,,Ubijeđen sam da Crna Gora ispunjava sve uslove da bude klasifikovana kao država bezbjednog porijekla u duhu njemačkog zakona”, smatra premijer Milo Đukanović objašnjavajući kako on ne vidi ni jedan razlog zašto bi bilo koji građanin Crne Gore ,,morao tražiti azil u evropskim ili drugim zemljama”.
Mala je šteta što Đukanović navedeno nije izrekao u crnogorskom parlamentu, već je o tome pismeno izvijestio njemačkog političara Devida Mekalistera, poslanika Evropskog parlamenta iz Hrišćansko-demokratske unije kancelarke Angele Merkel. Zato bi se moglo pomisliti da je crnogorskom premijeru važnije pismo jednom njemačkom parlamentarcu od svekolike domaće javnosti. Tim prije što nas o ovom dopisu nije upoznao Srđan Kusovac, šef Đukanovićevog zvaničnog medijskog pula (onim nezvaničnim komanduje Vladimir Beba Popović), već njemački poslovni dnevnik Handelsblatt.
Mediji iz Berlina i Minhena, dodatno, konstatuju da Đukanović kuca na otvorena vrata kada za Crnu Goru traži status zemlje bezbjednog porijekla. Njemačka administracija još je prošle godine započela postupak da zvanje bezbjednih država, nakon Bosne i Hercegovine, Srbije i Makedonije, dodijeli i Albaniji, Kosovu i Crnoj Gori.
Naravno, to nije odraz realnog stanja u tim zemljama već potreba (želja) njemačkih vlasti da smanje troškove koje im prave balkanski azilanti. A oni nijesu mali, pošto Balkanci čine oko 40 odsto svih izbjeglica u pokušaju, kako izvještava radio Dojče vele (DW). Iako vlasti u Njemačkoj za njih, mahom, nemaju razumijevanja pošto bijeda i siromaštvo nijesu dovoljno dobar razlog za dobijanje azila.
Da se vratimo korak unazad. Crnogorsko proljeće 2015. godine obilježio je talas odlazaka sa sjevera Crne Gore. Pritisnute nemaštinom i beznađem u Njemačku su se otisnule cijele porodice. Uglavnom sa porukom ,,ne može biti gore nego ovdje”. Lokalne NVO su brojale, a mediji prenosili, kako je iz opustjelih sela Rožaja, Bijelog Polja, Petnjice, otišlo više od pet hiljada ljudi.
Pod pritiskom zapadnih diplomata koji su pokušavali zaustaviti talas azilanata iz Crne Gore – pominjala se i mogućnost ukidanja bezviznog režima – u priču se uključio i premijer. ,,Ne postoji problem, posebno ne postoji alarmantan problem koji bi upućivao na potrebu nekog, incidentnog tretmana ili neke šok terapije”, kazao je Đukanović početkom maja. ,,Svakako da ćemo u kontinuitetu pratiti taj problem i obavještavati javnost. Za sada nema nikakvih podataka koji bi upućivali na potrebu nekog drugačijeg odnosa”.
Tri mjeseca kasnije, preko njemačkih medija saznajemo za Đukanovićevo pismo koje, suštinski, ima jedan cilj – da se potencijalnim iseljenicima iz Crne Gore oteža, odnosno onemogući dobijanje azila u Njemačkoj. Onda, jedva nedjelju dana pošto smo obaviješteni o premijerovom pismu, iz Federalne kancelarije za migracije i izbjeglice stiže podatak da je u prvoj polivini ove godine, u Njemačkoj, azil zatražilo 2.047 građana Crne Gore. Za poređenje – Šavnik je, prema poslednjem popisu, imao samo 27 stanovnika više. Uglavnom, prema njemačkim podacima, broj potencijalnih azilanata iz Crne Gore porastao je za godinu dana za dvije trećine. I tu smo računicu dobili iz Berlina, pošto je izvršna vlast zaboravila premijerovo obećanje kako će ,,pratiti problem i obavještavati javnost”.
Osvrnimo se, zato, na Đukanovićevu tezu da ne postoji ni jedan ralog zašto bi neko iz Crne Gore bilo gdje tražio azil.
Tu bi tvrdnju, bolje od bilo koga drugoga, mogli prokomentarisati NVO aktivista Zdravko Cimbaljević ili bivši policajci Goran Stanković i Enver Dacić. Samo da su tu. Ali…
Cimbaljević je prije dvije godine dobio politički azil u Kanadi. Nakon što je, kao aktivista LGBT pokreta, mjesecima i godinama unazad, nezaštićen, bio meta verbalnih i fizičkih napada zbog svog seksualnog opredjeljenja.
Goran Stanković je politički azil dobio u Luksemburgu, prošle godine, zbog progona i pritisaka koji njega i njegovu porodicu doveli na rub egzistencije. Stankovićev grijeh bilo je svjedočenje o organizovanom prebijanju pokojnog Aleksandra Pejanovića u pritovrskoj ćeliji CB Podgorica. Stanković je praktično protjeran, Pejanovića je za kafanskim stolom ubio policajac van dužnosti, pa priča o policijskoj toruri nad političkim neistomišljenicima polako pada u zaborav.
Godinu ranije, politički azil dobio je još jedan bivši crnogorski policajac – Enver Dacić. Nekadašnji granični policajac iz Rožaja navukao je bijes moćnih na sebe i svoju porodicu nakon što je progovorio o proizvodnji i distribuciji švercovanih cigara: Poslije višemjesečnih provjera, vlasti Luksemburga odobrile su politički azil Daciću i njegovoj porodici.
Premijer Đukanović, poslovično zaboravan za tuđu muku, ne može da vidi zbog čega bi neko od neposlušnih novinara, nevladinih aktivista il opozicionih političara, barem ponekad, poželio da živi u zemlji u kojoj pravo i pravda ne zavise od volje jednog čovjeka i njegovih poslušnika. Ili šef DPS-a računa da je sasvim normalno da nepodobne ubijaju i prebijaju vječiti NN počinioci, da im paradržavni mediji konstruišu finansijske i(li) ljubavne afere, dok se nepotkupljivim sluge režima svete objavljujući, u svim pristojnim zemljama tajne, podatke iz njihovih medicinskih kartona.
Da li bi iz Crne Gore mogli poželjeljeti da se isele oni čija su djeca u ovdašnjim bolnicama – od Podgorice do Bijelog Polja – životom platila nehigijenu, nemar i(li) nesposobnost koju je vlast tolerisala, ako je nije i podsticala, za rad što lakšeg prikupljanja glasova nejakih i nemoćnih? Da li tu želju podstiču ili je gase dugogodišnji sudski procesi bez pravosnažne presude?
Može li premijer Đukanović, kao čovjek kome su svi članovi uže i širi porodice postali milioneri tokom četvrt vijeka (i krvave) crnogorske tranzicije, razumjeti muke bivših radnika Gornjeg Ibra, Dakića ili Brodogradilišta u Bijeloj? Znače li njemu išta nevolje sa kojima se nose nekadašni drugovi radnici, danas zarobljenici hirova vlasnika Željezare, KAP-a, Bjelasice Rade?
Ima li ko god da premijeru predoči da je razlika između minimalne plate (193 eura) i apsolutne linije siromaštva (186,5 eura se, prema računici nadležnih, ,,najniži nivo prihoda sa kojim osoba može da preživi u Crnoj Gori) manja je od deset eura.
Računa se da 16 hiljada zapošljenih u Crnoj Gori, ili svaki 11-ti/ta koji imaju legalan posao, prima platu od 200 eura ili manju. Njih ispod linije apsolutnog siromaštva može gurnuti kupovina jednog jedinog lijeka.
Kome to nije jasno, može da pojednostavi: svako deseto dijete u Crnoj Gori je siromašno. Baš kao i polovina stanovnika sjevernog regiona i većina seoskog stanovništva.
Ne znate zašto? Socijalne naknade u Crnoj Gori kreću se od 60 do 130 eura. U Crnoj Gori ima oko 30 hiljada penzionera čija penzija ne prelazi apsolutnu liniju siromaštva, navela je Banka hrane. Tri hiljade penzionare mjesečno prima manje od 100 eura. Kako preživljavaju? Zna li odgovor na to pitanje prosječan stanovnik Crne Gore koji, u prosječnoj crnogorskoj porodici (tri člana) preživljava sa prosječnom zaradom (1,2 x 480 eura) vrijednom 192 eura po članu domaćinstva. Da se ne mučite – od apsolutne linije siromaštva dijeli ih šest eura po članu, ili 18 po prosječnom domaćinstvu.
Prosječna cijena radnog sata u Crnoj Gori, ukoliko je on plaćen, iznosi 2,7 eura. Prosjek EU je 24 eura. Da bi zaradili koliko najbolje plaćeni stanovnici EU – Šveđani, zapošljeni u CG moraju odraditi 14 sati. Ili zamalo pa dva radna dana. U Njemačkoj, gdje su ovog proljeća pohrlili gladni i beznadežni sa crnogorskog sjevera prosječna satnica je 31 euro.
Da li je premijer Đukanović imao u vidu bilo koji od navedenih podataka, ili je njegovo pismo Mekalisteru isklučivo političke prirode? Namijenjeno inostranom političkom tržištu.
Poslanik DF Koča Pavlović kaže kako je siguran da će njemačku odluku o stavljanju Crne Gore na listu sigurnih država Đukanović i njegov ministar inostranih poslova Igor Lukšić proslaviti kao svoj veliki diplomatski uspjeh: „Pošteno je reći da njih dvojica taj ‘uspjeh’ duguju onim hiljadama nesretnika iz Rožaja i Bijelog Polja, koji su potrošili zadnje pare da sa opljačkanog i obespravljenog sjevera evakuišu svoje porodice u Njemačku. Eto primjera kako se jedna velika nesreća građana Crne Gore pretapa u značajan spoljnopolitički uspjeh ovog režima”, zaključio je Pavlović.
Samo još nedostaje da nam Njemci naše nesuđene azilante vrate jesenas, ili najkasnije do proljeća kada bi se – prema nekim najavama – mogli očekivati vanredni parlamentarni izbori. Taman na vrijeme za nove ucjene i kupovinu glasova.
Zoran RADULOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
