Povežite se sa nama

INTERVJU

Apsurd čiji smo heroji

Objavljeno prije

na

MONITOR: Sa ovim filmom učestvovali ste na brojnim festivalima i dobili ste značajne nagrade.
ĐUROVIĆ:
Predsjednik Njujorškog festivala, čuveni reditelj Abel Ferara (Zli poručnik, Lovac na mačke, Kralj Njujorka) je u konkurenciji od 160 filmova iz 30 zemalja nezavisne produkcije, (sa zvijezdama van velikih holivudskih studija), dodijelio Desantu na Prčevo prestižnu nagradu. Osim u Njujorku film je prikazan i na pet stranih festivala i to u Sankt Petersburgu, festivalu u Kanu (market filmova), Los Anđelesu, Rostovu i Santa Moniki – na marketu filmova. Prije dvadesetak dana u Rostovu na A festivalu, scenario Mihaila Radojičića za film Desant dobio je Zlatni mač, prvu nagradu za scenario, gdje su u konkurenciji bili naslovi: Neslavne barabe Kventina Tarantina sa Bred Pitom kao i Operacija Valkira Brajana Singera sa Tomom Kruzom u glavnoj ulozi. Kao počast iz Njujorku poslat im je poziv od Roberta de Nira da prisustvuju u premijeri njegovog najnovijeg filma Everybody fine. Film Draška Đurovića Desant na Prčevo je crnogorski igrani film koji je na ovogodišnjem međunarodnom festivalu u Njujorku osvojio nagradu za najbolji strani akcioni film. Vođen scenarističkim perom satiričara i glumca Mihaila Radojičića i isključivo crnogorskim filmskim kadrom dospio je u epicentar svjetske nezavisne filmadžijske pažnje. Film je predstavljen kao savremena priča o naravi i tranziciji crnogorskog mentaliteta, na putu ka njenoj nezavisnosti. Producent ovog filma je Udruženje filmskih radnika Crne Gore. Glumačku igra su upotpunili: Mladen Nelević, Momo Pićurić, Ana Vujošević, Stevan Radusinović, Marta Pićurić, Vojo Krivokapić, Danilo Čelebić, Ljubica Barać Vujović, Ivona Čović, Želimir Šošo, Goran Slavić, Slavko Kalezić, Sveto Stanišić i drugi. Direktor fotografije je Savo Jovanović, scenograf Stanislav Nikčević, dok je autor muzike Dalibor Nedović.

MONITOR: Film ,,Desant na Prčevo” se karakteriše kao komedija mentaliteta. S kojom tematikom korespondira i može li se žanrovski tačno odrediti njeno filmsko postojanje?
ĐUROVIĆ: Film je akciona komedija, ili kako su to Amerikanci nazvali spoof, što bi najbliže bilo našem terminu – filmska parodija. On u sebi ima miks mnogih žanrova poput vesterna i horora. Primjećujemo da ga je ruski žiri vidio i kao ratni. No, on nije parafraza stranih filmova, već je sto odsto obojen lukavim i divljim balkanskim mentalitetom, kroz humor koji je za taj mentalitet zalijepljen. Ovdje su se i najužasnije stvari uvjek dešavale uz prizvuk šarmantnog zezanja, što nam je i olakšalo živote na ovom oštrom kršu.

MONITOR: Amerikaci su ovaj film poredili s poetikom britanskog ,,Monty Paython” humora, ili čak kao verziju mediteranske ,,Dolce vite”. Kakve su Vaše impresije, čime ste ih osvojili?
ĐUROVIĆ: Mihailo Radojičić se kroz karaktere ,,dodvorio” Amerikancima u početku filma, a Rusima na kraju. Naravno dijeleći im usput po koji šamar, kao i svima nama uostalom, ali uz jedan vedar duh i to je osnovna aura koju Desant ima. Možda su svi tipovi zli, ali su takođe i neodoljivo vedri, kao junaci iz špageti vesterna Serđa Leonea ili stripa Alan Ford.

MONITOR: U martu ove godine gostovali ste na Danima crnogorske kinematografije u Moskvi. Kakve su njihove reakcije i kako oni doživljavaju ,,Desant na Prčevo”?
ĐUROVIC: U Los Anđelosu i u Moskvi istim scenama ljudi se smiju, iako im naše domaće basne i heroji nisu apsolutno jasni. Profesor Njujorškog univerziteta Karl Bardosh (koji je radio sa Miklosom Jancom i snimateljem Vilmosom Zigmondom) rekao je da Amerkanci ne razumiju čak ni taj dio o NATO-u ali da reaguju na filmski geg, jer vole da im je zabavno (have fun) i poredio film sa filmovima Juraja Jakubiška i Jana Nemeca. Ja sam se malo postidio rekavši da to nije namjerno – mi taj apsurd ne snimamo, nego ga živimo.

MONITOR: Koliko ste se bavili parodijom a koliko karikaturom, po pitanju teme ovog filma, s obzirom na to da Vam je cilj bilo razotkrivanje naravi?
ĐUROVIĆ: Kad sam saznao da ću u režiji naslijediti Branka Baletića, kreatora Balkan Expresa, vjerovao sam da priča i dizajn moraju dobiti taj turbo look- pretjerivanja, koje će ga i izdvojiti od serije Ultima čiji je nastavak. Odmah sam znao da se to Baletiću neće dopasti, ali ni njemu ni Radojičiću nisam o tome pričao do samog početka snimanja Desanta. Da jesam, vjerovatno bi našli nekog mlađeg i ljepšeg da snimi nastavak.

MONITOR: Zanimljivo je da ,,Desant na Prčevo” niko iz okruženja od bivših jugoslovenskih republika nije otkupio. Čime objašnjavate njihovu nezainteresovanost za Vašu filmsku estetiku?
ĐUROVIĆ: U regionu prolazi sve – od imbecilnih komedija do sleš horora i marcipan melodrama. Desant pomalo ima sudbinu koju je u Srbiji imao i film Život i smrt porno bande. A to je zaista nešto sasvim drugačije, od svega što imamo prilike da gledamo. Način na koji Desant djeluje je da može da udari, nasmije.. Vidi se i osjeća da je nastao kao filmski refleks Apokalipse, koju svi želimo da zaboravimo. Ne nerviram se… Više ne želim da budem prvak SFRJ, već bih volio da postanem prvak svijeta. Dolazim iz nove države, pa mislim da je takav stav sasvim u redu.

MONITOR: Na proteklom Montenegro film festivalu u Herceg Novom ovim filmom niste uvršteni ni u zvaničnu ni u revijalnu konkurenciju. Kako je to moguće?
ĐUROVIĆ: Vidite, to je ispalo više nego odlično. Da nije bilo tog stava Hercegnovskog filmskog festivala ja ne bih držao srebrnu ploču u Los Anđelosu niti bi Radojičić držao Zlatni mač u Rostovu.

MONITOR: Kakav život predviđate ,,Desantu na Prčevo” i kad će se crnogorska publika na pravi i primjeren način upoznati sa ovom komedijom?
ĐUROVIĆ: Uz lošu marketinšku podršku izvrsnih producenata akcije – Jedna kulturna adresa, film upravo gleda ta crnogorska publika, a da mi to i ne znamo (iako su film napolju pomogli i Vlada i Ministarstvo kulture). To je apsolutni dokaz da je kreacijom lakše predstaviti se u Los Anđelosu nego u Bijelom Polju, iako je taj film sniman upravo za naše ljude odavde. Ali rekao sam vam: To nije namjerno, to je apsurd čiji smo heroji.

Marija ČOLPA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo