učinjeno priznao i nazvao ,,državnom greškom”. Prijava je odbačena.

Vlast nije sjedjela skrštenih ruku. Nakon što su porodice deportovanih i ubijenih pokrenuli sudsku postupak pred ovdašnjim sudovima, uoči Nove 2009, vlada je odlučila da im ponudi novčano obeštećenje i vansudsko poravnanje. U tu svrhu iz budžeta je, bez najave i objašnjenja, izdvojeno više od četiri miliona eura. Ponudu su prihvatile 193 žrtve – preživjeli i članovi porodica stradalih. Makar troje ponuđenih nijesu pristali na takvu nagodbu. Alen, Adisa i Nadžiba Bajrović – sin, ćerka i supruga deportovanog Osmana Bajrovića, kome se ni danas ne zna grob, od države Crne Gore tražili su znatno više: istinu, odgovornost i posmrtne ostatke njihovog Osmana.

,,Novac nije mogao biti satisfakcija za ono što smo mi preživjeli, a naš otac nije“, ponavlja ovih dana za Monitor Alen Bajrović prisjećajući su 26. maja 1992, kada je kao četvorogodišnji dječak posljednji put vidio svog oca. Na stepeništu porodične kuće u Bijeloj koju je Osman, kao uspješan preduzetnik iz Foče, kupio desetak godiina ranije. I u koju su iz ratom zahvaćene Bosne izbjegli koji dana prije njegovog hapšenja: „Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i poljubi poslednji put. Onda ga gura na zadnje sjedište plavo bijele zastave 101. I odlaze…“

Bajrovići i njihov međunarodni pravni tim i dalje (duže od 15 godina) vode  borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji nijedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović.

Priča o zločinu deportacije dakle još nije završena, makar su se tome neki ponadali. Posebno nakon što je sud u Strazburu nedavno, uglavnom zbog proceduralnih i formalnih razloga, nakon procedure duge deset godina, odbio predstavku koju je i ime grupe majki, supruga i ćerki stradalih izbjeglica podnijela direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević. Još jedna od onih koja ne da da zločin deportacije padne u zaborav.

„Jedina smo porodica, prema našim saznanjima, koja nije prihvatila novčano obeštećenje i koja je ostala da živi u Crnoj Gori nakon onoga što se desilo našem ocu“, kaže za Alen Bajrović. Sad odrastao čovjek, muž, roditelj, preduzetnik, traga za istinom i ne dozvoljava da sudbina uhapšenih/otetih, deportovanih i ubijenih BiH izbjeglica ode u zaborav.

Skupa sa HRA i CGO jedan je od organizatora komemoracije koja se svake godine, krajem maja, održava u Herceg Novom.

Predstavnici izvršne vlasti konačno su se na njoj pojavili 2021. godine, nakon smjene DPS-a. Prošle godine – kada je cvijeće prvi put položeno ispred policijske stanice u kojoj su utamničene izbjeglice, umjesto ispod palme u obližnjem parku – ministar policije Filip Adžić obećao je donijeti spomen ploču. Pa ove godine nije došao. Premijer Dritan Abazović i ministar pravde Marko Kovač jesu.

Predsjednika države još nema. Organizatori skupa iz NVO sektora su nam potvrdili da je Jakov Milatović pozvan na komemoraciju. Bajrović je Monitoru proslijedio i poruke koje je prošle nedjelje poslao na njegovu partijsku i ličnu mejl adresu. Potvrđeno mu je, kaže, da su poruke primljene i da je novi predsjednik države upoznat sa njihovim sadržajem.

Za razliku od Đukanovića, Milatović nema lični razlog da bježi od ovakvih skupova i podsjećanja. Možda predsjednik brine da prisustvom na mjestu obilježavanja državnog zločina ne naljuti koga bivšeg/budućeg glasača?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo