Povežite se sa nama

MONITORING

AZIL, BIJEDA I POLITIKA CRNOGORSKIH VLASTI: Dobro, da gore ne može biti

Objavljeno prije

na

,,Ubijeđen sam da Crna Gora ispunjava sve uslove da bude klasifikovana kao država bezbjednog porijekla u duhu njemačkog zakona”, smatra premijer Milo Đukanović objašnjavajući kako on ne vidi ni jedan razlog zašto bi bilo koji građanin Crne Gore ,,morao tražiti azil u evropskim ili drugim zemljama”.

Mala je šteta što Đukanović navedeno nije izrekao u crnogorskom parlamentu, već je o tome pismeno izvijestio njemačkog političara Devida Mekalistera, poslanika Evropskog parlamenta iz Hrišćansko-demokratske unije kancelarke Angele Merkel. Zato bi se moglo pomisliti da je crnogorskom premijeru važnije pismo jednom njemačkom parlamentarcu od svekolike domaće javnosti. Tim prije što nas o ovom dopisu nije upoznao Srđan Kusovac, šef Đukanovićevog zvaničnog medijskog pula (onim nezvaničnim komanduje Vladimir Beba Popović), već njemački poslovni dnevnik Handelsblatt.

Mediji iz Berlina i Minhena, dodatno, konstatuju da Đukanović kuca na otvorena vrata kada za Crnu Goru traži status zemlje bezbjednog porijekla. Njemačka administracija još je prošle godine započela postupak da zvanje bezbjednih država, nakon Bosne i Hercegovine, Srbije i Makedonije, dodijeli i Albaniji, Kosovu i Crnoj Gori.

Naravno, to nije odraz realnog stanja u tim zemljama već potreba (želja) njemačkih vlasti da smanje troškove koje im prave balkanski azilanti. A oni nijesu mali, pošto Balkanci čine oko 40 odsto svih izbjeglica u pokušaju, kako izvještava radio Dojče vele (DW). Iako vlasti u Njemačkoj za njih, mahom, nemaju razumijevanja pošto bijeda i siromaštvo nijesu dovoljno dobar razlog za dobijanje azila.

Da se vratimo korak unazad. Crnogorsko proljeće 2015. godine obilježio je talas odlazaka sa sjevera Crne Gore. Pritisnute nemaštinom i beznađem u Njemačku su se otisnule cijele porodice. Uglavnom sa porukom ,,ne može biti gore nego ovdje”. Lokalne NVO su brojale, a mediji prenosili, kako je iz opustjelih sela Rožaja, Bijelog Polja, Petnjice, otišlo više od pet hiljada ljudi.

Pod pritiskom zapadnih diplomata koji su pokušavali zaustaviti talas azilanata iz Crne Gore – pominjala se i mogućnost ukidanja bezviznog režima – u priču se uključio i premijer. ,,Ne postoji problem, posebno ne postoji alarmantan problem koji bi upućivao na potrebu nekog, incidentnog tretmana ili neke šok terapije”, kazao je Đukanović početkom maja. ,,Svakako da ćemo u kontinuitetu pratiti taj problem i obavještavati javnost. Za sada nema nikakvih podataka koji bi upućivali na potrebu nekog drugačijeg odnosa”.

Tri mjeseca kasnije, preko njemačkih medija saznajemo za Đukanovićevo pismo koje, suštinski, ima jedan cilj – da se potencijalnim iseljenicima iz Crne Gore oteža, odnosno onemogući dobijanje azila u Njemačkoj. Onda, jedva nedjelju dana pošto smo obaviješteni o premijerovom pismu, iz Federalne kancelarije za migracije i izbjeglice stiže podatak da je u prvoj polivini ove godine, u Njemačkoj, azil zatražilo 2.047 građana Crne Gore. Za poređenje – Šavnik je, prema poslednjem popisu, imao samo 27 stanovnika više. Uglavnom, prema njemačkim podacima, broj potencijalnih azilanata iz Crne Gore porastao je za godinu dana za dvije trećine. I tu smo računicu dobili iz Berlina, pošto je izvršna vlast zaboravila premijerovo obećanje kako će ,,pratiti problem i obavještavati javnost”.

Osvrnimo se, zato, na Đukanovićevu tezu da ne postoji ni jedan ralog zašto bi neko iz Crne Gore bilo gdje tražio azil.

Tu bi tvrdnju, bolje od bilo koga drugoga, mogli prokomentarisati NVO aktivista Zdravko Cimbaljević ili bivši policajci Goran Stanković i Enver Dacić. Samo da su tu. Ali…

Cimbaljević je prije dvije godine dobio politički azil u Kanadi. Nakon što je, kao aktivista LGBT pokreta, mjesecima i godinama unazad, nezaštićen, bio meta verbalnih i fizičkih napada zbog svog seksualnog opredjeljenja.

Goran Stanković je politički azil dobio u Luksemburgu, prošle godine, zbog progona i pritisaka koji njega i njegovu porodicu doveli na rub egzistencije. Stankovićev grijeh bilo je svjedočenje o organizovanom prebijanju pokojnog Aleksandra Pejanovića u pritovrskoj ćeliji CB Podgorica. Stanković je praktično protjeran, Pejanovića je za kafanskim stolom ubio policajac van dužnosti, pa priča o policijskoj toruri nad političkim neistomišljenicima polako pada u zaborav.

Godinu ranije, politički azil dobio je još jedan bivši crnogorski policajac – Enver Dacić. Nekadašnji granični policajac iz Rožaja navukao je bijes moćnih na sebe i svoju porodicu nakon što je progovorio o proizvodnji i distribuciji švercovanih cigara: Poslije višemjesečnih provjera, vlasti Luksemburga odobrile su politički azil Daciću i njegovoj porodici.

Premijer Đukanović, poslovično zaboravan za tuđu muku, ne može da vidi zbog čega bi neko od neposlušnih novinara, nevladinih aktivista il opozicionih političara, barem ponekad, poželio da živi u zemlji u kojoj pravo i pravda ne zavise od volje jednog čovjeka i njegovih poslušnika. Ili šef DPS-a računa da je sasvim normalno da nepodobne ubijaju i prebijaju vječiti NN počinioci, da im paradržavni mediji konstruišu finansijske i(li) ljubavne afere, dok se nepotkupljivim sluge režima svete objavljujući, u svim pristojnim zemljama tajne, podatke iz njihovih medicinskih kartona.

Da li bi iz Crne Gore mogli poželjeljeti da se isele oni čija su djeca u ovdašnjim bolnicama – od Podgorice do Bijelog Polja – životom platila nehigijenu, nemar i(li) nesposobnost koju je vlast tolerisala, ako je nije i podsticala, za rad što lakšeg prikupljanja glasova nejakih i nemoćnih? Da li tu želju podstiču ili je gase dugogodišnji sudski procesi bez pravosnažne presude?

Može li premijer Đukanović, kao čovjek kome su svi članovi uže i širi porodice postali milioneri tokom četvrt vijeka (i krvave) crnogorske tranzicije, razumjeti muke bivših radnika Gornjeg Ibra, Dakića ili Brodogradilišta u Bijeloj? Znače li njemu išta nevolje sa kojima se nose nekadašni drugovi radnici, danas zarobljenici hirova vlasnika Željezare, KAP-a, Bjelasice Rade?

Ima li ko god da premijeru predoči da je razlika između minimalne plate (193 eura) i apsolutne linije siromaštva (186,5 eura se, prema računici nadležnih, ,,najniži nivo prihoda sa kojim osoba može da preživi u Crnoj Gori) manja je od deset eura.

Računa se da 16 hiljada zapošljenih u Crnoj Gori, ili svaki 11-ti/ta koji imaju legalan posao, prima platu od 200 eura ili manju. Njih ispod linije apsolutnog siromaštva može gurnuti kupovina jednog jedinog lijeka.

Kome to nije jasno, može da pojednostavi: svako deseto dijete u Crnoj Gori je siromašno. Baš kao i polovina stanovnika sjevernog regiona i većina seoskog stanovništva.

Ne znate zašto? Socijalne naknade u Crnoj Gori kreću se od 60 do 130 eura. U Crnoj Gori ima oko 30 hiljada penzionera čija penzija ne prelazi apsolutnu liniju siromaštva, navela je Banka hrane. Tri hiljade penzionare mjesečno prima manje od 100 eura. Kako preživljavaju? Zna li odgovor na to pitanje prosječan stanovnik Crne Gore koji, u prosječnoj crnogorskoj porodici (tri člana) preživljava sa prosječnom zaradom (1,2 x 480 eura) vrijednom 192 eura po članu domaćinstva. Da se ne mučite – od apsolutne linije siromaštva dijeli ih šest eura po članu, ili 18 po prosječnom domaćinstvu.

Prosječna cijena radnog sata u Crnoj Gori, ukoliko je on plaćen, iznosi 2,7 eura. Prosjek EU je 24 eura. Da bi zaradili koliko najbolje plaćeni stanovnici EU – Šveđani, zapošljeni u CG moraju odraditi 14 sati. Ili zamalo pa dva radna dana. U Njemačkoj, gdje su ovog proljeća pohrlili gladni i beznadežni sa crnogorskog sjevera prosječna satnica je 31 euro.

Da li je premijer Đukanović imao u vidu bilo koji od navedenih podataka, ili je njegovo pismo Mekalisteru isklučivo političke prirode? Namijenjeno inostranom političkom tržištu.

Poslanik DF Koča Pavlović kaže kako je siguran da će njemačku odluku o stavljanju Crne Gore na listu sigurnih država Đukanović i njegov ministar inostranih poslova Igor Lukšić proslaviti kao svoj veliki diplomatski uspjeh: „Pošteno je reći da njih dvojica taj ‘uspjeh’ duguju onim hiljadama nesretnika iz Rožaja i Bijelog Polja, koji su potrošili zadnje pare da sa opljačkanog i obespravljenog sjevera evakuišu svoje porodice u Njemačku. Eto primjera kako se jedna velika nesreća građana Crne Gore pretapa u značajan spoljnopolitički uspjeh ovog režima”, zaključio je Pavlović.

Samo još nedostaje da nam Njemci naše nesuđene azilante vrate jesenas, ili najkasnije do proljeća kada bi se – prema nekim najavama – mogli očekivati vanredni parlamentarni izbori. Taman na vrijeme za nove ucjene i kupovinu glasova.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

18. GODIŠNJICA NEZAVISNOSTI CRNE GORE: Bilans punoljetstva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Država je proslavila punoljetsvo ali je još daleko od ekonomske samostalnosti. Pa joj i djeca tridesetu dočekuju živeći kod roditelja.  Kako  i ne bi kada je prosječna cijena stana u Crnoj Gori od 2006. godine porasla makar za 80 odsto

 

Za osamnaest godina državne samostalnosti, crnogorska ekonomija je značajno porasla. Ipak, nedovoljno za ocjenu da smo period od maja 2006. iskoristili na valjan način, u skladu sa željama i  (prirodnim) potencijalima.

Prema lanjskim podacima Eurostata, BDP po stanovniku u Crnoj Gori, računat prema standardu kupovne moći (tako se ujednačavaju postojeće razlike u cijenama) iznosi polovinu prosjeka članica EU. Nešto smo bolji od regionalne konkurencije. Srbija ima 44 odsto EU prosjeka, Sjeverna Makedonija 42, Bosna i Hercegovina 35 a Albanija 34 odsto. Podaci za Kosovo nijesu objavljeni. Nama najbliža članica EU je Bugarska sa BDP-em po stanovniku, prema standard  kupovne moći, od 62 odsto prosjeka EU. Dok je Hrvatska bolja od nas za približno polovinu (73 odsto EU prosjeka).

Koliko je to ozbiljna razlika pokazuje podatak iz 2008, kada smo, po istoj računici, dobacili do 43 odsto tadašnjeg prosjeka EU. To znači da smo za 15 godina osvojili sedam procentnih poena, odnosno, za toliko je naš BDP po stanovniku prema standard kupovne moći – ali sa daleko niže polazne pozicije – rastao brže od prosjeka zemalja EU. Tom dinamikom, prosječan EU standard mogli bi dostići početkom narednog vijeka.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

APELACIONI SUD SILOVATELJU MALOLJETNICE DUPLO SMANJIO KAZNU: Nasilje u produženom trajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu, te je sa maksimalne od 15 smanjio na osam godina.  Odluka je izazvala bijes javnosti, brojne reakcije i proteste

 

Maloljetnicu od 15 godina je pod prinudom početkom 2020. u svoju kuću odveo 50-godišnji  komšija B.B. ,,Ako ne dođe kod njega da ga nešto posluša” roditelji će joj ostati bez posla. Prijetnje su pojačavane, zaprijetio je i da će joj oca ubiti.

Djevojčica je krila od roditelja šta joj se dešava, dok otac nije primijetio promjene u njenom ponašanju, pregledao njen telefon i pronašao poruke komšije. Potom je djevojčica bratu ispričala o nasilnim seksualnim odnosima koje je mjesecima trpjela. Porodica je slučaj prijavila policiji nakon čega je silovatelj uhapšen i pritvoren.

Viši sud je, u dva navrata u julu 2022. i novembru 2023, B.B. osudio na maksimalnu kaznu zatvora od 15 godina. Sud je utvrdio da je B.B. od januara do juna 2020, upotrebom sile i prijetnje, u više navrata silovao djevojčicu, prijeteći joj da će joj ubiti oca ako nekome kaže.

Apelacioni sud je u februaru prošle godine ukinuo prvostepenu presudu Višeg suda koju je potpisala i jula 2022. godine donijela sutkinja Vesna Kovačević. Ona je B. B. osudila na 15 godina zatvora, ali je tadašnjom odlukom Apelacionog suda silovatelj vraćen na ponovno suđenje. Nakon toga, u novembru prošle godine sudija Višeg suda Veljko Radovanović donosi istovjetnu presudu kao i sutkinja Kovačević.

Apelacioni sud je sada preinačio odluku i smanjio kaznu sa 15 na osam godina.

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu. Posljednja odluka Apelacionog suda je pravosnažna.  Ako ona ostane na snazi B.B, koji je već četiri godine u pritvoru izaći će iz zatvora tokom 20**08.????

Odluka Apelacinog suda izazvala je bijes javnosti i brojne reakcije. U srijedu je ispred ovog suda održan protest više desetina građana.  ,,Strože kazne za zločine nad djecom”, ,,Smanjite silovanje, ne kaznu”, ,,Osam godina zatvora za doživotnu traumu”, ,,Produženo silovanje nema prenaglašen značaj”, neki su od transparenata koji su se mogli vidjeti na protestu.

Iz Apelacionog suda su, nakon burnih reakcija javnosti, u saopštenju za javnost naveli da je izrečena kazna u granicama zakonom propisane.
Vijeće sudija Apelacionog suda koje čine Predrag Tabaš, Srđan Vujović i Vesna Moštrokol je u obrazloženju navelo da umanjuje kaznu koju je dosudio Radovanović, jer je Viši sud dao višestrukom silovanju i ranijoj osuđivanosti okrivljenog prenaglašen značaj, koji nije takvog karaktera da bi se izrekla maksimalna kazna. Smatraju, takođe, da je osam godina zatvora srazmjerno težini učinjenog krivičnog djela.

Crnogorski ženski lobi je poručio da je Apelacioni sud presudom poslao poruku počiniocima da će kazne biti blage, ali i žrtvama silovanja da se ne žale i ćute. ,,Nasilni akt silovanja od strane silovatelja nije jedini akt silovanja nad žrtvom ovog sadističkog, neljudskog čina seksualnog nasilja. Nakon njega dolaze na red ostala silovanja žrtve u vidu: izostanka podrške, traume do kraja života; stigmatizacija i doživotno žigosanje žrtve, žene, đevojke ili đeteta na osnovu donošenja zaključaka o moralnosti osobe koja je preživjela ovozemaljski pakao u vidu zločina višestrukog silovanja; relativizacija i negiranja istog kroz minimiziranje zločina silovanja i njegovih trajnih posljedica po žrtvu u vidu blagih ili smanjenih sankcija prema zločincu silovatelju”, poručili su iz Crnogorskog ženskog lobija.

Organizacije Prima, Sigurna ženska kuća i SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić u reakciji na presudu navode da zbog ove i ovakvih odluka žrtve silovanja nemaju povjerenja u institucije, da će u najdubljoj tišini i najskrivenijem kutku svog bića uporno tražiti gdje su to pogriješile pa su ,,zaslužile“ da njihov silovatelj bude mnogostruko više shvaćen, opravdan, zaštićen i amnestiran i da će im svakodnevna misao biti samopovređivanje i suicid, a ne odluka da preživljeno nasilje prijave nadležnim instancama.

Centar za ženska prava (CŽP) i Akcija za ljudska prava ( HRA) uputili su protest zbog drastičnog, a neobrazloženog smanjivanja kazne izvršiocu višestrukog silovanja djeteta.

Zbog bijesa javnosti i nemuštog obrazloženja presude Apelacionog suda, reagovali su i iz Vrhovnog suda. Iz ovog suda tvrde da je ovakvu presudu moralo pratiti obrazloženje –  u predmetima, koji su od interesovanja za javnost, naročito u predmetima nasilja nad ženama i maloljetnim licima, sudovi su dužni da sačine saopštenje za javnost koje će sadržati kratke razloge presude u dijelu obrazloženja o vrsti i visini izrečene kazne, saopšteno je, između ostalog, nakon sastanka predsjednika svih crnogorskih sudova.

Da je ovaj predmet percipiran kao alarm potvrdili su iz Vrhovnog suda za Radio slobodnu Evropu: ,, Vrhovni sud  će razmotriti pravosnažnu presudu u ovom predmetu i sagledati efekte preporuka u konkretnom slučaju u skladu sa zakonom”.

Mirela Radić iz pokreta Mi možemo zatražila je na ovonedjeljnom protestu strožije kazne za počinitelje: ,,Zahtijevamo pod hitno promjenu kaznene politike. Ne komentarišemo sudske odluke, ali smatramo da je nešto pogrešno kada je u pitanju kaznena politika Crne Gore”.

O kaznenoj politici govore i dvije presude Apelacionog suda tokom ovog mjeseca. Početkom maja Apelacioni sud preinačio je presudu B.A., osuđenom za krivično djelo silovanje, i smanjio mu kaznu sa pet na četiri godine zatvora. Usvojena je žalba kojom se ukazuje da je optuženom izrečena prevelika kazna, jer je optuženi u vrijeme događaja bio u stanju bitno smanjene uračunljivosti, koja je izazvana njegovom psihičkom bolešću. Ove sedmice objavljena je odluka Apelacionog suda kojom je J.Lj. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca zatvora zbog krivičnog djela silovanje i produženog krivičnog djela nasilje u porodici.

Pored sudova ni ostale institucije nemaju valjan odgovor na ovaj problem. Skupština je još 2022.godine  usvojila izmjene Krivičnog zakonika koji propisuje strožije kazne za seksualno nasilje nad djecom.One se neprimjenjuju zbog nedostatka propisa za njihovo sprovođenje koje Skupština nije donijela.

U Izvještaju Evropske komisije o Crnoj Gori za 2023. godinu se konstatuje: ,,Ne postoji zadovoljavajući nivo zaštite djece od počinilaca seksualnih krivičnih djela i još uvijek ne postoje sistematski prikupljeni podaci o seksualnom zlostavljanju djece i seksualnom iskorišćavanju”.

Predviđeno je i formiranje registra prestupnika i mjere nadzora počinilaca nakon boravka u zatvoru. Konvenciju o zaštiti djece od seksualnog iskorišćavanja i seksualnog zlostavljanja Savjeta Evrope, Crna Gora je potpisala još 2009. Tada su se obavezali da će napraviti bazu osuđenih za krivična dela protiv polne slobode učinjenih nad djecom.Da je takav dokument neophodan upozoravao je i ombudsman. Registar još ne postoji.

Građanski pokret Mi možemo pokrenuo je prošle godine peticiju kojom se traži povećanje kazni koje se izriču za krivična djela protiv polnih i seksualnih sloboda. Oni  smatraju da kazna ne može biti manja od osam godina. Zalažu se i da se najteža krivična djela iz ove oblasti – obljuba nad djetetom i oljuba nad nemoćnim licem kazne sa najvećom zatvorskom kaznom koju poznaje crnogorski pravosudni sistem.

Peticiju je potpisalo šest hiljada građana i predata je u oktobru Skupštini. Još nije došla na dnevni red.

,,Pitamo Apelacioni sud i vijeće suda zbog čega je nagradilo silovatelja. Ukoliko nije bilo jedne olakšavajuće okolnosti, ako se radi o maloljetnom djetetu, ako se radi o povratniku, zašto su kaznili djevojčicu? “, pitala je Aida Petrović iz nevladine organizacije Prima na protestu 15.maja. I ona i javnost su ostali bez odgovora.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SRPSKI REVIZIONIZAM O SREBRENICI KAO POKRIĆE KORUMPIRANIM POLITIČARIMA: Ponovno guranje Crne Gore u kandže mitomanija i zavjera

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer Spajić  je juče( četvrtak)  rekao da će Vlada glasati za rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici . No, otvaranje ovih bolnih tema očito stvara  nelagodu Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD.  Srbijanski režimski mediji neprestano vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice  po kojima na kraju  ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima. Istina je, naravno, drugačija

 

 

Ko prati vučićevsku štampu i njegove marionete u Srbiji, BiH i Crnoj Gori lako stiče utisak da je UN-ova rezolucija o genocidu u Srebrenici jula 1995. pitanje života i smrti za sav srpski narod, Srbiju i Republiku Srpsku (RS). Predsjednik Aleksandar Vučić govori kako će Srbi  biti proglašeni za genocidni narod, rezolucija će dovesti do ukidanje Republike Srpske, dok će Srbiji biti nametnuto plaćanje ratne odštete. I Vaskršnji sabor Srbije i Srpske je pomjeren jer se čeka glasanje u UN-u. U samom tekstu rezolucije se ni Srbi kao narod, niti vojska, niti bilo koja osoba spominje, a još manje etiketira kao „genocidan“. Uprkos tome, crnogorski podržavaoci Prve familije Srbije su se uključili u beogradsku propagandu. Jovan Vučurović, poslanik Nove srpske demokratije (NSD) i predsjednik parlamentarnog Odbora za ljudska prava i slobode je pozvao Vladu da ne podrži rezoluciju jer je „usmjerena protiv srpskog naroda“. Milan Knežević, lider Demokratske narodne partije (DNP) je rekao da Njemačka (kosponzor rezolucije) je „država koja je svijetu podarila Hitlera, Himlera, Gebelsa, Aušvic proglašava nas Srbe genocidnim a najstradalniji smo narod Balkana“. Pri tome zgodno zaboravlja da sadašnja Njemačka priznaje holokaust čije negiranje, nacistički simboli i pozdravi su zabranjeni zakonom. SNP-ov Dragoslav Šćekić, jedan od potpredsjednika Vlade Milojka Spajića kaže da će glasati protiv ako rezolucija dođe na Vladu jer „nećemo dozvoliti da bilo koji narod u ovom momentu nazivamo genocidnim“.

Demokratska partija socijalista (DPS) je tražila da Vlada bude kosponzor rezolucije zgodno zaboravljajući svoju i bivšeg lidera Mila Đukanovića ratnu prošlost. Bivši ministar u vladi RS-a Momčilo Mandić je još 2012. pohvalio ulogu Đukanovića za „pomoć koju su on i njegova vlada 1994. upućivali VRS-u i srpskom narodu“ u vremenu kad je Milošević uveo sankcije RS-u. „Gorivo za naše tenkove koji su se borili od Foče preko Srebrenice do Bihaća i dalje slao je upravo Đukanović i ko zna šta bi bilo sa RS da te pomoći nije bilo“ rekao je Mandić. Na Youtube-u postoji snimak u kome se Đukanović hvali da Momir Bulatović „ne treba da štiti srpstvo“ od njega, jer vlada koju on vodi je „morala godinama kriomice od Slobodana Miloševića i Bulatovića da pomaže srpski narod u Hercegovini i Republici Srpskoj, kad su joj oni odlučno i bezdušno spustili rampu“.

Oglasile su se prije dva dana i Majke Srebrenice, tj. njihovo, po mnogima komercijalizirano, rukovodstvo. Ranije su zdušno tvrdile da je „Crna Gora učestvovala u genocidu u Srebrenici“ ali su prije dva dana rekle da „nikad i nigdje nismo našle dokument koji upućuje da je Đukanović bio učesnik ili imao bilo kakve veze sa genocidom u Srebrenici“. One su mu i „zahvalne na svemu što čini za žrtve i njihove porodice“.

Državno tužilaštvo nikada nije ispitalo Đukanovića oko njegove uloge u tom zločinu koji zakonski ne zastarijeva. Kada se tome doda i deportacija bošnjačkih izbjeglica na nož vlastima RS-a i razne druge pomoći za „srpsku stvar“ vjerovatno bi bilo dosta toga što bi on morao objasniti.

Premijer je juče( četvrtak) o rekao da će Vlada glasati za rezoluciju. No očito je da otvranje ovih bolnih tema stvara  nelagodu Vladi i Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD-a. Vlada je predložila i amandmane na rezoluciju kojima bi se dodatno individualizirala krivica za genocid i da se skine etiketiranje srpskom narodu koje ionako ne postoji u prijedlogu rezolucije.

Srbijanski režimski mediji vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice.Narativ ima dva smjera. Prvim se potenciraju zločini Armije BiH nad srpskim civilima i konstantni teror koji su u Podrinju trpili od snaga Nasera Orića sve do kraja rata. Orić, kome se kasnije neuspješno sudilo u Hagu je, po srbijanskim medijima, prije „osvete“ u Srebrenici pobio do tri i po hiljade Srba, „uglavnom žena, dece i staraca“, što je , tvrde,  izazvalo razumljivu odmazdu nad muslimanskim dželatima krajem rata. To je ponovio i predsjednik RS-a Milorad Dodik na skupu u Banja Luci 18. aprila ove godine u znak protesta zbog rezolucije. Dodik je rekao da „3.5 hiljade Srba koji su ubijeni u Srebrenici i Bratuncu niko ne spominje” i da je „to bio zločin na kraju rata, nakon zamora, mržnje i stradanja, osveta, ali to nije bio genocid”. I Ana Brnabić, predsjednica srbijanske Skupštine je optužila „one koji sponzorišu rezoluciju da ne pokazuju ni žaljenje ni pijetet“ već „diskvalifikaciju za celi srpski narod“.

Drugi smjer narativa potencira teorije zavjera i da zapravo nije ubijeno osam hiljada muškaraca i dječaka već da su zapadne službe, prije svega britanska i američka, organizovale preko srpskih izdajnika u Vojsci Republike Srpske (VRS) strijeljanje do hiljadu zarobljenih suparničkih vojnika. Tako da na kraju ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima.

Činjenice kažu ovako. Kada je uz američku podršku i pomoć Dodik došao na vlast u RS (koja je spašena od vojnog sloma upravo od istih Amerikanaca), on je tada javno koristio riječ „genocid“ u opisu dešavanja u Srebrenici jula 1995.  Komisija Vlade RS koja je ustanovljena pod premijerom Draganom Mikerevićem je od decembra 2003. do jula 2004. izvršila rekonstrukciju događaja na osnovu vojnih i policijskih dokumenata RS-a. U Komisiji je bilo pet Srba, jedan Bošnjak i jedan Britanac iz međunarodne zajednice. Zaključci Komisije da su od 10. od 19. jula 1995. snage RS-a zarobile i pogubile između 7,800 i 8,000 Bošnjaka su usvojeni jednoglasno. Usvojila ih je i kasnija Vlada premijera RS-a Pera Bukejlovića. Naknadno će Dodikova vlast reći da su zaključci doneseni pod pritiskom međunarodne zajednice pa je 2019. godine formirana nova Nezavisna međunarodna komisija za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995. godine. „Nezavisna“ komisija je rekla da nije bilo genocida i da „pogubljenje 2.500 do 3.000 vojnih zatvorenika, uključujući nekoliko stotina muških civila iz baze Potočari…predstavlja ratni zločin“. Svi ostali su stradali u borbama prilikom proboja ili umrli od drugih uzroka.

Sadašnje srbijanske narative o paljenju 50 srpskih sela oko Srebrenice, masakre civila (ravno 3.267 ubijenih) od strane Orićevih vojnika najbolje negiraju izvještaji institucija i vojnih komandanata Srba. Prema podacima RS-ovog Odjeljenja za istraživanje rata, ratnih zločina i obradu dokumentacije od početka do kraja rata u BiH (1992-1995) godine na širokoj teritoriji opština Zvornik, Srebrenica, Bratunac, Vlasenica sa opštinom Milići, Kalesija sa opštinom Osmaci i Šekovići poginulo je ukupno 2,385 Srba. Žrtve su određene prema mjestu stradanja. To je 882 osobe manje u odnosu na propagandističke brojke. Do 3,267 stradala se stiglo dodavanjem stradalih sa teritorija oko Sarajeva i drugih mjesta koje su Srbi morali predati nakon Dejtonskog sporazuma. Mrtvi sa tih teritorija su kasnije ponovo sahranjeni u istočnoj Bosni u gorepomenutim opštinama. Od 2,385 stvarno poginulih iz tih opština su 1,974 bili vojnici, 387 civili a 24 su u kategoriji „nepoznat status“.

Najviše Srba je poginulo na početku agresije na BiH 1992.  – 1,489 – od toga 273 civila, 1,201 vojnika i 15 imaju nepoznat status. U ostalim godinama rata (od 1993. do 1995.) je poginulo 896 Srba od čega su 114 bili civili. Ovo se u velikoj mjeri slaže sa pismom generala Ratka Mladića od 10. jula 1995. godine poslatom komadantu UNPROFOR-a  generalu Rupertu Smitu. U pismu Mladić navodi da je „VRS pokrenula ofanzivu na Srebrenicu“ između ostalog jer su prije toga “muslimanske snage ubile 100 i ranile preko 200 Srba”. Mladić navodi stradanja „mnogih srpskih sela duž granice zone i… odvratne zločine protiv civila… spalili su sela Višnjica i Banja Lučica, ubivši njihove stanovnike“. Ove brojke su u ogromnoj koliziji sa navodnih preko 3 hiljada masakriranih Srba. Nesporno je da je nekoliko dana prije napada na Srebrenicu napadnuto selo Višnjica i da su ubijene 4 starije osobe. Poginuo je i jedan vojnik VRS-a.

Snage 28. divizije Armije BiH i/ili oni koji su ih pratili u stopu radi pljačke  ( pretežno hrane jer je u opkoljenjoj Srebrenici  harala glad)  počinili su i druge dokazane zločine protiv srpskih civila. Desetine civila su ubijeni u Skelanima u januaru 1993. (uključujući i majku sa dvoje maloljetne djece od 5 i 12 godina dok su pokušavali pobjeći u Srbiju), Zalazju (na Petrovdan 12.jula 1992. – uključujući i pogubljenje 30-tak zarobljenih vojnika), Bjelovac i druga mjesta što su nesporno urtvrdili i BiH sudovi i Hag. Nekoliko civila je stradalo i u Kravicama na julijanski Božić 1993. što se u Srbiji potencira. Međutim, Kravice su bila legitimna vojna meta zbog skladišta municije i artiljerijske baze VRS-a odakle je gađana Srebrenica. Najveći dio  ubijenih –  46 Srba po jednom, ili 49 po drugom izvještaju – su bili pripadnici VRS-a, seoskih straža i vojnih lica iz Srbije.

Domaća tužilaštva i Hag su uradili loš posao u procesuiranju tih zločina za koje Srbi imaju pravo biti ogorčeni. Međutim, podrinjski  Bošnjaci imaju i te kako  pravo biti ogorčeni na ista tužilaštva zbog zločina iz 1992. (Preko 3 hiljade ubijenih Bošnjaka) i čišćenja Bratunca, Višegrada, Zvornika i drugih mjesta gdje su bili većina prije rata. Do tada će se balkanske prljavštine i kriminal pokrivati Srebrenicom i drugim stratištima.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Kolumne

Random image

Novi broj

Facebook

Izdvajamo