Evropski sud za ljudska prava sa sjedištem u Strazburu proglasio je neprihvatljivom predstavku koju su mu, žaleći se da su grubo oštećeni prilikom zatvaranja preduzeća, bivši radnici pogona Komovi iz Andrijevice uputili još 2009.
,,Imajući u vidu svu dostavljenu dokumentaciju, i u mjeri u kojoj su svi žalbeni razlozi u nadležnosti Suda, Sud je utvrdio da kriterijumi prihvatljivosti, postavljeni članom 34 i 35 Konvencije, nijesu ispunjeni”, navodi se u dopisu kojeg je Evropski sud upitio bivšim radnicima pogona Komovi.
Andrijevički radnici su od suda u Strazburu tražili da obaveže AD Soko Štark iz Beograda da im isplati razliku u otpremninama i da im plati troškove svih dosadašnjih parničnih postupaka.
,,Mi smo različitom primjenom socijalnog programa samo u novcu oštećeni za više od 600.000 eura. Zato smo od suda u Strazburu tražili da uvaži naše primjedbe i obaveže tuženu stranu da svakom radniku isplati razliku koja ga sleduje, kao i po pet hiljada eura na ime materijalne štete za pretrpljene duševne bolove. No, sva naša nastojanja da ispravimo nepravdu ostala su bezuspješna, čime je stavljena tačka na našu tužbu”, pričaju radnici ove nekadašnje velike i uspješne kompanije.
Time je stavljena tačka na dugogodišnju pravnu zavrzlamu, a takozvana ,,slatka fabrika” došla do gorkog kraja.
U dopisu kojeg su od suda iz Strazbura andrijevički radnici dobili navodi se i da oni više nemaju pravo žalbe. ,,Ova odluka je konačna i protiv nje ne postoji mogućnost žalbe Sudu niti bilo kojem drugom tijelu. Sekretarijat Suda stoga nije u mogućnosti da vam da bilo kakve detalje o razlozima odluke sudije pojedinca vezano za ovaj predmet, niti da vodi dalju prepisku s vama u vezi s ovom odlukom. Od Suda više nećete primati nikakva dokumenta koja se tiču ovog predmeta, a vaši spisi će biti uništeni godinu dana nakon donošenja odluke”, navodi se u dopisu kojeg je sud iz Strazbura dostavio radnicima „slatke fabrike”.
Pogoni Soko Štarka u Andrijevici već deset godina nalaze se u stanju mirovanja i propadanja. U više navrata najavljivano je da će neke druge kompanije u halama gdje su se proizvodili slatkiši pokrenuti sličnu proizvodnju. Te najave se nijesu obistinile, jer je po pravilu zaključivano da takva proizvodnja nije rentabilna. Sve se to dešava iako je ,,slatka fabrika”, s blizu dvjesta uposlenih punih tri decenije bila uspješan kolektiv. Bivši radnici podsjećaju da je zatvaranjem ove fabrike Andrijevica izgubila puno i da je veliki broj porodica grubo oštećen.
,,U posljednjih dvadeset i pet godina većina nekad uspješnih privrednih kolektiva na sjeveru Crne Gore doživjela je uvođenje stečaja, a kasnije i potpuno zatvaranje. Takva sudbina zadesila je andrijevička preduzeća među kojima se izdvaja pogon Soko Štarka. To je bitno uticalo da ova opština doživi privredni i socijalni kolaps. U cijeloj tranzicionoj priči najviše su oštećeni bivši radnici koji su upućeni na biro rada”, pričaju ogorčeni radnici iz Andrijevice.
Fabrika ratluka i želea Soko Štark u Andrijevici napravljena je 1977. godine, kada još niko nije slutio šta će se desiti sa SFRJ. U njoj su posao našli radnici iz Andrijevice i Berana, a po visini plata i redovnosti isplate, čak i u najtežim godinama inflacije, bili su u svemu privilegovani u odnosu na radnike drugih kompanija. U Andrijevici je ova fabrika bila najbrojniji privredni kolektiv, čije se gašenje i te kako odrazilo na socijalnu sliku opštine.
Kompaniju Soko Štark u julu 2005. godine privatizovala je firma Grand kafa. Pogon u Andrijevici, prema riječima radnika, zatvoren je praktično preko noći, u decembru te godine, samo dva-tri mjeseca nakon privatizacije. Tada su radnici uz otpremninu upućeni na Biro rada. Oni su kasnije tvrdili da su prevareni i da su otpremnine koje su dobili mnogo manje od onih koje su dobile njihove kolege u pogonima Soko Štarka u Srbiji.
„Došla su tri predstavnika novih vlansika i ponudili nam po sistemu ‘uzmi ili ostavi’ po 150 eura po godini radnog staža. Morali smo prihvatiti. Tek kasnije kolege iz Srbije su nam javili da su oni koji su tamo napustili posao prilikom privatizacije, dobili 400 eura po godini staža. Mi smo prevareni i tužili smo vlasnika”, podsjećaju radnici na početak spora.
Od tada su bivši radnici Soko Štarka iz Andrijevice vodili sudske sporove, tvrdeći cijelo vrijeme da su primjenom različitog socijalnog programa dovedeni u neravnopravni položaj u odnosu na svoje kolege iz Srbije.
,,Pokušavali smo da tu nepravdu ispravimo mirnim i dogovornim putem, ali smo u kompaniji naišli na nerazumijevanje. Zato smo morali da pravdu potražimo kod pravosudnih organa u Crnoj Gori i u Srbiji, ali ni to nije dalo nikakve rezultate. Na kraju smo se obratili Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strazburu, koji je poslije dužeg vremena odbacio našu žalbu kao neosnovanu”, kažu radnici.
Ova malena varoš na sjeveru Crne Gore sve do dvijehiljadite godine zapošljavala je oko 650 radnika u privredi ili proizvodnji. Glavni nosioci razvoja gradića pod Komovima bili su upravo Soko Štark s oko 250 radnika u najbolje vrijeme, Termovent sa oko 175 zaposlenih, Polimka sa 170, Pako s oko 35, Andrimer s oko 40 zaposlenih, uz jedan broj radnika u drugim manjim proizvodnim jedinicama.
Danas, statistički pokazatelji govore, Andrijevica je na dnu. Stopa nezaposlenosti najveća je u državi, odnosno za skoro dvadeset procenata veća je od državnog prosjeka. Fabričke hale zjape prazne. Pogon Soko Štarka od zatvaranja obezbjeđuju samo dva-tri čuvara. Iz fabrike su prilikom zatvaranja odvučene sve vrednije mašine i oprema, mada je zgrada na atraktivnoj lokaciji, na ulazu u grad, odmah pored regionalnog puta Berane – Andrijevica.
Čeka nekog tajkuna, ali ova varošica očito ni za njih nije atraktivna.
Tufik SOFTIĆ
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
FOKUS4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice