Povežite se sa nama

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Okean priča i kosmos značenja

Objavljeno prije

na

Treći roman Balše Brkovića, jednog od najistaknutijih pisaca iz Crne Gore, Plaža Imelde Markos novo je izdanje Vijesti. Oba prethodna Brkovićeva romana – Privatna galerija i Paranoja u Podgorici bili su bestseleri, a Plaža Imelde Markos najavljena je kao treći roman iz Podgoričkog kvarteta.

Balša Brković objavio je i pet knjiga poezije, kao i knjigu priča – Berlinski krug. Za roman Privatna galerija dobio je nagradu Miroslavljevo jevanđelje 2004. godine. Diplomirao je Opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Dugogodišnji je kolumnista Vijesti i urednik redakcije za kulturu, kao i subotnjeg dodatka Art.

MONITOR: Vaš treći roman takođe donosi priču iz današnje Podgorice. Počinje: ,,Sluge okupatorske… Vi ste sluge okupatorske. Prvo sam pomislio da se na trgu snima film”. I dalje crpite ideje iz naše svakodnevice, pa se u romanu mogu prepoznati neki događaji. Kad ste počeli da pišete knjigu i kako je tekao taj proces?
BRKOVIĆ: ,,Sluge okupatorske” je izraz iz jednog prastarog vremena, u mom romanu izgovara ga vremešna osoba, ali, vjerujem da će današnji čitaoci, čak i oni znatno mlađi, unekoliko drugačije semantički nijansirati ovaj izraz. Gotovo da čovjek pomisli da i danas imamo neke okupatore, a uz njih, bar ovdje neizostavno idu – ,,sluge okupatorske”. Ovaj roman jednim dijelom funkcioniše i kao komunikacija vrlo različitih generacija, pa je u tom smislu ovakvo jezičko igranje bilo važno i prilično zahvalno. A to što pripovjedač u drugoj rečenici pominje film, takođe nije slučajno. U formalnom smislu Imelda je značajno strukturirana na filmski način.

U principu, svakodnevica, bilo koja, je okean priča i kosmos značenja… Tako da sve ostalo zavisi od pisca i njegovog talenta. Uživam u pisanju, i ponekad pomislim da se to vidi u mojom knjigama.

MONITOR: U naslovu romana je ime bivše filipinske prve dame, koja je poznata po diktaturi supruga, ali i po legendarnoj kolekciji cipela, koja simboliše razuzdanost njene porodice. Imelda je inspirisala mnoge umjetnike kao što su i Dejvid Birn i Fetboj Slim. Vaši junaci je traže po Crnogorskom primorju. Zašto ste baš nju smjestili u Vaš roman, šta vas je to inspirisalo kod nje i šta sve ona predstavlja?
BRKOVIĆ: Živopisna je, svakako. Upravo ta famozna kolekcija od 3.000 cipela učinila je postmodernim toposom. Ta dama je još živa, pa je i to bio jedan od razloga zašto se našla u mom romanu, ili u fantaziji mojih likova, kako god hoćete, to je nevažno. Upravo takva kakva je bila, i ona i vladavina njenog supruga, ilustracija su jednog posebnog tipa postmodernog kolonijalnog diktatora. Tu nije u prvom planu ideologija, već spremnost da se služi kolonijalnim gospodarima. U tom smislu, čini mi se da je gospođa Markos prilično ilustrativna i za crnogorski tip (neo)kolonijalne diktature.

U ovom romanu važan je lik jedan postariji gospodin, čovjek koji ideološki pripada drugom vremenu, bar bi se tako pomislilo u prvi mah. Možda su baš zato njegovi uvidi o našem vremenu zanimljiviji nego što bi se očekivalo. On je opsjednut gospođom Markos, jer ona na neki način oslikava svu perverznost jednog poretka, nakaznu prazninu političke moći…

S druge strane, mi smo ovdje navikli na vrlo egzotične VIP goste, na čitavu jednu galeriji živopisnih likova koji kao da više pripadaju literaturi nego li nekoj zaista ozbiljnoj (ili održivoj) ekonomskoj stvarnosti. A koliko god je to zahvalno za literaturu, toliko je velika nevolja za jedno društvo. Pored svih takvih likova meni i udova Ferdinanda Markosa djeluje baš kao logičan ,,gost” ove i ovakve Crne Gore…

MONITOR: ,,Hemingveja vole neznalice i barabe…. Ali, ja ne mislim tako” – stoji u Vašem romanu. Interesuje me šta mislite o današnjim umjetnicima, je li njihova negdje i obaveza da budu angažovani, da utiču i mijenjaju nešto u svijesti ljudi, jer je sve što napišete kritično prema vremenu u kojem živimo?
BRKOVIĆ: Samo da razjasnimo: Hemingveja smatram velikim piscem. Ovdje je riječ o jednoj prilično prisutnoj predrasudi – i ona inspiriše moga pripovjedača, a on je taksista, a ne profesor univerziteta, mada ne baš naivan taksista… – da se suviše popularni pisci (poput Hema ili Gaba Markesa) smatraju zbog toga – vrednosno problematičnima. Što je svakako glupost, čija geneza je dijelom u modernističkom otporu prema tzv. jednostavnosti.

Ovo što kažete oko angažmana… Pazite, nije ničija obaveza da bude angažovan. Ako to kažemo, ulazimo u zonu diktata, totalizujućih zaključaka, a to može biti opasno. Ali, angažovanost je legitiman izbor. I više od toga. Vjerujem da je potreba da se nešto prećuti za pisca, za umjetnika uopšte, vrlo opasna.

Duh palanke u agoniji. Postmoderni cinizam. Bezobzirnost neznalica. Sve to je današnja Crna Gora. I ključni ispit za ovo društvo je baš to: ako budemo imali pisce koji o svemu tome, na svoj način, pišu, umjetnike, filozofe, sineaste koji žele da učine baš to – da dokuče makar djelić misterije što je sve to što nam se događa, danas i ovdje, i bilo gdje, imaćemo i drugačiju Crnu Goru. Koja bi mogla biti sasvim zanimljivo mjesto za život, jednom, kad prođe aktuelna orgija mediokriteta.

MONITOR: Vaš junak izgovara – ,,stvari su ovakve ili onakve, ali ponekad je to najvažnije što čovjek može – ne pristati. Biti čvrst u nepristajanju”. Izabrao je da bude taksista, a mogao se baviti nečim drugim.
BRKOVIĆ: Filozofija nepristajanja je zapravo suština svakog otpora. Prva pretpostavka za bilo kakav otpor je vaš uvid da ne želite pristati na poredak koji vam se servira.

Ključni problem našega vremena, i stvar koja daje najgoru moguću sliku o našoj epohi, je činjenica da je koncept pobune u krizi. I korak dalje – živimo civilizaciju koja je našla način da apsorbuje sve subverzivne impulse. To je moć medijske i vizuelne civilizacije. Svaka subverzija ubrzo postaje kapitalistička histerija. Benksijevi grafiti imaju astronomske cijene. Njegova pobuna je autentična, pobuna protiv galerija, muzeja, malograđanske i buržoaske prostitucije umjetnosti, ali, što se na kraju desi – te galerije profitiraju čak i na Benksiju, na njegovoj subverziji… Tako da na kraju sve izgleda kao još jedna mistifikacija, a ne subverzija ili pobuna.

To je problem. Pronaći nove forme subverzije. To je ključno pitanje našega vremena i budućnosti civilizacije kakvu poznajemo. U suprotnom, bojim se da nas čekaju distopijski pejzaži. Zapravo, to je već naša stvarnost.

Kad god ne vjerujete sopstvenim utopijama, završite u nečijoj distopiji.

MONITOR: Nakon dva prethodna romana i „Plaže Imelde Markos” , najavili ste „Ponoć na Lenjinovom bulevaru” – kao završni dio Podgoričkog kvarteta. Možete li nešto reći o toj zamisli i šta možemo da očekujemo?
BRKOVIĆ: Taj roman je tek u skicama, tako da što god vam rekao, postoji mogućnost da će stvari do okončanja romana izgledati unekoliko drugačije. Ali, siguran sam da će Ponoć na Lenjinovom bulevaru biti nešto obimniji roman, a u Plaži Imelde Markos čitalac, u jednoj kratkoj taksi vožnji, upoznaje tri lika koji su važan dio personaža iz narednog romana.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DARKO DRLJEVIĆ, KARIKATURISTA: Karikatura ne može promijeniti svijet ali može svijest

Objavljeno prije

na

Objavio:

Karikatura je jednostavno glas razuma i duha, moćna onoliko koliko ima svijesti i kulture u društvu. Moćna koliko ima duha u narodu. Koliko ima prostora za nju u štampi i medijima. Ako toga nema, ona gubi svaki smisao

 

 

MONITOR: Od kada smo prvi put razgovarali, gotovo uvijek Vas pitam koliko nagrada ste do sada osvojili? Poslednjih mjeseci pristigla su neka nova priznanja. Važno je i reći da se radi o internacionalnim nagradama.

DRLJEVIĆ: Da, nagrade pristižu, povećava im se broj. U pravu ste, radi se o internacionalnim nagradama, njih i brojim. Domaćih ili nacionalnih gotovo da i nema, jer nema ni nacionalnih takmičenja. Ali imam jedno veliko priznanje, nije na spisku nagrada za karikaturu. Njega  sam dobio, a ne osvojio. A to je nagrada ili plaketa grada Kolašina za moj sveukupan doprinos kulturi mog rodnog grada, kojom se ponosim.

MONITOR: Za oko mi je zapala vaša novija karikatura „Pregovori“. Osim vrhunske ideje i izvedbe, vjerovatno i zbog aktuelnosti teme. Uvijek neki pregovori, i kod nas i u svijetu. Možete li je opisati i reći kako teče proces nastanka jednog ovakvog bisera?

DRLJEVIĆ: Radi se o karikaturi koja je upravo selektovana za nagradu u Brazilu. Pa eto, konstatujući da se puno pregovara, a  malo dogovara, napravio sam ilustraciju kako to ustvari izgleda. Naime, pošto su se ljudi toliko udaljili i otuđili, jedni druge niti čuju niti  razumiju. To mi liči na pijetla i sovu koji se uopšte ne mogu susresti, jer dok jedan spava  drugi je budan, i obratno.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR TRIFUNOVIĆ, GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK BANJALUČKOG PORTALA BUKA: Nemoguća je misija ideju Velike Srbije sprovjesti u djelo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris Deklaracije usvojene  na Svesrpskom saboru u Beogradu – tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima.  Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima

 

 

MONITOR: Na nedavno održanim prvom Svesrpskom saboru u Beogradu, usvojena a je i Deklaracija o zajedničkoj budućnosti srpskog naroda. Nenad Stevandić, predsjednik Skupštine RS, tvrdi da se ne radi o projektu Velike Srbije. Kakvo je Vaše mišljenje?

TRIFUNOVIĆ: Na sreću srpskog naroda koji živi van Srbije, trenutno ne postoji neka vrsta političkog pokreta niti neka vrsta političke mogućnosti da se na projektu Velike Srbije radi na bilo koji način. Ta ideja je najviše štete upravo donijela srpskom narodu. Revitalizacija te ideje-pa makar i verbalna, donijela bi veliku štetu i mislim da akteri političke scene za tako šta ne mare. Ali, najveći je problem što političari koji trenutno vladaju na prostorima na kojima žive Srbi, bagatelišu ideju jedinstva- pa na svaki pomen kulturnog ili sličnog ekonomskog  povezivanja Srba, iz regije dobijamo bojazan i strahove da se tu ipak ne radi o nekom pokušaju objedinjavanja teritorija. Kako ne vjerujem u iskrenost naših političara ma šta da pričaju-sa trenutnim političkim i ekonomskim snagama, Veliku Srbiju sprovesti u djelo  to je nemoguća misija. I ako bi neko sa tim i krenuo, to bi se obilo Srbima o glavu, prije svih.

MONITOR: Stevandić je, u intervjuu RTS, rekao da će ona biti početkom jula ratifikovana u parlamentu RS, a da je njen značaj i u tome što tekst Deklaracije pokazuje i adekvatno razumijevanje novih globalnih geopolitičkih odnosa. Kakav  „pogled na svijet“ nudi ovaj srpsko-srpski dokument?

TRIFUNOVIĆ: Parlament RS  će da ratifikuje sve što Dodik zamišlja. Vi nemate društveni dijalog na bilo koju temu. Na temu ovako ozbiljnu-ako su tu temu o srpskom jedinstvu tako shvatili kao što su to tvrdili na Svesrpskom saboru, nije bilo nikakve debate u društvu. Čak nije bilo ni unutar političke scene jer je opozicija bila isključena iz svega toga da bi i oni rekli neko svoje mišljenje. Mada je ovdašnja opozicija isto toliko „zaljubljena“ u Vučića koliko je to  u Vučića politički zaljubljen i Dodik. Naravno, možemo pričati koliko je u tome iskrenosti. Ali, jednostavno, u ovom trenutku u politici RS, odgovara da oni prikažu da imaju slogu sa Vučićem. Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris ove Deklaracije, tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima. Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima. To je, samo potvrda toga kako se politički Srbi ponašaju. To ide na štetu, prije svega-Srbima u RS i Srbiji. Ne postoji nikakav pogled na svijet –mi „žmirimo“ prema svijetu gledajući šta se tamo dešava i kako se svijet brzo mijenja. I poručujemo: Mi ćemo po našem. To je nemoguća misija.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo