Povežite se sa nama

MONITORING

AZIL, BIJEDA I POLITIKA CRNOGORSKIH VLASTI: Dobro, da gore ne može biti

Objavljeno prije

na

,,Ubijeđen sam da Crna Gora ispunjava sve uslove da bude klasifikovana kao država bezbjednog porijekla u duhu njemačkog zakona”, smatra premijer Milo Đukanović objašnjavajući kako on ne vidi ni jedan razlog zašto bi bilo koji građanin Crne Gore ,,morao tražiti azil u evropskim ili drugim zemljama”.

Mala je šteta što Đukanović navedeno nije izrekao u crnogorskom parlamentu, već je o tome pismeno izvijestio njemačkog političara Devida Mekalistera, poslanika Evropskog parlamenta iz Hrišćansko-demokratske unije kancelarke Angele Merkel. Zato bi se moglo pomisliti da je crnogorskom premijeru važnije pismo jednom njemačkom parlamentarcu od svekolike domaće javnosti. Tim prije što nas o ovom dopisu nije upoznao Srđan Kusovac, šef Đukanovićevog zvaničnog medijskog pula (onim nezvaničnim komanduje Vladimir Beba Popović), već njemački poslovni dnevnik Handelsblatt.

Mediji iz Berlina i Minhena, dodatno, konstatuju da Đukanović kuca na otvorena vrata kada za Crnu Goru traži status zemlje bezbjednog porijekla. Njemačka administracija još je prošle godine započela postupak da zvanje bezbjednih država, nakon Bosne i Hercegovine, Srbije i Makedonije, dodijeli i Albaniji, Kosovu i Crnoj Gori.

Naravno, to nije odraz realnog stanja u tim zemljama već potreba (želja) njemačkih vlasti da smanje troškove koje im prave balkanski azilanti. A oni nijesu mali, pošto Balkanci čine oko 40 odsto svih izbjeglica u pokušaju, kako izvještava radio Dojče vele (DW). Iako vlasti u Njemačkoj za njih, mahom, nemaju razumijevanja pošto bijeda i siromaštvo nijesu dovoljno dobar razlog za dobijanje azila.

Da se vratimo korak unazad. Crnogorsko proljeće 2015. godine obilježio je talas odlazaka sa sjevera Crne Gore. Pritisnute nemaštinom i beznađem u Njemačku su se otisnule cijele porodice. Uglavnom sa porukom ,,ne može biti gore nego ovdje”. Lokalne NVO su brojale, a mediji prenosili, kako je iz opustjelih sela Rožaja, Bijelog Polja, Petnjice, otišlo više od pet hiljada ljudi.

Pod pritiskom zapadnih diplomata koji su pokušavali zaustaviti talas azilanata iz Crne Gore – pominjala se i mogućnost ukidanja bezviznog režima – u priču se uključio i premijer. ,,Ne postoji problem, posebno ne postoji alarmantan problem koji bi upućivao na potrebu nekog, incidentnog tretmana ili neke šok terapije”, kazao je Đukanović početkom maja. ,,Svakako da ćemo u kontinuitetu pratiti taj problem i obavještavati javnost. Za sada nema nikakvih podataka koji bi upućivali na potrebu nekog drugačijeg odnosa”.

Tri mjeseca kasnije, preko njemačkih medija saznajemo za Đukanovićevo pismo koje, suštinski, ima jedan cilj – da se potencijalnim iseljenicima iz Crne Gore oteža, odnosno onemogući dobijanje azila u Njemačkoj. Onda, jedva nedjelju dana pošto smo obaviješteni o premijerovom pismu, iz Federalne kancelarije za migracije i izbjeglice stiže podatak da je u prvoj polivini ove godine, u Njemačkoj, azil zatražilo 2.047 građana Crne Gore. Za poređenje – Šavnik je, prema poslednjem popisu, imao samo 27 stanovnika više. Uglavnom, prema njemačkim podacima, broj potencijalnih azilanata iz Crne Gore porastao je za godinu dana za dvije trećine. I tu smo računicu dobili iz Berlina, pošto je izvršna vlast zaboravila premijerovo obećanje kako će ,,pratiti problem i obavještavati javnost”.

Osvrnimo se, zato, na Đukanovićevu tezu da ne postoji ni jedan ralog zašto bi neko iz Crne Gore bilo gdje tražio azil.

Tu bi tvrdnju, bolje od bilo koga drugoga, mogli prokomentarisati NVO aktivista Zdravko Cimbaljević ili bivši policajci Goran Stanković i Enver Dacić. Samo da su tu. Ali…

Cimbaljević je prije dvije godine dobio politički azil u Kanadi. Nakon što je, kao aktivista LGBT pokreta, mjesecima i godinama unazad, nezaštićen, bio meta verbalnih i fizičkih napada zbog svog seksualnog opredjeljenja.

Goran Stanković je politički azil dobio u Luksemburgu, prošle godine, zbog progona i pritisaka koji njega i njegovu porodicu doveli na rub egzistencije. Stankovićev grijeh bilo je svjedočenje o organizovanom prebijanju pokojnog Aleksandra Pejanovića u pritovrskoj ćeliji CB Podgorica. Stanković je praktično protjeran, Pejanovića je za kafanskim stolom ubio policajac van dužnosti, pa priča o policijskoj toruri nad političkim neistomišljenicima polako pada u zaborav.

Godinu ranije, politički azil dobio je još jedan bivši crnogorski policajac – Enver Dacić. Nekadašnji granični policajac iz Rožaja navukao je bijes moćnih na sebe i svoju porodicu nakon što je progovorio o proizvodnji i distribuciji švercovanih cigara: Poslije višemjesečnih provjera, vlasti Luksemburga odobrile su politički azil Daciću i njegovoj porodici.

Premijer Đukanović, poslovično zaboravan za tuđu muku, ne može da vidi zbog čega bi neko od neposlušnih novinara, nevladinih aktivista il opozicionih političara, barem ponekad, poželio da živi u zemlji u kojoj pravo i pravda ne zavise od volje jednog čovjeka i njegovih poslušnika. Ili šef DPS-a računa da je sasvim normalno da nepodobne ubijaju i prebijaju vječiti NN počinioci, da im paradržavni mediji konstruišu finansijske i(li) ljubavne afere, dok se nepotkupljivim sluge režima svete objavljujući, u svim pristojnim zemljama tajne, podatke iz njihovih medicinskih kartona.

Da li bi iz Crne Gore mogli poželjeljeti da se isele oni čija su djeca u ovdašnjim bolnicama – od Podgorice do Bijelog Polja – životom platila nehigijenu, nemar i(li) nesposobnost koju je vlast tolerisala, ako je nije i podsticala, za rad što lakšeg prikupljanja glasova nejakih i nemoćnih? Da li tu želju podstiču ili je gase dugogodišnji sudski procesi bez pravosnažne presude?

Može li premijer Đukanović, kao čovjek kome su svi članovi uže i širi porodice postali milioneri tokom četvrt vijeka (i krvave) crnogorske tranzicije, razumjeti muke bivših radnika Gornjeg Ibra, Dakića ili Brodogradilišta u Bijeloj? Znače li njemu išta nevolje sa kojima se nose nekadašni drugovi radnici, danas zarobljenici hirova vlasnika Željezare, KAP-a, Bjelasice Rade?

Ima li ko god da premijeru predoči da je razlika između minimalne plate (193 eura) i apsolutne linije siromaštva (186,5 eura se, prema računici nadležnih, ,,najniži nivo prihoda sa kojim osoba može da preživi u Crnoj Gori) manja je od deset eura.

Računa se da 16 hiljada zapošljenih u Crnoj Gori, ili svaki 11-ti/ta koji imaju legalan posao, prima platu od 200 eura ili manju. Njih ispod linije apsolutnog siromaštva može gurnuti kupovina jednog jedinog lijeka.

Kome to nije jasno, može da pojednostavi: svako deseto dijete u Crnoj Gori je siromašno. Baš kao i polovina stanovnika sjevernog regiona i većina seoskog stanovništva.

Ne znate zašto? Socijalne naknade u Crnoj Gori kreću se od 60 do 130 eura. U Crnoj Gori ima oko 30 hiljada penzionera čija penzija ne prelazi apsolutnu liniju siromaštva, navela je Banka hrane. Tri hiljade penzionare mjesečno prima manje od 100 eura. Kako preživljavaju? Zna li odgovor na to pitanje prosječan stanovnik Crne Gore koji, u prosječnoj crnogorskoj porodici (tri člana) preživljava sa prosječnom zaradom (1,2 x 480 eura) vrijednom 192 eura po članu domaćinstva. Da se ne mučite – od apsolutne linije siromaštva dijeli ih šest eura po članu, ili 18 po prosječnom domaćinstvu.

Prosječna cijena radnog sata u Crnoj Gori, ukoliko je on plaćen, iznosi 2,7 eura. Prosjek EU je 24 eura. Da bi zaradili koliko najbolje plaćeni stanovnici EU – Šveđani, zapošljeni u CG moraju odraditi 14 sati. Ili zamalo pa dva radna dana. U Njemačkoj, gdje su ovog proljeća pohrlili gladni i beznadežni sa crnogorskog sjevera prosječna satnica je 31 euro.

Da li je premijer Đukanović imao u vidu bilo koji od navedenih podataka, ili je njegovo pismo Mekalisteru isklučivo političke prirode? Namijenjeno inostranom političkom tržištu.

Poslanik DF Koča Pavlović kaže kako je siguran da će njemačku odluku o stavljanju Crne Gore na listu sigurnih država Đukanović i njegov ministar inostranih poslova Igor Lukšić proslaviti kao svoj veliki diplomatski uspjeh: „Pošteno je reći da njih dvojica taj ‘uspjeh’ duguju onim hiljadama nesretnika iz Rožaja i Bijelog Polja, koji su potrošili zadnje pare da sa opljačkanog i obespravljenog sjevera evakuišu svoje porodice u Njemačku. Eto primjera kako se jedna velika nesreća građana Crne Gore pretapa u značajan spoljnopolitički uspjeh ovog režima”, zaključio je Pavlović.

Samo još nedostaje da nam Njemci naše nesuđene azilante vrate jesenas, ili najkasnije do proljeća kada bi se – prema nekim najavama – mogli očekivati vanredni parlamentarni izbori. Taman na vrijeme za nove ucjene i kupovinu glasova.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SELEKTIVNO PAMĆENJE 1999.: Vide se NATO bombe ali ne i Miloševićevi masovni zločini

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori  i Srbiji obilježen je početak NATO  udara  na SRJ.  Zvaničnici su pominjali žrtve, pale u odbrani SRJ.   Niko nije pomenuo albanske žrtve niti činjenicu da je rat na Kosovu bio četvrti Miloševićev rat devedesetih i da je njegov režim dugo 90-tih prizivao vojnu intervenciju sa strane svojim postupcima i ratnom politikom

 

U nedjelju 24. marta se navršilo 25 godina od intervencije NATO pakta protiv Miloševićeve krnje Jugoslavije koju su činile Srbija i Crna Gora. Do ove godine nijedna zvanična vlast u Crnoj Gori nije obilježavala godišnjice, niti je otvarala vrata kasarni u Danilovgradu , Maslinama i Podgorici, kako bi delegacije Nove srpske demokratije (NSD) i drugih sličnih stranaka položile vijence nastradalima tokom 78-dnevnog sukoba sa Alijansom. Vlada Milojka Spajića takođe nije organizovala zvanične ceremonije, akademije i skupove, ali je napravila malu promjenu. Ovaj put je lider NSD-a Andrija Mandić, sada u svojstvu predsjednika Skupštine Crne Gore, prošao kapiju kasarne u Danilovgradu i položio vijenac u prisustvu garde. Na vijencu je pisalo „Herojskim braniocima Crne Gore 1999. godine“ dok je u saopštenju kabineta navedeno da se predsjednik Mandić poklonio prvoj žrtvi NATO bombardovanja – vojniku Saši Stajiću, i da je ovo prvi put da visoki državni funkcioner Crne Gore odaje poštovanje nevinim žrtvama i herojima odbrane zemlje 1999. god. Vijenac sa malo drugačijim natpisom – „Herojima odbrane naše zemlje 1999. godine“ i bez pominjanja Crne Gore, je položen i u Maslinama. Ova put je to urađeno u „znak sjećanja na nevine žrtve i junake koji su prije 25 godina branili nebo, kopno i more Savezne Republike Jugoslavije“. Mandić je istakao  da se sa ponosom sjeća junaka koji su dali sve, uključujući i vlastiti život „u odbrani naše zajedničke zemlje“.

Vijence u obje kasarne je položio,  u odvojenoj ceremoniji, i ministar odbrane Dragan Krapović. Krapovićeva poruka je bila značajno drugačija od Mandićeve. Rekao je da je Crna Gora , premda kroz bol i patnju, pronašla put ka boljoj budućnosti. „Odbili smo da dozvolimo da nas mržnja i strah parališu, birajući umjesto toga put mira, i put saradnje“ rekao je Krapović uz naglasak da smo „postali kredibilna članica Sjevernoatlantske alijanse, uzimajući u svoje ruke kormilo sudbine“. Za njega je članstvo afirmacija odlučnosti da se gradi „društvo, utemeljeno na univerzalnim vrijednostima, multietničkom skladu, bezbjednosti, miru i prosperitetu za sve“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KRIZE VLASTI OD LOKALA DO VRHA: Puca po dubini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podgorica, Budva, sukob u Vladi zbog bezbjednosnog sektora, optužbe na relaciji predsjednik države premijer. Na sve strane optužbe unutar vladajuće većine, koja je na vlast došla obećavajući političku stabilnost

 

 

Na sve strane optužbe unutar vladajuće većine, koja je na vlast došla obećavajući političku stabilnost.  Na državnom nivou Spajićev Pokret Evropa Sad (PES)  optužuje svog doskorašnjeg potpredsjednika i predsjednika CG Jakova Milatovića da radi protiv njih.  Sukob oko bezbjednosnog sektora zahladio je odnose između Demokrata i PES-a.  U Budvi se naširoko optužuju dva krila nekadašnjeg DF-a, pa DF i Demokrate. U Podgorici rascjep  PES-a ostavlja posljedice.

Da krenemo od posljednje vijesti. PES je nakon kritike Milatovića na račun ekonomskih reformi, optužio predsjednika države da radi protiv dojučerašnje partije, te da se udružio sa Građanskim pokretom URA i Pokretom za promjene (PzP) .

“Kampanja koju predsjednik države Jakov Milatović nastavlja da vodi protiv izvorne ideje svoje nekadašnje partije vidljivija je svakog dana”, saopštili su iz PES-a. “Nekadašnji zamjenik predsjednika PES-a se sada udružio sa Nebojšom Medojevićem, koji je najviše kritikovao program Evropa Sad 1 i sa Dritanom Abazovićem koji najviše osporava program Evropa Sad 2”.

Milatović je, navode dalje njegovi politički saborci, kritike  usmjerio “isključivo na formalno svoju partiju i 44. Vladu, čak i zbog imenovanja Predraga Drecuna koga je uključio u svoju kampanju i sa kojim je zajedno proslavljao izborne pobjede.”

Milatović je prethodno saopštio da smatra da je, bez dodatnih reformi u administraciji i obrazovanju, kao i smislenih razvojnih politika utemeljenih na sređenoj planskoj dokumentaciji i unaprijeđenom investicionom ambijentu, dugoročni održiv ekonomski razvoj, koji sa sobom donosi povećanje plata i penzija –  upitan.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

USVOJEN BUDŽET ZA 2024. GODINU: Više novca, manje koristi za proizvođače

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poljoprivrednici kažu kako su subvencije po obrađenom hektaru poljoprivrednog zemljišta do 2020. godine pokrivale, uglavnom, kompletne troškove zasnivanja zasada – sjeme, đubrivo i gorivo. Danas ista davanja iz državne kase, iako su nominalno veća, ne pokrivaju ni polovinu tih troškova

 

 

Vlada je 14. marta usvojila agrobudžet za 2024. godinu. Konačno, kažu poljoprivrednici navodeći kako je samo jednom, 2001. godine, agrobudžet usvojen kasnije. U julu. Što je značajno doprinijelo da to, po ostvarenim rezultatima, za crnogorsku poljoprivredu bude najgora godina u ovom vijeku.

“Agrobudžet je donešen u zakonskom roku i nije bilo kašnjenja”, odgovara na primjedbe ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Vladimir Joković. Ministar insistira da je u pitanju rekordan iznos izdvojen za mjere agrarne politike što bi, po njegovom mišljenju, “trebalo da dodatno unaprijedi ovaj sektor”.

“Ovim budžetom zadovoljni su samo ministri poljoprivrede i finansija”, kaže  za Monitor Budimir Mugoša, inženjer agronomije, proizvođač hrane, bivši ministar (2016.) i državni sekretar u Ministarstvu poljoprivrede. Agrobudžet je usvojen sa velikim zakašnjenjem, u martu umjesto u decembru, dok se predviđene premije i subvencije isplaćuju još kasnije, u novembru i decembru, obrazlaže Mugoša.

Prema njegovom mišljenju, problematičan je i rekordan iznos agrobudžeta. “Tu su uračunata i sredstva koja nijesu dio agrarne nego socijalne, zdravstvene  ili neke treće politike. Na primjer: staračke naknade, bezbjednost hrane i obavezna zdravstvena zaštita životinja, ispunjenje mjerila za zatvaranje pregovaračkog poglavlja 12, projekti razvoja ruralne i putne infrastrukture, program besplatne distribucije voća, povrća i mliječnih prizvoda u školama… Oni, suštinski, nijesu dio agrobudžeta. Ali s njima on izgleda veći…”, navodi Mugoša uz ocjenu da agrobudžet vlastima, sadašnjim i bivšim, služi kao alat za “najjeftinije legalno kupljeni glas u Crnoj Gori”.

Iz Vlade se zaklanjaju iza brojeva. Ukupno, ovogodišnji  agrobudžet iznosi 75 miliona. Iz državne kase opredijeljeno je 51,35 miliona eura (“to je pravi agrobudžet”, tvrde kritičari), donacije donose još 15,55 a krediti 8,15 miliona eura. Samo što se pokazalo kako njih nije tako lako “zaraditi” i iskoristiti.

Imamo primjer programa IPARD II kroz koji je iz budžeta EU 2015. izdvojeno 37 miliona za crnogorsku poljoprivredu. Uz uslov: šta se ne potroši u dogovorenom roku vraća se. Iako je trajanje programa dva puta produžavano, još nije opredijeljeno više od trećine dostupnog novca (14,3 miliona). “Crna Gora će do kraja godine prema projekcijama Ministarstva poljoprivrede, unutar IPARD II programa potrošiti oko 11,7 miliona eura, dok će ostatak vratiti u budžet EU”, saopštio je ministar Joković krajam januara u parlamentu. Sada kaže da će EU biti vraćen “minimalan dio sredstava”, iako program ističe ove godine. Direktor Direktorata za plaćanje u Ministarstvu poljoprivrede Marko Radonjić još je veći optimista, pa očekuje da će do kraja godine biti utrošena sva preostala sredstva.

Kad već pominjemo EU, tamo postoje računice koje kažu da primarna poljoprivredna proizvodnja na svaki euro subvencija njihovoj ekonomiji vraća tri puta više. Naš ministar poljoprivrede je iznio podatak da nam  poljoprivreda donosi  preko 600 miliona godišnje. Tu nije uračunat  kumulativni efekat kroz plasman domaće hrane i pića u hotelima, restoranima i drugim ugostiteljskim objektima. Po tome ispada kako, na svaki euro kojim poljoprivreda doprinese crnogorskoj ekonomiji, država kroz subvencije, podsticaje, staračke naknade i sva druga davanja, proizvođače pomogne sa osam centi (12 ako računamo donacije i kredite uključene u agrobudžet). Ili 3-4 puta manje od EU.

Može i ovako: mada poljoprivreda donosi više od 10 odsto društvenog proizvoda, crnogorski proizvođači hrane jedini su u regionu i zemljama EU koji državi plaćaju punu cijenu za gorivo koje pokreće njihovu mehanizaciju. Nije isključeno da tako, plaćajući akcizu na dizel gorivo, državi ne obezbijede najveći dio prihoda koji ona, kasnije, izdvaja za agrobudžet.

“Mislim da nema poljoprivrednika koji vjeruje da će akcize na gorivo biti vraćene za 2024. godinu jer od 2016. godine kada su poslednji put vraćene akcize, iako se svake godine obećava i najavljuje ista mjera”, ubijeđen je Mugoša. Naš sagovornik upozorava kako se, u potpunosti, ne može vjerovati ni onome što je zapisano u agrobudžetu. “Za livade i pašnjake prošle godine je obećano do 60, odnosno, 80 a isplaćeno – četiri eura”.

Jednako je nelogično da je PDV na mliječne proizvode veći od stope koja se naplaćuje na mlijeko. Time se,    zapravo, suprotno proklamovanim ciljevima, destimuliše prerada poljoprivrednih proizvoda. Potrošači se, faktički, primoravaju da kupuju i jedu uvezene proizvode.

Komentarišući ovogodišnji agrobudžet ratari ističu kako su subvencije po obrađenom hektaru poljoprivrednog zemljišta do 2020. godine pokrivale, uglavnom, kompletne troškove zasnivanja zasada – sjeme, đubrivo i gorivo. Danas ista davanja iz državne kase, iako su nominalno veća, ne pokrivaju ni polovinu tih troškova. Stočari se nadovezuju na priču. “Nekad sam sa 37 centi otkupne cijene mlijeka i premijom od devet centi mogao da zaradim. Sada, sa otkupnom cijenom od 48 centi i premijom od 20 poslujem sa gubitkom, pošto su troškovi rasli brže i više”, kaže jedan od sagovornika Monitora, vlasnik farme krava. Napominjući kako se u tom poslu “neće zadržati još dugo”. Nema računice.

Ministar Joković i te podatke komentariše iz druge perspektive: “Ovogodišnje premije uvećane su za gotovo sve pojedinačne stočarske kategorije. Tako je sada osnovna naknada za priplodne krave i junice, za one koji najmanje sedam mjeseci drže jedno i više grla te vrste, po grlu 100 eura, dok je prethodno bila 85. Na 150 eura je uvećana premija u sistemu držanja krava-tele…”. Ipak, već u susjednoj Srbiji premije su neuporedivo veće. Za kvalitetnu mliječnu kravu vlasnik od države dobija godišnju premiju veću od 360 eura (40.000 dinara). Farmeri traže da se ona poveća na makar 450 eura (55.000 dinara). U Srbiji su veće i premije po litru mlijeka. Pa, ko izdrži.

Listajući Agrobudžet za 2024. godinu lako je primijetiti da se neke stavke ponavljaju iz godine u godinu iako je riječ o jednokratnim troškovima. To znači da se posao ne završava. Tako opet – drugu, treću ili četvrtu godinu za redom – čitamo o kućama poljoprivrede u Beranama i Pljevljima, pogonu za zbrinjavanje životinjskih konsfikata (hrana isteklog roka trajanja, uginule životinje, nejestivi ostaci zaklanih životinja…) kome se još uvijek traži lokacija, izgradnji dvije ribarske luke na primorju (ulcinjska Porto Milena i Boka).

Iz agrobudžeta, na razočarenje zainteresovanih poljoprivrednika, isključene su makar tri mjere: podrška za preradu na gazdinstvu (mali pogoni za proizvodnju sira, džemova, sokova…); finansijska pomoć za nabavku junica tovnih rasa i podrška za nabavku traktora. Negdje je, nezvanično, razlog slabo interesovanje poljoprivrednika, a negdje zaključak da su pojedinci zloupotrebljavali taj vid pomoći. Pa su kažnjeni svi.

“Farmeri plaćaju nesposobnost države”, zaključuje Mugoša. Crna Gora je prošle godine uvezla hrane u vrijednosti 750 miliona eura. Deset ovogodišnjih agrobudžeta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo