Povežite se sa nama

INTERVJU

ANA SOFRENOVIĆ, GLUMICA: Pomjeriti sopstvene granice

Objavljeno prije

na

Poznata srpska glumica Ana Sofrenović dobila je jednu od glavnih uloga u novom crnogorskom filmu Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa, reditelja Nikole Vukčevića, čija je prva faza snimanja završena. Mnogi je najviše pamte po sjajnoj ulozi u filmu Ubistvo sa predumišljajem”, gdje je početkom devedesetih pokazala da je očekuje blistava karijera. Publiku je osvojila ulogama u filmovima Tango je tužna misao koja se pleše, Bure baruta, Nebeska udica…, a karijeru je gradila i u domovini svoje majke – u Engleskoj, gdje je glumila u serijama među kojima su veoma gledane Ultimate Force, The Vice, Holby City. Ana Sofrenović svojim glasom ozvučila i Karnegi hol u Njujorku. MONITOR: Zaigrali ste u crnogorskom filmu ,,Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa”. Igrate jednu od glavnih uloga, majku koja pokušava da se izbori s velikom životnom tragedijom. Vaše impresije sa snimanja?
SOFRENOVIĆ: Nema većeg zadovoljstva nego raditi sa pravim posvećenicima i entuzijastima, poput Nikole Vukčevića i čitave ekipe koja radi na ovom filmu. Priča je snažna i lik koji igram je redak ženski lik, koji se piše na ovim prostorima. Ženski likovi u filmovima našeg regiona suviše često služe kao nameštaj, a mnogo ređe su napisani kao istinski likovi sa snagom za velike odluke u sebi. Imala sam tu sreću da me Nikola pozove da odigram upravo jedan takav lik žene, a da ne govorim što mi kao glumici predstavlja poseban izazov da odigram ženu u dva vrlo različita doba u životu.

MONITOR: Nedavno ste se i prvi put predstavili kao reditelj pozorišne predstave, a u njoj niste igrali nijednu ulogu. Na scenu Dečijeg kulturnog centra u Beogradu postavili ste „Malog princa”, čuvenu bajku za djecu, ali i odrasle. Da li ste kao dijete voljeli ovu knjigu i koliko ste se trudili da sada ostanete vjerni Egziperiju?
SOFRENOVIĆ: Kao dete nisam shvatala ovu priču. Bila mi je previše apstraktna i čudna, čak i pomalo mračna. Ali ilustracije iz te knjige su me pratile kroz ceo život. Desilo se da sam u sali koja je kao scena bila uspavana više od deset godina i u koju sam poslednji put ušla sa pet godina, ponovo ušla posle toliko godina, ovog puta kao reditelj predstave za decu i odrasle. U tome mi ima puno simbolike i moje lične i umetničke. Ovo je čudesna priča, koja ne nosi u sebi dramski tekst, ali predstavlja magičnu inspiraciju temama kojima se bavi i tako sam joj i prišla – Mali princ kao ideja i pristup životu, a ne mali dečak sa zlatnim uvojcima. Najlepše mi je što me je sedam mladih glumaca iz Sarajeva, Splita, Kruševca, Novog Sada i Beograda pozvalo da režiram ovu priču, što mi je isto kao da je Mali princ pozvao pilota da ljudima ispriča priču o njegovom postojanju. Oni su: Joana Knežević, Boris Kargotić, Vladimir Niciforović, Boba Stojimirović, Kaća Todović-Krković, Jovana Čurović i Stevan Piale. Pored mene pozvali su i Milicu Cerović koja je radila scenski pokret, Mišu Cvijović, kompozitorku i Dimitrija Kokanova, dramaturga.

MONITOR: Beogradska publika je na FEST-u vidjela film „Doktor Rej i đavoli”, u kome igrate značajnu ulogu. Kažite nam o tom filmu i vašoj ulozi?
SOFRENOVIĆ: Ovo je film o američkom reditelju Nikolasu Reju i njegove dve godine provedene u Beogradu. U filmu igram njegovu treću ženu Beti, drugorazrednu glumicu koja mu je bila velika podrška, ali koja nije uspela da se nosi sa njegovom divljom prirodom.

MONITOR: Nakon bombardovanja, 1999. godine, otišli ste u London. U gradu sa toliko glumaca, uspjeli ste da glumite u više televizijskih serija što je veliki uspjeh. Kako danas gledate na te angažmane i život u Londonu?
SOFRENOVIĆ: London je bio veliki izazov i velika lična prekretnica u mom životu. Bio je to težak period, ali ga i danas smatram za najveću vrednost, jer je to iskustvo koje je potpuno promenilo moje razmišljanje o životu, prijateljima, porodici, umetnosti od onog koje sam izgradila do tog odlaska.

MONITOR: Osim glume, uspješno se bavite i pjevanjem. Mnogi i danas pamte vašu izvedbu pjesme „Kaži zašto me ostavi”, a i Podgoričani koncert u Crnogorskom narodnom pozorištu. U vašoj karijeri ostaće zabilježen i nastup u Njujorku u čuvenom „Karnegi holu”. Kako je došlo do te saradnje?
SOFRENOVIĆ: Jednog jutra sam istraživala sajt legendarne američke vokalistkinje i kompozitorke Meredith Monk i ugledala objavu da u svom loftu u Njujorku drži trodnevnu radionicu. Ne znam kako sam uspela u tom trenutku, ali u svakom slučaju za tri nedelje sedela sam u avionu i tog jutra prvi put sletela u Ameriku. Ona me je pozvala da audiciram za njen masterklas u Karnegi Holu, tako da sam ponovo deset meseci kasnije odletela u Njujork i provela neverovatnih desetak dana sa još 18 izabranih vokalista iz celog sveta koje je odabrala. Koncert je bio fascinatan pogotovu što ona vrlo retko daje da se njena muzika izvodi bez njenog učešća na sceni. To je bio istinski vredan trenutak u svakom smislu za mene. A Meredith mi je i danas jedan od najvećih autoriteta kad se radi o životu i radu žena umetnika danas i naravno umetnika uopšte. Aktivno stvara već više od 40 godina, a i dalje se razvija i pomera sopstvene granice, što je vrlo retko među umetnicima. Izlišno je reći da je to put kojim apsolutno nameravam i sama da idem.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo