Povežite se sa nama

MONITORING

ANKETA: Početak kraja

Objavljeno prije

na

Da li će Socijaldemokratska partija raskinuti koaliciju sa Demokratskom partijom socijalista i šta bi to, ako se desi, značilo za Crnu Goru?

Boris Marić, viši pravni savjetnik u Centru za građansko obrazovanje
Važan, ali nedovoljan potez da se ugrozi DPS

– Sam sukob u vladajućoj koaliciji, sudeći po intenzitetu međusobnih optuživanja, kreće se ka sigurnom razlazu, i to daje određenu i potrebnu dinamiku crnogorskoj političkoj sceni. Ipak, konačni razlaz ne treba očekivati prije eventualne pozivnice za NATO, niti prije raspisivinja izbora, bili oni prijevremeni ili redovni.

SDP-u je od primarnog političkog značaja da eventualnu pozivnicu za NATO dočeka u vlasti i time sebi obezbijedi poziciju sa koje će ,,podijeliti” zasluge za približavanje ostvarenju jednog od dva spoljnopolitička prioriteta Vlade Crne Gore. Važno je naglasiti da i DPS i SDP politički taktiziraju sa ciljem da izbore dočekaju kao vlast, kroz mogućnost korišćenja različitih resursa, kako bi imali bolju osnovu za izbore. Međutim dinamika i kontinuitet sukoba nakon odluke o pozivnici za NATO, kakva god ona bude, može dovesti do ubrzanja razlaza u vladajućoj koaliciji, što će prouzrokovati dalje uspostavljanje drugačijih odnosa i saveza na političkoj sceni, iako izlazak SDP-a iz koalicije sa DPS-om ne mora značajnije promijeniti odnos snaga. Potrebno je mnogo raditi na polju unapređenja infrastrukturnog, pa i demokratskog kapaciteta opozicionih subjekata, kako bi se uspostavila neophodna koordinacija sa jasnim ciljem, programom i metodom za smjenu vlasti. U toj postavci izlazak SDP-a iz vlasti jeste veoma važan i može biti ohrabrenje, ali nije dovoljan da konačno ugrozi vladajući DPS i njegove saveznike.

 

Tatjana Bečanović, profesorica Filozofskog fakulteta u Nikšiću
Kraj terora ili nastavak agonije

– Po ko zna koji put oči Crne Gore uperene su u SDP. Da li će žrtvovati svoju volju za moć, svoju strast za vladanjem i raskinuti koaliciju sa DPS-om? Pad Vlade, kako to dobro zvuči, opet se rodila nada da će se okončati teror DPS-a i njihovih falsifikovanih kadrova.

DPS himera – mitsko čudovište hranjeno našim strahom i bespogovornom poslušnošću, zadriglo je od političke bahatosti; guta sve svoje koalicione partnere, otima im identitet pa oni postaju samo krpa za čišćenje političkog gliba. Lavlja glava crnogorske himere oličava nezasitu glad za vladanjem, koja proždire sve društvene odnose i uspostavlja tiraniju kao jedini oblik komunikacije u izopačenom hronotopu totalitarnog režima. Jedino je njihova koalicija s mrakom podzemlja neupitna.

Dakle, izlazak SDP iz koalicije označiće početak kraja izopačene vladavine DPS himere. Da li SDP ima tu snagu i mudrost? Da li su zbilja dobili šamar zvani rascjep ili je sve samo predizborni performans? Đavo će ga znati. Podzemne igre iliti htonske rituale DPS-a nikad ne treba zanemariti. Kraj terora ili nastavak agonije?

 

Duško Kovačević, kolumnista
Rizična predviđanja

– Nezahvalno je i rizično upuštati se u predviđanja događaja koji će uslijediti na crnogorskoj političkoj sceni, pogotovo kada je riječ o tom kauzalnom odnosu uzmeđu DPS-a i SDP-a, jer on od početka nastanjuje prostor nezakonomjernog, antipolitičkog i lično interesnog.

Osim toga, stara je istina da ništa tako snažno i konzistentno ne veže (okoštava) kao saučestvovanje u inkriminisanom, pa otud moram izraziti čuđenje pred tom „optimističkom” i preuranjenom najavom već izvjesnog raskida te ipak tragične koalicije. Akcenat se stavlja na čudesno dok se stvarnost iskrivljuje i prerušava.

To naše iluzorno, često i fantazmagorično iščekivanje alternativne realnosti, tog povoljnog obrta sa SDP-om kao njegovim nosiocem, neodoljivo podsjeća na Frojdovu analizu snova gdje je Cenzura mehanizam koji dozvoljava da se u san pretoče samo sadržaji koji su snivaču prijatni. A nigdje se tako strasno ne sanja kao u dugim autokratijama.

S druge strane, nemoguće je ne upitati se – kakvu društvenu težinu i značaj danas nosi prepolovljeni SDP na granici cenzusa, načet i prilično sklon nastavku disolucije, inerciji urušavanja? Nije to više ni približno ona socijaldemokratija iz 2012. koja je imala solidnu potporu u crnogorskom glasačkom tijelu.

SDP je danas politički leš na vrelom suncu sopstvene hipokrizije i raspolućenosti, i teško je zamisliti da će vitalnu snagu potražiti silaskom u razjedinjeni opozicioni pakao koji je kao takav obesmislio svaki ozbiljniji transfer od režima ka opoziciji.

I na kraju da odgovorim na inicijalno pitanje Monitora, iako se odgovor naslućuje kroz prethodno rečeno: Ne smatram da ovakav SDP Crnoj Gori može donijeti više išta dobro i bitno. A kada je to i mogao, on je nažalost ojačao Đukanovića, a ne Crnu Goru.

Ognjen Jovović, predsjednik Skupštine Pokreta za neutralnost
Raskid je neminovan

– Politička scena u Crnoj Gori nikad kompleksnija, s tim što je najveći stepen homogenosti zadržao vladajući DPS. Ovako stanje treba uzeti u obzir kada je u pitanju eventualni (iako nas iskustvo uči da je deluzija da SDP napusti DPS) izlazak SDP-a iz vladajuće koalicije. Takođe, a to je čini se najpresudnija stvar, pitanje NATO integracija gotovo da determiniše naš javni prostor. Dovoljno je da se sjetimo ,,Rasmunsenovog ne”, koje se čekalo da bi se konsituisala vlast u Podgorici. Nakon toga ,,ne” koalicija između DPS-a i SDP-a je opstala, s obzirom na to da je NATO bio jedini alibi ili garant njenog opstanka.

Sada su stvari malo drugačije. DPS nije više imun na konstantne sabotaže i kritike SDP-a i razbijajući SDP našao je Krivokapićevom taboru zamjenu. Naravno, u liku Ivana Brajovića. Stoga, mišljenja sam da će koalicija opstati do decembra. Naime, ukoliko Crna Gora dobije poziv za članstvo u NATO, DPS-u više SDP neće ni biti potreban. Suprotni scenario (a to možda i paradoksalno zvuči) išao bi direktno naruku Ranku Krivokapiću, kao i cjelokupnoj opoziciji, koji bi u Đukanoviću našao glavnog krivca za taj spoljnopolitički neuspjeh. Uz taj neuspjeh Đukanoviću bi se, što je i opravdano, prišile sve afere, ekonomski promašaji, jako nizak stepen reformi na polju vladavine prava itd., što bi uslovilo moguće i pucanje DPS-a na narednim izborima.

Iz ove perspektive ova tvrdnja zvuči isuviše ,,optimistično”, budući da opozicija izgleda nikad heterogenija. Uprkos tome, taj scenario je moguć, pogotovo ako imamo u vidu promjene izbornog procesa kada je u pitanju elektronska identifikacija birača.

Summa summarum cijele priče svodi se na rasplet spoljnopolitičkih zapleta. Po mom dubokom uvjerenju, raskid u vladajućoj garnituri je neminovan. Međutim, tek ako ne dobijemo poziv pomenuti raskid bi donio benefite za zemlju. Svaka ostala kombinacija bi bila potpuno neosjetna.

MARINA VUJAČIĆ, UDRUŽENJE MLADIH SA HENDIKEPOM CRNE GORE
Teško se odreći privilegija

Ne bih sa sigurnošću mogla da tvrdim da li će se raskinuti koalicija DPS-SDP jer i pored političkih i u posljednje vrijeme i ličnih trvenja i neslaganja mnogih unutar ove koalicije ni jedna ni druga strana neće biti u stanju da se odrekne dugogodišnjih privilegija, brojnih beneficija i ,,osjećaja” vladanja. I jedna i druga strana koalicije neko vrijeme, posebno od osnivanja Socijaldemokrata Crne Gore, kalkuliše s kim će dalje. Ukoliko SDP, a prije svega njihov lider, procijeni da sa partijama iz opozicije može osvojiti vlast, lako će se otcijepiti od DPS-a. Međutim, to isto može uraditi i DPS s dijelom sadašnje opozicije i tako zadržati vlast i na neki način se ,,osvetiti SDP za loše vladanje”.

Na crnogorskoj političkoj sceni su očigledna međusobna nepodnošenja lidera i drugih predstavnika partija i sve je teže izvjesna i saradnja sadašnje opozicije između sebe, kao i sa novoformiranim partijama, posebno Demokratama i Socijaldemokratama. Neke od tih partija, kao što su Socijademokrate i CDU, su svakako, reklo bi se, bliže DPS-u nego opoziciji. Stoga, iako se raspadne koalicija na vlasti, ne mora značiti da će se desiti neke značajnije promjene za Crnu Goru, odnosno njene građane, jer se time neće postići smenjivost vlasti. Karakteristično je da sadašnja koalicija živi od ,,istorijskih rezultata”, kao što su referendum 2006, započinjanje procesa pregovora sa EU 2012. i slično, i sve te značajnije datume i događaje i jedni i drugi pripisuju sebi. To isto se sada dešava i sa učlanjenjem u NATO i ukoliko dobijemo poziv ove godine i DPS i SDP će to predstaviti kao lični uspjeh i rezultat. Međutim, i u tim, ali i u svakodnevnim procesima se i jedni i drugi odaljavaju od građana i sve više zaboravljaju da njih predstavljaju, pa je moguće da se promjene dese ukoliko, pod pritiskom međunarodne zajednice, dođe do rezultata u oblasti organizovanog kriminala i korupcije i na taj način se ,,osvijeste” građani i izbore se za promjene i smjenjivost vlasti.

VESKO PEJAK, INSTITUT ALTERNATIVA
Ne vjerujem da će do toga doći

Socijaldemokratska partija neće raskinuti koaliciju sa Demokratskom partijom socijalista. Iako postoji jak društveni interes da se to desi, mala je vjerovatnoća da će zaista do toga doći. Društveni interes je jedno, dok je u ovom slučaju LIČNI interes potpuno druga stvar. Ne treba zaboraviti da su te dvije partije već 15 godina ZAJEDNO u vlasti. Za tih 15 godina oni su do sada uvijek bili ,,ruka spasa” DPS-u. Za to vrijeme su uspjeli da pored saradnje na institucionalnom nivou razviju i LIČNU saradnju. Mnogi članovi familija ljudi iz SDP-a su na intervencije ljudi iz DPS-a dobijali državne poslove. Ta simbioza je trajala tako dugo da je sada gotovo nemoguće razlikovati člana SDP-a od člana DPS-a.

To je jedan dio problema, drugi je savršena kontrola članova SDP-a koja se ostvaruje preko ANB-a. Dobar dio članova SDP-a je za ovih 15 godina uspio da ,,zaradi” podebeo dosije u ANB-u. Ako bi pokušali da naprave ,,preokret” u svojim stavovima, to bi za jedan dio njih značilo suočavanje sa zakonom. Njih zakon sada ne dira, jer je interes DPS-a da savršeno kontroliše ,,sistem”, a ne da kažnjava prestupnike. Ako dođe (hipotetički) do situacije da se SDP odluči na takav očajnički potez – to neće značiti mnogo. ,,Opozicija” je razbijena na komadiće i ne bi umjeli da iskoriste pometnju u DPS-u. Do sada je DPS mnogo puta dao priliku ,,opoziciji” da iskoristi momenat i zada jak udarac, međutim oni nijesu bili zainteresovani da to i iskoriste. Trenutno je najbolji posao u Crnoj Gori biti ,,opozicija”.

Koje je rješenje onda za ovu situaciju? Jedino rješenje je da slobodni pojedinci iz Skupštine organizuju parlamentarnu krizu neposlušnošću UNUTAR te institucije. To bi skrenulo pažnju javnosti na stanje u našem društvu. Ako bi se ti ljudi udružili oko ideje PROMJENA, siguran sam da bi to dalo jače rezultate nego što očekujem.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

TUŽILAČKI  IZVJEŠTAJI U PARLAMENTU: Tužioci na političkom sudu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ko je kome šta obećao i ko je s kim jeo svinjetinu, ostala su otvorena pitanja nakon ovonedjeljne poslaničke rasprave o izvještajima pravosuđa.  Brojne optužbe i prozivke na račun tužilaca, međutim, pokazale su  jedno –   ni  nova vlast  živa se  ne odriče pokušaja kontrole tužilaštva i sudstva

 

 

„Mi ne pričamo istim jezikom“. To  je poručio poslanicima tokom ovonedjeljne  skupštinske rasprave o izvještajima Tužilačkog i Sudskog savjeta za prošlu godinu, vrhovni državni tužilac Milorad Marković, koji ih je u Skupštini predstavljao.

“Veoma je teško danas govoriti sa vama. Posebno zbog toga što umjesto o izvještaju, govorimo o konkretnim slučajevima. Ovo nije tužilaštvo, ni sudnica”,  podsjetio je Marković dio poslanika koji su upućivali brojne kritike tužilaštvu, uglavnom pominjući predmete koji se tiču njihovih političkih oponenata, ali i one koji se odnose na funkcionere njihovih partija. U suštini, kritika tužilaštva, u kojoj su prednjačili poslanici Demokratske partije socijalista ( DPS)  i Za budućnost Crne Gore (ZBCG) svela se na negodovanje zbog procesa protiv svojih, i zahtjeva da se procesuiraju oni njihovi.

Kako god, ovo je prvi put nakon decenija, da tužilački izvještaji i tužilaštvo  izazivaju buru u crnogorskoj Skupštini, kako od opozicionih, tako i od strane partija vlasti.

Predstavnici opozicionog DPS, čiji je bivši vrh decenijama imao punu kontrolu nad tužilaštvom i pravosuđem, insistirali su i ove sedmice na tome da je tužilaštvo pod Miloradom Markovićem, te specijalnim tužiocem Vladimirom Novovićem – “selektivno”  i instrumentalizovano.  Glavni argument DPS-a je da  novo rukovodstvo ne pokreće slučajeve koji su vremenski smješteni u period  nakon avgusta 2020., odnosno  poraza DPS  na izborima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURA OKO DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: I dalje partijski plijen

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobitnik nagrade za životno djelo Dragan Koprivica zahvalio se političaru Milanu Kneževići što ga je predložio za ovo priznanje. Prvi sveštenik koji je dobio Trinaestojulsku Nikola Marojević, urednik  je časopisa Srpska baština, čiji je predsjednik Upravnog odbora Budimir Aleksić, član predsjedništva NOVE. Eto tako

 

 

U ekspresnom roku sedmočlani žiri odlučio je o kvalitetu prispjelih predloga za 28 kadidata za godišnju Trinaestojulsku nagradu i donio odluku o 28 kandidata za nagradu za životno djelo.

,,Književnik Andrija Radulović dobio je nagradu za knjigu poezije Otkup, akademski slikar mr Branislav Bane Sekulić, redovni profesor u penziji, za izložbu u Muzeju savremene umjetnosti Crne Gore praćenu monografijom i Nikola Marojević, doktor bogoslovskih nauka, za ukupnu godišnju aktivnost na razvoju kulture. Dr Dragan Koprivica, redovni profesor u penziji, dobitnik je Trinaestojulske nagrade za životno djelo”, saopštio je žiri koji je odlučivao o laureatima najznačajnijeg državnog priznanja.

Žiri je djelovao u sastavu: prof. dr Nikola Vukčević, reditelj,  predsjednik žirija. Članovi: književnik i publicista Želidrag Nikčević, doc. dr Miloje Šundić sa PMF-u Univerziteta Crne Gore, kulturni poslenik Sulejman Kujević, profesor informatike i direktor danilovgradske gimnazije prof. Miloje Aranitović, profesor maternjeg jezika Nikola Rakočević i istoričar doc. dr Adnan Prekić.

Veće iskustvo u žirijima jedini je imao Nikčević. Bio je član tročlanog žirija koji je 1993. godine za laureata Nagrade Risto Ratković izabrao Radovana Karadžića, koji je kasnije u Hagu osuđen na doživotnu robiju  za ratne zločine.

Na svjetlosnu brzinu rada žirija i njene posljedice prvi je javno je ukazao jedan od kandidata za nagradu za životno djelo, doktor fizičkih nauka Dragan Hajduković, ,,Tek juče je utvrđena lista kandidata, a već danas donijeta odluka o nagradama.  Kao kandidat za nagradu za životno djelo odluku žirija mogu prokomentarisati jedino riječima skandal i vječna sramota za sve članove žirija”, rekao je Hajduković.

Pjevačica Branka Šćepanović, koja je takođe bila kandidatkinja za nagradu za životno djelo, apelovala je na donosioce odluka da prekinu praksu otvorenih političkih manipulacija koje su evidentne kada je u pitanju dodjela ove državne nagrade.

Predsjednik žirija Nikola Vukčević objasnio je da su su dobitnici izabrani tajnim glasanjem, većinom glasova sedmočlanog žirija. Izjavio je i da  žiri nije uspio da izdigne društvo iznad rovovskih podjela: ,,Svjestan sam da postoje različita mišljenja o ovogodišnjoj odluci žirija. Razumijem interes javnosti i duboko vjerujem da su svima nama u Crnoj Gori neophodno potrebni oni ljudi čiji će kvalitet ličnosti stvaralaštvo nadići nacionalno vjersko i konfesionalno”.

Iz Ministasrtva kulture su saopštili da oni ne učestvuju u izboru i odlukama, već da je njihova uloga isključivo administrativne prirode za potrebe žirija.

Diplomirani inženjer mašinstva i jedan od kandidata za Trinaestojulsku nagradu, Zoran Ilinčić, podnio je Vrhovnom državnom tužilaštvu prijavu protiv ministarke kulture i medija Tamare Vujović i  žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade Crne Gore za 2024. godinu. On tvrdi  da nije bilo korektne ocjene pristiglih radova. Ilinčić je istakao da je neshvatljivo da u prijavljenoj konkurenciji kandidata za Nagradu za životno djelo, tu nagradu dobije Dragan Koprivica, jer  bar deset kandidata ima ubjedljivo bolje reference od njega. Na listi kandidata koji su ispunili uslove za nagradu za životno djelo bili su i akademici Zuvdija Hodžić i Mihailo Burić, profesor Radovan Radonjić, pisac i dramaturg Božo Koprivica, glumica Varja Đukić, slobodni umjetnik Mirsad Serhatlić

Kulturni djelatnici s kojima je Monitor razgovrao nijesu željeli da komentarišu ovogodišnju dodjelu nagrada. Jedan od njih je ustvrdio  da mu se u prvi mah učinjelo da su mediji pogriješili i da je nagradu za životno djelo dobio pisac i dramaturg Božo Koprivica, a ne Dragan.

,,Za ono najviše državno priznanje predložio me je izuzetni pisac, političar i čovjek, Milan Knežević”, izjavio je Dragan Koprivica.

Iz njegove matične – Demokratske narodne partije, čestitali su mu nagradu uz riječi da je ,,put profesora univerziteta, koji je i veliki pregalac u književnosti, pjesnik, aforističar, dramski pisac, TV scenarista, romansijer, putopisac i pozorišni kritičar, obogaćen je i talentima poput muzičkog, uz brojne humanitarne koncerte po Crnoj Gori, naročito one u institucijama od posebnog društvenog značaja”. Iz DNP-a su podsjetili na muzičko-poetske hepeninge koje Koprivica i Knežević upriličuju u spuškom zatvoru. Koprivica je , po partijskoj liniji, predsjednik Upravnog odbora opštinskog preduzeća Parking servis u Podgorici.

Prva Trinaestojulska nagrada za životno djelo dodijeljena je Dadu Đuriću 2010. Dobila je i Marina Abramović, a Koprivica je bio u žiriju koji je 2014. nagradu za životno djelo dodjelio Voju Staniću.

Novčani dio godišnje Trinaestojulske nagrade iznosi 12 prosječnih zarada, dok je novčani dio Trinaestojulske nagrade za životno djelo 20  prosječnih bruto zarada. Pored toga, dobitkom ove nagrade postaje se istaknuti kulturni stvaralac, kome pripada doživotna mjesečna nagrada u iznosu – jedne i po prosječne mjesečne zarade dobitniku Trinaestojulske godišnje nagrade, dvije prosječne mjesečne zarade dobitniku Trinaestojulske nagrade za životno djelo. O Uredbi o kriterijumima i načinu dodjeljivanja statusa istaknuti kulturni stvaralac, iz 2009., navodi se i da  ,,Status istaknuti kulturni stvaralac ne može se dodijeliti umjetniku, odnosno stručnjaku u kulturi koji se nedostojno odnosi prema Crnoj Gori ili njenom državnom, kulturnom ili nacionalnom identitetu”.

Reakcije na godišnju Trinaestojulsku su manje burne. Nema sporenja oko rada slikara  i predagoga Branislava Sekulića, a ni umjetničkih kvaliteta pjesnika Andrije Radulovića, čija su djela prevođena na 18 svjetskih jezika. Ukazuje se na to da je nagradu dobio za prošlogodišnje ostvarenje Otkup koje je objavljeno u izdanju Udruženja Njegoš čiji je osnivač Milutin Mićović, brat aktuelnog mitropolita Joanikija.

Novina ovogodišnje dodjele je to što je Trinaestojulsku nagradu  prvi put dobio sveštenik – protojerej Nikola Marojević, doktor bogoslovskih nauka.  Široj javnosti je postao poznat kada je na predlog ministarke Vesne Bratić imenovan, početkom 2022., za člana Upravnog odbora UCG. Ubrzo je podnio ostavku na to mjesto iz ličnih razloga.

Marojević je izvršni direktor Instituta za srpsku kulturu Nikšić. Tema Marojevićevih dosada objavljenih monografija su ideje u djelima Dostojevskog, prevodi sa ruskog, član je Udruženja književnika Crne Gore i Udruženja novinara Crne Gore. Bio je  urednik časopisa Svetigora, Sveviđe, Smisao. Glavni je urednik  časopisa Srpska baština, čiji je predsjednik Upravnog odbora  bivši poslanik Budimir Aleksić, član predsjedništva Nove srpske demokratije.

Kao i ovogodišnja i neke od ranijih dodjela ove nagrade burno su ispraćene u javnosti. ,,Dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu”, govorio je  je 2018. godine, slikar Rajko Todorović Todor, nakon što je imenovan za predsjednika žirija.

Bilo je i prijatnih iznenađenja. Ljubomir Đurković, istknuti stvralac 2015. dramski pisac, dosljednji  kritičar režima dobio je  Trinaestojulsku. Te godine u konkurenciji sa preko 20 umjetnika, bio je i  vlastima bliski privrednik Veselin Pejović. Njega su za nagradu predložili iz KAP-a, uz obrazloženje da „ove fabrike ne bi ni bilo bez Pejovića.“

Puno žuči se prosulo i kada je 2013.godine  nagrada dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću. Dio javnosti je tvrdio je da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore Lakušiću i Čelebiću, te anonimnom zagrebačkom politologu.

Književnik Andrej Nikolaidis je napustio žiri u kojem je pored njega bio i ovogodišnji laureat Dragan Koprivica. Te godine nagradu je dobitnicima uručio potpredsjednik Skupštine Suljo Mustafić. Prisustvo ceremoniji, sem predsjednika Filipa Vujanovića, izbjegli su tadašnji premijer Đukanović, svi ministri i predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić, koji je trebao da uruči piznanja.

Sasvim sigurno, sadašnji predsjednik Skupštine Andrija Mandić, na Dan državnosti Crne Gore, 13. jul, neće izbjeći da ovogodišnjim dobitnicima uruči priznanja. Sve je ostalo po starom. Trinaestojulska je i dalje uglavnom partijski plijen.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MONITOROVA ANKETA: Po zadatku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo – Kako komentarišete usvajanje Rezolucije o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen  u crnogorskom parlamentu i šta su njene posljedice?

 

 

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA PREOKRETA:
Trijumf desnice na odsustvu ideje onih koji su dobili izbore

Očigledno se ne dokazuje: rezolucija koja je usvojena u Skupštini Crne Gore je politički odgovor rukovodstva na to kako su se izjasnili u Ujedinjenim Nacijama. U oba glasanja ove vlasti  primaran nije bio niti pijetet prema žrtvama, niti njegovanje kulture sjećanja ,već klasična politička kalkulacija kako se kao naprave pametni, a ujedno i poslati poruku svojim biračima da oni kao štite nešto.

Postaje pravilo da ono što je na političkom spektru u Crnoj Gori u centru ili lijevo,  ima potrebu da se dopadne desnici. Građani da žele desnicu ona bi imala natpolovičnu podršku i tu prigovora ne bi moglo biti. Ali ona nema ni upola tu snagu na izborima,  a ključne odluke se donose kao da tamo ima ostvarenu apsolutnu većinu.

Dolazi na naplatu naša fascinacija “mladošću, ljepotom i pameću” političkih prvaka. Oni niti imaju jasnu ideologiju, izgrađen osjećaj odgovornosti, niti potrebu za introspekcijom sebe i onoga što čine. To je politika infantilne političke poze. Rezultat: svaki dobar korak naprijed prate nekoliko novih unazad. Tako u samo par dana nakon dobijanja IBAR-a mi ne razgovaramo o tome kako da nam ta činjenica pomogne razvoju zajednice, nego smo u priči o Jasenovcu i dvojnim državljanstvima. Trijumfuje desnica na krilima, pazite – ne izbornog rezultata, već površnosti i odsustva ideje onih koji su dobili izbore. Pobjeda antipolitike.

 

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA:  
Jeftina manipulacija žrtvama

Radi se o jeftinoj manipulaciji žrtvama Jasenovca i drugih pomenutih nacističkih logora. Inicijatori ove rezolucije su se sada naprasno sjetili žrtava holokausta samo da bi za račun srpskih vlasti omalovažili činjenicu da su Ujedinjene nacije usvojile rezoluciju o uspostavljanju Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici.

Posebno je apsurdno, pa čak i užasavajuće, to što su rezoluciju o Jasenovcu inicirali upravo nastavljači lokalne kvislinške ideologije koja je sarađivala s nacistima i koja je na terenu slala žrtve na pogubljenje u jasenovački logor! Ako treba pojašnjenje, mislim posebno na Andriju Mandića koji i dalje nosi titulu četničkog vojvode. Četnici su sa Kozare slali zarobljene civile i partizane u Jasenovac, a sarađujući sa nacistima doprinijeli su i slanju ljudi i u druge nacističke logore.

Vara se svako ko misli da je sve to nepoznato zvaničnicima Evropske Unije. Naravno, to je najbolje poznato Hrvatskoj, državi koja je do sada pružala neviđenu pomoć Crnoj Gori na putu ka Evropskoj Uniji, koja je praktično odustala od potraživanja ratne odštete za pljačku na dubrovačkom ratištu i koja faktički dopušta da zamre i krivični postupak protiv okrivljenih oficira iz Crne Gore za zločine na tom području. Država koja se tako ponašala najmanje je zaslužila da se donosi rezolucija koja joj zabija prst u oko i to sasvim nepotrebno – hrvatski zvaničnici uopšte ne negiraju da je NDH de facto sprovodila genocid i u Jasenovcu i šire, i zvanična hrvatska politika ne promoviše NDH na bilo koji način. Naprotiv, svake godine se obilježava sjećanje na žrtve Jasenovca i dr.

I pored ove zlurade rezolucije vjerujem da će Hrvarska ostati čvrsto uz EU partnere u pomoći Crnoj Gori da se izvuče iz balkanskog naconalistićkog blata i postane prva sledeća članica EU.

 

DRAGOLJUB  VUKOVIĆ, NOVINAR:
Inat rezolucija

U razgovoru za beogradski Medija centar, profesor Centra za geopolitiku pri univerzitetu Kembridž Timoti Les je upozorio da bi, u slučaju usvajanja rezolucije o genocidu u Srebrenici, sukob u BiH mogao eskalirati umjesto da bude suzbijen. Ono što se dešava u BiH nakon usvajanja te rezolucije, daje za pravo gospodinu Lesu, ali se talas eskalacije ne zadržava u granicama BiH, nego se preliva na region i, naravno, na Crnu Goru. Ta rezolucija je podigla talog dalje i novije istorije i, umjesto da razbistri, dodatno zamutila sadašnjicu, a bojati se i budućnosti ovog prostora.

Toj zamućenosti doprinos je dala i crnogorska parlamentarna većina, koja je, na inicijativu svesrpske desničarske političke ispostave u Crnoj Gori, usvojila jednu inat rezoluciju, kojom je htjela da poruči da se ovdje i danas, kao što se to činilo ovdje i juče, na zločin mora odgovoriti jedino zločinom, a na rezoluciju koja apostrofira tvoje zločine odgovoriti rezolucijom koja to isto čini s njihovim zločinima.

Iz osmjeha predsjednika crnogorskog parlamenta Andrije Mandića i njemu politički bliskih poslanika moglo se čitati ono zadovoljstvo koje je prevodivo u frazu: „Viđeste li kako im ga rekosmo!“ Aplauz na otvorenoj sceni ovakva politika dobila je od onih koji se prepoznaju u ovoj vrsti afektivnog junačenja, i to je krajnji rezultat te politike. I nije problem što nas ta politika svađa sa Briselom odmah nakon aplauza odobravanja sa te adrese, već što pokazuje da se aktuelna crnogorska vlast lako povodi za emocijama i partikularnim interesima, što nije dobar ulog u zajedničku budućnost.

 

ERVINA DABIŽINOVIĆ, ANIMA:
Usmjeravaju nas da izvršimo zločin ponovo

Rođena sam u prošlom vijeku, što znači da sam prošla kroz obrazovanje u kojem je Jasenovac, prepoznat, naučen, posjećen. U zemlji koja je svoja stratišta popisala i otvarala slučajeve zločina. Mnogo više i temeljnije nego što se to danas čini nakon rata i zločina devedesetih u kojem su komšije ubijale komšije druge vjere i nacije. Današnja mladost nije imala tu šansu.  Učena sam da izrazim pijetet prema žrtvama, da ih se sjećam, da odgovorni za te zločine imaju ime i prezime. Znala sam da su to istorijski događaji. Oni su neupitni.

Sa devedesetim nije tako. Tridest godina traje poricanje događaja i ide na ruku onima koji šuruju sa zličincima. Sve strane učesnice u zločinima žele da podvuku pod „tepih“ zlodjela svojih, projektuju zaborav. Predstavnici politika koje  su vršlile zločine, ne odričući se izvršitelja zločina, zaustavljaju proces suočavanja sa istinom. Ono što su već postigli je najgori bilans- desetkovanje građana/ki, formirajući od država koje u svojim ustavima imaju građanski karakter, teritorije zapišane nacionalizmom. Presvlačenje građanskog u nacionalistički karakter države uznemirava i budi istinu da smo blizu kraja ovakvog mira kojeg poznajemo.  Na snazi je i revizija i realativizacija tako da izvođači u liku i djelu pojedinih gradonačelnika, poslanika, predsjednika skupštine i vlade, funkcionera partija, stvaraju klimu nužnosti udisanja istog vazduha sa zločincima koje slave i obilježavaju javne prostore naših gradova njihovim imenima.

Ono što moraju znati da rade jeste : oni prisežu lojalnost zlu kako bi rekla Heni Erceg. Manifestacijom lažnog patriotizma u vidu zaštite vlastitih žrtava, opravdavanjem klanja, ubijanja i silovanja  u zakonodavnom domu Crne Gore, izvodi se jedna karikaturalna orgija koja stvalja omču oko vrata onoj mrvi  probuđene savjesti, i postaje opijum za narod u kojem im pomaže crkva i njeni velikodostojnici.

Usvajanje Rezolucije o Jasenovcu i njoj pridruženim logorima je trebalo da bude paravan nasilju i agresiji iskazanoj u suočavanju sa istinom o zlu kojeg štite vlastiti pozicijama moći.  Opet se čuju nacionalističke trube koje treba da nas razvrstaju po imenima i krvi ne bi li oni duže vladali našim dušama. Tako građani/ke nemaju šansu da prepoznaju da ih nacionlističke bagre ubjeđuju da prisegnu zlu.

U ime vlastite stolice, bogatstva i moći i gospodara koji teroriše kompletan region uz ogromnu podršku čitave međunarodne zajednice koja neće da zaustavi nastavak zla, usmjeravaju nas da izvršimo zločin ponovo. Zločini nastaju za kratko vrijeme. U to smo se uvjerili jer su hiljade ljudi ubijani u roku od par dana. Ali utvrđivanje odgovornosti traje vječnost.

Promoteri Rezolucije o Jasenovcu izvršili su nasilje nad građanskim bićem Crne Gore tražeći da kleči dublje nego što je u to ime klečala sa ostalim jugoslovenskim republikama, svakako dublje od one koja broji najveći broj žrtava logora Jasenovac. Građani treba da progutaju ovaj lažni sentiment, potpuno neuvremenjen, neadekvatan i protivan zahtjevu, nastavljajući da nas svađaju sa vlastitim komšijama i siju strah da će se zločini ponoviti.

 

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA:
Da je sreće Parlament bi donio rezoluciju o Gazi

Rezolucija o Jasenovcu, imajući u vidu naročito način njenog donošenja  u crnogorskom Parlamentu, u ovom trenutku nije imala potrebnu svrhu. Donešena je kao neka vrsta ” kompromisa” zato što je Crna Gora glasala  za Rezoluciju o Srebrenici u UN. Moram reći i to da i jedna i druga rezolucija, ona koju je donio UN  o Srebrenici i ova koju je usvojio CG Parlament o Jasenovcu,  je na svojevrstan način ” pranje” svijesti i savjesti i međunarodne a i naše javnosti , od onoga zločina i masakra koji pred očima cijelog svijeta sprovodi izraelski režim nad Palestincima. Ako smo iole principijelni i ljudski , trebalo bi reagovati na ono što se sada radi, a ne isključivo da se bavimo prošlošću. Da je sreće i principa crnogorski Parlament bi prije svega donio rezoluciju o osudi zločina u Gazi !

Ono što se dešavalo u Jasenovcu od 1941. do 1945 .bilo je zaista strašno. Ali  Rezolcija,  u ovoj društveno- političkoj situaciji,  nije postigla  svrhu. Ako se iskreno  teži da Crna Gora što prije postane članica EU , bilo je puno prečih stvari.  Uz to, donošenje ove rezolucije i može da uspori naše kretanja ka Evropi.  Što se već može vidjeti i osjetiti po ponašanju Hrvatske , koja je  već reagovala na ovakvu  odluku crnogorske Skupštine.  Vidi se i da neki potezi briselskih zvaničnika nijesu baš blagonakloni.
Posljedica će svakako još biti.

Moram da primijetim i to  da su reakcije i Srbije ( po pitanju rezolucije UN o Srebrenici) i Hrvatske ( po pitanju rezolucije o Jasenovcu u CG Parlamentu) , po meni na moj način i čudne i ” zanimljive” . Današnja Srbija je žustro protestvala zbog rezolucije o genocidu koji se desio u Srebrenici u julu 1995. g. A današnja zvanična  Hrvatska , zbog rezolucije o strahotama i Genocidu u Jasenovcu od 1941. do 1945. g. Zašto!? Ako i jedna i druga strana  osuđuju te i takve događaje. I kako kažu da one osuđuju te događaje i kažu da su to sramni događaji iz prošlosti!

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo