Povežite se sa nama

MONITORING

AZIL, BIJEDA I POLITIKA CRNOGORSKIH VLASTI: Dobro, da gore ne može biti

Objavljeno prije

na

,,Ubijeđen sam da Crna Gora ispunjava sve uslove da bude klasifikovana kao država bezbjednog porijekla u duhu njemačkog zakona”, smatra premijer Milo Đukanović objašnjavajući kako on ne vidi ni jedan razlog zašto bi bilo koji građanin Crne Gore ,,morao tražiti azil u evropskim ili drugim zemljama”.

Mala je šteta što Đukanović navedeno nije izrekao u crnogorskom parlamentu, već je o tome pismeno izvijestio njemačkog političara Devida Mekalistera, poslanika Evropskog parlamenta iz Hrišćansko-demokratske unije kancelarke Angele Merkel. Zato bi se moglo pomisliti da je crnogorskom premijeru važnije pismo jednom njemačkom parlamentarcu od svekolike domaće javnosti. Tim prije što nas o ovom dopisu nije upoznao Srđan Kusovac, šef Đukanovićevog zvaničnog medijskog pula (onim nezvaničnim komanduje Vladimir Beba Popović), već njemački poslovni dnevnik Handelsblatt.

Mediji iz Berlina i Minhena, dodatno, konstatuju da Đukanović kuca na otvorena vrata kada za Crnu Goru traži status zemlje bezbjednog porijekla. Njemačka administracija još je prošle godine započela postupak da zvanje bezbjednih država, nakon Bosne i Hercegovine, Srbije i Makedonije, dodijeli i Albaniji, Kosovu i Crnoj Gori.

Naravno, to nije odraz realnog stanja u tim zemljama već potreba (želja) njemačkih vlasti da smanje troškove koje im prave balkanski azilanti. A oni nijesu mali, pošto Balkanci čine oko 40 odsto svih izbjeglica u pokušaju, kako izvještava radio Dojče vele (DW). Iako vlasti u Njemačkoj za njih, mahom, nemaju razumijevanja pošto bijeda i siromaštvo nijesu dovoljno dobar razlog za dobijanje azila.

Da se vratimo korak unazad. Crnogorsko proljeće 2015. godine obilježio je talas odlazaka sa sjevera Crne Gore. Pritisnute nemaštinom i beznađem u Njemačku su se otisnule cijele porodice. Uglavnom sa porukom ,,ne može biti gore nego ovdje”. Lokalne NVO su brojale, a mediji prenosili, kako je iz opustjelih sela Rožaja, Bijelog Polja, Petnjice, otišlo više od pet hiljada ljudi.

Pod pritiskom zapadnih diplomata koji su pokušavali zaustaviti talas azilanata iz Crne Gore – pominjala se i mogućnost ukidanja bezviznog režima – u priču se uključio i premijer. ,,Ne postoji problem, posebno ne postoji alarmantan problem koji bi upućivao na potrebu nekog, incidentnog tretmana ili neke šok terapije”, kazao je Đukanović početkom maja. ,,Svakako da ćemo u kontinuitetu pratiti taj problem i obavještavati javnost. Za sada nema nikakvih podataka koji bi upućivali na potrebu nekog drugačijeg odnosa”.

Tri mjeseca kasnije, preko njemačkih medija saznajemo za Đukanovićevo pismo koje, suštinski, ima jedan cilj – da se potencijalnim iseljenicima iz Crne Gore oteža, odnosno onemogući dobijanje azila u Njemačkoj. Onda, jedva nedjelju dana pošto smo obaviješteni o premijerovom pismu, iz Federalne kancelarije za migracije i izbjeglice stiže podatak da je u prvoj polivini ove godine, u Njemačkoj, azil zatražilo 2.047 građana Crne Gore. Za poređenje – Šavnik je, prema poslednjem popisu, imao samo 27 stanovnika više. Uglavnom, prema njemačkim podacima, broj potencijalnih azilanata iz Crne Gore porastao je za godinu dana za dvije trećine. I tu smo računicu dobili iz Berlina, pošto je izvršna vlast zaboravila premijerovo obećanje kako će ,,pratiti problem i obavještavati javnost”.

Osvrnimo se, zato, na Đukanovićevu tezu da ne postoji ni jedan ralog zašto bi neko iz Crne Gore bilo gdje tražio azil.

Tu bi tvrdnju, bolje od bilo koga drugoga, mogli prokomentarisati NVO aktivista Zdravko Cimbaljević ili bivši policajci Goran Stanković i Enver Dacić. Samo da su tu. Ali…

Cimbaljević je prije dvije godine dobio politički azil u Kanadi. Nakon što je, kao aktivista LGBT pokreta, mjesecima i godinama unazad, nezaštićen, bio meta verbalnih i fizičkih napada zbog svog seksualnog opredjeljenja.

Goran Stanković je politički azil dobio u Luksemburgu, prošle godine, zbog progona i pritisaka koji njega i njegovu porodicu doveli na rub egzistencije. Stankovićev grijeh bilo je svjedočenje o organizovanom prebijanju pokojnog Aleksandra Pejanovića u pritovrskoj ćeliji CB Podgorica. Stanković je praktično protjeran, Pejanovića je za kafanskim stolom ubio policajac van dužnosti, pa priča o policijskoj toruri nad političkim neistomišljenicima polako pada u zaborav.

Godinu ranije, politički azil dobio je još jedan bivši crnogorski policajac – Enver Dacić. Nekadašnji granični policajac iz Rožaja navukao je bijes moćnih na sebe i svoju porodicu nakon što je progovorio o proizvodnji i distribuciji švercovanih cigara: Poslije višemjesečnih provjera, vlasti Luksemburga odobrile su politički azil Daciću i njegovoj porodici.

Premijer Đukanović, poslovično zaboravan za tuđu muku, ne može da vidi zbog čega bi neko od neposlušnih novinara, nevladinih aktivista il opozicionih političara, barem ponekad, poželio da živi u zemlji u kojoj pravo i pravda ne zavise od volje jednog čovjeka i njegovih poslušnika. Ili šef DPS-a računa da je sasvim normalno da nepodobne ubijaju i prebijaju vječiti NN počinioci, da im paradržavni mediji konstruišu finansijske i(li) ljubavne afere, dok se nepotkupljivim sluge režima svete objavljujući, u svim pristojnim zemljama tajne, podatke iz njihovih medicinskih kartona.

Da li bi iz Crne Gore mogli poželjeljeti da se isele oni čija su djeca u ovdašnjim bolnicama – od Podgorice do Bijelog Polja – životom platila nehigijenu, nemar i(li) nesposobnost koju je vlast tolerisala, ako je nije i podsticala, za rad što lakšeg prikupljanja glasova nejakih i nemoćnih? Da li tu želju podstiču ili je gase dugogodišnji sudski procesi bez pravosnažne presude?

Može li premijer Đukanović, kao čovjek kome su svi članovi uže i širi porodice postali milioneri tokom četvrt vijeka (i krvave) crnogorske tranzicije, razumjeti muke bivših radnika Gornjeg Ibra, Dakića ili Brodogradilišta u Bijeloj? Znače li njemu išta nevolje sa kojima se nose nekadašni drugovi radnici, danas zarobljenici hirova vlasnika Željezare, KAP-a, Bjelasice Rade?

Ima li ko god da premijeru predoči da je razlika između minimalne plate (193 eura) i apsolutne linije siromaštva (186,5 eura se, prema računici nadležnih, ,,najniži nivo prihoda sa kojim osoba može da preživi u Crnoj Gori) manja je od deset eura.

Računa se da 16 hiljada zapošljenih u Crnoj Gori, ili svaki 11-ti/ta koji imaju legalan posao, prima platu od 200 eura ili manju. Njih ispod linije apsolutnog siromaštva može gurnuti kupovina jednog jedinog lijeka.

Kome to nije jasno, može da pojednostavi: svako deseto dijete u Crnoj Gori je siromašno. Baš kao i polovina stanovnika sjevernog regiona i većina seoskog stanovništva.

Ne znate zašto? Socijalne naknade u Crnoj Gori kreću se od 60 do 130 eura. U Crnoj Gori ima oko 30 hiljada penzionera čija penzija ne prelazi apsolutnu liniju siromaštva, navela je Banka hrane. Tri hiljade penzionare mjesečno prima manje od 100 eura. Kako preživljavaju? Zna li odgovor na to pitanje prosječan stanovnik Crne Gore koji, u prosječnoj crnogorskoj porodici (tri člana) preživljava sa prosječnom zaradom (1,2 x 480 eura) vrijednom 192 eura po članu domaćinstva. Da se ne mučite – od apsolutne linije siromaštva dijeli ih šest eura po članu, ili 18 po prosječnom domaćinstvu.

Prosječna cijena radnog sata u Crnoj Gori, ukoliko je on plaćen, iznosi 2,7 eura. Prosjek EU je 24 eura. Da bi zaradili koliko najbolje plaćeni stanovnici EU – Šveđani, zapošljeni u CG moraju odraditi 14 sati. Ili zamalo pa dva radna dana. U Njemačkoj, gdje su ovog proljeća pohrlili gladni i beznadežni sa crnogorskog sjevera prosječna satnica je 31 euro.

Da li je premijer Đukanović imao u vidu bilo koji od navedenih podataka, ili je njegovo pismo Mekalisteru isklučivo političke prirode? Namijenjeno inostranom političkom tržištu.

Poslanik DF Koča Pavlović kaže kako je siguran da će njemačku odluku o stavljanju Crne Gore na listu sigurnih država Đukanović i njegov ministar inostranih poslova Igor Lukšić proslaviti kao svoj veliki diplomatski uspjeh: „Pošteno je reći da njih dvojica taj ‘uspjeh’ duguju onim hiljadama nesretnika iz Rožaja i Bijelog Polja, koji su potrošili zadnje pare da sa opljačkanog i obespravljenog sjevera evakuišu svoje porodice u Njemačku. Eto primjera kako se jedna velika nesreća građana Crne Gore pretapa u značajan spoljnopolitički uspjeh ovog režima”, zaključio je Pavlović.

Samo još nedostaje da nam Njemci naše nesuđene azilante vrate jesenas, ili najkasnije do proljeća kada bi se – prema nekim najavama – mogli očekivati vanredni parlamentarni izbori. Taman na vrijeme za nove ucjene i kupovinu glasova.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SMANJENJE STAROSNE GRANICE ZA PENZIJU: Ni javnog interesa, ni smjene Katnića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zakon o radu je izmijenjen bez javne rasprave, bez konsultacija sa socijalnim partnerima, finansijskih analiza, bez procjene štete po budžet…

 

Nakon što je početkom decembra poslije višemjesečnih peripetija nekako sklopljena  izvršna vlast, smjena glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića bio je prvi zahtjev Demokratskog fronta (DF). Čak su pokušali da izmjenama Zakona o državnom tužilaštvu ukinu SDT, ali taj dokument nije prošao Venecijansku komisiju, jer nije ispunjavao evropske standarde.

U srijedu su izglasane izmjene Zakona o radu koje su predložili Milan Knežević (DF) i Maja Vukićević (DF) kojim će građani biti obavezni da idu u penziju sa 66 godina, umjesto za 67, kako je to do sada bio slučaj.

Zakon je izglasan na brzinu, bez javne rasprave, bez konsultacija sa Socijalnim savjetom, niti drugim socijalnim partnerima. Vlada je odavno pokazala da je izvršno tijelo bez „izvršne moći“. Zato ne čudi što nijesu prstom mrdnuli. Sve to da bi se jedan čovjek poslao u penziju. Milivoje Katnić je, međutim, i dalje na funkciji, dok je, po riječima sindikalnih predstavnika, veliki broj ljudi prijevremeno ostao bez posla zbog izmjena Zakona o radu, a ostale su im kreditne i druge obaveze koje penzijom ne mogu da finansiraju.

Knežević je rekao da nije imao namjeru da izmjenama Zakona o radu ubrza odlazak Katnića u penziju, već da taj akt uskladi sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju kojim je već predviđeno da osiguranik stiče pravo na penziju sa 66 godina starosti i 15 godina radnog staža. On je naveo da desetine hiljada mladih čeka da se zaposli, što je bio još jedan motiv izmjena ovog zakona.

,,Da je ovaj zakon donešen protiv specijalnog državnog tužioca, Milivoja Katnića, on bi u ponedjeljak dobio rješenje o penziji, a to se nije desilo. Zakon o tužilaštvu jasno je normirao da Katniću treba Tužilački savjet da konstatuje prestanak mandata”, kazao je Knežević tokom skupštinske rasprave.

Iz Unije slobodnih sindikata i Akcije za ljudska prava tvrde da Zakon o radu i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO) ne treba usklađivati, jer nijesu u koliziji. Zakon o PIO propisao je starosnu granicu za penziju od 66 navršenih godina, međutim, Zakon o radu je davao mogućnost radniku da nastavi da radi do 67 godine. Dakle, građaninu je data mogućnost da pođe u penziju godinu ranije, ali je imao izbor da to ne učini ukoliko se osjeća sposobnim da radi duže. Novim izmjenama zakona im je taj izbor ukinut.

Slaven Radunović (DF) je još tokom skupštinske rasprave u vezi sa radom tužilaštva, nedvosmisleno rekao da su „nadmudrili“ i „pobijedili“ Katnića i donijeli izmjene Zakona o radu zbog kojih će mu prestati mandat. On je rekao da će Katnić otići sa funkcije 12. juna, kada je prvobitno stupio na snagu Zakon o radu.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROMJENE U JAVNOM SERVISU: Kocka je bačena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da će promjena vlasti konačno značiti i oslobađanje RTCG-a i stvaranje istinskog javnog servisa obećali su poslanici većine u Skupštini. Dosadašnji potezi ne ulivaju nadu da će se to stvarno i desiti

 

Sa promjenama u Radio-televiziji Crne Gore nova vlast nije žurila. Tek prošle subote je Skupština, sa 43 glasa za, imenovala nove članove Savjeta RTCG-a. Izabrani su Bojan Baća (Univerzitet Crne Gore), Žarko Mirković (CANU), Naod Zorić (predlog nacionalnih ustanova kulture i NVO), Filip Lazović (Unija poslodavaca), Veselin Drljević (NVO iz oblasti medija), Milica Špajak i Amina Murić (NVO koje se bave ljudskim pravima), Marijana Camović-Veličković (Unija slobodnih sindikata) i Predrag Marsenić (Crnogorski olimpijski i paraolimpijski komitet).

Za ovu sedmicu je najavljena konstitutivna sjednica, a predsjednik Skupštine Aleksa Bečić je u srijedu izvlačio žrijeb kojim je ispalo da mandat od pet godina u Savjetu imaju Marsenić, Drljević, Špajak i Lazović, od četiri godine Murić, Camović Veličković i Mirković, a na tri Bojan Baća i Naod Zorić.

Bečić je najavio da novi Savjet u roku od osam dana od imenovanja treba da započne postupak izbora novog generalnog direktora RTCG-a. Za izbor novog generalnog direktora Savjet raspisuje javni konkurs koji traje 15, a najduže mjesec dana, nakon čega postoji rok od 20 dana za žalbe. Tako da bi u avgustu RTCG trebao da ima novog direktora.

Aktuelnom generalnom direktoru  RTCG-a Božidaru Šundiću, koji je na toj poziciji od  novembra 2018, mandat je trebao da traje četiri godine. On je ranije najavio da menadžerski i urednički tim  neće podnijeti ostavke. Šundić nema zakonskog osnova da kao neki od njegovih prethodnika tuže RTCG – Branku Vojičiću isplaćeno 80.000, a Rade Vojvodić potraživao blizu 250.000 eura.

Prošlonedjeljna skupštinska rasprava o RTCG-u, prošla je bez opozicije, a vladajuće partije su jednoglasno obećale da ,,javni servis” više neće služiti vlasti već građanima.

Govorilo se nadahnuto:,,Uredništvo Radio-televizije Crne Gore konačno selimo iz Splendida i vraćamo u Bulevar revolucije”, kazao je Boris Bogdanović iz Demokrata. Poslanica SNP-a Milosava Paunović nazvala je RTCG štetočinama društva. Poslanica Pokreta za promjene (PzP) Branka Bošnjak pohvalila je obrazovni program TVCG-a, ali je rekla da je informativni program ,,javno zastiđe”. Božena Jelušić, iz URA, pomenula je rijetke svijetle trenutke u radu: ,,Govorim na primjer o emisiji Mehanizam. Znamo da smo imali jednu epizodu kada je javni servis krenuo boljim putem kad su na čelu bili Mićunović i Kadija. Kad je javni servis pokušao da odgovori zadacima na putu pridruživanja EU”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Reagovali su i iz Saveza udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore. Oni  smatraju da je Vuković „negator antifašističkih tekovina Trinaestojulskog ustanka crnogorskog naroda, te da mu ne pripada mjesto predsjednika žirija za dodjelu ovog najvišeg državnog priznanja”. Jedan od dobitnika 13-julske nagrade Vukić Pulević izjavio je da je ovo riskantan potez, preko kojeg se ne smije olako preći. Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za crnogorski jezik, koji je ovu nagradu dobio 2018. ironično je konstatovao: „Da se kojim slučajem 13-julska nagrada može dodjeljivati posthumno, nema sumnje da bi je ovaj žiri gotovo jednoglasno dodijelio Pavlu Đurišiću, za životno djelo.“

Za Vukovića su „četnici gospoda.“ Bili i ostali, piše Vuković na portalu Vidovdan 2018. godine i dodaje da poslije njih gospode i nema. Nakon promjene vlasti, Vuković veliča DF a kritikuje Vladu,  za URU, koja ga izglasa, tvrdi da je „Udbina Udba.“ Nije mu po volji ni novi premijer Zdravko Krivokapić jer je sve više protiv njemu omiljenog DF-a. Posebno ga je šokirala vijesti da je podržao osnivanje Monitora. Piše da je na Trgu bana Jelačića kada se pojavio prvi broj Monitora bilo opšte veselje. Premda: „Nije svakome bilo do slavlja. Neki ustaški tjednici uplašili su se konkurencije, jer je Monitor na samom startu daleko dobacio, i evo do danas ne podbacuje…“ U tom stilu objašnjava i današnju situaciju: „Zar nije kohabitacija crnogorskih partizana i crnogorskih ustaša protiv crnogorskih četnika, vrlo inspirativan uzor…“  A čovjek može biti izabran da odlučuje o najznačajnijoj državnoj nagradi za 2021. godinu – 76 ljeta nakon Drugog svjetskog rata.

I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena.

Prošle godine, kada se pandemija zahuktavala, nagrada je dodijeljena Institutu za javno zdravlje, doktoru Ranku Lazovići i istoričaru Živku Andrijaševiću. Jedan od lidera DF-a Milan Knežević tvrdio je da je prekršen Zakon o državnim nagradama jer on predviđa da se u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada.

I 2018. u žiži je bio predsjednik žirija – slikar Ranko Todorović Todor koji nakon postavljenja izjavio da „dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu.“ Da podsjetimo da je tada, a umnogome i sada, potvrde o patriotizmu izdavao DPS.

Ipak, dešavalo se i da politički nepodobni dobiju nagradu. Tako je 2015. Trinaestojulsku dobio dramski pisac Ljubomir Đurković, koji u kritikama nije štedio prošlu vlast. I to u oštroj konkurenciji – te godine KAP je predložio tajkuna Veselina Pejovića. Objasnili su da bez njega ne bi bilo ni Kombinata.

Pojedini dobitnici ove nagrade prijetili su 2013. da će je vratiti. Te godine nagrada je dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću, bivšem ministru kulture u Vladi Mila Đukanovića od 1993. do 1996. Kritičari su bili bijesni, tvrdeći da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore Lakušiću i Čelebiću, te anonimnom zagrebačkom politologu. Književnik Andrej Nikolaidis je napustio žiri u kojem su, pored njega, bili predsjednik prof. dr Dragan K. Vukčević i članovi prof. dr Predrag Ivanović, prof. dr Dragan Koprivica i prof. dr Milenko Popović. Dodjeli nagrade nijesu prisustvovali tadašnji predsjednik Filip Vujanović, niti premijer Đukanović, a svoju obavezu dodjele priznanja eskivirao je predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić. Nagradu je dobitnicima uručio tadašnji potpredsjednik Skupštine Suljo Mustafić.

Kakav nas još skandal očekuje tokom ovogodišnje dodjele, uskoro ćemo saznati.

Na brojne kritike Vuković nije odgovarao. Za Dan je izjavio da će svoje reći tek nakon dodjele nagrade.

A odluku o predlogu Administrativnog odbora o članovima ovogodišnjeg saziva žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade donijeće poslanici na zasijedanju koje je u toku.

 

Dobitnici

Prošle godine Trinaestojulsku nagradu su dobili Institut za javno zdravlje, ljekar Ranko Lazarević i istoričar Živko Andrijašević. Književni istoričar Dragan B. Perović, istoričar Božidar Šekularac i književnik Pavle Goranović nagrađeni su 2019, a 2018. slikar Krsto Andrijašević, violončelista Aleksa Asanović i filolog Adnan Čirgić.

  1. godine nagradu su dobili vajar Miodrag Šćepanović, prof. dr David Kalaj i dr Svetozar Savić; 2016 – prof. dr Igor Đurović, pisac Milorad Popović i kantautor Miladin Šobić; 2015 – književnik Ljubomir Đurković, univerzitetska profesorica Vesna Kilibarda i slikar Srđan Vukčević; 2014 – reditelj Gojko Kastratović, istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov i direktor Muzeja i galerija Podgorice Niko Martinović, te godine je nagradu za životno djelo, koja se može dodijeliti svake druge godine, dobio slikar Vojislav Vojo Stanić.

Godine 2012. nagrada je pripala kompaniji 13. jul Plantaže, ŽRK Budućnost i reditelju Branku Baletiću. Marina Abramović dobila je nagradu za životno djelo; 2011 – laureati su bili reditelj Slobodan Milatović, kompozitor Žarko Mirković i istoričar Šerbo Rastoder.

Miodrag Dado Đurić primio je Trinaestojulsku nagradu za životno djelo 2010, te godine godišnjim nagradama ovjenčani su slikar Luka Lagator, književnik Radoslav Rotković i VK Primorac. Rajko Todorović Todor nagrađen je 2009, zajedno sa timom arhitekata koji je izlagao na Venecijanskom bijenalu i izdavačkom kućom CID. Dobitnici 2007. bili su šahista Božidar Ivanović, dramski pisac Veljko Radović i pjesnik Mladen Lompar, a 2005. ljekar Pero Lompar, biolog Vukić Pulević i pisac Zuvdija Hodžić.

 

Biografija potencijalnog predsjednika žirija

Bećir Vuković, rođen je 1954. godine u Kolašinu. Studirao na Filološkom fakultetu u Beogradu, Opštu i jugoslovensku književnost.

Od 1980. do 2016. objavio je 16 knjiga poezije. Nagradu Risto Ratković, dobio je godinu dana nakon što se njom ovjenčao sada presuđeni ratni zločinac Radovana Karadžić, 1994. godine. Nagrada Marko Miljanov dodijeljena mu je 1989, Kočićevo pero 2010, Zlatno pero Rusije 2011…

Član je Udruženja književnika Srbije i Pokreta pjesnika Svijeta (Poetas del Mundo). Predsjednik je Društva srpskih književnika Crne Gore i Hercegovine i glavni i odgovorni urednik časopisa Srpki jug.

Na Vukovićevom zvaničnom sajtu istaknut je citat iz njegove poezije: lep je/ ni noć na njega ne može da padne/ lep je lep je.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo