Povežite se sa nama

MONITORING

ANKETA: Početak kraja

Objavljeno prije

na

Da li će Socijaldemokratska partija raskinuti koaliciju sa Demokratskom partijom socijalista i šta bi to, ako se desi, značilo za Crnu Goru?

Boris Marić, viši pravni savjetnik u Centru za građansko obrazovanje
Važan, ali nedovoljan potez da se ugrozi DPS

– Sam sukob u vladajućoj koaliciji, sudeći po intenzitetu međusobnih optuživanja, kreće se ka sigurnom razlazu, i to daje određenu i potrebnu dinamiku crnogorskoj političkoj sceni. Ipak, konačni razlaz ne treba očekivati prije eventualne pozivnice za NATO, niti prije raspisivinja izbora, bili oni prijevremeni ili redovni.

SDP-u je od primarnog političkog značaja da eventualnu pozivnicu za NATO dočeka u vlasti i time sebi obezbijedi poziciju sa koje će ,,podijeliti” zasluge za približavanje ostvarenju jednog od dva spoljnopolitička prioriteta Vlade Crne Gore. Važno je naglasiti da i DPS i SDP politički taktiziraju sa ciljem da izbore dočekaju kao vlast, kroz mogućnost korišćenja različitih resursa, kako bi imali bolju osnovu za izbore. Međutim dinamika i kontinuitet sukoba nakon odluke o pozivnici za NATO, kakva god ona bude, može dovesti do ubrzanja razlaza u vladajućoj koaliciji, što će prouzrokovati dalje uspostavljanje drugačijih odnosa i saveza na političkoj sceni, iako izlazak SDP-a iz koalicije sa DPS-om ne mora značajnije promijeniti odnos snaga. Potrebno je mnogo raditi na polju unapređenja infrastrukturnog, pa i demokratskog kapaciteta opozicionih subjekata, kako bi se uspostavila neophodna koordinacija sa jasnim ciljem, programom i metodom za smjenu vlasti. U toj postavci izlazak SDP-a iz vlasti jeste veoma važan i može biti ohrabrenje, ali nije dovoljan da konačno ugrozi vladajući DPS i njegove saveznike.

 

Tatjana Bečanović, profesorica Filozofskog fakulteta u Nikšiću
Kraj terora ili nastavak agonije

– Po ko zna koji put oči Crne Gore uperene su u SDP. Da li će žrtvovati svoju volju za moć, svoju strast za vladanjem i raskinuti koaliciju sa DPS-om? Pad Vlade, kako to dobro zvuči, opet se rodila nada da će se okončati teror DPS-a i njihovih falsifikovanih kadrova.

DPS himera – mitsko čudovište hranjeno našim strahom i bespogovornom poslušnošću, zadriglo je od političke bahatosti; guta sve svoje koalicione partnere, otima im identitet pa oni postaju samo krpa za čišćenje političkog gliba. Lavlja glava crnogorske himere oličava nezasitu glad za vladanjem, koja proždire sve društvene odnose i uspostavlja tiraniju kao jedini oblik komunikacije u izopačenom hronotopu totalitarnog režima. Jedino je njihova koalicija s mrakom podzemlja neupitna.

Dakle, izlazak SDP iz koalicije označiće početak kraja izopačene vladavine DPS himere. Da li SDP ima tu snagu i mudrost? Da li su zbilja dobili šamar zvani rascjep ili je sve samo predizborni performans? Đavo će ga znati. Podzemne igre iliti htonske rituale DPS-a nikad ne treba zanemariti. Kraj terora ili nastavak agonije?

 

Duško Kovačević, kolumnista
Rizična predviđanja

– Nezahvalno je i rizično upuštati se u predviđanja događaja koji će uslijediti na crnogorskoj političkoj sceni, pogotovo kada je riječ o tom kauzalnom odnosu uzmeđu DPS-a i SDP-a, jer on od početka nastanjuje prostor nezakonomjernog, antipolitičkog i lično interesnog.

Osim toga, stara je istina da ništa tako snažno i konzistentno ne veže (okoštava) kao saučestvovanje u inkriminisanom, pa otud moram izraziti čuđenje pred tom „optimističkom” i preuranjenom najavom već izvjesnog raskida te ipak tragične koalicije. Akcenat se stavlja na čudesno dok se stvarnost iskrivljuje i prerušava.

To naše iluzorno, često i fantazmagorično iščekivanje alternativne realnosti, tog povoljnog obrta sa SDP-om kao njegovim nosiocem, neodoljivo podsjeća na Frojdovu analizu snova gdje je Cenzura mehanizam koji dozvoljava da se u san pretoče samo sadržaji koji su snivaču prijatni. A nigdje se tako strasno ne sanja kao u dugim autokratijama.

S druge strane, nemoguće je ne upitati se – kakvu društvenu težinu i značaj danas nosi prepolovljeni SDP na granici cenzusa, načet i prilično sklon nastavku disolucije, inerciji urušavanja? Nije to više ni približno ona socijaldemokratija iz 2012. koja je imala solidnu potporu u crnogorskom glasačkom tijelu.

SDP je danas politički leš na vrelom suncu sopstvene hipokrizije i raspolućenosti, i teško je zamisliti da će vitalnu snagu potražiti silaskom u razjedinjeni opozicioni pakao koji je kao takav obesmislio svaki ozbiljniji transfer od režima ka opoziciji.

I na kraju da odgovorim na inicijalno pitanje Monitora, iako se odgovor naslućuje kroz prethodno rečeno: Ne smatram da ovakav SDP Crnoj Gori može donijeti više išta dobro i bitno. A kada je to i mogao, on je nažalost ojačao Đukanovića, a ne Crnu Goru.

Ognjen Jovović, predsjednik Skupštine Pokreta za neutralnost
Raskid je neminovan

– Politička scena u Crnoj Gori nikad kompleksnija, s tim što je najveći stepen homogenosti zadržao vladajući DPS. Ovako stanje treba uzeti u obzir kada je u pitanju eventualni (iako nas iskustvo uči da je deluzija da SDP napusti DPS) izlazak SDP-a iz vladajuće koalicije. Takođe, a to je čini se najpresudnija stvar, pitanje NATO integracija gotovo da determiniše naš javni prostor. Dovoljno je da se sjetimo ,,Rasmunsenovog ne”, koje se čekalo da bi se konsituisala vlast u Podgorici. Nakon toga ,,ne” koalicija između DPS-a i SDP-a je opstala, s obzirom na to da je NATO bio jedini alibi ili garant njenog opstanka.

Sada su stvari malo drugačije. DPS nije više imun na konstantne sabotaže i kritike SDP-a i razbijajući SDP našao je Krivokapićevom taboru zamjenu. Naravno, u liku Ivana Brajovića. Stoga, mišljenja sam da će koalicija opstati do decembra. Naime, ukoliko Crna Gora dobije poziv za članstvo u NATO, DPS-u više SDP neće ni biti potreban. Suprotni scenario (a to možda i paradoksalno zvuči) išao bi direktno naruku Ranku Krivokapiću, kao i cjelokupnoj opoziciji, koji bi u Đukanoviću našao glavnog krivca za taj spoljnopolitički neuspjeh. Uz taj neuspjeh Đukanoviću bi se, što je i opravdano, prišile sve afere, ekonomski promašaji, jako nizak stepen reformi na polju vladavine prava itd., što bi uslovilo moguće i pucanje DPS-a na narednim izborima.

Iz ove perspektive ova tvrdnja zvuči isuviše ,,optimistično”, budući da opozicija izgleda nikad heterogenija. Uprkos tome, taj scenario je moguć, pogotovo ako imamo u vidu promjene izbornog procesa kada je u pitanju elektronska identifikacija birača.

Summa summarum cijele priče svodi se na rasplet spoljnopolitičkih zapleta. Po mom dubokom uvjerenju, raskid u vladajućoj garnituri je neminovan. Međutim, tek ako ne dobijemo poziv pomenuti raskid bi donio benefite za zemlju. Svaka ostala kombinacija bi bila potpuno neosjetna.

MARINA VUJAČIĆ, UDRUŽENJE MLADIH SA HENDIKEPOM CRNE GORE
Teško se odreći privilegija

Ne bih sa sigurnošću mogla da tvrdim da li će se raskinuti koalicija DPS-SDP jer i pored političkih i u posljednje vrijeme i ličnih trvenja i neslaganja mnogih unutar ove koalicije ni jedna ni druga strana neće biti u stanju da se odrekne dugogodišnjih privilegija, brojnih beneficija i ,,osjećaja” vladanja. I jedna i druga strana koalicije neko vrijeme, posebno od osnivanja Socijaldemokrata Crne Gore, kalkuliše s kim će dalje. Ukoliko SDP, a prije svega njihov lider, procijeni da sa partijama iz opozicije može osvojiti vlast, lako će se otcijepiti od DPS-a. Međutim, to isto može uraditi i DPS s dijelom sadašnje opozicije i tako zadržati vlast i na neki način se ,,osvetiti SDP za loše vladanje”.

Na crnogorskoj političkoj sceni su očigledna međusobna nepodnošenja lidera i drugih predstavnika partija i sve je teže izvjesna i saradnja sadašnje opozicije između sebe, kao i sa novoformiranim partijama, posebno Demokratama i Socijaldemokratama. Neke od tih partija, kao što su Socijademokrate i CDU, su svakako, reklo bi se, bliže DPS-u nego opoziciji. Stoga, iako se raspadne koalicija na vlasti, ne mora značiti da će se desiti neke značajnije promjene za Crnu Goru, odnosno njene građane, jer se time neće postići smenjivost vlasti. Karakteristično je da sadašnja koalicija živi od ,,istorijskih rezultata”, kao što su referendum 2006, započinjanje procesa pregovora sa EU 2012. i slično, i sve te značajnije datume i događaje i jedni i drugi pripisuju sebi. To isto se sada dešava i sa učlanjenjem u NATO i ukoliko dobijemo poziv ove godine i DPS i SDP će to predstaviti kao lični uspjeh i rezultat. Međutim, i u tim, ali i u svakodnevnim procesima se i jedni i drugi odaljavaju od građana i sve više zaboravljaju da njih predstavljaju, pa je moguće da se promjene dese ukoliko, pod pritiskom međunarodne zajednice, dođe do rezultata u oblasti organizovanog kriminala i korupcije i na taj način se ,,osvijeste” građani i izbore se za promjene i smjenjivost vlasti.

VESKO PEJAK, INSTITUT ALTERNATIVA
Ne vjerujem da će do toga doći

Socijaldemokratska partija neće raskinuti koaliciju sa Demokratskom partijom socijalista. Iako postoji jak društveni interes da se to desi, mala je vjerovatnoća da će zaista do toga doći. Društveni interes je jedno, dok je u ovom slučaju LIČNI interes potpuno druga stvar. Ne treba zaboraviti da su te dvije partije već 15 godina ZAJEDNO u vlasti. Za tih 15 godina oni su do sada uvijek bili ,,ruka spasa” DPS-u. Za to vrijeme su uspjeli da pored saradnje na institucionalnom nivou razviju i LIČNU saradnju. Mnogi članovi familija ljudi iz SDP-a su na intervencije ljudi iz DPS-a dobijali državne poslove. Ta simbioza je trajala tako dugo da je sada gotovo nemoguće razlikovati člana SDP-a od člana DPS-a.

To je jedan dio problema, drugi je savršena kontrola članova SDP-a koja se ostvaruje preko ANB-a. Dobar dio članova SDP-a je za ovih 15 godina uspio da ,,zaradi” podebeo dosije u ANB-u. Ako bi pokušali da naprave ,,preokret” u svojim stavovima, to bi za jedan dio njih značilo suočavanje sa zakonom. Njih zakon sada ne dira, jer je interes DPS-a da savršeno kontroliše ,,sistem”, a ne da kažnjava prestupnike. Ako dođe (hipotetički) do situacije da se SDP odluči na takav očajnički potez – to neće značiti mnogo. ,,Opozicija” je razbijena na komadiće i ne bi umjeli da iskoriste pometnju u DPS-u. Do sada je DPS mnogo puta dao priliku ,,opoziciji” da iskoristi momenat i zada jak udarac, međutim oni nijesu bili zainteresovani da to i iskoriste. Trenutno je najbolji posao u Crnoj Gori biti ,,opozicija”.

Koje je rješenje onda za ovu situaciju? Jedino rješenje je da slobodni pojedinci iz Skupštine organizuju parlamentarnu krizu neposlušnošću UNUTAR te institucije. To bi skrenulo pažnju javnosti na stanje u našem društvu. Ako bi se ti ljudi udružili oko ideje PROMJENA, siguran sam da bi to dalo jače rezultate nego što očekujem.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

USVOJEN BUDŽET ZA 2024. GODINU: Više novca, manje koristi za proizvođače

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poljoprivrednici kažu kako su subvencije po obrađenom hektaru poljoprivrednog zemljišta do 2020. godine pokrivale, uglavnom, kompletne troškove zasnivanja zasada – sjeme, đubrivo i gorivo. Danas ista davanja iz državne kase, iako su nominalno veća, ne pokrivaju ni polovinu tih troškova

 

 

Vlada je 14. marta usvojila agrobudžet za 2024. godinu. Konačno, kažu poljoprivrednici navodeći kako je samo jednom, 2001. godine, agrobudžet usvojen kasnije. U julu. Što je značajno doprinijelo da to, po ostvarenim rezultatima, za crnogorsku poljoprivredu bude najgora godina u ovom vijeku.

“Agrobudžet je donešen u zakonskom roku i nije bilo kašnjenja”, odgovara na primjedbe ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Vladimir Joković. Ministar insistira da je u pitanju rekordan iznos izdvojen za mjere agrarne politike što bi, po njegovom mišljenju, “trebalo da dodatno unaprijedi ovaj sektor”.

“Ovim budžetom zadovoljni su samo ministri poljoprivrede i finansija”, kaže  za Monitor Budimir Mugoša, inženjer agronomije, proizvođač hrane, bivši ministar (2016.) i državni sekretar u Ministarstvu poljoprivrede. Agrobudžet je usvojen sa velikim zakašnjenjem, u martu umjesto u decembru, dok se predviđene premije i subvencije isplaćuju još kasnije, u novembru i decembru, obrazlaže Mugoša.

Prema njegovom mišljenju, problematičan je i rekordan iznos agrobudžeta. “Tu su uračunata i sredstva koja nijesu dio agrarne nego socijalne, zdravstvene  ili neke treće politike. Na primjer: staračke naknade, bezbjednost hrane i obavezna zdravstvena zaštita životinja, ispunjenje mjerila za zatvaranje pregovaračkog poglavlja 12, projekti razvoja ruralne i putne infrastrukture, program besplatne distribucije voća, povrća i mliječnih prizvoda u školama… Oni, suštinski, nijesu dio agrobudžeta. Ali s njima on izgleda veći…”, navodi Mugoša uz ocjenu da agrobudžet vlastima, sadašnjim i bivšim, služi kao alat za “najjeftinije legalno kupljeni glas u Crnoj Gori”.

Iz Vlade se zaklanjaju iza brojeva. Ukupno, ovogodišnji  agrobudžet iznosi 75 miliona. Iz državne kase opredijeljeno je 51,35 miliona eura (“to je pravi agrobudžet”, tvrde kritičari), donacije donose još 15,55 a krediti 8,15 miliona eura. Samo što se pokazalo kako njih nije tako lako “zaraditi” i iskoristiti.

Imamo primjer programa IPARD II kroz koji je iz budžeta EU 2015. izdvojeno 37 miliona za crnogorsku poljoprivredu. Uz uslov: šta se ne potroši u dogovorenom roku vraća se. Iako je trajanje programa dva puta produžavano, još nije opredijeljeno više od trećine dostupnog novca (14,3 miliona). “Crna Gora će do kraja godine prema projekcijama Ministarstva poljoprivrede, unutar IPARD II programa potrošiti oko 11,7 miliona eura, dok će ostatak vratiti u budžet EU”, saopštio je ministar Joković krajam januara u parlamentu. Sada kaže da će EU biti vraćen “minimalan dio sredstava”, iako program ističe ove godine. Direktor Direktorata za plaćanje u Ministarstvu poljoprivrede Marko Radonjić još je veći optimista, pa očekuje da će do kraja godine biti utrošena sva preostala sredstva.

Kad već pominjemo EU, tamo postoje računice koje kažu da primarna poljoprivredna proizvodnja na svaki euro subvencija njihovoj ekonomiji vraća tri puta više. Naš ministar poljoprivrede je iznio podatak da nam  poljoprivreda donosi  preko 600 miliona godišnje. Tu nije uračunat  kumulativni efekat kroz plasman domaće hrane i pića u hotelima, restoranima i drugim ugostiteljskim objektima. Po tome ispada kako, na svaki euro kojim poljoprivreda doprinese crnogorskoj ekonomiji, država kroz subvencije, podsticaje, staračke naknade i sva druga davanja, proizvođače pomogne sa osam centi (12 ako računamo donacije i kredite uključene u agrobudžet). Ili 3-4 puta manje od EU.

Može i ovako: mada poljoprivreda donosi više od 10 odsto društvenog proizvoda, crnogorski proizvođači hrane jedini su u regionu i zemljama EU koji državi plaćaju punu cijenu za gorivo koje pokreće njihovu mehanizaciju. Nije isključeno da tako, plaćajući akcizu na dizel gorivo, državi ne obezbijede najveći dio prihoda koji ona, kasnije, izdvaja za agrobudžet.

“Mislim da nema poljoprivrednika koji vjeruje da će akcize na gorivo biti vraćene za 2024. godinu jer od 2016. godine kada su poslednji put vraćene akcize, iako se svake godine obećava i najavljuje ista mjera”, ubijeđen je Mugoša. Naš sagovornik upozorava kako se, u potpunosti, ne može vjerovati ni onome što je zapisano u agrobudžetu. “Za livade i pašnjake prošle godine je obećano do 60, odnosno, 80 a isplaćeno – četiri eura”.

Jednako je nelogično da je PDV na mliječne proizvode veći od stope koja se naplaćuje na mlijeko. Time se,    zapravo, suprotno proklamovanim ciljevima, destimuliše prerada poljoprivrednih proizvoda. Potrošači se, faktički, primoravaju da kupuju i jedu uvezene proizvode.

Komentarišući ovogodišnji agrobudžet ratari ističu kako su subvencije po obrađenom hektaru poljoprivrednog zemljišta do 2020. godine pokrivale, uglavnom, kompletne troškove zasnivanja zasada – sjeme, đubrivo i gorivo. Danas ista davanja iz državne kase, iako su nominalno veća, ne pokrivaju ni polovinu tih troškova. Stočari se nadovezuju na priču. “Nekad sam sa 37 centi otkupne cijene mlijeka i premijom od devet centi mogao da zaradim. Sada, sa otkupnom cijenom od 48 centi i premijom od 20 poslujem sa gubitkom, pošto su troškovi rasli brže i više”, kaže jedan od sagovornika Monitora, vlasnik farme krava. Napominjući kako se u tom poslu “neće zadržati još dugo”. Nema računice.

Ministar Joković i te podatke komentariše iz druge perspektive: “Ovogodišnje premije uvećane su za gotovo sve pojedinačne stočarske kategorije. Tako je sada osnovna naknada za priplodne krave i junice, za one koji najmanje sedam mjeseci drže jedno i više grla te vrste, po grlu 100 eura, dok je prethodno bila 85. Na 150 eura je uvećana premija u sistemu držanja krava-tele…”. Ipak, već u susjednoj Srbiji premije su neuporedivo veće. Za kvalitetnu mliječnu kravu vlasnik od države dobija godišnju premiju veću od 360 eura (40.000 dinara). Farmeri traže da se ona poveća na makar 450 eura (55.000 dinara). U Srbiji su veće i premije po litru mlijeka. Pa, ko izdrži.

Listajući Agrobudžet za 2024. godinu lako je primijetiti da se neke stavke ponavljaju iz godine u godinu iako je riječ o jednokratnim troškovima. To znači da se posao ne završava. Tako opet – drugu, treću ili četvrtu godinu za redom – čitamo o kućama poljoprivrede u Beranama i Pljevljima, pogonu za zbrinjavanje životinjskih konsfikata (hrana isteklog roka trajanja, uginule životinje, nejestivi ostaci zaklanih životinja…) kome se još uvijek traži lokacija, izgradnji dvije ribarske luke na primorju (ulcinjska Porto Milena i Boka).

Iz agrobudžeta, na razočarenje zainteresovanih poljoprivrednika, isključene su makar tri mjere: podrška za preradu na gazdinstvu (mali pogoni za proizvodnju sira, džemova, sokova…); finansijska pomoć za nabavku junica tovnih rasa i podrška za nabavku traktora. Negdje je, nezvanično, razlog slabo interesovanje poljoprivrednika, a negdje zaključak da su pojedinci zloupotrebljavali taj vid pomoći. Pa su kažnjeni svi.

“Farmeri plaćaju nesposobnost države”, zaključuje Mugoša. Crna Gora je prošle godine uvezla hrane u vrijednosti 750 miliona eura. Deset ovogodišnjih agrobudžeta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO JE IBAR SPASIO VLADU: Političarenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlasti evropske integracije zemlje doživljavaju poput nekog čisto administrativnog posla.  Važno je od Brisela dobiti IBAR, a do tada se mogu kršiti zakoni i ponašati neevropski, ili sve to tolerisati.  Podrška Zapada, s druge strane,  ne izostaje, bez obzira na  naše prakse koje se ne poklapaju sa deklarativnim zaklinjanjem u Evropu.  Žmuri se i unutra i spolja

 

 

Niko neće ni iz Vlade ni u Vladu  do ljeta, kada će Crna Gora, kako vlasti predviđaju, dobiti  završna mjerila za poglavlje 23, 24 ,  čuveni IBAR.

Da do juna neće biti rekonstrukcije Vlade, koju priželjkuje dio parlamentarne većine, premijer Milojko Spajić saopštio je  tokom ovonedjeljne posjete visokog američkog dužnosnika Gabrijela Eskobara.

Spajić je na konferenciji za medije kazao da je fokusiran na dobijanje Izvještaja o ispunjenosti privremenih mjerila (IBAR) i isporučivanje rezultata, te da će se nakon toga „baviti drugim pitanjima, uključujući i rekonstrukciju Vlade“. Do IBRA, kako je kazao, nema „političarenja“.  Makar zvanično.

“Mislim da je nacionalni interes ispred svih političkih interesa i da jednostavno nema mjesta za političarenje. Sada je vrijeme za operaciju i isporučivanje rezultata. Kada dobijemo rezultate bavićemo se svim drugim pitanjiima“, kazao je Spajić na konferenciji za medije kojoj je prisustvovao i Eskobar.

Da do ljeta i IBRA neće napuštati Vladu saopštilo je i Predsjedništvo Demokrata Alekse Bečića.  Demokrate su prethodno, nakon optužbi da su Spajić i Vlada  nezakonito izabrali vd šefa Uprave policije, najavile „krizu vlasti“.   „Kriza vlasti“, međutim, izgleda za sada neće uticati na samu vlast. Kako je saopštilo Predsjedništvo Demokrata oni daju „oročenu podršku ovoj vlasti sve do sticanja IBAR, nakon čega će se sprovesti temeljna analiza odnosa među potpisnicima Sporazuma“.

„Naša odluka da damo oročenu podršku zasnovana je na činjenici da na bilo koji način ne ugrozimo evropske integracije i IBAR, te da se u tom smislu ne dovedu u pitanje naši postignuti uspjesi i naša ključna uloga u nastavku borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije”, naveli su u saopštenju.

Vlasti kao da evropske integracije zemlje doživljavaju poput  administrativnog posla.  Važno je od Brisela dobiti IBAR, a do tada se mogu kršiti zakoni i ponašati neevropski, ili sve to tolerisati.  Verbalna podrška Zapada, s druge strane,  ne izostaje, bez obzira na  domaće prakse koje se ne poklapaju sa deklarativnim zaklinjanjem u Evropu.  Žmuri se i unutra i spolja.

Ovonedjeljna posjeta Eskobara  prošla je bez uobičajenih prijekornih mentorskih  tonova, nego i uz pohvale: „ Sjedinjene Američke Države su zadovoljne kretanjem Crne Gore ka Evropskoj uniji.. SAD podržavaju evropski put Crne Gore i ova Vlada je već preduzela ogromne korake. Većina lidera u Crnoj Gori je pokazala sjajnu viziju”, kazao je Eskobar  na pres konferenciji u Podgorici.

Eskobar je uoči posjete, u intervjuu Slobodnoj Evropi kazao da je “najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”. Tokom posjete objasnio je da se ta  podrška odnosi na ono što premijer radi na približavanju Crne Gore EU. Ovoga puta prošlo je i bez uobičajenih željenih i neželjenih u crnogorskoj vladi.

Da li zbog toga, tek iako je Spajić odgodio rekontrukciju do ljeta, iz ZBCG su nastavili  sa obrazloženjima zašto bi se to trebalo i ranije uraditi.

Poslanik Nove srpske demokratije (NSD) Jovan Vučurović saopštio je odmah nakon Spajićeve izjave, da u ovoj partiji smatraju da je važno da se rekonstrukcija Vlade dogodi što prije i da bi to doprinijelo i prevazilaženju određenih problema u izvršnoj vlasti: „Svi treba da budemo odgovorni, evo već druga polovina marta, a konačno i jun je sjutra. Crnoj Gori su neophodni stabilnost i mir i vjerujemo da će osnažena Vlada još uspješnije raditi”.

Predsjednik parlamenta Andrija Mandić saopštio je sredinom februara da će se rekonstrukcija Vlade desiti najkasije do ljeta. Mandić je nakon što je sukob PES-a i Demokrata eskalirao na sjednici Vlade na kojoj je biran privremeni šef Uprave policije, saopštio da je njegova želja „da iz nesporazuma izađemo sa sporazumom koji će nas učiniti još jačim“.

Analitičari se ipak slažu da ZBCG, neće  izgubiti strpljenje zbog čekanja od nekoliko mjeseci.

Spajić je na konferenciji kazao i da  nema ništa protiv da u rekonstruisanu Vladu uđe Bošnjačka stranka (BS), čemu se protive Demokrate i Demokratska narodna partija (DNP).

„Što se tiče poželjnih i nepoželjnih, mislim da svako ko podržava koalicioni sporazum potencijalno može biti naš partner, ali je tu najbitnije da se kaže da su manje brojni narodi jako bitni u Crnoj Gori i uvijek je bitno da budu dio vlasti. To je moje mišljenje i to je stav praktično svih političara u Crnoj Gori”, saopštio je.

Koalicionim sporazumom rekonstrukcija Vlade predviđena je najkasnije za kraj godine.  U Sporazumu se navodi da se “u skladu sa dosljednim i potpunim poštovanjem svih odredaba ovog Sporazuma, Predsjednik Vlade  obavezuje da predloži, a potpisnici Sporazuma da podrže rekonstrukciju 44. Vlade Crne Gore najkasnije do izglasavanja budžeta za 2025. godinu”

Po tom dokumentu rekonstrukcija vlade podrazumijeva da  Nova srpska demokratija (NSD) i Demokratska narodna partija (DNP) koji su dio koalicije Za budućnost Crne Gore predlože kandidate za više članova vlade.

Bošnjačka stranka saopštila je medijima krajem prošlog mjeseca da nijesu dobili zvaničan poziv za ulazak u Vladu, nakon što je premijer Spajić još ranije kazao da ih želi u izvršnoj vlasti. Takodje, nezvanično su pojasnili da strahuju da pozivanje u Vladu može biti taktika Pokreta Evropa sad  u prepucavanjima sa Demokratama oko  bezbjednosnog sektora, s obzirom na to da “zvaničnih pregovora još nema”.

Sve u svemu – političarenje.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVA VLAST U RALJAMA DEVEDESETIH: Šta je nama Pavle Bulatović?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ideja da najdugovječniji ministar sile u eri vladavine Slobodana Miloševića, čovjek koji je činjenjem  i nečinjenjem odgovoran za niz zločina tokom ratova na prostoru SFR Jugoslavije, dobije ulicu u Podgorici mnogo je više od lokalnog komunalno-stambenog pitanja

 

 

Da li će i Podgorica, 24 godine nakon Pljevalja, dobiti ulicu Pavla Bulatovića, nekadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Crne Gore (1990. – 1992.), i tzv. SRJ (1992-1993), te ministra odbrane krnje Jugoslavije (od 1993.) do 7. februara 2020., kada je ubijen u jednom beogradskom restoranu?

Predlagači, odbornici Demokrata u Skupštini Glavnog grada Mitar Vuković i Vladimir Čađenović odlučni su u svom naumu. „Pavle Bulatović je jedna od prvih žrtava tranzicionog perioda i organizovanog kriminala. Kao simbol te borbe, kao čovjek koji je prolio nevino svoju krv u toj borbi, treba da ima ulicu u Glavnom gradu”, kazao je  Čađenović. Dodajući  kako je Pavle Bulatović “postao je i ostao znamenita ličnost, ponos Crne Gore i jedan od njenih najboljih sinova“.

Ovaj citat zaslužuje detaljniju analizu. Za početak, ne postoji ništa što bi ukazalo na tvrdnju da je pokojni Bulatović bio “žrtva tranzicionog perioda”. Naprotiv.

Nakon tzv. AB revolucije Bulatović je postao ministar MUP-a. “Bolje da se ja bavim policijom, nego da se policija bavi samnom”, lakonski je prokomentarisao postavljenje dugogodišnji asistent na Ekonomskom fakultetu u Podgorici i urednik Univerzitetske riječi. Prije nego se prihvatio posla.

“Organi unutrašnjih poslova ne mogu sprovoditi politiku ni jedne stranke, ni vladajuće ni opozicione”, objašnjavao je ministar Bulatović u Pobjedi, uoči prvih višestranačkih izbora u Crnoj Gori (decembar 1990.). Nakon izbora, u telegram sa oznakom povjerljivo, čestita “svim radnicima unutrašnjih poslova koji su željeli ili pridonijeli pobjedi Saveza komunista”.

Crna Gora je “oaza mira i bezbjednosti” objašnjava u vrijeme prvih sukoba u Sloveniji i Hrvatskoj, naglašavajući kako se o tome stara “organizovana i profesionalno kompetentna služba”. Kada policija u BiH zaplijeni jedan od konvoja oružja koji su preko Bara, Podgorice i Nikšića išli Srbima u zapadnim SFRJ republikama, ministar Bulatović se pomalo i požali: “Što se tiče oružja u Nikšić, ja sam informisan koliko i ostali građani, koliko crnogorska i jugoslovenska javnost”.

Jednako neinformisan, Pavle Bulatović je bio i kao savezni ministar unutrašnjih poslova, onda kada su 1993. njega i njegovo ministarstvo srpski policajci izbacili iz zgrade, zaplijenivši im arhive, opremu, pa čak i lične stvari iz kancelarija. “Takav način rješavanja spornih pitanja smatram nedopustivim”, kazao je Bulatović i  brzo zaboravio na savezni MUP. Pošto je od Miloševića dobio prekomandu na mjesto  ministra odbrane (vojske SRJ).

Žrtve tranzicije krvavog  raspada zemlje, obavljene  i od strane vlasti koje je porsonifikovao Pavle Bulatović, ali i njegove lično, treba tražiti na drugim mjestima.

Hronološki, počelo je nacionalno i politički motivisanom čistkom u policiji i tadašnjoj Službi državne bezbjednosti (SDB je bila sastavni dio MUP-a). Nastavilo se naoružavanjem srpskih paravojski u Hrvatskoj i BiH.

Rezervni sastav MUP-a angažovan je u “ratu za mir” na Dubrovačkom ratištu. Monitor je objavljivao dokumenta kojima tadašnji pomoćnik ministra Maksim Korać obavještava Pavla Bulatovića o dogovorenim detaljima raspodjele ratnog plijena (pljačke).

Slijedila je deportacija izbjeglica iz BiH. Jedna od nasjramnijih stranica crnogorske istorije nosi potpis Pavla Bulatovića. On je potčinjenima izdao pisano naređenje da se, na zahtjev MUP-a Republike Srpske, po Crnoj Gori love i privode bosanske izbjeglice. Da bi potom bile predate trupama Ratka Mladića i Radovana Karadžića.

Do danas nemamo kompletnu sliku tog zločina, ali se zna kako je, tokom maja i juna 1992. godine, crnogorska policija uhapsila  najmanje 79 bosanskih izbjeglica i vratila ih na ratom zahvaćena područja, u ruke jednoj od zaraćenih strana (definicija ratnog zločina). Među njima bilo je najmanje 66 pripadnika bošnjačke nacionalnosti. Samo njih 12 uspjeli su da prežive.

Devetorici Bulatovićevih saradnika sudilo se u Podgorici za ovaj zločin (nakon što je on ubijen). Oslobođeni su, iako je u presudi konstatovano da su “djelatnost optuženih kao i sama naredba (Pavla  Bulatovića – prim. Monitora) bili nezakoniti sa stanovišta međunarodnog prava”.

Paralelno sa deportacijom izbjeglica, i nakon nje, u Pljevljima je trajala nacionalistička orgija lokalnih i regionalnih srpskih bandi i paravojski. Pljevaljski Bošnjaci  su progonjeni i ubijani, a njihova imovina je uništavana. Uglavnom nekažnjeno a često i uz podršku vojske i policije (vidi boks).

Nedugo zatim Pavle Bulatović ide u Beograd, kao ministar unutrašnjih poslova u prvoj SRJ vladi Milana Panića. Slijede otmice civila (Bošnjaka/ Mislimana) u Severinu i Štrpcima (nedavno se navršila 31. godišnjica tog zločina).

Dokazano je da su vlasti u Beogradu imale informacije o naumu da su u Štrpcima otmu civili-putnici iz voza. Možda te informacije nijesu proslijeđene saveznoj policiji. A možda i jesu. Tragovi su, ako ih je bilo, uništeni nakon što je Slobodan Milošević prisvojio tu službu, stavljajući je pod kontrolu srpske policije. Dok je ministar prešao na novu dužnost.

Koju su takođe pratili zločini. Najsuroviji su počinjeni tokom pokušaja egzodusa albanskog stanovništva sa Kosova i NATO bombardovanja koje je uslijedilo. Dio njih ticao se i Crne Gore. Citiramo dokumenta: “Niz incidenata na više mjesta u opštini Rožaje dogodilo se tokom aprila i maja 1999. godine, kada su pripadnici Vojske Jugoslavije ubili najmanje 22 civila, etnička Albanca. Iako su ubistva počinjena na više lokacija, cijeli slučaj je nazvan po selu Kaluđerski laz, gde je 18. aprila iste godine ubijeno šest osoba…”. Navodno su se i istražitelji iz Haga interesovali za Bulatovićevu ulogu u tim događajima. Ali ih je njegova smrt pretekla.

Vuković i Čađenović kažu kako treba dokazati da je, ako je, Pavle Bulatović kriv za bilo šta od navedenog. U suprotnom – ulica u Glavnom gradu. Sljedbenici njihove ideje nude dodatnu argumentaciju.

Ističe se izjava Predraga Bulatovića, poslanika u penziji i dugogodišnjeg saradnika Pavla Bulatovića u SK, DPS-u i SNP-u.

“Čvrsto sam ubijeđen da je na Pavla, kao političku ličnost, izvršen atentat iz političkih razloga”, kazuje ovih dana Predrag Bulatović. “Ti politički razlozi mogu biti vezani za njegovo opredjeljenje prema zajedničkoj državi, a mogu biti i u smjeru, pošto je on prepoznat kao snažan borac protiv korupcije i organizovanog kriminala, kao što je to bila SNP, koja je nastala na tome. Radi se o čovjeku koji za sobom nema ni jednu jedinu aferu, dakle, čovjek potpuno čist i isključuje se svaki motiv izuzev političkog.”

Šta ako su ova ubjeđenja u suprotnosti sa (poznatim) činjenicama? Beogradski Danas podsjeća da je tadašnja Skupština SRJ, neposredno nakon ubistva ministra odbrane, “poverila Vojislavu Šešelju, lideru SRS, da predsedava Anketnim odborom koji je trebalo da ispita ubistvo. Zaključak koji je odbor objavio bio je da je Bulatović likvidiran jer je pokušao da spreči mahinacije prilikom nabavke vojne opreme. Nikakve strane službe i terorizam nisu pomenuti u izveštaju…”.

Nešto prije ili malo poslije ubistva Pavla Bulatovića u Beogradu su ubijeni i general srpske policije Radovan Stojičić Badža, poslovni partner Marka Miloševića (sin Slobodana Miloševića) Vlada Kovačević Tref, Generalni sekretar JUL-a Zoran Todorović Kundak, policijski pukovnici Dragan Simić i Milorad Vlahović, novinar Slavko Ćuruvija, bivši komandant paravojne Srpske dobrovoljačke garde i predsjednik Stranke srpskog jedinstva  Željko Ražnatović Arkan, biznismen i bivši komandant paravojne Srpske garde Branislav Lainović Dugi, Generalni direktor JAT-a Žika Petrović…

Ni jedno od ovih ubistava nije razriješeno. Baš kao ni većina od 32 ubistva koja su, mimo ratišta i ratnih zločina, počinjena u Crnoj Gori samo tokom 1992. godine, dok je Pavle Bulatović bio ministar policije. Onda je on unaprijeđen.

Ne ćute ni protivnici ideje da najdugovječniji ministar sile u eri vladavine Slobodana Miloševića dobije ulicu u Podgorici. “CGO, HRA i ANIMA vjeruju da bi usvajanje ovog prijedloga za naziv ulice bila uvreda za žrtve i imalo negativne posljedice na međunarodne obaveze Crne Gore i proces evropskih integracija”, piše u zajedničkom saopštenju etabliranih nevladinih organizacija.

Kome nije jasno kakve veze može imati ulica Pavla Bulatovića sa ukupnim dešavanjima u Crnoj Gori i regionu, neka baci pogled na nedavnu objavu predsjednika Opštine Nikšić Marka Kovačevića. Poruka nije baš direktna, ali je  krajnje znakovita:

“Nekako lijepo stoji predsjedniku Skupštine Crne Gore ova zgrada Zetske banovine. I nekako je normalno da Švabama to smeta”, napisao je Kovačević tokom prošlonedjeljnog zasijedanja Skupštine na Cetinju, veličajući partijskog predsjednika Andriju Mandića. I, mnogo važnije, uvodeći još jednu odrednicu u ovdašnji (para)politički život. Đe, pored onih što im Zetska banovina lijepo stoji, imamo montenegrine/milogorce, turke, šiptare, ustaše i švabe.

Pavle Bulatović se svojski borio baš za takvu Crnu Goru. Ako u glavnom gradu nikne spomenik (ulica) Pavlu, na red bi došli Momir Bulatović i, naravno, Slobodan Milošević. Zašto bi ih razdvajali mrtve, kad su bili zajedno do posljednjeg daha.

 

Tragom Pljevalja

Jedna ulica u Pljevljima nosi ime Pavla Bulatovića, još od juna 2020. godine. Samo nekoliko mjeseci nakon njegovog ubistva, tu odluku donijeli su odbornici SO Pljevlja u kojoj su većinu činili članovi Bulatovićeve SNP, na prijedlog podružnice Patriotskog saveza Jugoslavije (jedna od filijala JUL-a Mirjane Marković, u kome je njenom suprugu Slobodanu Miloševiću dodijeljeno zvanje počasnog predsjednika).

Biće da je to obradovalo one Pljevljake koji se sjećaju kako je u ljeto 1992., u vrijeme njegovog ministarskog mandata, zabilježeno 25-30 bombaških napada i miniranja u Pljevljima. Skoro bez izuzetka na imovinu pljevaljaskih Muslimana/Bošnjaka. Samo u toku jedne noći zapaljen je kompleks od sedam zanatskih radnji, čiji su vlasnici Muslimani. Dok je Čeko Dačević, svako malo, okupirao grad.

Iste godine započela je višegodišnja tortura stanovnika Bukovice. Prema  svjedočenju Jakuba  Durguta tamo je u periodu od 1992. do 1995. godine ubijeno šest mještana (Bošnjaka), pretučeno sedamdeset i šest (staraca, žena, sredovječnih ljudi i djece). Dva lica su izvršila samoubistvo nakon preživljene torture, zapaljeno je pet kuća, uništene dvije džamije…”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo