Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽARKO RAKČEVIĆ, KOORDINATOR GRAĐANSKOG POKRETA: Nema trećeg puta

Objavljeno prije

na

MONITOR: Zašto Građanski pokret i zašto sada?
RAKČEVIĆ: U Pokretu se objedinjavaju ne samo ljudi iz civilnog sektora i partija, Foruma 2010, dijela Pozitivne Crne Gore i Pravedne Crne Gore, već značajan broj ljudi iz svih struktura koji žele drugačiju Crnu Goru. Slobodni ljudi različitih nacionalnosti koji znaju i vjeruju da se može i mora bolje na svim poljima.

Pokret je i bunt protiv partitokratije, okova i neslobode i podobnih partijskih vojnika. Apsolutna, suštinski ista partijska vlast zarobila je Crnu Goru i njene institucije. Danas, kao ,,lideri integracija u regionu”, smo bar šest godina daleko od članstva u Evropskoj uniji. Prije četvrt vijeka, kada je ova ista vlast razgonila nas izdajnike, suvereniste, reformiste evropske orijentacije, bili smo na pragu EU.

Želimo da kao kredibilna alternativa doprinesemo demokratskoj, mirnoj promjeni vlasti, što je osnovni preduslov za oporavak Crne Gore. Veliki broj ljudi okupljen u Pokretu je doprinio da iz pepela vaskrsne i obnovi se naša Crna Gora. Danas treba doprinijeti da se Crna Gora uspostavi kao pravna država slobodnih ljudi i institucija, a ne država straha, gospodara i podanika.

MONITOR: Stigle su i prve optužbe na račun Pokreta – da su njegovi osnivači u stvari profesor Miodrag Perović , Vijesti i Monitor, i da se radi o projektu koji je uperen i protiv dijela opozicije.
RAKČEVIĆ: U Pokretu se okupljaju slobodni, autonomni i ostvareni ljudi. Ovo nije lutkarsko pozorište i ovo nijesu marionete. Kad je prije četvrt vijeka Crna Gora nestajala boreći se za tuđe interese, kad se brukala kod Dubrovnika i gušila u blatu ratnih zločina i fašističkih deportacija zasijao je Monitor nade. Pokojni Žarko Jovanović i ja smo dali novac za štampanje prvih brojeva Monitora u Sarajevu. Kasnije su veliki Ćano Koprivica i nekoliko desetina slobodara podržali taj plamen crnogorske i građanske slobode. DPS, njegovi lideri i propagandisti i tada su, kao i danas, crtali mete, bacali bombe na redakciju Monitora, a onda i Vijesti. Pobjeda i RTCG su kao i danas vodili ,,rat za mir”, veličali vizionarstvo i nepogrešivost DPS-a i vođe, a razgonili izdajnike, sumnjivce i zaludnjake.

Kao svjedok tog mraka i raspeća izuzetno cijenim doprinos profesora Perovića kao osnivača Monitora i jednog od osnivača Vijesti u vaskrsnuću Crne Gore i njenoj mukotrpnoj demokratizaciji i emancipaciji. Od tada traje naše poznanstvo i vjerujem međusobno uvažavanje koje neki današnji hajkači ,,razotkrivaju”.

Na tom teškom putu Monitora i Vijesti po mom sudu ponekad je bilo i padova, faulova i senzacionalizma, olako izrečenih sudova o ljudima i procesima. Ali dominantan tok, matica i misija ovih medija su neosporni i ja ih poštujem. Nezavisne medije i kada se ne slažete sa njima možete podržavati kao stubove slobodnog društva, a možete, kao u Crnoj Gori, ubiti urednika Dana Duška Jovanovića, organizovano premlatiti urednika Vijesti Željka Ivanovića, premlaćivati novinare i bacati bombe na te redakcije.

Budalaštine da GP osniva ,,medijska mafija” dolaze od istog mentalnog sklopa i gotovo iste partije, istih ljudi i njihovih propagandista koji su ,,pouzdano tvrdili i znali” da iza antiratnih, reformskih snaga iz 1990. godine stoje CIA, Vatikan i Teheran.

MONITOR: Ideja GP je, pokretanje šireg društvenog pokreta kako bi se smijenila vlast i Crna Gora krenula na put promjena. Umjesto ujedinjenja, opozicione snage se konstantno usitnjavaju. Strahujete li da bi Pokret mogao doživjeti sudbinu Pozitivne?
RAKČEVIĆ: Previše je lutanja, podjela, pa i neozbiljnosti na opozicionoj sceni. Postoje razlike, ali treba tražiti vrijednosti, oko kojih se možemo okupiti. Zajedničko svim, različitim programima i ideologijama DPS-a za ovo četvrt vijeka je vlast, moć i monopol. Njihov stvaralački opus je impresivan. Ne smije se zaboravili njihova maestralna transformacija iz ratnih huškača u mirotvorce, iz aktera i saučesnika ratnih zločina u dobitnike mirovnih nagrada, iz velikosrba u antisrbe, iz unitarista preko federalista u suvereniste, iz socijalista u liberale, iz ljevice u desnicu…

Ako je zajednički cilj opozicije pravna država, demokratizacija, obnova posrnule ekonomije, borba protiv organizovanog kriminala i korupcije, članstvo u EU, onda ne možete antievropskom retorikom i prevaziđenom ideologijom biti kredibilna alternativa. Pokret želi presudno da doprinese demokratskoj promjeni vlasti, dakle potpuno suprotno od onog što je Pozitivna uradila u Nikšiću, Budvi, Podgorici. Nema trećeg puta, nemamo iluzija da se ulaskom u vlast sa ovakvim DPS-om i prihvatajem mrvica i privilegija može mijenjati sistem i Crna Gora. Sa svima kojima su bliske vrijednosti koje sam pomenuo sarađivaćemo.

MONITOR: Kakav je vaš odnos prema protestima, o kojima se raspravlja na opozicionoj sceni?
RAKČEVIC: Vidljiv je proces preispitivanja koji se odvija u najjačoj opozicionoj grupaciji, DF-u. Nadam se da se Front sa gospodinom Miodragom Lekićem na čelu neće vratiti unazad, da neće ni zastati, već da će nastaviti sa transformacijom u pravcu građanskih i evropskih vrijednosti i prevazilaženju podjela. Normalno je da sa tim i takvim subjektom želimo i planiramo saradnju. I sa drugim opozicionim snagama.

Mi smo za mirnu, demokratsku smjenu vlasti. Nije dovoljno reći kao 89-te – dovoljno je da vi odete. Vrlo je važno sa koje ćete platforme tražiti promjene. Treba definisati ciljeve a onda na sve legalne načne, institucionalne i vaninstitucionalne, ali demokratskim sredstvima, tražiti fer izbore. Jer smo i bez afere Snimak bili svjesni da se radi o teškim zloupotrebama – zastrašivanju, ucjenjivanju, kupovini glasova, ljudi i njihovih duša.

MONITOR: Kazali ste da su rezultati vlasti u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, što su glavni zahtjevi EU, slabi. Da li je premijer odustao od evropskog puta?
RAKČEVIĆ: Nijesam samo ja to kazao, to vide i EU i SAD, i svi koji crnogorsku stvarnost ne gledaju kroz pink DPS naočari. Zbog nejakih demokratskih kapaciteta crnogorskog društva, u tom je procesu vrlo važna uloga Vašingtona i Brisela. Da nije te uloge vjerovatno bi i danas, kao i sve do sredine 2010. godine, vlast konstatovala da u Crnoj Gori nema organizovanog kriminala. Uvaženi članovi društva, gospoda Šarić, Kalić i Keljmendi bili bi i dalje dobri momci, donatori vlasti, ktitori vjerskih organzacija, strateški partneri. Obračuna sa organizovanim kriminalom i korupcijom nema jer gotovo svi putevi odgovornosti vode ka vrhu vlasti.

Evo samo dva primjera koja potvrđuju da je na djelu institucionalna legalizacija korupcije. Saopšteno je da je u oktobru ove godine poreski dug bio blizu 530 miliona eura. Zvaničnici konstatuju da je naplativo svega 10 odsto od tog poreskog duga. Nenaplaćeno – oprošteno je oko 470 miliona eura. Kad pogledate spisak 200 firmi najvećih poreskih dužnika, koje duguju 157,5 miliona eura mnoge stvari postaju jasne. Na prvom mjestu je Duvanski kombinat i opet duvanska priča sa 37 miliona eura. Tu je Zavala sa 6,8 miliona, Pantomarket sa 10,1 milona, KAP i gospodin Deripaska, strateški partner sa 5,5 miliona eura, Vektra Montenegro 3,1, Vektra Jakić 1,6 miliona, Željezara sa 1,8 miliona eura. Ko snosi odgovornost za nepoštovanje zakona i činjenice da su stotine miliona eura oproštene privatnim kompanijama?

Drugi primjer su državne garancije koje su na kraju prošle godine iznosile 483 miliona eura . Zašto je neko dao privatnoj kompaniji kao što je KAP garancije od 137 miliona eura kojima smo častili Deripasku? Zašto je dato 23 miliona eura Željezari i tako čašćena privatna kompanija MNS, ili četiri miliona eura privatnoj kompaniji Magnolija? Gdje je odgovornost za te gubitke i loš kolateral i zaštitu? Zar je iko u Crnoj Gori naivan da vjeruje da to nije kriminal i korupcija?

MONITOR: Kako vidite ekonomsku situaciju u Crnoj Gori?
RAKČEVIĆ: Širom Crne Gore su stotine zatvorenih fabrika. Crnoj Gori je, godinama upozoravam, trebao drugačiji model ekonomskog razvoja. Podršku treba davati realnoj ekonomiji, proizvođačima, stvaraocima, a ne virtuelnoj, kockarskoj ekonomiji, podobnim partijskim vojnicima i ortacima sa međunarodnih potjernica. Da je samo dio miliona kojima su obasipani prijatelji, kumovi i podobni ortaci vlasti otišao kao kreditna podrška malom i srednjem biznisu, poštenom biznisu i proizvođačima, Crna Gora ne bi bila visoko zadužena, siromašna zemlja sa uništenom privredom.

Od nezavisnosti 2006. godine spoljni dug povećao se sa 650 miliona eura na danas tri milijarde eura, kada se du sabere sa izdatim državnim garancijama, koje su u najvećem dijelu nenaplative, i dugom za autoput. Gotovo četiri i po puta. „Ministarstvo istine” saopštava da smo se zadužili novih 250 miliona eura ,,po izvanrednim uslovima”.

Mora se voditi potpuno drugačija ekonomska politika, ali je to nemoguće sa ljudima koji nemaju iskustva sa realnom ekonomijom i fer biznisom. Koji su tokom ratnih godina Crnu Goru predstavljali tranzitom cigara i radom sa automobilima skinutim sa osiguranja. Koji su problematično rasprodavali državnu imovinu i prirodne resurse.

MONITOR: Može li se Crna Gora skorije oporaviti od decenija ekonomskog i svakog drugog razaranja?
RAKČEVIĆ: Evo je 19. decembra, bilo je 70 godina oslobođenja Podgorice i Crne Gore od fašista, što je značajan jubilej. Osjećam veliko poštovanje za četiri i po decenije vizije i pregalaštva ljudi koji su od nerazvijene Crne Gore napravili puno. Infrastrukturu, obrazovanje, zdravstvo, stotine fabrika. Ova je vlast sve to rasprodala, rastočila i dovela Crnu Goru u situaciju da nam je robni izvoz 300 miliona eura, da imamo ovoliki deficit, i da je toliko ljudi bez posla.

Ali vjerujem da se Crna Gora kao mali sistem koji ima ovakve prirodne resurse, može relativno brzo ekonomski oporaviti. Naravno, uz težak rad, dobru volju, angažovanjem svih i bez revanšizma.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐA PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Netaknut sistem vladanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast nije učinila ono što je mogla, a što je ne košta ama baš ništa – decentralizovati sistem i postati mnogo transparentnija. Jasno je da ona neće ići tim putem, a razlog je jasan: želite zadržati poluge moći uz kozmetičke izmjene kojim bi zapravo zamaskirali činjenicu da je sistem vladanja ostao netaknut 

 

MONITOR: Šta je poruka rezultata hercegnovskih izbora? Smatrate li da je to još jedna poruka prethodnom režimu?

PERIĆ: Herceg-Novi je atipičan iz više razloga, kako sa demografske tako i sa političke tačke gledišta, pa je dosta teško izvlačiti dosljedne paralele sa političkom scenom na državnom nivou. Posebnost ovim izborima je dala lokalna Novska lista koja je pokazala i vitalnost i snagu, čime je u praksi dokazala da postoje i drugačije platforme političkog okupljanja u odnosu na stranačke. Ne ulazeću u ideološku profilaciju ove liste, govoreno na ravni principa, kada god je demokratija bliža građaninu, ona je životnija.

MONITOR: Šta je sa novom vlašću? Jasno je da se nijesu mogle očekivati brze promjene i jednostavno demontiranje Đukanovićevog režima, ali da li se ide u dobrom pravcu?

PERIĆ: Nova vlast na samom početku pokazuje zabrinjavajuću tendenciju neuvažavanja i nipodaštavanja onih koji joj ne aplaudiraju. Oni kao da žele da im jedina opozicija bude DPS, koji je veoma lako kritikovati sa stanovišta koruptivnih praksi u prošlosti, a sada je već izvjesno da će biti nemilosrdni ne samo prema partijama, već i prema pojedincima koji ne pripadaju ni ovoj ni prošloj vlasti. Strategija je vrlo prosta: ako želite dugoročno trajanje na vlasti idealno je da imate „počišćen” teren od bilo kakve ozbiljne alternative. Pristup etiketiranja onih koji nisu sa novom vlašću može da dovede do toga da ljude koji bi bili korisni za javni život gurne u apatiju, jer niko ozbiljan ne žudi za tim da ga provlači kroz blato neki zadihani partijski aparatčik koji je u odbrani novostečenih privilegija spreman da ide jako daleko.

MONITOR: Kako vidite prošlonedjeljnu izjavu premijera Zdravka Krivokapića da ne postoji samo ovozemaljski život i da njegova vlada neće kažnjavati sveštenike, pa ni kad krše zdravstvene mjere?

PERIĆ: Premijer se pokazao dosljedan u jednoj stvari: sopstvenoj nedosljednosti. To da li je on vjernik, gnostik, agnostik, ateista, ne bi trebalo da određuje njegov javni diskurs. Kod aktuelnog premijera to nije slučaj. On ima prenaglašenu potrebu da govori o temi vjere, o svojoj etičkoj superiornosti, o tome da je Vlada koju predvodi narodna i slične stvari. Živimo u vremenu profanisanja svega i svačega, pa premijer daje svoj doprinos opštem trendu. Ipak, njegova pozicija je veoma vezana za, njegovim rječnikom rečeno, „zemaljske“ teme i treba insistirati na tome, a svako skretanje sa toga kolosjeka valja tumačiti kao dio političke strategije. Možda i prođe kod određenog broja ljudi, ali dugoročno to ne doprinosi progresu zajednice, a čini mi se da ne kristališe ni duboke teološke misli.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ne možemo pobjeći od Evropske unije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napetosti u regionu rastu, a zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cjedilu, vidjećemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno

 

MONITOR: Pored opasnosti od novog prekrajanja granica i stava da raspad Jugoslavije još nije završen, postoji i očigledno nezadovoljstvo stanjem u BiH i međunarodne zajednice i građana, ali i zamor, usljed dosadašnjih očiglednih neuspjeha u pregovorima oko Kosova. Kako izaći iz tog ćorsokaka?

MINIĆ: BiH i Kosovo su svojevrsni međunarodni protektorati. Kako stvoriti uslove da protektorati postanu funkcionalne i napredne države? O tome ima puno teorija. Pandemija je usporila mnoge dinamične regionalne mehanizme koji su doprinosili artikulaciji zajedničkih interesa u regionu, stvarali zdrave međuljudske kontakte i obećavali normalizaciju života i rada institucija. Ipak, proces pomirenja kako u regionu, tako i unutar ova dva protektorata ide vrlo sporo. Napetosti u regionu rastu, a pomenuti zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Evropska perspektiva je i dalje maglovita, lovci iz daleka stvaraju svoj politički kapital. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cedilu, videćemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno.

MONITOR: Nova metodologija podrazumijeva i neku vrstu usklađivanja politika sa EU, a ne samo „prepisivanja“ zakonodavstva. Veoma se insistira i na djelotvornosti pravosuđa i odgovarajućoj pravosudnoj praksi… Da li se tu očekuje neki „slučaj Sanader“ kao zalog da pravna država postoji?

MINIĆ: Pa, ako ljudi od najvećeg poverenja, kao Belivuk i njegova banda, čuveni Jutka iz Brusa kome jedna afera smenjuje drugu, verovatno i nezamenjivi Palma iz Jagodine i njima slični budu zaista žrtvovani na oltaru pravde i pravosuđa, ako su učinjeni makar i mali ustupci ljudima koji brane reke, šume, vazduh i zemlju od štetnih projekata bezočnih pojedinaca – znači da su argumenti Brisela bili ubedljivi, pa ćemo i mi građani malo odahnuti. Ako se to ne desi, onda je poruka da smo svi njihove potencijalne žrtve, a onda je to za vlast opasno.

MONITOR: Predsjednik Srbije je povodom Dana pobjede i Dana Evrope izrekao, poslije dužeg vremena, neku vrstu pohvale odnosa EU prema Srbiji i zaključio da je članstvo u EU cilj Srbije koji se može ostvariti uz „kompromis oko Kosova“. Zašto se, međutim, daleko srdačnije obraća predstavnicima i narodima drugih zemalja?

MINIĆ: Pa, evropska integracija dođe kao „nužno zlo“ za obe strane, pa se i jedni i drugi prema njoj tako ophode – bez entuzijazma. Od nje, ipak, ne možemo pobeći. Srbija ekonomski, kulturno, istorijski gravitira ka Centralnoj Evropi.To je znao još Knjaz Miloš. Jednom će oživeti najveće bogatstvo Srbije – Dunav, pa će se to mnogo bolje videti. Može nam se sviđati, biti korisna, možemo je voleti kao mitsku „majku Rusiju“, njenu naftu i gas i vojnu industriju, možemo dobro sarađivati sa Turskom koja nam nije nepoznati partner, možemo koristiti kineske interese u Evropi da od toga i sami profitiramo, ali baš svi ključni parametri ekonomskog, socijalnog, tehnološkog i kulturnog razvoja zavise nam od evropskih zemalja i institucija i tamo živi najveći broj naših građana. Uz to, prognozira se dramatičan uspon Poljske i Turske u ovom veku, a mi smo tačno između.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Sadašnja vlast je iskazala političku volju, naročito imenovanjem državnog sekretara MUP-a za člana Komisije, ministar je došao na dvije sjednice i pružio podršku. Tu volju moraju dokazati i brzim konkretnim pomacima u istragama svih nezavršenih slučajeva.  Oni su sada vlast, ne može biti izgovora, makar za postupanje policije. Dobro bi bilo za početak da nadležni u Vladi i ,,po dubini” pažljivo pročitaju naše dosadašnje izvještaje i postupe po preporukama koje smo dali. Da pokrenu postupke protiv odgovornih za propuste u istragama, ili ako je kasno za to, da ih barem uklone sa svih pozicija sa kojih mogu uticati na buduće istrage.

MONITOR: Od početka godine, u kratko vrijeme,  desilo se više napada na novinare.  Dosadašnji napadi uvijek su bili u vezi sa određenom društveno političkom situacijom, i svjedočenjem o njoj.  Zašto je ovo trenutak pojačanog nasilja nad novinarima?

JOVOVIĆ: Mi smo stalno u čudnim ,,društveno-političkim situacijama“, a sadašnja je tenzičnija nego obično. Atmosfera nekažnjivosti za dosadašnje napade doprinosi da ti ljudi misle da je dopušteno frustracije iskaliti na novinarima, koji su „neprijatelji“ jer im se ne sviđa to što pišu. Nije isključeno ni da su i neki od nedavnih napada organizovani sa ciljem da se napadnuti novinari i njihove kolege zastraše. Jedno je sigurno, ko god da je na vlasti, većinom napadaju nas iz „medijske mafije“. I do sada je najveći broj slučajeva nasilja bio nad novinarima profesionalcima, koji rade važne stvari u javnom interesu, dok one koji nisu takvi gotovo niko i ne dira. Uvijek me nervira kada političari pa čak i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu, a ta istina nekome nanosi štetu. To ne znači da one koji lažu treba tući.

MONITOR: Kako vidite reakciju nadležnih organa na te napade?

JOVOVIĆ: Prvi utisak je da je to bilo uglavnom korektno, ali rano je za  zaključak.

MONITOR: Ima li se šta proslaviti na ovaj Svjetski dan slobode medija?

JOVOVIĆ: Neriješeni napadi na novinare su glavni razlog  što smo i dalje na začelju regiona. Daleko smo od dobre situacije, ali je dobro što građani u Crnoj Gori i dalje mogu u medijima naći najrazličitija mišljenja, iz gotovo svih segmenata društva. Problem je što je mnogo građana koji ne umiju da razluče činjenice od spina, ili to ne žele, nego vole da čitaju i gledaju samo ono što se poklapa sa onim što  misle. I samo tome vjeruju.

Drago mi je što su novinari iz Đukanovićevih propagandističkih medija, ne svojom zaslugom i željom, dobili priliku da osjete kako je to kad kritikuješ vlast, odnosno ponašaš se kao normalan medij u demokratskom društvu. Oni to sada rade manje ili više uspješno, manje ili više profesionalno, ali se nadam da će im bar nešto od tog osjećaja ostati i ako se DPS vrati na vlast. DF-ovi mediji se nijesu promijenili. Profesionalni mediji i novinari su to uglavnom i ostali, iako je utisak da nekima na početku nije bilo lako da se naviknu da su poslije 30 godina neki drugi ljudi sada najodgovorniji za sve što nam se dešava. Porazno je što mnogi novinari i dalje loše žive.

MONITOR:  Dugo svjedočite o  crnogorskoj zbilji. Jesu li se desile promjene?

JOVOVIĆ: Tek treba da se dese. Crna Gora je 2006. dobila šansu da se promijeni, ali do suštinskih promjena nije došlo i ta šansa je propuštena. Naprotiv, siromaštvo i socijalno raslojavanje su povećani. Novu šansu je društvo dobilo 30. avgusta prošle godine. Nova vlast je obećala korjenite promjene, ali se Vlada u tome još ne snalazi dobro, mislim da je to zbog  političkog neiskustva i ideoloških prepreka u nekim glavama, uključujući i premijerovu. Pored toga, problem joj je ne samo agilni DPS koji sada žestoko kritikuje ono što je sam godinama radio, nego i najmanje pola parlamentarne većine, koja uz zdušnu Vučićevu podršku marljivo priprema teren i  čeka priliku da Vladu obori ili da izdejstvuje njenu rekonstrukciju a sebi fotelje, a da ne bude optužena da daje šansu DPS-u za povratak. Mnoge stvari bitne za život građana tapkaju u mjestu jer se loši zakoni ne mijenjaju a novi ne donose „dok se ne smijeni Katnić“.

Nova šansa za napredak polako  curi i nestaće kada nestane nada velikog broja ljudi da su konačno dočekali bolje dane. Ono malo političara i funkcionera kojima je, vjerujem, preči javni od privatnog interesa, pod najvećim je pritiskom a od toga koliko će još izdržati zavisi i brzina napretka društva. Ali, i da se karte ponovo promiješaju, nestao je istorijski teret nesmjenjivosti vlasti na izborima, pa će napretka od toga sigurno biti.

MONITOR: I dalje su na sceni podjele, identitetska pitanja, tenzije. Koliku odgovornost za to snosi prethodna, a koliku nova vlast?

JOVOVIĆ: Prethodna vlast snosi 30-godišnju odgovornost. Isto toliku i njihovi partneri iz dijela bivše opozicije a sadašnje vlasti koji su taj tango sa DPS-om igrali kad god im je to zatrebalo, i jednima i drugima. Jedni tvrde da brane navodno ugroženu državu i crnogorski identitet, drugi navodno ugroženo srpstvo i da se bore za srpski i ruski svet. DPS mi je jasan, vrh te partije je na razne načine pljačkao Crnu Goru krijući se iza zastave i podstičući podjele uvijek kada im je to trebalo da zadrže vlast i nastave sa pljačkom. Sada to rade da bi se vratili na vlast. Ovi drugi su navodno ginuli u borbi protiv ovdašnjeg diktatora, a istovremeno su podržavali,  i  podržavaju, iste takve ili gore diktature u Srbiji i Rusiji.  I oni sve vrijeme žive bolje od većine građana.

Nije mi jasno zašto toliko glasača ne vidi licemjerstvo i jednih i drugih „patriota“, dok sami jedva spajaju kraj s krajem.  Glasači  DF-a i DPS-a treba da znaju da se nezavisnost NATO članice Crne Gore, njen građanski karakter, državni simboli i gotovo sve drugo oko čega se ove stranke i njihovi mediji glože mogu promijeniti samo izmjenama Ustava kvalifikovanom većinom u parlamentu, koja nije na vidiku, jer većine za to nema ni među građanima. Osim ako se DPS ne predomisli, ne bi im bio prvi put.

MONITOR: Nasleđe prethodnog režima je skoro netaknuto. Institucije zarobljene, kapital  u rukama privilegovanih. Šta to znači za budućnost zemlje?

JOVOVIĆ: Još se nadam da će se to nasljeđe razobličiti, da će se pokradeno vratiti građanima, na ključna mjesta doći pošteni i stručni, da institucije neće zavisiti od toga ko je na vlasti,  iako to i dalje zvuči kao bajka. Nema ništa lakše od toga, mada sam svjestan da neće doći brzo.

MONITOR: Do kad će Crna Gora biti zemlja iz koje se odlazi?

JOVOVIĆ: Dok ne nađemo naftu. Šalim se. Kad većina građana shvati da im plate, penzije, bolnice, škole, auto-puteve itd, ne poklanjaju ni premijer ni predsjednik, već da je to od para koje su zaradili. Kada budu glasali za one za koje misle da će im uz manje poreze omogućiti da zarade veće plate i penzije, naprave nove škole i bolnice, obezbije čistiju vodu i vazduh, da neće krasti, a ne da im bude najbitnije koji su kandidati za premijera ili predsjednika nacije ili vjere. I tako nekoliko puta. Bolje bi nam bilo da do toga dođemo prije nego što Crna Gora uđe u EU, jer ako nas čudom ovakve prime, tek će onda da nastane bježanija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo