Povežite se sa nama

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Okean priča i kosmos značenja

Objavljeno prije

na

Treći roman Balše Brkovića, jednog od najistaknutijih pisaca iz Crne Gore, Plaža Imelde Markos novo je izdanje Vijesti. Oba prethodna Brkovićeva romana – Privatna galerija i Paranoja u Podgorici bili su bestseleri, a Plaža Imelde Markos najavljena je kao treći roman iz Podgoričkog kvarteta.

Balša Brković objavio je i pet knjiga poezije, kao i knjigu priča – Berlinski krug. Za roman Privatna galerija dobio je nagradu Miroslavljevo jevanđelje 2004. godine. Diplomirao je Opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Dugogodišnji je kolumnista Vijesti i urednik redakcije za kulturu, kao i subotnjeg dodatka Art.

MONITOR: Vaš treći roman takođe donosi priču iz današnje Podgorice. Počinje: ,,Sluge okupatorske… Vi ste sluge okupatorske. Prvo sam pomislio da se na trgu snima film”. I dalje crpite ideje iz naše svakodnevice, pa se u romanu mogu prepoznati neki događaji. Kad ste počeli da pišete knjigu i kako je tekao taj proces?
BRKOVIĆ: ,,Sluge okupatorske” je izraz iz jednog prastarog vremena, u mom romanu izgovara ga vremešna osoba, ali, vjerujem da će današnji čitaoci, čak i oni znatno mlađi, unekoliko drugačije semantički nijansirati ovaj izraz. Gotovo da čovjek pomisli da i danas imamo neke okupatore, a uz njih, bar ovdje neizostavno idu – ,,sluge okupatorske”. Ovaj roman jednim dijelom funkcioniše i kao komunikacija vrlo različitih generacija, pa je u tom smislu ovakvo jezičko igranje bilo važno i prilično zahvalno. A to što pripovjedač u drugoj rečenici pominje film, takođe nije slučajno. U formalnom smislu Imelda je značajno strukturirana na filmski način.

U principu, svakodnevica, bilo koja, je okean priča i kosmos značenja… Tako da sve ostalo zavisi od pisca i njegovog talenta. Uživam u pisanju, i ponekad pomislim da se to vidi u mojom knjigama.

MONITOR: U naslovu romana je ime bivše filipinske prve dame, koja je poznata po diktaturi supruga, ali i po legendarnoj kolekciji cipela, koja simboliše razuzdanost njene porodice. Imelda je inspirisala mnoge umjetnike kao što su i Dejvid Birn i Fetboj Slim. Vaši junaci je traže po Crnogorskom primorju. Zašto ste baš nju smjestili u Vaš roman, šta vas je to inspirisalo kod nje i šta sve ona predstavlja?
BRKOVIĆ: Živopisna je, svakako. Upravo ta famozna kolekcija od 3.000 cipela učinila je postmodernim toposom. Ta dama je još živa, pa je i to bio jedan od razloga zašto se našla u mom romanu, ili u fantaziji mojih likova, kako god hoćete, to je nevažno. Upravo takva kakva je bila, i ona i vladavina njenog supruga, ilustracija su jednog posebnog tipa postmodernog kolonijalnog diktatora. Tu nije u prvom planu ideologija, već spremnost da se služi kolonijalnim gospodarima. U tom smislu, čini mi se da je gospođa Markos prilično ilustrativna i za crnogorski tip (neo)kolonijalne diktature.

U ovom romanu važan je lik jedan postariji gospodin, čovjek koji ideološki pripada drugom vremenu, bar bi se tako pomislilo u prvi mah. Možda su baš zato njegovi uvidi o našem vremenu zanimljiviji nego što bi se očekivalo. On je opsjednut gospođom Markos, jer ona na neki način oslikava svu perverznost jednog poretka, nakaznu prazninu političke moći…

S druge strane, mi smo ovdje navikli na vrlo egzotične VIP goste, na čitavu jednu galeriji živopisnih likova koji kao da više pripadaju literaturi nego li nekoj zaista ozbiljnoj (ili održivoj) ekonomskoj stvarnosti. A koliko god je to zahvalno za literaturu, toliko je velika nevolja za jedno društvo. Pored svih takvih likova meni i udova Ferdinanda Markosa djeluje baš kao logičan ,,gost” ove i ovakve Crne Gore…

MONITOR: ,,Hemingveja vole neznalice i barabe…. Ali, ja ne mislim tako” – stoji u Vašem romanu. Interesuje me šta mislite o današnjim umjetnicima, je li njihova negdje i obaveza da budu angažovani, da utiču i mijenjaju nešto u svijesti ljudi, jer je sve što napišete kritično prema vremenu u kojem živimo?
BRKOVIĆ: Samo da razjasnimo: Hemingveja smatram velikim piscem. Ovdje je riječ o jednoj prilično prisutnoj predrasudi – i ona inspiriše moga pripovjedača, a on je taksista, a ne profesor univerziteta, mada ne baš naivan taksista… – da se suviše popularni pisci (poput Hema ili Gaba Markesa) smatraju zbog toga – vrednosno problematičnima. Što je svakako glupost, čija geneza je dijelom u modernističkom otporu prema tzv. jednostavnosti.

Ovo što kažete oko angažmana… Pazite, nije ničija obaveza da bude angažovan. Ako to kažemo, ulazimo u zonu diktata, totalizujućih zaključaka, a to može biti opasno. Ali, angažovanost je legitiman izbor. I više od toga. Vjerujem da je potreba da se nešto prećuti za pisca, za umjetnika uopšte, vrlo opasna.

Duh palanke u agoniji. Postmoderni cinizam. Bezobzirnost neznalica. Sve to je današnja Crna Gora. I ključni ispit za ovo društvo je baš to: ako budemo imali pisce koji o svemu tome, na svoj način, pišu, umjetnike, filozofe, sineaste koji žele da učine baš to – da dokuče makar djelić misterije što je sve to što nam se događa, danas i ovdje, i bilo gdje, imaćemo i drugačiju Crnu Goru. Koja bi mogla biti sasvim zanimljivo mjesto za život, jednom, kad prođe aktuelna orgija mediokriteta.

MONITOR: Vaš junak izgovara – ,,stvari su ovakve ili onakve, ali ponekad je to najvažnije što čovjek može – ne pristati. Biti čvrst u nepristajanju”. Izabrao je da bude taksista, a mogao se baviti nečim drugim.
BRKOVIĆ: Filozofija nepristajanja je zapravo suština svakog otpora. Prva pretpostavka za bilo kakav otpor je vaš uvid da ne želite pristati na poredak koji vam se servira.

Ključni problem našega vremena, i stvar koja daje najgoru moguću sliku o našoj epohi, je činjenica da je koncept pobune u krizi. I korak dalje – živimo civilizaciju koja je našla način da apsorbuje sve subverzivne impulse. To je moć medijske i vizuelne civilizacije. Svaka subverzija ubrzo postaje kapitalistička histerija. Benksijevi grafiti imaju astronomske cijene. Njegova pobuna je autentična, pobuna protiv galerija, muzeja, malograđanske i buržoaske prostitucije umjetnosti, ali, što se na kraju desi – te galerije profitiraju čak i na Benksiju, na njegovoj subverziji… Tako da na kraju sve izgleda kao još jedna mistifikacija, a ne subverzija ili pobuna.

To je problem. Pronaći nove forme subverzije. To je ključno pitanje našega vremena i budućnosti civilizacije kakvu poznajemo. U suprotnom, bojim se da nas čekaju distopijski pejzaži. Zapravo, to je već naša stvarnost.

Kad god ne vjerujete sopstvenim utopijama, završite u nečijoj distopiji.

MONITOR: Nakon dva prethodna romana i „Plaže Imelde Markos” , najavili ste „Ponoć na Lenjinovom bulevaru” – kao završni dio Podgoričkog kvarteta. Možete li nešto reći o toj zamisli i šta možemo da očekujemo?
BRKOVIĆ: Taj roman je tek u skicama, tako da što god vam rekao, postoji mogućnost da će stvari do okončanja romana izgledati unekoliko drugačije. Ali, siguran sam da će Ponoć na Lenjinovom bulevaru biti nešto obimniji roman, a u Plaži Imelde Markos čitalac, u jednoj kratkoj taksi vožnji, upoznaje tri lika koji su važan dio personaža iz narednog romana.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo