Povežite se sa nama

INTERVJU

ARSEN ANTON OSTOJIĆ, REDITELJ: Ogledalo stvarnosti

Objavljeno prije

na

Jedan od najuspješnijih reditelja iz regiona Arsen Anton Ostojić nedavno je u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti održao predavanje Kristalni otmičari – posljednji nerealizovani projekat Dušana Vukotića. Na Fakultetu umjetnosti Univerziteta Donja Gorica održana je i crnogorska premijera višestruko nagrađivanog Ostojićevog filma Halimin put, u sklopu manifestacije Dani filma.

Ostojić je diplomirao filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 1991, a magistrirao filmsku produkciju na Univerzitetu Njujork tri godine kasnije. Iako je do sada režirao tri dugometražna filma – Ta divna splitska noć, Ničiji sin i Halimin put, Arsen Anton Ostojić jedan je od najvažnijih hrvatskih reditelja. Do sada je nagrađen sa više od 50 hrvatskih i međunarodnih nagrada. Snimio je više kratkometražnih igranih i dokumentarnih filmova, te jednu uspješnu pozorišnu predstavu. Radio je kao asistent i pomoćnik režije, i direktor filma na 20 igranih ostvarenja u Evropi i SAD-u. Predavao je više godina filmsku režiju u Njujorku i Salcburgu, gdje je bio i šef odsjeka. Profesor je na Odsjeku produkcije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Član je Evropske filmske akademije od 2005. godine.

MONITOR: Priča o Halimi, bosanskoj ženi koja traga za kostima usvojenog sina, nastala je prije nekoliko godina kao drugi filmski scenario Feđe Isovića. Čekalo se na njegovu realizaciju, dok se vi niste za njega zainteresovali. Zbog čega ste poželjeli ispričati ovakvu potresnu priču i koliko se mijenjao scenario?
OSTOJIĆ: Vrlo iskreno, nisam mogao a da ne pokušam snimiti ovaj film. Od prvog trenutka kada sam pročitao scenario potresla me je ta priča, a kako često biram srcem, znao sam da mogu napraviti dobar film. Osim toga, Halimin put se uklopio u ono što me u ovom trenutku zanima, a to je naša sadašnjost nakon ratova koji su potresli regiju. Ima li značajnije teme od toga, ako se uopće i namjeravate baviti nekim značajnim temama? Ako je umjetnost i u jednom svom dijelu zrcalo koje zrcali našu stvarnost, onda nam ovakve priče trebaju da bismo oslikali našu stvarnost nakon rata. Zbog toga sam i usmjeravao promjene u scenariju da idu ka naglašavanju ove emotivne dimenzije i potcrtavanju dramskih elemenata. Nisam zagovornik onih filmova u kojima se kao ništa ne događa; ja volim filmove u kojima se neprestano nešto događa, u kojima postoje dramske tenzije, filmove koji drže publiku prikovanu na stolici. To sam i radio u ovom filmu i zato je Halimin put uspio da ostvari nešto doista nevjerojatno – da na filmskom festivalu u Puli po glasovima publike pobijedi film Parada koji je najuspjelija komedija desetljeća u regiji.

MONITOR: Svi su saglasni da je Halimu sjajno odglumila Alma Prica, prvakinja Dra¬me zagrebačkog HNK koja se na filmsko platno vratila nakon skoro deceniju pauze. Kako ste birali glumce za ovu snažna dramu, koja je inspirisana istinitim događajem?
OSTOJIĆ: Da, ovo je prva filmska uloga Alme Price nakon devet godina. Kada sam je pitao zašto tolika pauza, a znajući kako je odlična glumica, rekla mi je da jednostavno nije dobila niti jednu ponudu koja bi je zaintrigirala. Tako se, eto, u ovim krajevima može dogoditi da vrsni glumci poput Alme ostanu duže vrijeme bez uloge. Inače, birao sam glumce na osnovu audicija koje sam radio. I Alma i većina ostalih su došli na audicije, bez obzira koliko su poznati. Htio sam da nam probne snimke pokažu tko je najbolji i u tome se nisam prevario. Odabir glumaca je jedna od najvažnijih odluka na filmu. Osim toga, dogodilo se da su većina glumaca koje sam odabrao na neki način povezani s Bosnom i Hercegovinom. Tako i Almina baka, koja je Bosanka, potiče iz Srebrenice.

MONITOR: Film je već osvojio Grand Prix u belgijskom Monsu, marokanskom Tetouanu, nagradu publike u Cottbusu, nagrade u Talinu, Puli i drugim festivalima. Vaši raniji filmovi ,,Ničiji sin” i ,,Ta divna splitska noć” ovjenčani su mnogim priznanjima, ukupno sa 40, kao i hrvatskom kandidaturom za Oskara. Mnogi predviđaju da će i „Halimin put” biti hrvatski kandidat za Oskara i dobiti nominaciju.
OSTOJIĆ: Da, film je za sada osvojo 12 nagrada sa sedam festivala. A očekuje ga još dvanaestak festivala u manje od pola godine. Izgleda da se film jako dopadne svima koji ga pogledaju, bez obzira u kojoj se zemlji prikaže. Ponosan sam na to jer znači da smo uspjeli napraviti univerzalnu priču kroz nešto što je u osnovi doista vrlo lokalno. A što se tiče Oskara, ne bih ja ništa predviđao u ovom trenutku. U septembru se bira film koji će biti hrvatski predstavnik za Oscara. Snimljeno je nekoliko jako dobrih projekata u Hrvatskoj u proteklih godinu dana, a očekujemo i nove, tako da vjerujem da će konkurencija biti jaka.

MONITOR: Vaša tri dosadašnja filma potpuno su stilski i tematski različita. Koliko je teško težiti različitim projektima, a ipak napraviti prepoznatljivu poetiku?
OSTOJIĆ: Ono što nastojim raditi je da prilagodim svoju režiju priči koju radim, a ne da prilagođavam priču svojoj režiji. Nisam ja tu bitan, već priča i likovi o kojima snimam. Mislim da je to na određeni način i problem evropskog filma jer se pojavljuju kvazi autori koji uspijevaju snimiti jedan ili dva filma, a nakon toga se samo ponavljaju i postaju nezanimljivi, a pri tome i dalje misle da se značajni i dobijaju novce za svoje sljedeće projekte iako ne bi smjeli. U Americi to ne bi prošlo. Inače, imam u planu i neke žanrovske filmove, od horor i kriminalističkih filmova, pa do dječjih naučno-fantastičnih, kao što imam i nove drame iz ovih krajeva za koje se nadam da ću uspjeti da realiziram. Bez obzira što snimam, sjedeći projekt će biti potpuno drugačiji od Haliminog puta. Uvijek nastojim napraviti jasnu, atraktivnu priču koja ima čvrste, uvjerljive likove. To vam treba za bilo koji žanr.

MONITOR: U Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti održali ste predavanje „Kristalni otmičari – posljednji nerealizovani projekat Dušana Vukotića”. Kako je došlo do toga da ćete vi da završiti davno započete „Kristalne otmičare” i kakvi su planovi?
OSTOJIĆ: Naš oskarovac Dušan Vukotić, inače moj profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, upoznao me je s ovim projektom još dok ga je pripremao u drugoj polovini devedesetih godina. Nakon njegove prerane smrti 1998. godine ostao sam u stalnom kontaktu s njegovom udovicom koja mi je prije nekoliko godina dala prava na ovaj projekt. Ona je svjesna da će inače ostati nerealiziran. Sada radim na daljnjem razvoju tog scenarija, a i Hrvatski audiovizualni centar je odlučio pomoći određenim malim sredstvima u ovoj fazi. Riječ je o divnoj naučno-fantastičnoj bajci o dvoje djece koji na površini Zemlje pronalaze malog slatkog dinosaura koji inače obitava u skrivenim spiljama duboko ispod površine, nepoznatim ljudima. To je veliki projekt, diznijevskog kapaciteta i znam da će mi trebati jako puno vremena, ali i novaca da ga pokušam realizirati. Jako mi je drago što me je CANU pozvala da održim ovo predavanje; Dušan Vukotić je bio njenim uvaženim članom i mislim da je ovo bilo pravo mjesto da se kolege upoznaju s tim projektom, koji bi, da ga je uspio snimiti – bio neka vrsta krune Vukotićeve karijere, film koji bi objedinjavao mnoge njegove preokupacije, počevši od fantastike, ljubavi prema djeci ili dualnosti svijeta kojeg poznajemo.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo